Dnevnik toka misli

četvrtak, 30.05.2013.

Biti Žena

Biti Žena, to je umijeće. Govorim o ženi koja iako nije sišla s modne piste, u smislu da nije oličenje današnjeg ideala ljepote, sa proporcijama 90 – 60 – 90, ipak ulicom hoda kao da joj pod nogama cvatu ruže, a ona miriše na ljeto i bezbrižnost. Ona zna kamo ide, hod joj je žustar ali odmjeren, izgleda njegovano, odjevena je ukusno, ističući svoje atribute dok su nedostaci mudro skriveni, čini se kao da je savršeno zadovoljna sobom i svijetom oko sebe. Kad ju uočite kako vam ide ususret uživate u pogledu na nju, okrećete se za njom i mislite si: «Što to ona ima, a ja nemam?» Nije stvar genetike, nije stvar godina….
U čemu je onda tajan?
Biti Žena je umijeće. Neke se žene rode s tim, a druge to mogu naučiti. Kao i svaka druga vještina, potrebno je poznavati pravila i vježbati, dok odjednom to ne postane način na koji dišeš, nešto što te prožima i postalo je dio tebe. Stav da uvijek izgledaš najbolje što možeš, (ne napirlitano, s tonom šminke na sebi i u najnovijim krpicama i torbicama, to nije to), nego uredno i čisto, prirodno. Osmjehom i izrazom «hvala» obdaruješ sve muškarce (i žene) oko sebe (bilo u dućanu, na placu ili restoranu), zadovoljna sama sa sobom ( jer ne pokušavaš mijenjati svoju genetiku ili godine, a glede ostalog si učinila što možeš), uvijek njegovana i puna pozitivnih misli. Život je izazov, a svijet dostojan tvoje blagonaklonosti.
Zvuči kao bajka? Donekle da. Sve mi znamo da nam redovito dolaze dani kad nismo svoje, kad pucamo po šavovima, kad nam ništa ne ide od ruke, kad nas boli sve živo, kad bismo odgrizle glavu svakoj osobi koja nam se obrati, i jedino što bismo htjele je sjest sa sladoledom ili čokoladom pred televizor, staviti deku preko sebe i isključiti mozak. I to je sasvim ok. Dapače, mislim da je to univerzalno žensko pravo i da si svaka od nas povremeno to smije dopustiti (mislim na dio sa čokoladom i dekom, a ne odgrizanje glava).
Međutim, to povremeno ne smije biti prečesto, i ne smije biti naš svakodnevni životni stav, i što je najvažnije niti jedan muškarac o tome ne mora ništa znati dok te ne oženi. Ok, vjerojatno će to saznati i prije, ako dođe do tebe nakon stanovitog dužeg hodanja (jer dužina hodanja je zaista individualna stvar) i upravo te nađe u elementu. Mislim da je onda sasvim u redu upoznati ga sa stanjem stvari i savjetovati ga da dođe drugi put. ;) Ali trčim pred rudo. Već sam počela pričati o muškarcima, a nisam se ni pošteno dotakla nas žena.

Svaki izlazak na ulicu, pa makar samo do dućana, je izlazak u javnost. Prema tome, nastoji uvijek izgledati uredno i njegovano. Masna kosa, izgriženi nokti, nepočupane obrve (ako su takve da zaista loše izgledaju ako nisu počupane, nije da zagovaram da svaka žena treba čupati obrve), nespeglana majica, poflekana trenirka i slično, jednostavno ne dolaze u obzir. Čak ni doma gdje te nitko ne vidi, jer ako se urediš bolje ćeš se i osjećati. Izbaci iz ormara svu staru, ružnu odjeću da ne dođeš u napast odjenuti ju. Bolje da često nosiš iste traperice i košulju koja ti super stoji nego da izgledaš kao strašilo.
Previše naglašavam vanjski izgled? Nažalost, nitko ne vidi kakva si osoba dok te ne upozna, a svako vidi kako izgledaš i na osnovi toga će najvjerojatnije u početku usmjeriti svoje ponašanje u odnosu na tebe.
Druga stavka je ponašanje. Ljudi se obično ne vole družiti s osobama koje se stalno žale na nešto, pričaju samo o sebi ili siju negativna predviđanja. Time ne činiš dobro ni sebi ni drugima. Biti odgovorna, ozbiljna osoba koja prepoznaje svjetske probleme, ne podrazumijeva sijanje negativne energije oko sebe.
Nemoj se kretati svijetom kao muha bez glave. Time želim reći da je poželjno imati planove, ciljeve i kretati se prema njima. Moraš znati što želiš od života, od sebe same, od ljudi oko sebe, razmisliti kako to postići, a onda i uložiti trud u to. Jer ako si npr. oduvijek željela popeti se na Klek, ali nisi imala s kim - pronađi neko planinarsko društvo i učlani se, trgni se i učini nešto po tom pitanju, nemoj samo razmišljati o tome! Nemoj da ti se život «događa». Oh, dogodila mi se nezgoda u dućanu, oh, dogodila mi se jedinica u školi, oh, sela sam super dečka, a bila sam potpuno ne spremna na to…
«Kad bismo naučili živjeti potpuno svjesni sadašnjeg trenutka, kad bismo se više bavili sobom «ovdje i sada» umjesto da prežvakavamo prošlost ili sanjarimo o budućnosti, našli bismo više radosti u životu, i doživjeli blagoslovljene trenutke neopisive sreće. …. , biti usredotočen zapravo znači znati što se događa u trenutku kad se to događa.» (Sarah Napthali, Budizam za majke)
Budi aktivna. Aktiviraj svoj duh i svoje tijelo. Ovisno o preferencijama nađi fizičku aktivnost koja ti odgovara (makar to bilo samo pola sata šetnje gradom), i nađi si duhovne izazove, od škole, faksa, knjige, tečaja, dokumentarca, druženja na dalje.
Možda ti ovo zvuči banalno, pa to sve se podrazumijeva i naravno da to radim. Ali nevjerojatno je kako je lako zapasti u rutinu, pri čemu zanemarimo sve ostalo što volimo i što nas ispunjava.
Zašto treba paziti na svoj izgled i baviti se fizičkom aktivnošću kao i razvojem duha? Mogla bih reći zato što je jedan od glavnih grijeha lijenost (mislim da tu spada i ne korištenje vlastitih talenta), ali neću, jer to zvuči kao da je jedina svrha ne sagriješiti. A poanta nije u tome. Poanta je u tome da ćeš se dobro osjećati, biti zadovoljnija, djelovat ćeš na druge ljude kao magnet, jer kad vidiš nasmijanu, vedru osobu koja je zadovoljna sama sa sobom želiš biti u njenoj blizini, želiš komadić tog odsjaja s nje. I odjednom imaš priliku činiti dobro, širiti oko sebe pozitivnu energiju. Biti Žena!

30.05.2013. u 13:51 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 28.05.2013.

Primalni krik

S obzirom da sam fulala faks, i to nažalost shvatila tek kad sam ga već završila, volim se baviti nečime o čemu tako reći nemam pojma. Naravno, ako presumiramo da je diploma jedini dokaz koji upućuje na nečiju kompetenciju (a to ipak nećemo učinit... :) Pa tako volim psihoanalizirati samu sebe i sve oko sebe. Da bih to mogla, gutam svaki psiho materijal koji mi dođe pod ruku...

Na Hvaru sam pročitala jednu knjigu. Pardon, pročitala sam ih hrpu, ali jedna me drži još uvijek, i ne bez razloga.

Riječ je o knjizi pod naslovom Primalni krik, a autor je Arthur Janov. Govori o liječenju neuroza putem primalne terapije.

Grubo rečeno, misao vodilja joj je da neuroze nastaju kao posljedica rascjepa u osobi, kojim "stvarno ja" biva zamijenjeno "nestvarnim ja", kao obrana od silne boli koju pretrpimo u najranijem djetinjstvu. A tom terapijom se zapravo samo miče poklopac sa "pritis lonca" kako bi bol izašla, i rana mogla zacijeliti, te osoba postati stvarna bez obrambenih mehanizama. Iako Freud tvrdi da će osoba s najboljim obrambenim mehanizmom najbolje funkcionirati u društvu, prema Janovu najbolje funkcioniraju osobe kojima nije potreban obrambeni mehanizam.
S obzirom da dijete do neke 7 godine života nije u stanju razumjeti u cijelosti što mu se događa, a ima potrebe koje mogu zadovoljiti samo njegovi roditelji, teži za roditeljskim odobravanjem i ljubavlju, ono postepeno oblikuje svoje obrambene mehanizme, jer koliko god se trudilo biti "dobro", izvršiti sve što tata ili mama traže, ne piškiti u gaće i slično, ono od roditelja ne prima što mu je potrebno - nježnost, ljubav, pažnja. Taj rascjep između stvarnog ja, koje želi izaći van, i nestvarnog ja, koje smo stvorili da bi se zaštitili od boli koja s vremenom zbog roditeljskog zanemarivanja postaje prevelika da bismo ju mogli podnijeti, uzrok je neuroze, stvara napetost koja se onda očituje na različite psihosomatske načine.

Poanta je u tome da nije dovoljno razumom, uvidom, znati da su te roditelji zanemarivali, ili da te nisu voljeli, znati da je pogrešno tući djecu, već osoba mora ponovno, po mogućnosti u kontroliranim uvjetima, proživjeti svaki događaj kojim mu je nanesena bol, osjetiti tu bol i otpustiti ju.

Ono što mi se svidjelo u toj teoriji, jest što naglašava povezanost duha i tijela. Mens sana in corpore sano. Psihološki poremećaj neizbježno ima kao posljedicu i somatski problem ( sinusi, kašljanje, glavobolje, crijeva, nepravilno disanje, ovisnosti svakog oblika.....), i obratno. Te prema autoru te teorije, primalnom terapijom, ne samo da se ljudi rješavaju davno zatomljene boli ( proživljavajući na sensama najbolnije trenutke svog djetinjstva), nego i različitih tjelesnih defekata, te također i ovisnosti od cigareta, vina, droga.

Terapija se u knjizi prikazuje kao univerzalni lijek za sve psihosomatske pojave, i maltene, spas čovječanstva, i začudo svojom logikom i primjerima uvlači čitatelja u vjerovanje da je zaista tako.

Moje prvotno oduševljenje donekle je splasnulo nakon što sam nastavila po wikipediji tražiti dodatne informacije o piscu i samoj terapiji. Iako sam za nju prvi put čula, nastala je još 70-ih godina, a npr. liječio se njome i John Lennon. Čini se da vodeće zajednice psihologa nisu njome oduševljene, štošta joj se predbacuje, od ne postojanja statističkih podataka koji bi ukazivali na njen uspjeh do opasnosti od izazivanja ovisnosti o osjećaju boli.

Međutim, nisam do sada čula niti za jednu terapiju koja bi imala savršenu statistiku uspjeha, a i samim time što on u svojoj knjizi ukazuje na nedostatke ostalih vodećih terapija (uvidom, biheviorističke, meditacije.....), te iznosi svoj negativni stav o neprofesionalnom ponašanju psihijatara i stvaranju sustava kojim se pacijente navlači da troše svoj novac, jasno mi je zašto nije omiljen i zašto će ga se uvijek kritizirati.

Knjiga je teška, ali svakako za preporučiti. A meni je vrijeme da počnem skupljati novce za postdiplomski iz psihologije...... :))

28.05.2013. u 18:01 • 7 KomentaraPrint#

petak, 24.05.2013.

Odmor u skicama


Povratak trajektom u Split

24.05.2013. u 17:39 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.05.2013.

Gradsko dijete

Nismo otišli na Velebit. Osnova dobrog odnosa s planinom je - ne izazivaj ju ako su vremenski uvjeti loši ili nemaš adekvatnu opremu za postojeće vremenske uvjete ( jer zna se da zapravo ne postoji loše vrijeme, samo neadekvatna odjeća i obuća;).

.............................................................


Kad sam prvi put kao petnaestogodišnjakinja došla na Velebit, tadašnji domar planinarskog doma Begovača, rekao mi je da sam "gradsko dijete". Za mene je to bila uvreda nad uvredama! Ja! Gradsko dijete?!

Formalno gledano bio je u pravu. Rođena sam u gradu, živim u gradu. Ali materijanopravno gledano, bila sam i jesam svašta, samo ne gradsko dijete.

Zar dijete koje s pet godina donese u kuću sljepića i budi tatu što spava na kauču, držeći mu guštera tik do nosa :" Gle tata, gle tata što sam našla!", ima predispozicije biti gradsko dijete? Baci ga među vukove i postati će Mowgli.

Međutim, svoje vukove sam morala pronaći sama, jer "gradsko dijete" nije bila uvreda, to je bila normala u koju me se pokušalo ugurati, kategorizirati, katalogizirati.

Pa tako je moj tata zamislio da bi njegova pametna djevojčica trebala raditi na tome da jednog dana otvori javnobilježnički ured. Bio je spreman prodati vikendicu na moru da bi mi to omogućio, i još uvijek je spreman. Trebala bih puno raditi, puno zarađivati, imati puno veza i poznanstava, biti Netko!

Recimo da sam probala. Prije nešto manje od godinu dana sam počela raditi u jednom odvjetničkom uredu. Veliki ured, s preko 20 zaposlenih, sav blještav, u staklu i kromu.

Evo što sam napisala u svoj dnevnik dana 29.6.2012.g.

" Pobjegla sam glavom bez obzira.
Pobjegla sam glavom bez obzira iz odvjetničkog ureda, iz sobe bez prozora, iz crne rupe koja me počela usisavati.
Da, pobjegla sam.
Uplašene pred crnilom što se prostiralo preda mnom.
Pobjegla, poput životinje uhvaćene u klopku koja si je radije odgrizla šapu zahvaćenu metalnim zubima, nego ostala da dočeka kobni kraj. Nisam bila racionalna, niti sam odluku donijela hladne glave. Tri dana su takvo što premalo. Nisam ponosna na sebe zbog toga. Ali crni pipci, niti i vitice, počele su mi se plesti oko zglobova, i u meni se egzistencijalni nagon za preživljavanjem digao na noge i odnio me van.

Van na sunce, u zelenilo, u ljubav.

Je li to bila dobra odluka? Jest.
Je li donesena naglo? Jest.
Je li to bila Božja volja? Ne znam. Nadam se, i suze u oku me peku od bolnosti te nade.

Sada je to prošlost, a ona se ne mijenja. Sadašnjost me miluje, a budućnost? Neizbježno me čeka iza ugla."



Danas sam ponosna na sebe. Bila je to druga najpametnija odluka u mom životu, jedna od onih što unapređuje dobru karmu. ;)

23.05.2013. u 13:56 • 2 KomentaraPrint#

Čarobna jabuka

Moj gonič robova vjeruje da ga mogu pratiti u svemu.

Pa i mogu, ako me nahrani čarobnom jabukom (osobito djelotvorna je vrsta zeleni delišes u kombinaciji s corny-em s brusnicama i dvije kocke čokolade).

Kad moj gonič robova kaže "ajmo", ja ga slijedim. Moji bijedni pokušaji da otklonim od sebe njegov plan u stilu : " Gladna sam, umorna i zaista se ne osjećam fizički sposobnom za to...", on glatko odbija svojim: " Idemo, pa dokle stignemo." A to znači : " Odradit ćemo sve kako sam zamislio."

Ruta je bila jebeno dobra!! :))

Išli smo biciklima po Hvaru, od Vrisnika preko Selca pa makadamom do pred vrh Sv. Nikole i nizbrdo preko Dola natrag u Vrisnik. Sve u svemu 35 km i 500 m visinske razlike.


Ovu Hvarsku rutu, što se tiče dojma koji je ostavila na mene, mogu eventualno usporediti s onom po Krku od prošle godine, a po ljepoti možda samo još s jesenskom kroz turopoljske šumetine u stilu Gospodar prstenova.

Na kraju priče, s jabukom ili bez nje, uvijek mi je drago da me moj gonič robova natjera da idem preko svojih granica kako bih doživjela nešto čudesno. :))

23.05.2013. u 13:37 • 0 KomentaraPrint#

subota, 11.05.2013.

Moja prva velika ljubav:)

Oprala sam kosu. Sjedim na kauču omotana flis dekom, kričavo zelene boje s ružičastim, plavim i žutim cvjetovima. Očajna kombinacija boja, ali ne bitno, ispunjava svrhu.

Koferi su spakirani, sendviči u frižideru. Sutra putujemo. Hvar pa Velebit.

Konačno opet Velebit. Moja prva velika ljubav. :)

Pola mog srca živi na toj planini. Hrapavi, bijeli vapnenac pod prstima, hladni miris zemlje i crnogorice, gojze na nogama, kamen pod guzicom, sunce na ramenima..i onaj sveobuhvatni osjećaj - ovdje pripadam.

Što su muškarci u usporedbi s planinama - kako bi to rekla Elizabeth Bennet. :)

11.05.2013. u 22:44 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 07.05.2013.

Muško ženski odnosi

Danas su mi misli ćoškaste. Kockasto se naguravaju po sivim stanicama i ljute me.

Nisu jasne, nema one neonske, reklamne zacrtanosti. Ma, bila bih zadovoljna i s vulgaris crno na bijelo, ali nema ni toga.

Niti jedna nije ona prava!

Nedavno sam čitala jedan dobar post - Što se događa u spavaćoj sobi, ostaje u spavaćoj sobi (igniss). Skupila se tu i hrpa komentara.

Shvatila sam da nakon godina provedenih na izgradnji i unaprjeđivanju svoje veze, mukotrpnog rada 24/7 koji zapravo u konačnici nikad ne prestaje (ali stvaranjem dobrih navika postaje lakši), sam potpuno zanemarila činjenicu da to ne rade svi.

Prije nekih pol godine sam održala predavanje o komunikaciji u muško ženskim odnosima.

I eto, konačno jedna prava misao!! :)) Nabrzaka sam izčeprkala svoje bilješke...

.....................................


Muško - ženski odnosi


Cilj izlaganja nije iznijeti sve živo i ne živo o toj temi, jer je ona sama po sebi pre opširna da bi uopće stala u godinu dana predavanja, a kamoli u prostor jednog posta.

Cilj je poticaj. Poticaj na trud, zanimanje i istraživanje.

Ljudi su odviše spremni dopustiti da im se veza/brak događa. Ljubav bi trebala biti lagana... Krivo, ljubav je mnogo toga, ali nije lagana.

Polazna točka svake promjene sam "ja". Da citiram Chestertona kad je na nekakvom natječaju za esej na temu - "What is wrong with the world?" odgovorio esejom koji se sastojao od jedne rečenice - " I am."

Kad se mlade parove pita zašto ulaze u brak, najčešći odgovor glasi - jer se volimo. Riječi voljeti i ljubav su već toliko istrošene reklamnom industrijom (kao i golo žensko tijelo, do te mjere da praktički više nema efekta), da ih u ovom izlaganju želim zamijeniti s nečim drugim.

"Jer se volimo" želim zamijeniti sa "jer želimo dobro jedno drugome".

Volim te - je bajka, romantika, idiličnost. I to je ok, treba i biti!

Ali, -želim dobro drugome - označava mukotrpan rad.

Zašto?

Zato jer "dobro" može značiti jako puno toga.

- da s nekim prekineš vezu (jer voliš tu osobu više nego ona tebe, a oboje zaslužujete najbolje)
- da se s nekim posvađaš (smeće pod tepihom je i dalje smeće u kući)
- da muža lupiš tavom po glavi (ako ste gledali film Čokolada s Johnny Deppom, onda znate na što mislim;)

Održati neku vezu/brak je mukotrpan rad 24/7 i nikad ne prestaje. To je odnos u koji ulazimo svojevoljno, svjesno, slobodno i iz emotivnih razloga, zašto mu onda posvećujemo tako malo pažnje (mislim na konstruktivnu, djelotvornu pažnju, a ne razglabanja s frendovima/frendicama na kavama).

" Mnogi od nas dobili bi otkaz na poslu da ulažemo u posao onoliko koliko ulažemo u brak" - nisam više sigurna od kuda sam ispuknula taj citat, ali uglavnom, nisam ga ja izmislila.

Knjiga s najodvratnijim koricama koje sam ikad vidjela na nekom književnom izdanju, ali unatoč tome i najkorisnija koju sam pročitala glede komunikacije između muškarca i žene je - "Muškarci su s Marsa, a žene su s Venere" - John Gray.

Pa kaže - " Pogrešno pretpostavljamo da će naš partner, ako nas voli, reagirati i ponašati se na način na koji mi reagiramo i ponašamo se kad nekoga volimo. "

I zato je vrlo važno naučiti jezik svojeg partnera, kako bismo razumjeli što nam govori, a ne samo čuli što nam je rekao.

Npr. - Žena i muškarac sjede pred televizorom. Žena u jednom trenutku počne nešto pričati. On i dalje gleda program.
- Ne slušaš me. - kaže ona.
- Slušam te - kaže on.
- Ne možeš istodobno gledati televiziju i slušati me.
- Mogu, hoćeš da ti ponovim što si rekla..

I već imamo idealne sastojke za dramu. Jer on zaista može ponoviti sve što je ona rekla. A ona njemu svojim - ne slušaš me, želi zapravo reći - ne poklanjaš mi svu svoju pozornost, koja joj je u datom trenutku potrebna.

Ovo je samo jedan banalan primjer, i za sada neću dublje zalaziti u područje učenja tuđeg jezika, bar ne danas, ali za početak preporučam ove knjige :

John Gray - Muškarci su s Marsa, a žene su sa Venere
Daniel Golemann - Socijalna inteligencija
Allan Pease - Govor tijela
John Gray - Mars i Venera zauvijek zajedno
Shere Hite - Seksualni život žene
Louann Brizendire - Muški mozak
Isabell Nazare-Aga - Manipulatori i ljubav
Jean Shinoda Bolen - Boginje u svakoj ženi
Gari Kasparov - Kako život imitira šah


Osnova kvalitetnog odnosa je KOMUNIKACIJA i spremnost na KOMPROMISE

Da bi se moglo zaći u kompromis, osoba najprije mora jako dobro poznavati samu sebe (koje su moje potrebe, koje su moje želje, prioriteti, preko čega mogu prijeći, preko čega ne, što ću prihvatiti...)

Svađa, ljutnja, bijes, imaju negativni predznak, ali se mogu u konkretnim situacijama preokrenuti u nešto pozitivno.

"Nakupljena ljutnja ne "zastarijeva": nema veze koliko je godina prošlo od kada vas je netko naljutio ili povrijedio, ljutnja je još uvijek tu, unutar vas u nekoj skrivenoj ladici, osobito ako tada niste imali prilike odljutiti se" (također ne znam od kuda mi ovaj citat)

Emocije su tu, takve kakve jesu, ne možeš reći da nisi ljut kad si ljut, ALI, možemo utjecati na na naš način reagiranja na nešto, svoje ponašanje možemo mijenjati.

Npr. U pravilu sam vrlo staložena osoba i rijetko kad se ljutim. Međutim, jednom sam bila bijesna, unatoč tome što sam mužu, koristeći komunikacijske vještine, pokušala objasniti problem, nije mi pošlo za rukom. kako u tom bijesu ne bih rekla nešto što ću požaliti (jer jednom izgovorena riječ nikad se više ne može povući) ili ne naudim samoj sebi,maknula sam se od njega, otišla u šupu i cijepala drva.

Svađanje je jako dobra stvar - ako znamo kako.
Važno je izbaciti - generaliziranje (ti uvijek..., ti nikad... -te stvari zaista nikad nisu sasvim točne, a povrijeđuju užasno)
- izvlačenje iz prošlosti (drži se teme!)
Važno je znati zašto se svađamo i što time želimo postići. Sve ostalo je uzaludno trošenje energije.


Ono divno u cijeloj priči su plodovi tog truda. :) Da na svakih 20 lijepih trenutaka u vezi imate 1 ružni, i da kad dođu vanjski problemi (egzistencijalni, svekrve...) vi ste jaki i možete ih nadići.

Već sam previše oduljila. Ali ovo je definitivno tema na koju ću se vratiti. :))







07.05.2013. u 19:40 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.05.2013.

Vani pada kiša.

Zapravo pišucka kao muškarac koji ima problema s prostatom.

Narudžba portreta kćeri kolegice s posla je na dobrom putu da bude gotov. Moram ga idući tjedan predati. Takav je dogovor. Sada već pomalo priželjkujem da ne radim po narudžbama, kako bih imala više slobode u prikazivanju osoba koje crtam, a ne da ih vječito gledam očima naručitelja i pogađam njegove želje.

................................

Za jedno dva tjedna sastati će se moj književni klub. Knjiga ovog mjeseca je "Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu" - Pablo Tusset.

Jedva čekam susret. :) S obzirom na dosadašnje, rasprava će biti žestoka, a ideje da pripremimo španjolska jela i pijemo sangriu već mi sada navlače slinu i bude maštu. :)

Knjiga je bila moj prijedlog. Pročitala sam ju prošle godine, ali mi nikakav problem nije bio ponovno ju progutati s užitkom.

Glavnog junaka, točnije, anti-junaka, zavoljela sam već nakon prvih par stranica. Debeli muškarac u kasnim tridesetima, samac, s jointom i ustajanjem tek poslije 12h (s obzirom da noći provodi pijan) kao svakodnevnom navikom, upadne u neku krimić -triler priču spašavanja svog super - cool - mršavoga - bogatog brata.

Prijevod - odličan.
Lektor - kvalitetan.
Stil - lagan, tečan, ne previše kompliciran, ali dovoljno intrigantan.
Priča - izuzetna, odvija se laganini, kao da ti pisac kaže - čuj stari, čitaj il nemoj čitat, ali ne moj me požurivat - i onda otpuhne dim i nastavi.
Žanr - nemam blage.. krimić, triler, fantastika, humor...
Razgovori - za upišat se!
Intelektualna razina - visoka.

Definitivno jedna od najboljih knjiga koju sam ikad pročitala! :))

05.05.2013. u 18:59 • 0 KomentaraPrint#

petak, 03.05.2013.

Kad auto postane višak

Imam djeda i baku, 80 i kusur svaki. Pas i mačka, djed je pas, a baka je mačka. Ne znam zašto su ostali u braku i još uvijek to jesu, već preko 50 godina.

Djed hoda na četiri noge, i ja ga od milja zovem "cyber-djed", jer je već slomio i kuk i bedrenu kost, i brijem da ima metala u sebi sasvim dovoljno da opravda taj naziv.


Danas sam ih obišla. Sjela sam s djedom pod staru dunju u dvorištu. Da nema toliko odjeće na sebi, vjerojatno bi izgledao kao i oni psi što su ogromni dok ih ne poliješ vodom i odjednom nemaš kaj vidjeti, kosti i koža.

Sunce je zalazilo i počeli su se javljati komarci.

Ispričao mi je svoja dva današnja uspjeha.

Prvi je što je baku uspio jutros nagovoriti da primi inzulin. Još mu predstoji večernja bitka.

A drugi, to što je uspio upaliti auto. Već osam mjeseci taj auto nije nitko upalio. Pokušao je sinoć više puta, ali nije išlo. Zato je danas od prve. "Sjetio se!" - kaže djed. :)

Eto, kad auto postane višak. Nikome ne treba, on ga ne može voziti, a svi ostali u obitelji imaju svoj. Uostalom, riječ je o škodi staroj 20 godina!
"Bolje da je višak, nego da se nema." - kažem ja.
"Da, nekad sam bio željan bicikla, i trebale su mi dvije plaće da ga kupim, a danas imam auto koji nikome ne treba."

Djed mi je poput slike što blijedi, i strah me da će nestati.

Potom sam otišla vidjeti baku. Sjedi u dnevnom boravku, umotana u deku, u mraku. Možda je drijemala, ali nakon mojeg bučnog nastupa to definitivno više nije bio slučaj.

Baka više ne zna tko sam. Kad god dođem, u 15 minuta razgovora s njom odgovorim tri do četiri puta na isti set pitanja.

- Studiraš li još?
- Ne baka, završila sam, radim.
- A što si završila?
- Pravo, baka.
- Ooo, to je dobro. A jel radiš?
- Radim, baka.
- A di ti živiš?

Nakon što treći put odgovorim na set pitanja, ona me ide otpratiti do ulice.

"Brini o sebi!" - kaže mi.

"Ne brini baka, brinem se ja za sebe."

Poljubim ju i odvezem se biciklom u noć.




03.05.2013. u 21:01 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.05.2013.

Radi nešto!



Kad god sam živčana i apatična u kombinaciji, sjetim se mamine preporuke - radi nešto!


I zaista, pali!

Usisala sam sobu, stavila tepihe prat, pomela prostoriju -svaštaru...., kresnula se o rub otvorenih vrata ormara, kresnula zauzvrat ormar tim istim vratima, umila se i sad mi je bolje. Bar malo.

Za ostatak će se pobrinuti muž. :)))

02.05.2013. u 20:35 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 01.05.2013.

Krleža

Vratila sam se s prvosvibanjskog roštilja, o tuširala sa sebe znoj ispušten zbog vožnje 35 kilometara biciklom do odredišta i natrag, uzbrdo nizbrdo, preko balvana ( zašto ne sjeku šume u siječnju!!!) i kroz rojeve ovogodišnjih gigantskih komaraca kljukanih steroidima u smislu svako godišnjeg špricanja i trovanja nas i njih i sveg skupa.

.........

Mozak mi je lagano tup, a mišići ugodno bride. Pravi trenutak za Krležu. Točka na "i" u stvaranju savršeno ugodnog trenutka. :)

"Na rubu pameti"

Obično volim iz knjiga ispisati citate koji me se posebno dojme. Ali kad je riječ o Krleži, to nema nikakvog smisla. Isto tako mogu prepisati cijelu knjigu.

Zato "Na rubu pameti" imam doma na polici, uvijek nadohvat ruke, otvaram ju nasumce i smješkam se u vječitom čuđenju kako taj čovjek s jednakom lakoćom može s četiri imenice predočiti čitatelju gluho doba noći, kao i s pet tisuća riječi asocijativno vrludati bez nekog posebnog razloga, a da ti kao čitatelju ni u jednom trenutku ne bude dosadno, jer se riječi glatko nižu jedna za drugom, sljubljuju, teku i kao najprirodnija stvar na svijetu, slijevaju u tvoj um, blago i bez trenja.

Ako samo na trenutak dopustiš svojem umu da shvati što je pročitao, uhvati te jeza bolno realnog prikaza stvarnosti.

Navodno je Krleža provodio jako dugo vremena nad svakom svojom rečenicom i djelom dok nije postigao tu savršenu fluidnost zvuka koju stvara čitanje njegovih djela. Dok istodobno u svakodnevnom životu nije bio nimalo tako besprijekornog govora.

Međutim, nikad nisam provjerila taj podatak, a ni neću. S obzirom da mi istina u poglede toga podatka apsolutno ništa ne znači, a sviđa mi se slika koju sam si o njemu stvorila, čemu cjepidlačiti.

Dosta.

Idem se baciti na terasu do trenutka odlaska s ciljem gledanja tekme uz ekipu i pivo. :)

01.05.2013. u 18:42 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2013 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se