Dnevnik toka misli
ponedjeljak, 31.03.2014.
Ne volim selfije, ali volim društvene igre:)
očito nemam iskustva sa selfijima....
srijeda, 26.03.2014.
Zločin i kazna
Prije deset godina pročitala sam Zločin i kazna, Fjodora Mihajlovića Dostojevskog. Lektira. Braću Karamazov pročitala sam u 7. razredu osnovne škole, i do dana kad je profesorica u srednjoj najavila realizam kao nastavnu cjelinu, pročitala sam već sve što je Dostojevski ikad napisao, osim najpoznatijeg djela, Zločin i kazna. Nisam imala velika očekivanja, znala sam da će mi se svidjeti, druge opcije nije ni bilo, ali sumnjala sam da može biti bolje od svega što sam već od njega pročitala.
Bio je to Šećer na kraju. Poslastica. Bila sam oduševljena i sretna što mi je njegovo najbolje djelo dospjelo u ruke zadnje.
Kad sam sinoć s bratom ušla u Gavellu i kupila program za predstavu, u njemu se našlo puno likova na koje sam potpuno zaboravila.
-Zar je ubio dvije babe?? Pa dobro, koji je taj Svidrigajlov?
-Pa jesi li uopće čitala knjigu?
-Jesam, prije 10 godina…
Buraz me onda prosvjetljavao, lektire relativno svježe u pamćenju, i spasio me šoka koji bih zasigurno doživjela, kad bih za vrijeme same predstave otkrila da me sjećanje potpuno iznevjerilo.
Gradsko dramsko kazalište Gavella - predstava u izvedbi redatelja Zlatka Sviben, sa glumcem Franjo Dijak u glavnoj ulozi, bila je odlična. Traje tri sata, što je zahtjevno i za gledatelja, ali još više za glumce, ali temeljito je obuhvaćena opsežnost likova i događaja, radnja teče bez nepotrebnih devijacija, dajući vremena da se u gledatelja ulije ono što na prvu izgleda kao nepotrebno zavlačenje radnje, a što je od presudne važnosti za utonuće u duševno stanje Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, a kupujući si vrijeme dinamičnim prikazom nekoliko paralelnih radnji na sceni.
Cjelokupni prikaz paralelnih radnji koje se istovremeno odvijaju na sceni, korištenja svjetla kao usmjerenje na unutarnji monolog, sadašnjost ili prošlost, javu ili bunilo, koji se konstantno isprepliću, koncentracija koju su glumci, osobito Franjo Dijak, morali održati za vrijeme tako duge, teške i slojevite priče je zapanjujuća, jednostavnost scenografije… sve u svemu odlično zamišljeno i odlično izvedeno.
Postoje finese koje možda ovise previše o subjektivnom dojmu čitača da bi se smatrale kritikom, kao što je prelazak granice između ludila i nervoze glavnog lika kako je prikazano u knjizi, u histeriju na sceni, dojam da je Sonja ipak bila krhkije građe i krotkije naravi, kao i kraj izvedbe što nekako nenadano nailazi, bez istinske katarze, koju neizostavno pruža kraj knjige.
Likovi koje toliko ljubim oživjeli su preda mnom kao kad sam prvi put okretala stranice ruskog genija i zaljubila se u široku rusku dušu.
Marmeladov, pijanac:
"Milostivi gospodine, siromaštvo nije porok, to je istina. Znam da ni prijanstvo nije vrlina, naprotiv. Ali uboštvo, milostivi gospodine, uboštvo je porok, molim lijepo. U siromaštvu čovjek još može sačuvati prirođenu plemenitost osjećaja, a u uboštvu to nikad nitko ne može. Zbog uboštva čak ni batinom ne tjeraju čovjeka, nego ga metlom čiste iz ljudskog društva, da bude još uvredljivije; i pravo je tako jer sam i ja u uboštvu prvi spreman da sam sebe vrijeđam. Pa kako ne bi čovjek pio!";
krotka Sonja, neokaljana prostitutka:
"Idi na raskrižje, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si se i o nju ogriješio i reci naglas cijelom svijetu: Ja sam ubojica!"
Oznake: dostojevski, gavella
četvrtak, 20.03.2014.
Pod dunjom
Sjedili smo vani pod dunjom. Zrak je mirisao na toplinu i zumbule. Čestice svjetlosti su razigrano lepršale oko nas. On sa svojom šiltericom i izlizanom trenirkom u blagom kontra svijetlu, naslonjen rukama i bradom na svoju treću nogu, dok je četvrta bila naslonjena pokraj njega na klupu, šake u vječno zgrčenom položaju, reumatskih zglobova veličine prepeličjih jaja pod tankom staračkom kožom. A ja u ugodnoj opuštenosti završetka radnog dana, priželjkujući pozamašniju stražnjicu, jer mi je drvena klupa prebirala po kostima.
-Zvao sam tvoju mamu jer mi treba bijelog konca.
-Što će ti konac?
-Da zašijem rupu na košulji.
-Zar uopće možeš svojim prstima držati iglu?!
-To je jedino što još mogu. Nekad sam radio stvari kao što je ovaj stol – tu neuspješno lupi šakom o kvrgavo drvo -, ova vrata, one prozore, ovu šupu, …ova zelena vrata nisam ja radio, ali sam ih produžio da pašu, pridelavao, ovu klupu… A sad … - i napravi prstima pokret švelje.
Spomenuli smo se imendana, je jer jučer bilo Josipovo.
-Prije su se pamtili imendani, bili su važni, za rođendane se nije ni znalo kad je kome u kući. Kad je mom ocu bio imendan, kako bi tko iz sela išao u polje i prolazio pokraj kuće, tako bi se navratio, pa bi moj otac natočio rakije. E, al kako je Ivana bilo više u kalendaru, pa bi neki došli čestitati, on bi reko, nije ovaj moj, moj je onaj jesenski. E, a onda smo „mi partizani“ ukinuli imendane, pa su se čestitali rođendani.
-A danas moramo pamtiti i imendane i rođendane. – zaključim ja.
Ne znam kako smo došli na temu Međugorja, … zapravo znam. Ispričao mi je kako se baki pričinja koza na krovu susjedne kuće, a zapravo je riječ o bijelom dimnjaku. Pa je nastavio, slijedeći svoje misli, kako je ukazanje Gospe bila odlična stvar za razvitak onog kraja, i svaka čast onom tko se toga sjetio, ako mogu oni u Lurdu, što ne bi mogli i mi.
-Ti ne vjeruješ u Boga? –pitam, iako znam odgovor, svjesna da mi je preostalo premalo vremena da bih znala odgovore na pitanja koja svojem djedu nikad nisam postavila.
- Nit vjerujem nit ne vjerujem, sumnjam u sve, ja sam agnostik. To su stvari koje čovjek nikad neće spoznati, nikad o tome neće ništa znati. To je nemoguće spoznati. I kršćani su bili prvo sekta proizašla iz židovstva, pa su se razvili, doradili, pa su ratovima nanijeli zla kao i svaka druga vjera. Svaka vjera tvrdi da je ona prava i jedina. Ja se držim prirodnih zakona, a u ovo se ne miješam. Koliko ima kršćana u Hrvatskoj pa koliko se zla događa, a vidiš ipak su izabrali Josipovića, a on je agnostik.
Misaoni tijek mog djeda se nastavio pa smo sa Josipovića, preko bitke na Kosovu, nekako došli do Ladislava Napuljskog.
-Baš sam čitao kako je Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju. A vidiš i njega su ljudi izabrali, okrunili su ga, čak su i nekakvu krunu našli da mu na glavu stave. A onda je on prodao Dalmaciju za 100 000 dukata, tražio je prvo više, pa je spustio, ma prodao bi i za manje da su tražili.
-A deda, pa kolike je ovaj narod već izabrao, pa su isto sve rasprodali.
-Baš sam na to mislio.
Čini se da Hrvatima povijest i nije neka učiteljica života, ili jednostavno nemamo nekoga tko bi nam povijest napisao iz naše perspektive. Stvari su se dogodile onako kako najjače dijete na igralištu kaže. A ako se laž ponovi dovoljan broj puta, postaje istinom.
Pridružila nam se baka, vedra i opuštena. Rekla mi je:
-Gle kako je lijepa. - da se razumijemo moja baka vidi koze po krovovima, čisto da vam dam mjerilo koliko vjerovati mojoj baki ;) ,- sve bi uspjela, samo da se otkrije.
Što je pod time mislila ne znam, ali znam da sam tijekom svih godina studiranja svaki put kad bih došla k njima, od bake dobila riječ podrške. Djed je oduvijek trkeljao svoje, politika, povijest, stolarija, ali baka bi pitala kako sam i ponavljala.
-To ti je kao velika stijena, ti imaš malo dlijeto. I svaki dan po malo, tuckaj po toj stijeni, dok ne nestane.
-Nije vrag crn kak izgleda.
-Ne boj se.
Obično sam odgovarala jedno te isto: „znam baka, ne bojim se“, ali postajem svjesna da mi je njezino bodrenje zaista dobro došlo, da je ona vjerovala u mene, da ja to mogu, i da, istina je, nekad sam se bojala, nekad mi se činilo da tome nema kraja, a njene riječi su mi sjele kao melem, a moji vlastiti odgovori „ne bojim se“ bili su kao borbeni pokliči.
Čak i sada kad mi se obraća sa „vi“ i za naočale me pita-„ da li imaju direktni napad ili ššššššššššš“ vrteći prstom po zraku, ona pronalazi spojeve riječi u kojima ja čitam podršku i vjeru u mene.
Sve bi uspjela, samo da se otkrije.
Oznake: Ladislav Napuljski i direktni napad
utorak, 18.03.2014.
Baka i General
Sasjekli su baku Trešnju. Čini se da, iako udovice duže žive, ipak i njima dođe kraj. Kroz koju godinu više se nitko neće sjećati velikog trešnjinog stabla, kao što se vjerojatno više nitko osim mene ne sjeća impresivnog čempresa što je rastao nasuprot trešnje, preko ceste u susjednom dvorištu. Dok sam bila mala nazvala sam ih baka Trešnja i general Čempres. Izmislila sam cijelu ljubavnu priču, kako su se gledali preko ceste, pa očijukali pa se zaljubili, zajedno upijali prve zrake jutarnjeg sunca i slične romantične scene. Hodajući ulicom kratila sam si vrijeme promatrajući ih i zamišljajući njihovu ljubav. A onda sam malo odrasla, a onda su posjekli generala. Negdje u mnoštvu svojih zabilješki vjerojatno imam točan datum.
Meni su takve stvari važne. Zapisati datum kada je posjećeno stablo koje mi je bilo drago, zapisati da je postojalo stablo koje je povremeno bilo gost u mojim mislima, ne zaboraviti ga, ne zaboraviti vlastite misli.
Pita me upravo muž :
-A kaj to pišeš?
- O baki Trešnji.-kažem ja.
-Baki Višnji?
-Ne, baki Trešnji. Drvo. Onu što su jučer srezali.
-Nije ti to pametno.
-Što? Davati imena drveću?
-Mislit će ljudi da si čudna. - Hahah. :) Ne bilo mi prvi put, mislim si ja.
Nakon kraće stanke on doda:
-Nisam ni znao da postoji dok ju jučer nisu skinuli.
Poznajem svako stablo u svojoj ulici, svaki grm ruže ili jorgovana, magnolije i forzicije, krušku, jasmin i trešnju, jabuku i vinovu lozu. Znam gdje se pojavljuju visibabe, a gdje tratinčice, u kojem ćošku se plave ljubice, a gdje će niknuti ljiljani. Volim svoju ulicu i svaku tu biljku osjećam svojom. Kradem pogledima njihove mijene, prisvajam njihovo postojanje, ograde i vlasnički listovi susjeda mi ne mogu oduzeti osjećaj da mi svaka od tih biljaka pripada, ili mi je darovana.
I ovo je samo bilješka s datumom, ništa važno, ali u malom svemiru moje ulice, u nabreklosti nadolazećeg proljeća, jedan zeleni stanovnik više neće cvasti.
Oznake: Trešnja, baka, general
ponedjeljak, 10.03.2014.
Prozor
Jutro je bilo divno. Sinoć sam pomaknula budilicu na pet minuta ranije. Kao da sam si jutros time dodala pola sata, a ne pet minuta.
Sunce se rasulo po spavaćoj sobi, otvorila sam prozor i udisala jutarnju hladnoću. Narančasto šarenilo plesalo je na zaslonu mojih kapaka, svježina je osvajala moje toplo tijelo, bistrina se proširila mojim umom, a duh postao spreman za nove izazove.
Molitva mi u tim trenutcima navire kao iskonski poriv. Da me nikad nitko nije naučio moliti, da nikad nisam bila krštena, da nikad u mene nisu usađeni običaji, u tim trenutcima, vjerujem, zahvalnost bi skliznula s mene bez moje volje, divljenje bi se razlilo kao kad brana pukne, upila bih djela Umjetnika nad umjetnicima halapljivo, gubeći se u raskoši Njegovog uma.
Moj prozor,
moje klecalo,
moje mjesto molitve,
gdje me jutra ohrabruju,
kiše sapiru moju bol,
a zvijezde mi pričaju o snovima.
petak, 07.03.2014.
Đurđice u čaši vode
Danas sam stavila prvo korijenje u zemlju.
Naslađujem se pomišlju da će vlaga prodrijeti kroz pore i razliti se u raskošnoj plodnosti. Da će toplina zvijezde milovati zelenilo, a glavice će klimati gibanju zraka. Čučnut ću pokraj poput djeteta, s koljenima do brade, onako kako to uvijek činim kad mi je potreban pogled iz prave perspektive, kad mi je potreban odmor od one uštogljene i civilizirane.
Još mi majka nije stavila đurđice u čašu s vodom na stol za kojim učim. Ali ja više ne učim za rokove zbog kojih propuštam godišnja doba. A moj stol više nije samo moj.
I moje proljeće počinje puno prije.
Upijam promjene kao gomolj skriven u zemlji, protežem se i znam da ću cvasti.
Godišnja doba mi više ne izmiču,
ne propuštam ih,
sad su moja,
da ih udišem,
da ih mislim,
da im posvećujem riječi,
da mi razvlače osmjeh na lice.
Oznake: proljeće
Šutnja
Šutnja je zlato. Kažu. Pa i nije baš. Ali mi je do sada često bila od koristi.
Kad mi sestra ili mama počnu nešto pričati, u meni se odmah stvori potreba dati savjet, iznijeti svoje mišljenje od tome ili jednostavno pronaći utješne riječi. Volim kad mi u praznini između dvije misli uleti ona prava – „zapravo trebam šutjeti i samo slušati“. Jer njima ne treba moj savjet, niti moja analiza događaja, niti uvijek postoji utješna riječ, već im je potrebno da sve izgovore, da sve što je u njima izađe.
Žene imaju tu potrebu da sve izgovore, u svakom slučaju češće nego muškarci. Treba im netko tko će ih saslušati, par puta kimnuti glavom, pozornost, to je sve. Jer dok smišljaš što ćeš drugoj osobi reći ili pametno odgovoriti, više ne slušaš što ona govori, tvoja pažnja se s nje usmjeri na tebe i tvoje misli. S druge strane, izgovaranje često samo po sebi skine veći dio težine onog što se izgovara. Dok vrtiš u glavi što te muči, stvari rastu, granaju se, pretvaraju u čudovišta, a izgovaranjem se svode na sasvim objektivnu razinu. I čak se rješenja pojave sama od sebe. To je moje iskustvo. I koliko god sam već puta prekinula sebe u ometanju druge osobe da mi ispriča što ima, još uvijek moram svaki put sačekati tu prazninu koja me lupi usred razgovora – „trebaš ju samo saslušati“.
U drugim prilikama mi je ta ista šutnja pružila priliku da ispadnem pametnija no što jesam. Na poslu, kao mladi pravnik bez iskustva, fakat ne znam sve, a od mene se očekuje da znam. Pa kad mi priđu starije kolegice sa pitanjima, tražim da mi objasne problem i kako se do sada to rješavalo, onda ih vrlo pažljivo saslušam, pri tome one najčešće same dođu do nekog zaključka ili odluke, a ja ih samo u njoj podržim. Kako god okreneš ja učim od njih, jer možda nisu pravnice, ali rade taj posao već deset - petnaest godina, a većinu stvari neće riješiti nikakav zakon ni mladenački zanos nego iskustvo.
Ponekad šutnja čuva moje dostojanstvo. Neki dan nam je u sobu ušao jedan odvjetnik s kojim moja kolegica surađuje na više predmeta. Pokuca, malo odškrine vrata, proviri, zatim uđe i preuzima cijeli prostor, soba je odjednom njegova. Započinje sa pričom, ovo se tiče i jedne i druge, izdaje naredbi, što mu je potrebno da učini moja kolegica, a mene neka pošalje ovamo i onamo. Moja kolegica se nasmije, okrene se lagano prema meni, i kaže,
- Vidiš, sad više ne primaš naredbe samo od šefice, nego i od gospodina odvjetnika.
Šutim. Nakon što uvidim da predmet nema nužno nikakve veze sa mnom, spuštam pogled na svoje spise i nastavljam sa radom. Oni se dogovaraju, čujem da gospodin odvjetnik još koji put određuje što bih ja trebala ili ne bih, ali ne reagiram na to. Ulazi još jedna kolegica, smiju se, zafrkavaju. Nije mi problem skoncentrirat se u takvim uvjetnim pa me ne smeta. Kolegica na kraju zaključuje:
- Imenovat ću za slučaj drugu kolegicu, jer (tu kaže moje ime) ima previše posla.
Nakon još malo smijeha, gospon odvjetnik se pozdravlja i sprema za odlazak. Obraća mi se uljudno, ciljano tražeći moju pažnju i ispričava mi se na buci koju su stvarali, ali indirektno osjećam da pokušava izgladiti prvobitno podcjenjivanje, shvativši da u meni neće naći ni strah ni ulagivanje ni zamaranje nepotrebnim.
Mislim da mi je šutnja na poslu pomogla više nego bilo koje stečeno znanje ili vještina.
Šutnja je moja prijateljica, čuva mi leđa, govori u moju korist, štiti me od prolijevanja pred nedostojnim ljudima, čini me boljom osobom, uči me slušati, vidjeti što se događa oko mene, tu je, uvijek spremna uključiti se u razgovor, i nikad ne prigovora kad ju isključim iz priče.
utorak, 04.03.2014.
Eksperiment
Hm… moj život je eksperiment…
To je otprilike moja pomisao kad mi se u životu pojavi nešto s čime se prvi put susrećem i nemam blage kako to riješiti, ili sam se s time susrela već milion puta i niti jedna moja dosadašnja reakcija nije donijela zadovoljavajuće rezultate.
S obzirom na svu silu uputa i pravila kako bismo trebali živjeti, ponašati se, pristupati problemima ili općenito situacijama, čini mi se kao da se netko sa mnom poigrava. Sa svih strana, od malena, čujem i upijam kakve ću probleme imati i kako se oni rješavaju.
Aha…
E pa kod mene je sve naopako. Stvari kojih sam se pribojavala nema, na tim poljima je sve pet. Ali kad tamo, na područjima za koja sam mislila da su jasna, jer su me mediji svih vrsta vrlo temeljito na to pripremili, ništa nije jasno, i ja pomalo shvaćam da ne da nisam u stanju pronaći rješenje, već njega možda uopće niti nema. I u tom trenutku odustajem, stjerana sam u kut. Neka bude.
Kad čovjeka stjeraš u kut, zapravo ga oslobađaš, daješ mu slobodu da počne činiti što kod ga je volja, jer si mu već oduzeo sve čime si ga mogao ucjenjivati, i na njegove odluke ti više nemaš utjecaja.
Osim nade. Živcira me izreka da nada posljednja umire. To prokleto priljepasto stvorenje nikad ne umire, ne posljednje, nego nikada. Moram priznati da je ful teško s njome živjeti. Uvijek iznova ona otvara taj mali procjep kroz koji nova strijela razočarenja slobodno zadire i otvara nikad zacijeljelu ranu.
Moj manevarski prostor je zapravo jako malen, moj utjecaj tek tolik da ga ima, da baš nisam list na vjetru. U svemu tome tješi me pomisao da na svoj život gledam kao na eksperiment. Promatram se izvana, uzbuđena tijekom postupka, i svjesna da nije važno hoće li rezultat biti ovakav ili onakav, koliko da ne pokušavam od jabuke napraviti limunadu, ako sam to već jednom probala, nego da recimo ovaj put pokušam sa kiselim kupusom.
U skladu sa onom Edisonovom - Nije da nisam uspio. Upravo sam otkrio 10 tisuća načina koji ne funkcioniraju. (Thomas Alva Edison)
Oznake: jabuke i kiselo zelje
