Dnevnik toka misli

srijeda, 30.04.2014.

Dani su se počeli stapati...

Sjedim na terasi, i razmišljam o otoku. Doručak me čeka s jedne strane laptopa, kao i kava, a s druge knjiga, jer internet je spor, i svaka radnja oko uređenja ovog posta bit će meditativno duga. Ne smeta mi. Žurba je izašla iz mene.

Svaku noć kiša natapa vinograde i maslinike.
Svako prijepodne Sv. Nikola pregovara sa olovnim oblacima i šalje ih dalje na put.
Svako poslijepodne rascvjetali otok koketira sa suncem.

Zaista, sve je u cvatu, nema pola metra kvadratnog na kojem neki žbun, drač ili ljekovito bilje nije otvorilo pupoljke svih boja, nijansi i oblika. Zrak je otežao od mirisa, svako malo nosnice opsjedne opojna i zavodljiva najezda, a osjetilo njuha kapitulira. Kao da dišem prvi put u životu.




Divlje perunike i otok Šćedro.





Za razliku od onog mage, ovaj nas je itekako fermao, dok su se kobile makle s ceste u sigurnost makije, on je ostao sa zaštitničkim stavom.



Mala Stiniva




Uvala Zaraće. Kao i po cijelom otoku, listovi stijenja, nekada vodoravno poslagani, sada nakošeni, okomiti, valoviti, ti listovi poput knjiga pričaju o silama koje su ih oblikovale u povijesti.





Lukobrane je priskrbila majka priroda.





Nadam se da će jednog dana asfaltirati makadam, jer s njega puca panoramski pogled na Šćedro, Korčulu, Vis, Pelješac i ostale otoke, ali mi ne štedimo svoj mali auto, a njega to ni ne smeta. :)





Sv. Nedilja, pogled na Vis, naše najdraže mjesto za čitanje knjiga.




I povratak kroz tunel Pitve, dug 1.4 km, mračan, uzak, smjer vožnje određuje semafor, unutra postoji mala kapelica, i vinska špilja, ali tko prvi put njime prolazi vjerojatno ništa od toga neće vidjeti, samo će paziti da živ izađe van.






Da zadnja slika ne bi bila mračni tunel... ;)





30.04.2014. u 10:25 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.04.2014.

Hvar - dan 2. (tj. jučerašnji;)


Nakon mise u Svirču, i slušanja zanimljivog dodatka o rasnoj čistoći Hrvata prije podijele blagoslova, "jutarnja" kava u Jelsi.





A onda smo neplanirano, neodlučili, skuriti solidnu količinu benzina vozikajući se po otoku.


Već pred Stari Gradom, mago, nije nas fermao ni 5 posto.




Ali smo bar u muzeju u njegovoj blizini nešto naučili. Naime, nova informacija mi je bila da je Stari Grad zapravo grad Hvar (Faros, najstariji grad na tlu Hrvatske, osnovan 384.g. pr. K.), ali da bi se razlikovao od Novog Grada koji je niknuo 1278.g. pod imenom Hvar, počeli su ga zvati Stari Grad.


Pogled na Brač u daljini.





Kod japnenice, o kojoj je Geomir nedavno imao super post.








A onda, Velo Grablje








Zamisli, nadgrobni spomenik iz vremena bana Jelačića.





Vidikovac Sv. Rok.





Pa smo se spustili u Stinivu, tu najbližu na putanji, jer ima ih puno i na drugom kraju otoka.





Sve nijanse Stinive.





Završili smo u Hvaru.


Pogled sa Španjole na Hvar.





Hvarski mickey mouse. :)








I jedna za kraj. :)

Agava




Oznake: dan. 2.

28.04.2014. u 10:26 • 0 KomentaraPrint#

subota, 26.04.2014.

Hvar


Otvorili smo sezonu ovo godišnjih putovanja. Doduše u predsezoni je prije par tjedana bio jednodnevni izlet u Graz, ali to kao ne brojimo.

Daklem...

Krenuli smo na Hvar, s kišom i oblacima, natovarenog auta i lakih srca.






Pred Splitom, Klis.



Kroz staklo puno suza, Tin Ujević.



A onda i malo sunca, kratki rukavi, na dvije minute.



Pred iskrcajem na Hvar.



Šetnja po Jelsi prije spavanja.




Pogled na grad Jelsu. ;)



Malo umjetničkog proljevanja... ;)











I onda na pivu.



Kao da nikad nismo otišli s Hvara, kao da je sve ovo između bio ružni san, i sada smo opet gdje pripadamo.

Oznake: hvar, Jelsa

26.04.2014. u 21:31 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.04.2014.

Glembajevska krv



Razgovarala sam sinoć s ocem. Došla sam doma oko pol 23 h sa tečaja stranog jezika, pozdravila sam ga u prolazu, a on mi je rekao:

-F.-a ti nema doma.
-Znam da nije doma, znam gdje mi je muž. – a onda mi sine da to nije kritika, nego poziv da mu se pridružim (šupljikavost međuljudske komunikacije nikad nije razočarala moje čuđenje nad svakim iole uspjelim prijenosom misli, i uvijek iznova ostajem zapanjena kako se već odavno nismo svi međusobno pobili ili u najmanju ruku prestali razgovarati jedni s drugima za vjekove).

Zapravo je teško reći da li je to zaista bio razgovor, iako sam se svojski trudila da upadam i prekidam njegov monolog što češće, ne bi li makar izvana sve sličilo dijalogu. Teme, vječno iste - prošlost, rodbina, imovina, budućnost.

Baka je šećeraš, već desetljećima, u zadnje vrijeme samo spava, ne želi više niti jesti, a mora nešto pojesti ne bi li primila špricu inzulina. Djed se svojski trudi da ju natjera i na jedno i na drugo, jer je ona prestala voditi računa o ičemu. Baka i djed nisu najsretniji bračni par, nisu već godinama, a sad…, sad više nije niti važno. Djed je tip osobe što poput stupa stoji zacementiran u svojim uvjerenjima, koji izvršava sve svoje dužnosti, ali ga nikad nećeš pomaknuti ni lijevo ni desno, bez trunke socijalne inteligencije.

Kaže mi otac:

-Baka umire. On ju je ubio - misleći na djeda- , a sad joj ne da umrijeti. Ne zato što bi on bio zao čovjek, nego on jednostavno misli da tako treba biti.

Rađanje i smrt prestali su biti prirodni događaji, razvoj medicine se pobrinuo za to.

Smrt mi se nikad nije činila nečim strašnim. Ona se uvukla u moj život još davno, kad sam kao mala stajala uz raku u koju su polagali lijes s tijelom mojeg starijeg brata, a ja razmišljala s kojim bih stvarima htjela da me pokopaju kad umrem, što znači da ideja o zagrobnom životu još nije postojala u mojoj, tada dječjoj glavi.
Računam na nju. Računam na smrt kao na miris lahora kad izađeš iz kuće nakon duge bolesti, kako se izrazio jedan egipatski pjesnik, čije su mi se riječ usjekle kao bedem na koji se mogu osloniti. Vjerojatno zato što ni na život nikad nisam gledala kao na nešto što mi pripada, čega bi se isplatilo grčevito držati, nego više kao na zadatak koji moram izvršiti, igru koju moram odigrati dajući sve od sebe, a smrt sjedi na klupi i čeka me kao ono zvono što označava kraj utakmice i konačni odmor.

Da, život mi se čini strašnim. Zastrašujuća odgovornost bivanja, nadrastanja samog sebe, preskakanja vlastite sjene, davanja onog što nemaš i preuzimanja onog što ne želiš, a sve to, kao što to u Finskoj izražavaju, pomoću - "sauna, sisu, i Sibelius“ – znojem, hrabrošću i veseljem.

Moj je zadatak učiniti više dobra nego štete, i to je sve. Učiti na pogreškama mojih predaka. Da li izbjegavajući činiti iste pogreške naših otaca, previđamo da ih upravo činimo? Kao ona izreka koja kaže da ćeš na putu koji si izabrao da bi izbjegao sudbinu, upravo srest svoju sudbinu?

