Dnevnik toka misli

petak, 30.05.2014.







Kupila sam si orhideju za na posao, da mi dani budu ljepši. :)









Baka nam danas dolazi iz bolnice, bez noge. Veselim se njenoj prisutnosti.






Oznake: orhideje

30.05.2014. u 16:35 • 0 KomentaraPrint#

subota, 24.05.2014.

Pjesma 7.


Život će te odvesti
na mračna i ružna mjesta,
a ti ćeš ih nastojat napustiti.

To je jedino sigurno,
sve ostalo su tlapnje,
i nikad umiruća nada.

Um i srce,
zatvor i labirint.
Nastojanje,
tvoje jedino oružje.

Nastojanje
da prepoznaš neprijatelja,
da dovršiš bitku,
da protjeraš duhove,
ubiješ nadu i snove.

Doći će vrijeme da se ponovno rodiš,
s ožiljcima prošlog života,
s Tugom kao prijateljicom,
ali bez kajanja
i razdiranja duha.

Sigurna i bistra.




24.05.2014. u 17:39 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 06.05.2014.

Vino, noževi i ruže


Sjedim na kauču u indijanskom stilu. Tipkam pažljivo, jer sam maloprije lakirala nokte bezbojnim lakom preko starog bezbojnog laka, više dosljednosti radi nego nekog višeg smisla, i sada sam nemoćna. Jednom je D. rekla – Žene su tako nemoćne kad na lakiraju nokte. I to je živa istina. Prema tome kad se poželim osjećati krhkom i ženstveno slabašnom, lakiram nokte.

Do mene dopire miris crvenih ruža. Ubrala sam ih kod bake. Bila sam već na odlasku i onda sam ih ugledala, velike rascvjetale grmove.

Svratila sam k njima neplanirano, nije trebalo nikakve račune plaćati ili odlaziti u ljekarnu. Jutros nisam još ni znala da ću ih obići, a sada mi je tako drago da jesam.
Djeda sam našla u garaži, majstor je dovezao drvenu ploču za stol. Zadnji put kad sam bila, pričao mi je kako sada sve obavlja telefonom, jer više ne može do stolara da kod njega obavi veći dio posla sam kao što je prije radio, nego javlja dimenzije telefonom.

-Je li to taj stol što si ga telefonom napravio? – zafrkavam ga.

- Da, to je taj. A nogari su u radioni, i njih imam već spremne. Baka je gore.

- Znam, već sam ju obišla, dok ti izađeš iz garaže, ja sam već sve pregledala, i baku i vrt, prošnjofkala svaki kutak.

-Imam gore jednu bocu vina. – kaže on naslonjen na vrata, poguren i svinut kao da na leđima nosi bar dvije vreće cementa. – hoćeš da popijemo?

Ne odgovaram odmah, nećkam se, kažem – Ajd, al samo malo…

-Ma znaš, danas je baki i meni 60 godina braka, pa sam mislio da nazdravimo. Baki nisam ni rekao, ona više ne zna ni da smo vjenčani, ni ništa, ništa više ona ne zna. – gleda u pod i lagano vrti glavom.

Kad mi je to rekao naravno da sam bila spremna i cijelu bocu s njim slistit.
Nakon što smo se dovukli uz stepenice na kat do dnevnog boravka, na način da ja napravim tri koraka i onda stanem i prodajem zjake dok mi se djed približi, pa opet tri koraka pa prodavanje zjaka… ali dobro, cijelo vrijeme teče neki razgovor, djedu bar riječi ne presušuju, a meni se učini da konačno shvaćam Einsteinovu relativnost vremena, dakle, nakon što smo otišli gore uzela sam čaše i otišla ih oprat. Kako to već je kod starih ljudi, ne vide fleke, mrvice, i mutne čaše im se čine sasvim uredu, bar im je u tom pogledu život jednostavniji. Ribam ja čaše, a djed viče iz susjedne prostorije:

-Šta ih sama delaš? – prvo ga ne razumijem a onda shvatim da mu nije jasno što mi tako dugo treba da donesem tri čaše, uzvraćam.

- Da, zagrijavam staklo da ih mogu formirat dok su vruće…

Nazdravljamo i pijemo. Razgovor teče, baka drijema.

Uzimam pluteni čep da zatvorim bocu, ali naravno neće ući u grlo, raširio se. Kaže djed:

-Treba malo obrezati. Čekaj, treba ti nož…

-Imam nož. – i vadim svoj švicarac iz torbice.

Djed se nasmije pa mi ispriča priču koju sam već davno čula i razlog je što uvijek imam nož uz sebe.

-Bili smo na nekakvom izletu, baka, tvoja tetka i ja. A busom se išlo, i kad smo napravili pauzu da se pojede nešto, priđe nam jedna suputnica da joj posudim nož, jer nitko nema nož, a vidi da ga ja držim u ruci. Ali kao ne želi nas dovesti u nezgodnu situaciju da mi ostanemo bez noža, jer nas je troje. A onda pogleda bolje i vidi da baka ima svoj, tvoja tetka drži svoj nož, a ja joj pružam svoj.

Moj prvi nož su mi ukrali u osnovnoj školi na jednom plesnjaku. Ukrali su mi cijelu torbicu, ali žao mi je bilo samo noža, bio je na rasklapanje, drveno metalne drške. Nakon toga sam nabavila švicarca, i imala nemalih okapanja oko činjenice da sam ga nosila u srednju školu sa sobom, i par puta stojeći pred zbornicom tražeći da mi ga vrate. Moj izgovor je uvijek bio – pa to ni nije nož, to je oruđe za gulit naranče. I dan danas uvijek ima nož sa sobom, mobitel, ključevi, nož. S tim da ima malu rašpicu, tako da kad sjednem na kavu i vidim da mi je nokat puknuo, potpuno ženstveno vadim svoj nož i rašpam nokte.

Dok ja oblikujem pluteni čep, djed vadi svoj nož iz džepa. Jedan od onih što liče na metalni kvadar, ali kad se rasklope sliče mutantu pauka i bogomoljke. Kaže da mu se nije sviđao kad mu ga je zet poklonio, jer je kompliciran s obzirom na sve funkcije koje ima od škara, kliješta… na dalje, a on je uvijek imao zasebni alat u radioni za sve što mu je trebalo. Ali sada, kad je silazak niz stepenice postao pothvat i pol, priznaje da mu dobro dođe.

Dok se mi tako razmećemo, pita baka:

-A kad ćemo ići doma?

-Lijepo nam je tu, nećemo ići sada. – odgovara djed.



Oznake: 60 godina brak i noževi

06.05.2014. u 21:46 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2014 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora