Dnevnik toka misli

ponedjeljak, 17.06.2013.

Karavane prolaze

Ne sjećam se kad sam prvi put čula za izreku - Dok psi laju, karavana prolazi. Ali se sjećam da nisam razumjela što se time želi reći. Kao i taj prvi put, kad god se sjetim te izreke uvijek mi je isti prizor pred očima. U prvom planu dva psa svezana na lancima, pa široka narančasto žuta ploha pustinje, i u daljini kao granica s dubokim plavim nebom, karavana koja više sliči vlaku nego karavani, kreće se po obzorju na lijevo.

Sinoć sam se posvađala s mužem. Pa i nije bila svađa, bar ne kako ih ljudi obično zamišljaju, s letećim tanjurima i i susjedima koji sve jasno i glasno čuju. Ne, mi smo već iskusni u svojim svađama, imaju formu razgovora, i oboje znamo kad je vrijeme da bitku završimo, damo odmora našim argumentima i pregrupiramo njihove redove, proučimo strategiju drugog i prilagodimo svoju.

Legla sam u krevet znajući da sam ljuta, a poučena iskustvom u takvom stanju ne mogu zaspati. Tu negdje u polu snu sjetila sam se izreke i pred mojim očima karavana je počela monotono kliziti kroz pustinju.

On je poput karavane na koju ja mogu lajati, ali on prolazi. Zašto da lajem na karavanu? Nema svrhe, nema učinka, treba ju pustiti da prođe.

Poželjela sam i sama biti karavana što prolazi.

Odlučila sam biti karavana što prolazi.

I ljubav.

Ljubav je ta koja nam omogućuje da pustimo drugoga da se ostvari.

17.06.2013. u 08:43 • 0 KomentaraPrint#

subota, 08.06.2013.

Rezerva

Jučer mi je tata objasnio što je rezerva. Bila je večer. Sjedili smo u mraku kraj ognjišta.

Pričali smo o legalizaciji. Pitao me da li ću imati novaca za legalizirat vikendicu.
- F. i ja imamo štednju, tak da imamo. Doduše, štedili smo za nešto drugo, ali sad je ovo prvo na redu.

Čovjek mora imati prioritete.

Rekao mi je da on ima novaca, ali da je taj novac rezerva.

- Znaš li što je rezerva? -pitao me
- Ono u što se ne dira. - odgovorila sam.
- Imaš prvu bojnu i šalješ ju preko Kupe na glavni pravac. Imaš drugu bojnu i šalješ ju preko Kupe da s boka čuva prvu bojnu. Imaš treću bojnu i ona je s ove strane Kupe. Prva bojna gine, povlači se, grca dok preplivava Kupu, druga bojna gine i grca u rijeci. Treća bojna je s ove strane Kupe i to gleda, ali ne ide preko. Treća bojna je rezerva! To je elitna bojna. Nju nikad ne šalješ preko. Ako ti izgine treća bojna, neprijatelj je u Zagrebu. Dokle god imaš treću bojnu protivnik ne može preko rijeke. To ti je rezerva.

Moj otac je moja rezerva.

08.06.2013. u 11:35 • 1 KomentaraPrint#

petak, 07.06.2013.

Pjesma 1.

Tu sam.
Sjedim u praznom uredu,
ne to nije ured, nego kancelarija,
ili nešto treće tog tipa.
Nebitno.

Šefovi su na rođendanu.
Vježbenici drže prvu liniju obrane.
Znamo odgovore na sva vaša pitanja.
Dobar dan, izvolite...
Molimo, pričekajte.

Zakon me gleda sa stola,
onako iskosa,
malo poprijeko i ne baš ljubazno.
A i žuti marker mu se pridružio.
Urota!

Gdje su livade i cvijeće?
U sjećanju.
U prošlosti.
U djetinjstvu.
Uvijek negdje iza ugla...

07.06.2013. u 12:10 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 05.06.2013.

Svemirski zakon

Bila sam sinoć u kinu. Danski film - Lov.

Jedan od onih filmova koji te gutaju dok ih gledaš, puštaju da toneš u glib, u živi pijesak neizbježnosti. Već na početku znaš da će biti gadan i da nema happy enda, da će ti se još danima motati po glavi. Gledaš ga dok ti on razdire misli, poželiš vikati na glupe likove, učiniti nešto, ali nemoćan si. Promatrač si priče bez povratka.

Kratki sadržaj problematike
- muškarac, razveden, radi u vrtiću
- njegov najbolji prijatelj ima kći 6 godina koja ide u taj vrtić i voli glavnog lika
- curica vidi na tabletu svog starijeg brata penis u erekciji
- curica ispriča u vrtiću uz spominjanje glavnog lika i ono što je vidla na ekranu
- nekompetentna voditeljica vrtića u dva dana napravi opću frku oko seksualnog zlostavljanja djeteta od strane glavnog lika


Ostatak sadržaja neću navoditi (iako si ga možete zamisliti), jer ne želim kvariti doživljaj filma za one koji ga odluče pogledati

Odlično je prikazan lov na čovjeka. Kako predrasuda i opće mnijenje može upropastiti čovjeka. I ne, nema načina da se ljaga ikad skine, da se sumnja ikad iskorijeni. Ožigosan do kraja života.

Kad je riječ o djeci i postupanju s njima od velike je važnosti biti kompetentan. Naime, kad stručne osobe razgovaraju s djecom koja su bila ili se sumnja na zlostavljanje (bilo koje vrste), postavljanje pitanja mora započinjati po mogućnosti s riječju - kako?

Dijete će na sugestivna pitanja odgovarati u skladu sa sugestijom. Djeca žele udovoljiti.
Je li ti bilo lijepo? - Da
Je li te boljelo? - Da - unutar istog konteksta!!

Zato se pitanje postavlja na način da se ne koriste riječi koje dijete ne poznaje (jer će ih ono nakon toga, makar ne razumije njihov sadržaj ponoviti u svojim odgovorima), i uvijek tako da pitanje ne sadrži sugestiju odgovora.

Kako ti je bilo?
Kako si se osijećala?
Kako se to dogodilo?

Što se tiče predrasuda i postupanja prema žigosanom. Razumijem roditelje koji su neposredno uključeni, oni djeluju iz straha i boli. Međutim, kad je riječ o ostatku "sela", iako i tu razumijem psihosocijalnu pozadinu ljudskog djelovanja, duboko me pogađa ljudska uskogrudnost i glupost.

Doduše, o ljuskoj gluposti je već Krleža sve rekao - Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon!

"Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili svjetlost, kao vođa i, uopće kao svemirski element." (Na rubu pameti, Krleža)

Do koje mjere smo spremni djelovati na temelju polu informacija i dezinformacija, ne provjeravati stvarno stanje, složiti se s većinom, osuđivati pa makar pravni sustav nekog oslobodio, gdje je granica do koje smo u spremni poštivati i služiti svoj Svemirski zakon?

Ostatak "sela" također djeluje iz straha i boli, iz osjećaja ugroženosti. Ugroženost je snažan razlog za djelovanje. Neka, žrtvovat ćemo istinu, žrtvovat ćemo slobodu misli, pravdu i pravo, demokraciju, nevinog čovjeka, i sve što je potrebno!! da bismo se zaštitili. Jer to što ta ugroza uistinu ne postoji, nije bitno, osjećaj ugroženosti dovoljan je da ju učini stvarnom.

Gdje su ti kompetentni kadrovi koji će spriječiti da "selo" djeluje po osjećaju ugroženosti i žrtvuje nevine?

"Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama..." (Na rubu pameti, Krleža)

05.06.2013. u 12:53 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.06.2013.

O blogu i meni

Prije mjesec i pol dana srela sam tatu na ogradi. Vraćala sam se s posla, bio je sunčan dan i osjećala sam da sam dovoljno dobre volje da s njim malo porazgovaram. Naime, njegov je odgojni moto - Što te ne ubije, jača te. I tako on sve oko sebe "jača" već desetljećima.
Jednom sam mu, u napadu dobre volje, objasnila da on ne valja u tolikoj mjeri da ga se jedino može voljeti, jer ni za što drugo nije. U skladu s onom izrekom - Ljude treba poštovati zbog njihovih vrlina, a ljubiti zbog njihovih mana. Jedini pristup mom ocu, za koji sam ustanovila da funkcionira, je bombardiranje dobrom voljom! Sav njegov arsenal crnih misli, crnih predviđanja, kritiziranja i slično, raspada se na dijelove i poput mokrog baruta nema baš nikakvog učinka protiv te metode.

Dakle, stojimo on i ja tako na ogradi.

- Trebaš otvoriti blog. Ionako piskaraš non stop nešto, možeš to pisati i na blogu - kaže mi on.

U roku tjedan dana sam ga otvorila. Trenutno me malo kopka što mi je baš on trebao to reći i da sam ga odmah poslušala. Nikad me neće proći čuđenje nad činjenicom u kojoj mjeri roditelji utječu na djelovanje djeteta makar ono već odavno bilo odraslo. Međutim, ponekad i moj stari ima neku pametnu ideju... doduše, koliko je pametno bilo otvoriti blog još je upitno. Vjerujem da će vrijeme pokazati svoje.

Možda nisam dovoljno vremena posvetila pitanju o čemu ću pisati. Imala sam neku okvirnu misao i s njom sam počela, a onda me čitanje tuđih blogova postupno bacilo u vrtlog ideja. Započela sam već niz postova, i onda ih izbrisala, jer svi su već nešto o toj temi napisali, čemu da onda zakrčujem intelektualni promet još i svojim bla bla. Ali nije samo to bio razlog. Moj unutarnji kompas neumoljivo onemogućuje da napišem išta što nije stvarno, istinski usklađeno s mojim ja.

Tako je lako upasti u zamku tuđih ideja, zastupanih stavova, bitki koje se vode po ovim stranicama. Moj problem je što kad god se zagrijem za neki stav u idućem koraku već smislim dovoljno argumenata da samu sebe pobijem. A tako je i sa tuđim. Rijetko kad su stvari crno bijele, već se mute u beskrajnim nijansama sive. Stoga, odbacujem sve! Povlačim se u stav promatrača glede svega osim sebe same.

Čovjek može pisati samo o onome o čemu nešto zna. S obzirom da je jedina tema o kojoj ja mogu govoriti sa isključivom kompetencijom - ja sama po sebi i za sebe - to će biti ono o čemu ću pisati. Kao i do sada, kao što sam u krajnjoj liniji oduvijek i činila.

Da li će u tome drugi pronaći koje zrnce mudrosti? Nadam se.
Da li će im se svidjeti? Haha, ako bude, reći će mi. :)

02.06.2013. u 14:56 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2013 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Svibanj 2018 (6)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se