Moj otac se bori da ne ponovi pogreške mog djeda, a mene jeza hvata od pomisli da imam previše Š… krvi i da koliko god se trsila da ne ponavljam njihove greške, da mi se ipak potkradaju, samo u nekim novim bojama i varijacijama uzoraka. Kad sam to rekla mami, utješila me:

-Ne brini, imaš i pola moje krvi.

Vjerujem da se oštrica krutosti Š… krvi mojih predaka ipak ublažava, da iz generacije u generaciju, tim vječnim nastojanjem da se promijenimo, da izbjegnemo ponavljanje grubosti i kategoričnosti, tog idiotskog shvaćanja da stvari moraju biti isključivo onako kako smo ih zamislili u svojim glavama, zadržavanjem dobrih vrijednosti, poštenja i istinoljubivosti, prihvaćanjem fluidnosti i ljubavi što nam ih pružaju izabrani životni partneri, ta krv ipak pročistiti. I možda me jednog dana više neće proganjati misao o zloj Glembajevskoj krvi.


Oznake: sauna, siso i Sibelius

24.04.2014. u 15:16 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 23.04.2014.

LPS kao GO za mozak



Danas je jedan od onih dana kad te sparina u zraku podsjeća na ljeto, a sivilo neba na zimu. Još tri dana do godišnjeg. Trebala bih po završavat sve repove pa da uplovim u taj san lagana. Ali danas nije dan za rješavanje repova. Danas je dan za totalnu ugašenost intelektualnih sposobnosti.

Čitala sam neki članak o ženi koja osim izgledom želi i po umnim karakteristikama biti što sličnija barbiki. Nešto u smislu lijepa bez pameti i pamćenja, ergo bez odgovornosti prema sebi i drugima. Jer tko ne zna i ne razumije zbog ograničenosti umnih sposobnosti, ne može biti ni odgovoran za svoje djelovanje odnosno ne djelovanje. Zato i postoji institut skrbništva i lišenja poslovne sposobnosti. Idilično. Zaista razumijem tu ženu, iako ju ne opravdavam i definitivno se ne slažem s njom, niti bih ikada nekoga podržala u tome. Ali da, razumijem ju.

Često poželim ugasiti svoj mozak. Na par minuta, čisto da ohladi, da se resetira. Nije to sad neki mozak koji bi se bavio strahovito važnim pitanjima ili problemima, ali ima tu manu da se unatoč banalnosti svojeg intelektualno misaonog sadržaja, nikad ne gasi. Da li zaista postoje ljudi koji mogu onako, zuriti u prazno potpuno praznog uma? I kad ih pitaš o čemu razmišljaju, oni kažu – o ničem, i zaista im nikakva misao ne prolazi glavom?

Dosta mi je konstantne bombardiranosti informacijama. Televizija, internet, mobiteli, reklame, slike, zvukovi, pisana slova, navlačenje, zamućivanje perspektive, dezinformiranje, selektivno informiranje. Kao uređaj uključen u struju 24 sata dnevno, kao kad popiješ prejaki čaj od đumbira, i svaka ona čestica ljutine te pikne, tako me svi ti izvori pretežito nepotrebnih, ne točnih i dosadnih podataka bodu, uporni poput roja komaraca.

Zato me i ne čudi da je neka žena zaključila da joj je profitabilnije umiriti savjest, svijest i svijet svojom glupošću.

Mali mikro primjer toga su žene za volanom. Prema mojem iskustvu, kad muškarac u drugom autu napravi neku glupost za volanom, moj muž mu psuje sve po spisku, a kad neka žena to napravi, onda samo kaže – žena za volanom, i vozi dalje. Predrasuda koja me tješi da kad ja napravim neki vozački gaf da će drugi vozači u prometu, vidjevši da sam žensko, samo odmahnuti glavom, i neće se previše živcirati, jer im ta predrasuda da su žene loši vozači, omogućuje da to prihvate kao nešto normalno, neizbježno, s čime se ne treba puno zamarati.

Tuđe ponašanje, ako izvire iz gluposti i neznanja, urođene genetske nesposobnosti, manje nas opterećuje, nego ono koje proizlazi iz nepoštenja, zlobe i pohlepe.

Iako je danas dan totalne ugašenosti intelektualnih sposobnosti, što će reći osjećam se kao da sam pala s Marsa, nisam sigurna da li sam uopće sposobna voditi suvisle razgovore sa živim bićima oko sebe, nažalost nije dan totalne ugašenosti mozga kao takvog, pa on neumorno plete mrežu asocijacija i bruji svoju beskorisnu pjesmu o onome što je bilo, što jest i što će biti.



Oznake: Hmm...

23.04.2014. u 12:05 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.04.2014.

Susjeda Ličanka

Jučer sam pričala sa susjedom preko ograde. Čekala sam da mi dođe muž i iskrca zemlju za cvijeće, a ona je okopavala gredicu. Zovemo ju susjeda Ličanka, jer je iz Brinja, ali od kada ja znam za sebe živi u našem gradu. Ne znam koliko ima godina, ali definitivno je stara, bakica, iako se zbog ofarbane kose ne čini takvom sa udaljenosti. Rijetko kad razgovaram s njom, a i onda ju ne razumijem uvijek najbolje, jer i dalje govori svojim narječjem. Treba mi neko vrijeme da se prešaltam, da upijem melodiju njenog govora i razumijem više srcem nego uhom i umom.

Priča mi ona:

-Kaže mi susjed neki dan: „uvijek ste nasmijani, sjećam se, i onda, bez čovjeka, bez auta, s dvoje djece, ali uvijek nasmijani“. – naime muž joj je radio u Njemačkoj pa ga često nije bilo. – Mila, možda sam ja svoje suze u kući obrisala, ali van sam izašla s osmjehom.

Ne znam zašto mi je to ispričala, možda zato jer stari ljudi oživljavaju svoju prošlost i ona im lebdi stalno pred očima, ili zato da si olakša dušu, da nekome otkrije drugu stranu medalje, ili zato da me utješi, zato što su nam prozori okrenuti jedan prema dugome, pa me vidi noću u kuhinji, u polumraku.

Samo sam joj odgovorila:

-Zar to ne rade sve žene tako.




13.04.2014. u 11:59 • 1 KomentaraPrint#

petak, 11.04.2014.

I razum uze srce u naručje...



Mislila sam da se nikad neću htjet vratiti u srednju školu. I ne želim. Ne vidim smisla u tome da želim nešto što je prošlo i što više nikad neće bit, kao niti nešto što je nemoguće. Volim svoje sada, sada je nešto s čime mogu početi, gdje mogu nešto učiniti, što mogu mijenjati i prihvatiti. Ipak, zavidim sebi iz onog vremena, kad sam još željela svoje snove, kada je njihovo ostvarenje bio cilj.

Budisti smatraju da je jedini način da se oslobodimo boli i patnje, tako da se oslobodimo navezanosti. Sada kad se ravnodušnost u mene zavukla - tiho, nenametljivo, samo je došla i sjela u sredinu, a sve ostalo napustilo je brod što tone - sada čeznem za svojim željama.
Tugujem za svojim snovima, za boli i patnjom, jer ovo mrtvilo u meni se ne daje nikome, ne služi nikome, ne gradi ništa, ne stvara i ne ljubi.

Kažu da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost.

Strah mi se sapleo u grlu.

I razum uze srce u naručje, i odvede ga na sigurno.


Možda sam samo dobila rat, a nisam primijetila, pa tugujem, jer se ništa ne događa, a ja bih još ratovala, još bitki vojevala, ispucala zadnje zalihe municije, a kad tamo pustoš, neprijatelja nema. Ili mi je dojadio, pa sam stala, i pustila, pustila da se život događa nekome drugome. Neka netko dugi uzme kormilo, i smisli odredište, isplanira put i puše u jedra. Neka prolazi, mahnut ću mu, poželjet mu sreću, možda udijelim i koji savjet, jedan od onih nedjelotvornih. Jedine koje znam.

Raspadam se, komadići mene otpadaju, pokušavam ih pomest da ne stvaram smeće, ali kao da time još više zasmetim pa odustajem od toga, zakrpam neke dijelove selotejpom dok se ne zavučem, daleko od pogleda, gdje nitko neće primijetiti hrpicu pepela.

I razum uze srce u naručje, jer sada je krhko i ne razmišlja suvislo, i ne treba donositi odluke, samo ga treba uspavati, da odmori, a onda ćemo mu skuhati čaj, i pustiti da gleda crtiće.

I razum uze srce u naručje…



11.04.2014. u 12:26 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.04.2014.

Ne razumijem...



Pijem crni čaj bez šećera.

Namještam kičmu i pripremam mozak na aktivno djelovanje (odbija poslušnost, nije mu to prvi put). A i oči su mi nekako zamućene, i one i maju neke svoje planove, različite od mojih, ma općenito ovo tijelo već dva dana nije suradljivo. Obično kad razmišljam o svojem tijelu ili njegovim dijelovima, na kraju zaključim – Služi svrsi. E pa danas služi slabo. Trebalo bi ga odvesti na servis, podmazati, nauljiti, promijeniti par dotrajalih dijelova, ostaviti ga da se paca par dana na nekoj terasi… Čula sam da je na Hvaru odličan servis, da se čovjek odande vrati kao nov, ništa ne škripi, ništa ne štekće.

Još jedan gutljaj crnog čaja…


Jučer sam ružno sanjala. Hrpa nepovezanih slika iz mojeg života, nešto vezano za posao, da pada mokri snijeg (vjerojatno paranoja zbog prošle godine kad je u 4. mjesecu još jednom pao snijeg), da sam sa prijateljicom na kavi, ona u bijeloj bluzi i sretna (jedini lijepi dio sna), da sjedim na podu i pere me nešto između straha i bijesa, nemoći i uvjerenja, da se država raspada, da su prodali ovaj narod, da treba dignut revoluciju, da treba ubiti neke ljude, a ja ne mogu ubijati ljude, a trebalo bi, jer se sve raspada i treba nešto poduzeti.

Meni je zapravo jako dobro u životu, imam posao, imam krov nad glavom, nemam kredit, imam obitelj, društvo, hobije, vannastavne aktivnosti ko blata, trebala bih biti sretna i zahvalna. Stalno si to ponavljam, i jesam. A onda opet nisam. Jer kako mogu biti sretna i zahvalna kad skoro 400.000,00 ljudi to ne može biti, kako da se ja šepirim hodajući ulicom, kad svakih 100 metara jedan čovjek kopa po kontejneru. Sram me, sram, jer mi je dobro.

Ne volim pisati o gospodarstvu i politici, jer se ne razumijem u to. Ne razumijem kako neki ljudi nisu već umrli od srama, pretvorili se u makova zrna pred ovim narodom. Ne razumijem zašto se zakoni moraju mijenjati svakih godinu dana, tako da je nemoguće ažurno pratiti njihove promjene, a kamoli procijeniti funkcioniranje u praksi ili stvoriti pravnu praksu koja funkcionira, zašto ih se prepisuje po bjelosvjetskim primjerima koji ne odgovaraju našim socioekonomskim prilikama, kako ljudi iz ministarstva mogu bezočno reći na seminaru o novom zakonu da oni nisu provedbeno tijelo pa ne moraju biti na radionicama, a sudjeluju u donošenju provedbenih propisa za koje očito ne znaju kako, i da li je uopće moguće, provesti. Ne razumijem zašto je mene sram i zašto se gušim u snovima, zašto se moja ramena grče i svijaju dok mimoilazim razno razne Marmeladove ove zemlje, a oni koji imaju alate za djelovanje hodaju uspravne glave.


Kako je rekla jedna stranka u prolazu, više sebi nego meni:

-Jedan narod živi, a drugi se pati.


Još jedan gutljaj čaja…


Oznake: čaj

03.04.2014. u 09:10 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora