free counters

SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO

nedjelja, 23.11.2014.

SMISAO ŽIVOTA U ČETIRI MEČ LOPTE

RIJEČ DVIJE O VEČERAŠNJOJ EPIZODI

Večerašnja epizoda je najobičniji kopi/ pejst, ali kopi/ pejst koji će ostaviti bez daha svakog tko ovaj tekst čita prvi put. Po skromnom mišljenju potpisnika ovih redova radi se o jednoj o najboljih kolumni ikad napisanih na hrvatskom jeziku. Kolika je moć pisane riječi najbolje svjedoči to što sam čitajući ovo prvi put doživio takav adrenalinski šok, trzanje, skakanje i sreću da to nisu istine. Slično su doživjeli i ljudi kojima sam ga preporučio. Ako netko u startu osjeti odbojnost samo zbog količine teksta nek' slobodno nastavi pratiti '24 sata' ili se jednostavno baci kroz prozor.
Prva asocijacija na večerašnju priču je, normalno, film 'Rocky' i svevremenska priča o luzeru s dna društvene ljestvice koji uspije ono što je u životu najteže, a to je vratiti poljuljano samopouzdanje (kojeg u biti nikad nije ni imao).
E, da!
Svjestan sam i činjenice da neki od najvatrenijih ljubitelja 'SPIG' - a o samom Borisu Dežuloviću nemaju baš blagonaklono mišljenje, ali to me ne tangira previše. Za mene je Bore bio i ostao kralj i nema razloga da tako i ne ostane. Ne znam da li je ovo kopi/ pejstanje dozvoljeno, ali mislim da imam dovoljno jak alibi. Taj broj 'Globusa' kupio sam samo radi ovog teksta, a cjelokupna Borina bibliografija je odavno ponos moje kolekcije.
Za početak ide jedan isječak koji zorno prikazuje da je u životu apsolutno sve moguće (normalno, pod uvjetom da živiš u Americi).


Sylvester Stallone's Story Will Inspire You To... by playchannel

RIJEČ DVIJE O GORANU IVANIŠEVIĆU

'Da se nisam rodija u Splitu bija bi kurac od ovce!'
Legendarna Goranova izjava nakon osvajanja Wimbledona dobila je 2011. svoj nastavak. Sjećamo se one trakavice kad je Zdravko Mamić obećao Miši Kovaču kupiti stan i baš u to vrijeme Goran je bio gost na zagrebačkoj Radio Anteni. Voditeljica ga je pitala da li bi on Miši slučajno kupio vikendicu na što je ovaj odgovorio da bi mu on kupio - toster ili sokovnik.
Odgovor vjerne splitske publike osvanuo je u vidu grafita na kojem je pisalo:
'2011 - sad si kurac od ovce - e moj, Gorane ...''
Bilo kako bilo ostaje činjenica da dosta ljudi s ovih prostora nije sto posto sigurna kad mu žena i djeca imaju rođendan, ali zato znaju gdje su se nalazili kad je umro Tito, gdje su bili kad je u Francuskoj '98 Hrvatska tukla Njemce 3:0, kad je umro prvi hrvatski predsjednik (malo mi je neugodno reći, ali kad je Saša Polukopljar pročitao tu tužnu vijest krevet je malo škripao) i gdje su se nalazili kad je Goran osvojio Wimbledon.

Dame i gospodo, iskreno zavidim svakom tko ovo čita prvi put u životu!

...............................................................................

BORIS DEŽULOVIĆ
SMISAO ŽIVOTA U ČETIRI MEČ LOPTE
'GLOBUS', lipanj 2011.

Samo otvaranje boce davno negdje zaboravljenog vina, olakšanje čepa zarobljenog četrnaest godina i onaj dijelić tišine nakon toga imaju zvuk poput asa u finalu Wimbledona. A ovo je bio drugi zaredom, dvadeset sedmi ukupno. I meč lopta.

Ponedjeljak je, 9. srpnja 2001. godine, četiri sata i pet minuta poslijepodne. Petnaest hiljada ljudi na tribinama Centre Courta potpuno je izvan kontrole, mašu zastavama i šalovima, skaču, skandiraju, psuju, smiju se, urlaju i pjevaju, kao da se na centralnom terenu All England Lawn Tennis & Croquet Cluba igra finale nogometnog FA Kupa, a ne najstarijeg, najuglednijeg i najkonzervativnijeg svjetskog teniskog turnira.

Na semaforu stoji: Goran Ivanisevic vs. Patrick Rafter 2:2 - 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 8:7 – 40:30. Nakon pet titanskih setova i gotovo tri sata igre, kraj stotinu i petnaestog Wimbledona samo je jedan servis daleko. Glavni sudac, Portugalac Jorge Diaz, iscrpljen ponavlja "Thank you, players are ready... Quiet, please!".

Gore, u loži, Srđan Ivanišević visi na rubu srčanog udara, a trener Mario Tudor već je dobrih pola sata klinički lud. Nikola Pilić jedini se, krajnjim naporom, nekako drži na okupu. Hiljadu i pol kilometara južnije, svih dvjesto pedeset hiljada Splićana oduzeto gleda u televizore, ako je tko od infarkta i umro, nitko ga ne dira. Zvat će pogrebnika kad završi meč. Samo dvije osobe u cijelom gradu ne gledaju prijenos: na drugom katu jedne kuće na Mejama, nervozna domaćica u kuhinji priprema ručak, a kćerka joj je pod tabletama za smirenje, zaključana u sobi. U Londonu, njezin brat na mreži zove ball-boya i traži lopticu kojom je maloprije pogodio as.

Goran se vraća na servis liniju i briše lice šugamanom. To je dakle to. Meč lopta, lopta za titulu. Prvi championship-point na Centre Courtu u cijelom životu, prva meč lopta za neki grand slam uopće. Dugo je čekao, ovo mu je četrnaesti Wimbledon. I četvrto finale. Još nije imao osobnu kartu kad je prvi put nastupio ovdje! Ušao je u ljeto 1988. kroz kapiju All England Cluba kao Alisa u zemlju čudesa i ostvario svoj dječački san. Onaj drugi je odavno prestao sanjati - finale Wimbledona, 2:2 u setovima, 8:7 u petom, 40:30 i servis za titulu.
Vraća ručnik sakupljaču loptica i gleda u nebo: jebote, kako sam se našao ovdje?

PRVA MEČ LOPTA

Pola godine ranije stigao je na turnir u Brightonu, kao 136. igrač svijeta, s najnižim rankingom otkako je punoljetan. Malobrojna engleska publika toplo je pozdravila svog nekadašnjeg heroja. Bilo je nekako sjetno, kao uvijek kad šampioni u sutonu karijere stižu u mali grad. A volio je i on Englesku: na Otoku je, uostalom, posljednji put uopće nekoga pobijedio, prije punih pola godine, na Queensu. Sedam turnira prošlo je otada, na svih sedam ispao je u prvom kolu, i svih sedam puta u hotelskoj sobi tupo piljio u onu istu točku.

Uspio je, nekako. U tri seta pao je Gianluca Pozzi. U drugom kolu Korejac Hyung Taik-Lee, devedeset deveti igrač svijeta. Prvi set, dvostruka servis greška i ode prvi reket. Drugi set, Korejac ga jebe asevima i ode drugi reket. Treći set, opet dvostruka servis greška za Hyungov brejk i ode treći reket. Goran otvara torbu, ali nema više reketa. Prvi i jedini put u historiji modernog tenisa, igrač je predao meč jer je ostao bez reketa. Čuveni wimbledonski sudac Alan Mills objavio je "Due to lack of appropriate equipment - game, set and match Lee", a poluprazna dvorana odjekivala je zvižducima i smijehom.

Novu godinu dočekao je u Dohi i ispao odmah u prvom kolu. Sam sa sobom, tupo piljeći u onu točku na zidu hotelske sobe, pokušavao je naći razlog da igra. Neki, bilo koji. Novinaru Timesa je priznao, osamdesetih je počeo igrati za sestru oboljelu od raka, devedesetih za Hrvatsku u ratu, a sada više nema ni za koga ni za što. "Možda konačno za sebe?", podsjetio ga je novinar. "Možda", rezignirano je odgovorio Zec. "Ali ja ne volim sebe baš toliko."

Lijevo rame boljelo ga je, kako bi on to rekao, "u pizdu materinu", valjalo je operirati, a to u tridesetoj znači kraj karijere. Prvi put je pomislio kako je možda vrijeme. Umoran je, ostario, počeo se čak i bojati letenja avionom! Pa ipak, pokušavao je sastaviti krhotine i složiti nešto za kraj. Još ga je zabavljalo igrati, ali "letjeti osamnaest sati da bi izgubio u prvom kolu, tu više nije bilo ničeg zabavnog." U zadnjih deset mjeseci pobijedio je ukupno tri puta! Bio je još samo jedan način da nekoga dobije: da se javi na kakav challenger.

I prijavio se za Heilbronn, maleni challenger u njemačkom Talheimu. Nekada drugi igrač svijeta, trostruki finalist Wimbledona i jedna od najvećih zvijezda ovoga sporta, zatekao se kako strogom ekonomu terena u Talheimu plaća limenku loptica za trening. "Deset dolara. Ako ih ne razdužiš, ne vraćaju pare. A ručnik dobijaš samo kad igraš meč", smješkao se kiselo. "Prilično nisko, zar ne?"

Nisko? Nikad niže. Nije uspio dobiti niti taj challenger, pa je uoči ljeta stigao u Queens kao 124. igrač svijeta. Pristojni Englezi tamo će mu za dobra, stara vremena uručiti wild-card za Wimbledon. Kurtoazno, onako kako se dijele nagrade za životno djelo. Da se prije operacije i penzije još jednom pozdravi s londonskom publikom.

Već sutradan, u prvom kolu Queensa, izbacio ga je Cristiano Caratti, 194. igrač svijeta, anonimni challenger-igrač što će ostatak života djeci pričati kako je jednom pobijedio čovjeka koji je dobijao Samprasa. Sam sa sobom u hotelskoj sobi, Goran je tupo piljio u pozivnicu s kićenim grbom All England Cluba i shvatio da je stigao do kraja.

Takav - nezaboravljen, ali prežaljen, otpisan i sto dvadeset peti - Goran Ivanišević je početkom ljeta 2001. stigao na svoj možda posljednji Wimbledon, s trideset godina na betežnim ramenima, pozivnicom u džepu, dvije majice i tri reketa u torbi. Njegov sponzori, Sergio Tacchini i Head, taman su toliko vjerovali u njega. Jedna majica za trening, druga za prvo kolo, treća neće trebati. I tri reketa, za svaki set po jedan.


DRUGA MEČ LOPTA, PRVI SERVIS

Samo dva tjedna kasnije, Goran stoji na osnovnoj crti Centre Courta i servira za gem, set i meč, najljepšu priču u svih stotinu petnaest godina Wimbledona i najveću senzaciju u cjelokupnoj povijesti tenisa. "Thank you! Quiet, please!" Konačno, petnaest hiljada poludjelih gledatelja nekako se smiruje. Goran se kratko koncentrira, isteže i odapinje bombu, a ona pada jednu vlat trave od aut-linije. Težak zborni uzdah ispresjecan ženskim vriskovima. Drugi servis.

Goran kratko gleda Raftera i odlučuje: pokušat će zabiti as. Jednom u životu čovjek je četvrti put u finalu Wimbledona. As iz drugog servisa?!? Tko normalan meč loptu, finale Wimbledona, svih četrnaest godina profesionalne karijere i cijeli svoj život ulaže u as iz drugog servisa?! Nitko normalan.

Goran, međutim, nije taj. Odapinje novu bombu, a loptica, jasno, ispada iz terena duboko u aut. "Deuce!" Četrnaesta njegova dvostruka servis greška u meču! Publika je na rubu. Pustim Splitom zavijaju sirene Hitne pomoći. "Quiet, please!" Prelazi onda na drugu stranu, kratko se koncentrira i puca u onaj isti kut. Rafter uspjeva tek vratiti je u mrežu. "Advantage Ivanisevic." Uf. Druga meč lopta.

Goran se vraća na servis liniju. Rame ubija, a u glavi građanski rat. Ona trojica unutra, tri Gorana s kojima je protekla dva tjedna zabavljao novinare u All England Clubu, glasno se svađaju. Ti to možeš, ohrabruje ga prvi. Ti si jebeni luzerski govnar i zajebat ćeš opet, prezirno će drugi. Kao što si zajebao baš svaki put. Ne seri, uzvraća prvi. Pustite čovika da servira, upada treći, ovo je meč lopta za Wimbledon, pičkavanmaterinaglupa! "Quiet, please!", prekinuo ih je sudac.

Goran je zatvorio oči. Kad bi sad ušao as! Dvije stotine i trinaest aseva ispucao je u protekla dva tjedna, a njemu treba još samo jedan. Samo još jedan jebeni as dijeli ga od onog vremenskog portala kroz koji se iz stvarnog života ulazi u onaj otmjeni klub u kojemu batleri nose čaj osvajačima Wimbledona. Samo ih je trideset živih na svijetu.

Prva je loptica ostala u mreži. Izvadio je iz džepa drugu. Gleda nju, gleda Raftera. As iz drugog servisa, ponovo!?! Tko normalan i drugu meč loptu, finale Wimbledona, svih četrnaest godina profesionalne karijere i cijeli svoj život ulaže u as iz drugog servisa?! Nitko normalan. Bacio je lopticu u zrak i udario je svom preostalom snagom. Ko joj jebe mater.


DRUGA MEČ LOPTA, DRUGI SERVIS

U pričama poput ove, dok meč lopta za pobjedu na Wimbledonu putuje dvjesto na sat, vrijeme se načas zaustavi, a čovjek je dijelić sekunde mrtav. Baš ono, mrtav. Srce utihne, krv stane, a pluća se umire. Pa se cijeli život, kažu, odvrti pred očima, kao kakav smiješan, brzi nijemi film.

Gleda Goran sakupljača loptica u kutu, i vidi onog malog Zeca na pionirskom turniru u Varaždinu. A mali Zec zamišlja da je finale Wimbledona. Jedan bekend završava mu, međutim, u autu i Zec potpuno gubi živce, pa počinje protivnikove servise hvatati - rukom. Na svoj servis, okreće mu leđa i rezignirano lupa lopticu u ogradu. Iznerviran, zajebava se tako do kraja seta. A otac popizdio. Kao onda kad mu je donio dva nova reketa - četiri mjeseca radio je kao konj da bi mu ih kupio, tristo njemačkih maraka svaki – a mali kreten igrao s nekim rekreativcem i oba razbio u dvije minute. Ganjao ga otac od Firula do Kineskog zida.

Tako je rođen Goran Ivanišević, neprilagođeni mladić koji će desetak godina kasnije cijelu naciju dovesti do psihijatrije. Svijetu se predstavio 1990., jedva punoljetan, izbacivši u prvom kolu Roland Garrosa lanjskog pobjednika Borisa Beckera. Mjesec dana kasnije opet su se sreli u polufinalu Wimbledona, Zec je imao 1:0 u setovima, brejk viška u drugom, servis za 2:0 i... jebiga. Čuveni Ion Tiriac izrekao je tada ono slavno proročanstvo: "Ovaj mali će uzeti pet Wimbledona zaredom."

Dvije godine stariji i blesaviji, 1992. stigao je na Wimbledon kao standardni član Top Tena, spreman da pobijedi svakoga na svijetu. U osmini finala pao je Ivan Lendl sa svih svojih osam Grand Slamova, u četvrtfinalu drugi igrač svijeta Stefan Edberg sa oba svoja Wimbledona, u polufinalu onaj strašni klinac s trećeg mjesta ATP-ljestvice, za kojega se već godinama govorilo - "zapamtite to ime, Pete Sampras".

U finalu ga je čekala još jedna nova zvijezda, Andre Agassi, tiha patnja svih gimnazijalki svijeta, što je izgledao kao da je pobjegao s MTV-a. Danas je lako biti pametan, danas - dok ona druga meč-lopta leti prema Rafteru - Goran zna da je to bio taj, najvažniji meč njegova života, onaj vremenski portal, raskršće na kojemu je birao kojim će putem.

Svatko u životu igra jedan takav meč, svatko jednom igra svoje finale Wimbledona, samo neki ga igraju na Centre Courtu. Zec je tamo bio 5. srpnja 1992.: prvi set dobio je nakon drame u tie-breaku, sljedeća dva izgubio po 4:6, a onda je ubio Agassija u četvrtom 6:1. Užgao mu se palac, rekli bi u Splitu, sve je ulazilo, bio mu je teren velik kao Hajdukovo igralište. I odmah na početku petog, brejk-lopta za Gorana.

Danas zna, to je bio taj trenutak. Nedjelja je, pet popodne, dvadeset ti je godina i u finalu si Wimbledona, imaš 2:2 u setovima i brejk-loptu na početku petog, protivnik je u knock-downu, a tebi od samopouzdanja jaja natečena kao balote. Direktor si turnira, kontroliraš i gem i meč i cijeli Wimbledon i englesku klimu i tečaj funte, zajebavaš se, vraćaš servis lijevom rukom – dobro, pomaže ako si lijevak - i ulazi ti dobar bekend-retern.

S tog raskršća, s osnovne crte nakon dobrog bekend-reterna na brejk-loptu, dva su pravca: jednim strpljivo puštaš Agassija da pogriješi i čuvaš brejk do kraja, sa dvadeset si wimbledonski prvak i u sljedećih deset godina uzimaš onih Tiriacovih pet Wimbledona zaredom, još neki refužo, poneki US Open i Australiju da se nađe, i odlaziš u penziju kao jedan od najvećih svih vremena.

Drugim pravcem... eh, drugi pravac: njime na onaj retern izlaziš na mrežu, Agassi je u zamci, jedva stiže lopticu, nespretno, okvirom reketa, a ona se odbija nebu pod Concorde, pa te u visokom luku preskače i pada, pičkalijojmaterina, točno na crtu. Nakon čega gubiš taj gem, pa svoj servis, i set i finale, više nikad ne osvajaš Wimbledon, i odlaziš u penziju kao službeno najveći igrač koji nikad nije uzeo nijedan grand slam. "Bolje se roditi bez kurca nego bez sreće", kažeš na kraju na konferenciji za novinare, a oni se smiju kao hijene.

I danas, dok ona druga meč-lopta leti prema Rafteru, traju kafanske polemike oko toga što bi bilo da je te nedjelje imao samo malo, samo mrvu Agassijeve sreće, i da je ona loptica bila jedna, bilo koja, od ostalih devet stotina devedeset devet koje bi od okvira reketa završile negdje u jugozapadnom Londonu. To je bio taj meč.

Da, bila su kasnije još dva wimbledonska finala, oba protiv Samprasa, sada već najboljeg ikad. U prvom 1996. pegla, 0:3, dva seta u tie-breaku, treći u kurcu. U drugom, 1998., opet je bio blizu, onaj linijski ćoro mu je na 1:0 u setovima i set loptu u drugom, nakon dva dana razmišljanja zvao aut. Da je tada bilo 2:0... "Hvala svima, idem se sad ubiti", rekao je na kraju konferencije za novinare. Znao je da je to bila njegova posljednja šansa.

Treći poraz u finalu Wimbledona ga je uništio. Nikad više neće osvojiti nijedan turnir, tvrda će mu glava postati preteška za ramena, lijevo će početi škripati i krenut će strmoglavi, nezaustavljivi pad niz ATP-ljestvicu. Posljednji osvojeni turnir u životu ostat će tako Croatian Indoors kod kuće, na splitskim Gripama, uoči tog Wimbledona 1998. Možda je tako bilo zapisano. Od Firula do Gripa deset je minuta pješice, a deset godina životom.

Nekom drugom bilo bi to dosta života za umrijeti deset puta, ali ne i Goranu. "Ne znan di san se Bogu zamirija." Jer, jebeš sva dvadeset dva turnira, jebeš svih dvadeset milijuna dolara, jebeš obje olimpijske bronce, jebeš sve. Njegov svijet dijelio se na Wimbledon i challengere na kojima se plaćaju loptice za trening. I svi ti turniri, svi veliki mečevi, sve pobjede i svi porazi, svi asevi, sve zajebancije i sve kazne – a "više sam kazni platio nego što neki tenisači zarade u cijeloj karijeri" – sva tri finala Wimbledona, sve tri godine mučenja s ramenom i sva tri slomljena reketa u Brightonu, sve mu je poput filma prošlo kroz glavu dok je ona druga meč lopta letjela dvjesto na sat prema zaleđenom Patricku Rafteru.


TREĆA MEČ LOPTA

Dobro, to se tako kaže, trećerazredni pisci to tako zamišljaju jer im je zgodno za priču: u zbilji, Goranu se nikakav film nije vrtio, ništa on razmišljao, zamišljao ni mislio nije. U zbilji, on je samo drugi servis na drugu meč loptu odalamio svom snagom. I pogodio, jasno – mrežu. "Deuce!"

Petnaest hiljada luđaka na tribinama Centre Courta prijetilo je revolucijom i svrgavanjem kraljice Elizabete, ili je barem tako izgledalo kad je Zec i drugu meč loptu potrošio dvostrukom servis greškom, petnaestom u meču. Dolje, iza Trsta, Dalmacija se tresla na trideset Mercallija, a Goranova majka u kuhinji nije prestajala štucati. "Thank you, quiet please...!", nemoćno je ponavljao portugalski sudac.

Ivanišević je, vidno ostario i propao, otišao na drugu stranu. Samo da uđe prvi. I ušao je. Rafter mu je vratio točno na volej, a Goran mu s mreže gotov poen, da ne ostane dužan - pristojno vratio. Rafter je zahvalio i poslao dugu, visoku paralelu, Zec je nemoćno gledao kako mu prolazi ispred nosa – glupane!, glupane!, ponavljao je u sebi – petnaest dana putovala je ta loptica i petnaesti dan pala u... "Aut!", zaurlao je linijski sudac. Treća meč lopta!


Tribine Centre Courta su se opasno njihale, Goran se prekrižio, čučnuo, sklopio ruke i pogledao prema nebu. Molim te, vapio je Zec. Samo još jedan poen. Nikad više ništa u životu neće tražiti, nikad više neće opsovati, nikad više neće zaigrati tenis, neka sad umre ovdje, nasred terena, boli ga kurac – ups, pardon – samo još ovaj poen! "Quiet, please!"

Otresao je lijevu ruku i nasmijao se prema publici. Izdržat će valjda još jedan servis. Budu li trebala dva, otpast će. I opet je ušao prvi! I opet mu je Rafter vratio točno na volej, i opet mu je Goran s mreže gotov poen, da ne ostane dužan, pristojno vratio. I opet je Rafter zahvalio i poslao visoku, previsoku lob paralelu, opet je Zec nemoćno gledao kako mu leti iznad glave – molinteBože, molinteBože!, ponavljao je u sebi – petnaest dana putovala je ta loptica i petnaesti se dan meko spustila u – sam kut Goranove polovice. Rascvjetale su se tribine u žuto-zelenu atomsku gljivu. I treću meč-loptu je zajebao.

Ivanišević se kratko koncentrirao – zapravo je samo čekao da se ona trojica u glavi smire – pa odapeo. Aut. Drugi servis. Sudac više nije vikao, nego molio. "Thank you! Quiet, please!" Tri Gorana, iznurena i iscijeđena, konačno su se predala. Ne mogu više, neka bude što biti mora. Zec je sad ostao sam sa sobom. Potpuno ispražnjen odapeo je drugi servis. I to kakav! Teško da je u životu pogodio bolji drugi servis. Rafter se istegao tek da je vrati u mrežu, i nova snažna detonacija odjeknula je Londonom. Četvrta meč lopta. Četvrta!

Goranov otac je crven u licu, ozbiljno mu nije dobro. Niki Pilić ustaje, pogledom doziva Zeca i pokazuje mu rukama da se smiri. Petnaest hiljada ljudi je mrtvo. Mrtvi ljudi, a skaču. Skače Jack Nicholson u loži, skače mu supruga Lara Flynn Boyle i viče Goranu: "Kill him! Kill him!" Ni sudac Diaz više se ne čuje, samo mrmlja nešto bezveze otvarajući usta, kao ona gospođa s televizije što između setova reklamira odstranjivač mrlja.

Goran je opet od ball-boya zatražio onu posljednju lopticu, bacio je u zrak i odapeo. Lijeva ruka otkinula mu se i pala sve tamo do linijskog suca, a loptica je iskoristila gužvu i kurvinski pobjegla u aut. Drugi servis. Hoće li ovo ikad završiti?

Pokupio je ruku, vratio je na mjesto i duboko uzdahnuo. Odlučio je: ovo će biti njegov posljednji pokušaj. Rame više ne može. Ako Rafter ovu vrati, bogami će je uhvatiti rukom. To je dobra ideja. Neće ga pamtiti kao osvajača Waraždina, pardon Wimbledona, ali zapamtit će luđaka koji je četiri puta bio u finalu i četvrti put, na svoju četvrtu meč-loptu, uhvatio protivnikov retern rukom. I tako sve do kraja meča. Nitko nikad nije napravio takvu pizdariju.

Milijardu ljudi već deset minuta ne diše, dvjesto pedeset hiljada Splićana kleči pred televizorom, a petnaest tisuća duša na Centre Courtu rastalo se za zdravom pameću. "Thank you! Quiet, please!!!" Ponedjeljak je, 9. srpnja 2001. godine, četiri sata i deset minuta popodne.


ČETVRTA MEČ LOPTA

Samo dva tjedna ranije, u ponedjeljak, 25. lipnja, na teren broj trinaest izašao je Goran Ivanišević, tridesetogodišnja zvijezda na zalasku i 125. igrač svijeta, da s wild cardom u džepu, razvaljenim lijevim ramenom, dvije majice i tri reketa u torbi odigra još jedan Wimbledon.

S druge strane stajao je švedski kvalifikant Fredrik Jonsson, ali par stotina gledatelja došlo je još jednom, možda posljednji put, vidjeti svog heroja. Sampras jest najveći svih vremena, ali takvih uvijek ima, svakih deset godina pojavi se netko najveći svih vremena. Crazy Goran, međutim, samo je jedan. Bit će zajebancije, razbit će reket, udaviti linijskog suca lopticom, napravit će nešto. Sat i pol kasnije, bio je u svlačionici. Po jedan brejk u svakom setu. Ostat će još koji dan.

U drugom kolu čekao ga je Carlos Moya. Nikad u životu nije dobio Carlosa Moyu. Pustio je ruku, zabijao aseve, zabavljao publiku onim svojim volejima između nogu i nakon četiri seta otišao u treće kolo. A tamo, američki wunderkind Andy Roddick. Četiri seta i dva sata kasnije, Ivanišević je već u drugom tjednu turnira.

Postajalo je sve ozbiljnije. Tri pobjede nije nanizao još od Basela 1999., a posljednji put u drugom tjednu nekog grand slama bio je prije točno tri godine, baš ovdje, onog ljeta kad je izgubio drugo finale od Samprasa.

Sve više novinara je na njegovim konferencijama, podsjeća na stare dane. Zec prvi put predstavlja novinarima svoj tim, tri Gorana što stanuju u njegovoj glavi. Jedan je ludi Goran, to je Goran kojega svi znate, jedini igrač na svijetu koji svoj servis gem može uvesti u deuce, a da protivnik ne dotakne lopticu – onaj što je u finalu Manchestera 1991. pobijedio Samprasa, pa deset dana kasnije u Wimbledonu izgubio od 591. igrača svijeta, teniskog trenera koji se pet godina ranije ostavio ozbiljnog igranja. Drugi je dobri Goran, onaj kojega bi svaka majka htjela za zeta, a svaki tenisač za protivnika u finalu Wimbledona. Treći je Emergency Goran - on nastupa kad se ona dvojica posvađaju.

Onda je prošlog ponedjeljka na terenu broj jedan otpuhao Grega Rusedskog u tri seta i ušao među osam. London se uskomešao. John McEnroe, koji je prvog tjedna turnira govorio kako Goran imao samo jedan udarac, ali da se servisom ne može osvojiti Wimbledon, javno je sada pojeo govno i rekao kako "nije nemoguće". "Ovo je možda moj najbolji tenis na Wimbledonu ikad", govorio je Zec novinarima. I u Tacchiniju su shvatili, i poslali punu torbu majica. Goran ju je, jasno, vratio: cijeli će turnir igrati u one dvije, i prati ih nakon svakog meča.

U četvrtfinalu je u četiri seta pao Marat Safin, ruski mangup s trećeg mjesta ATP-liste, i sad je već bilo jasno da se događa nešto veliko. S pozivnicom među četiri, prvi u povijesti Wimbledona. A tamo – Tim Henman, mladi džentlmen s Oxforda u svom trećem wimbledonskom polufinalu. Kolo prije izbacio je Rogera Federera, talentiranog Švicarca što je prekinuo seriju sedmerostrukog šampiona Petea Samprasa, i Englezi su potpuno poludjeli: već su vidjeli prvog Britanca s wimbledonskim peharom nakon Freda Perryja 1936. Atmosfera je bila nogometna, Aorangi Terrace iza terena broj 1, travnata padina s divovskim televizijskim ekranom - već tada poznata kao Henman Hill - nalikovala je na tribine Wembleya.

"Tu noć budio sam se svaka dva sata i gledao na sat, jer sam se bojao da ujutro neće zvoniti", pričao je Zec. "Kad je došlo 9.30, rekao sam - diži se, Teletubbiesi počinju u deset".

Teletubbiesi su dio svakodnevnog rituala. Cijela ekipa mora ujutro na BBC-u gledati tu dječju seriju, peru se one dvije majice, jede se ista hrana u istom restoranu, svi u loži moraju sjediti po istom rasporedu, pri izlasku na teren ne smije se ugaziti crta, u svlačionici se piša uvijek u isti pisoar. Jedan član All England Clubu i danas priča kako je jednom sam samcat pišao u klupskom toaletu, a Goran Ivanišević na vratima strpljivo čekao da završi. Od svih slobodnih pisoara, gospodin Član pišao je baš u "njegov".

Petak, 6. srpnja, dan prvi. Počelo je gluho, pred polupraznim gledalištem. Cijela Britanija pripremila se za Henmanovo polufinale kao za Drugi svjetski rat, a on svoj historijski meč počinje pred grupicom vidno poblesavjelih Hrvata! Objašnjenje? Five o'clock tea. Gledati Tima za prvog englesko finale Wimbledona nakon šezdeset pet godina? Nije razlog da se propusti čaj u pet.

Bio je to meč, rekao bi Đorđe Balašević, i danas se priča o njemu. Prvi set, ljuta borba, svatko drži svoj servis, sve dok u dvanaestom Goran ne uzima brejk za 1:0. U drugom ista priča, svatko čuva svoj servis kao zjenicu oka, set ide u tie-break. Kod 6:6, Henman pravi mini-break i uskoro izjednačava na 1:1.

Smračilo se tustim oblacima nebo nad Londonom, smračilo se Ivaniševiću pred očima, pa bljesnulo poput munje: istu je takvu priliku za 2:0 u tie-breaku drugog seta wimbledonskog polufinala propustio protiv Beckera prije točno deset godina, nakon čega se raspao. Dovršava li se ovo desetogodišnji krug njegove nesreće? Rame je sve jače boljelo, onaj prvi Goran je preuzeo kontrolu, bauljao po terenu, divljao i nizao dvostruke servis greške. Treći set je bio gotov u petnaest minuta, Englez je dobio glatkih 6:0. Publika je u deliriju, Henman Hill se pretvorio u aktivni vulkan.

A onda, u četvrtom gemu četvrtog seta, počinje kiša, najslavnija od svih kiša koje su ikad pale u Londonu. Meč je prekinut, čovjek je dobilo materijalni dokaz da Bog postoji, a polumrtvi Ivanišević je pokupio sva tri Gorana i otišao popiti stotinjak tableta protiv bolova.

Subota, 7. srpnja, dan drugi. Goran se pribrao, četvrti čin drame se nastavlja sve do tie-breaka. Englez tamo stiže do 5:4 i samo je dva poena od finala. Nije za osobe slabijih živaca. Upada treći Goran i opet spašava, Ivanišević uzima set i meč odlazi u peti. I opet servis na servis, sve do šestog gema, i opet - kiša. Sat i pol kasnije sudac objavljuje da će se meč nastaviti u nedjelju, u terminu predviđenom za finale.

Nedjelja, 8. srpnja, dan treći. Svatko čuva svoj servis kao da mu je posljednji, a onda Goran uzima brejk u najbolje vrijeme, za 5:3, servira za finale, pogađa drugu meč loptu i ispražnjen pada na travu.

Poput Pepeljuge s pozivnicom za dvorski bal, star, ponižen i otpisan, beskućnik s dvije majice i skitnica s ATP Toura ulazi u finale Wimbledona. Britanci ga ispraćaju ovacijama: Henman je možda Englez, ali Goran je oduvijek bio njihov.


ČETVRTA MEČ LOPTA, DRUGI SERVIS

Ponedjeljak, 10. srpnja, People's Monday. Nikad više neće se ponoviti: osam godina kasnije nad Centre Courtom bit će montiran golemi pomični krov, i londonska kiša više nikad neće finale pomaknuti u "narodni ponedjeljak", kada umjesto lordova, šeika, celebrityja, bogataša i poslovnih partnera, tribine ispunjavaju navijači. Cijelu tu noć hiljade njih čekat će u redovima da se u 10.30 ujutro otvore blagajne, i da se dokopaju jedne od deset hiljada nerezerviranih ulaznica.

People's Monday 2001, posljednji u historiji. Vedro je londonsko podne, petnaest hiljada razuzdanih navijača stvara zaglušujuću buku, Centre Court se šareni žutim dresovima i kockastim majicama. Goran izlazi na teren i pazi da ne ugazi crtu. U njegovoj loži danas nema Slavice Ecclestone, koja je tu bila cijeli turnir, sve do jučer, kada je zakasnila na kraj polufinala: sve mora biti isto kao jučer, pa je uljudno zamoljena da ne dolazi.

Život je ponekad baš kurvin sin - s druge strane, umjesto Agassija i prilike za savršeni završetak priče iz 1992., iz polufinala mu je na crtu doveo dobrog Australca Patricka Raftera, jednog od najsamozatajnijih i najomiljenijih igrača na Touru. Patrick je nekoć bio broj jedan i dvostruki osvajač US Opena, ovo mu je bilo drugo uzastopno wimbledonsko finale, i - kao i Zecu - posljednja šansa: još prije turnira najavio je povlačenje na kraju sezone.

Bajka je dakle bila napisana, i čekalo se još samo tko će u suton odjahati iz Londona u legendu.

Počela je u podne po britanskom vremenu, i počela je kao Goranova: odmah uzima brejk, otvara finale s 3:0 i drži servis do kraja. Dežurne ekipe Hitne pomoći u splitskom Kliničkom centru u stanju su pripravnosti. Trebat će, jer drugi set je u punat identičan prvom, ali ovaj put Rafter otvara s 3:0 i čuva servis do kraja. Atmosfera je nepodnošljivo napeta, zrakom zuji električni napon od milijun volti, da sad padne kiša bilo bi više mrtvih nego u njemačkom Blitzu nad Londonom 1940. godine.

U šestom gemu trećeg seta onaj sijedi stari lord odozgo, što je u petak poslao kišu, konačno Goranu odlučuje vratiti sve, i premotava na početak, na onaj sretni Agassijev lob u finalu Wimbledona 1992. što je obilježio cijeli Goranov život. Na Ivaniševićevu brejk loptu kod 3:2 Rafter nakon servisa izlazi na mrežu, Zec je u zamci, vraća pomalo nespretni dvoručni bekend, a balun u dugačkom luku prolazi Raftera i pada - točno na crtu. Goran dobija gem, potom i svoj servis, i set. "Bolje se roditi bez kurca nego bez sreće."

Prvi Goran tada moli da ga puste, upada na teren, zajebava se i vraća one svoje voleje kroz noge. I baš kao u prva seta, stvar se ponavlja - četvrti je identičan trećem, ali ovaj put Rafter pravi brejk za 4:2. Prvi Goran potpuno preuzima stvar, gubi živce, udara mrežu nogom, urla i psuje suca, gubi i drugi servis, 2:6, meč odlazi u peti set.

U odlučujućem setu nema tie-breaka, nema zapravo nikakvog brejka, i rezultat ide do 6:7. Goran servira za ostanak u finalu i miriše na katastrofu - jedan volej završava u mreži, jedan passing prolazi kraj Gorana kao pored turskog groblja, i odjednom je Rafter samo dva poena od wimbledonske titule. Gore, u loži, Srđan Ivanišević stavlja nitroglicerin pod jezik. Dolje, na jugu, vrelim splitskim zrakom lete televizori.

To je, dakle, to. Je li, uostalom, bio moguć drugačiji završetak? Ovo je stvarni život, niste valjda stvarno mislili da je moguće?

Naravno da jesmo: na teren utrčava Emergency Goran, nosi torbu sa gedorima i na brzinu popravlja Ivaniševićev servis. Zec potom pogađa težak volej, pa kod 15:30 najprije mrežu, pa nec, i konačno ponovljenim drugim servisom samu liniju. As iz drugog servisa!? Tko normalan finale Wimbledona, svih četrnaest godina profesionalne karijere i cijeli svoj život ulaže u as iz drugog servisa na dva poena od poraza?!

Rafter u nevjerici gleda u tanku bijelu liniju koja ga je dijelila od dvije meč lopte. Zec je izvukao živu glavu. I već u sljedećem gemu, hitchcockovski obrat - Goran pogađa passing života i uzima brejk. Sada je sve u njegovim rukama. Servirat će za gem, set, meč, turnir i povijest.

Osam minuta i tri meč lopte kasnije, milijardu ljudi ne diše, dvjesto pedeset hiljada Splićana kleči pred televizorom, a petnaest hiljada navijača na Centre Courtu rastalo se za zdravom pameću. "Thank you... Quiet, please!!!"

Ponedjeljak je, 9. srpnja 2001. godine, točno četiri sata i deset minuta poslijepopodne. Četvrti championship-point, drugi servis, što se Gorana tiče posljednji servis u životu, posljednji u historiji tenisa. Loptica je unutra, Goran odmah izlazi na mrežu, a Rafter krajnjim naporom vraća. Nije je dobro zahvatio, ali ide Zecu pod noge. Ili će ostati u mreži? Ili neće?

SMISAO ŽIVOTA

U kuhinji stana na drugom katu kuće na Mejama gospođi Gorani Ivanišević učinilo se da je nešto puklo, kao da je bojler eksplodirao. Onda se začula još jedna detonacija, pa još dvije. Izašla je na prozor i vidjela grad kako gori. Crveno nebo nad Splitom parale su hiljade automobilskih sirena, a neki su pomahnitali ljudi istrčavali iz zgrada i polugoli skakali niz ulicu.

Ponekad, ali samo ponekad, život se namjesti tako da izdaleka izgleda kao da ima smisla. "At last, the waiting is over", pribrao se reporter BBC-a nakon nekoliko minuta, obrisavši suze. "At last, he did it."

Scene koje su slijedile pamtimo s televizijskih snimki i YouTubea, jer ih tog poslijepodneva u prijenosu, emotivno ispražnjeni, ozbiljno poremećeni i dehidrirani – a baš svi su u taj People's Monday poslijepodne plakali, plakali su i Andre Agassi i Jack Nicholson i cijela kraljevska obitelj – zapravo uopće vidjeli nismo. Tek kasnije vidjeli smo Gorana kako se na travi trese u plačnom grču, pa uspon uz tribine, kroz užarenu lavu do lože, "tata, imamo ga!", Gorana s trofejem, u iskrenoj, dječačkoj nevjerici i dresu Dražena Petrovića, "prijatelju, ako gledaš, ovo je za tebe". Vidjeli smo stotinu pedeset hiljada ljudi na Rivi, stotine brodica u portu i veliki transparent "Fala kurcu!".

Čuli smo kasnije kako je CNN prekinuo redovni program da se uključi u prijenos Ivaniševićeva dočeka, čitali The Sun koji je za Gorana tražio titulu "sira" i počasno britansko državljanstvo, i Corriere della Sera koji mu je posvetio naslovnu stranicu i urednički uvodnik, rezerviran isključivo za političke komentare. Vidjeli smo ga na naslovnicama svih svjetskih novina, New York Timesa, Washington Posta, Guardiana i londonskog Timesa, čiji se ugledni komentator Simon Barnes u naslovu pitao: "Zašto smo svi poludjeli za Ivaniševićem?"

A lijepo smo bili poludjeli. Nikad i nigdje nije se dogodilo ništa slično – jedna je zemlja bila na rubu izvanrednih izbora i jednako izvanrednog stanja, vladajuća se koalicija raspadala, pola je vlade bilo u ostavci, policija u pripravnosti, desničari su prijetili državnim udarom, premijer blijeda lica o svemu tome dramatično govorio pred kamerama, a cijela nacija za to vrijeme na drugom programu gledala – tenis.

Ponekad, ali samo ponekad, život se namjesti tako da izdaleka izgleda kao da ima smisla. Došao si do dna, 125. u vlastitom životu, sam si sa sobom i piljiš u onu točku, pa na trenutak vidiš tamo sebe na središnjem terenu All England Lawn Tennis & Croquet Cluba, držiš Sveti Gral u rukama i kažeš: "Strah me samo da će me netko probuditi i reći da je sve bio samo san."

Ponekad, vlastiti ti san na tuđe oči dođe, i nikad više ne zaspeš.










- 20:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 19.11.2014.

ZADNJI ODLOMAK

Dakle, kao što smo obećali dugujem Vam zadnji odlomak iz prethodnog posta.
Imao sam zadnja dva dana neku besmislenu utrku i totalno zaboravih na obećanje.

Gdje smo ono stali?
Znači spustili smo onog nesretnika niz Zrmanju i nakon toga me žena prekinula.
Eto!

Zadnji odlomak trebao bi donijeti malo uzbuđenja i neizvjesnosti svim zdravim i radno sposobnim ljudima koji znaju da su živi jedino po tome što dišu i jer im kuca srce. Pod uvjetom da kao i ja čitav svoj radni vijek rade za privatnika.
Znam dosta ljudi zaposlenih u državnim službama čija me priča uvijek rasplače. Plaća o kojoj mi topovsko meso možemo sanjati, a njima teško. Jebi ga, božićnica (šta je to?) ove godine samo 1500 kuna, a regres i 14. plaća kasni.
I otkad znam za sebe svaki odlazak na takva mjesta moliš Boga da sve prođe kako treba jer si manji od makova zrna budući da tvoja sudbina ovisi o nekoj SSS vještici čija je kompetencija istovjetna onom Bošnjaku s lopatom na trokutastom znaku 'radovi na putu'.
Za one koji žele znati više nek' stave Mamićev isječak na 1:32.

Iz osobnog iskustva znam da se između 8 i 9 ujutro nikad, ali NIKAD, ne zovu državne službe. Za razliku od privatnog sektora tu se ne kuhaju brzinske nesice već se rastežu rešoi i čeka se da uzavre voda za jedan dobar, jaki turkiš. Taj se ritual nikad ne smije ometati.

I zato mi je sve odavno postalo smiješno.
Sanjari se o nekom standardu, o nekom dobrom životu, a hrvatska glava ostala u nekoj fantomskoj bregovićevskoj Jugoslaviji.

A SAD ZADNJI ODLOMAK

Dakle, 18. je u mjesecu. Rečeno je da će plaća biti 15. ali kad si zaposlen u privatnom sektoru to se nikad ne uzima zdravo za gotovo. Dan, dva, tri ... ma doći će jeba joj pas mater. U državnim službama 15. u mjesecu traje neizvjesnost da li će plaća biti uplaćena do 12 ili iza 12 i ako je kojim slučajem iza 12 pojedinci bi bili spremni izaći na ulice i glasno prosvjedovati.
U privatnom je sasvim normalno da kasni.
Doći će, jebo joj pas mater!
Nismo od jučer.

Postoje ljudi koji nakon godina i godina rada u takvim tvrtkama i dalje uredno hodočaste bankomat na dan kad im je rečeno i svaki put se razočaraju. Za tako nešto trebaš biti ili nepopravljivi optimist ili obična budala.
E, sad! Slijedi moj recept koji će unijeti uzbuđenja svim onima koji su odavno prestali igrati loto, svima koji se ne zovu Nada (jer nada umire zadnja) i svima kojima je jedino uzbuđenje u životu povezano s nečim lošim.
Ovo je nešto stvarno fenomenalno.

...................................................
Prošle godine mi je na radnom mjestu bio neki stari Australac. Po mojoj procjeni čovjek je napusti Murter dva tjedna nakon bitke na Neretvi. Bijela majica, bijele hlačice, bijele bičve, bijele špagerice. Čovjek se sa mnom raspričao jer sam mu bio baš fora i onda me mrtav ozbiljan nešto pitao. Na prvu sam mislio da se zajebava, ali ispostavilo se da ne. Pitanje je glasilo:
- A reči ti mene jel istina da tu u Hrvaška ljudi rade a ne dobiju plača?
Kad sam mu rekao da je toliko se smijao da je čak rukom malo lupao po pultu.
Eto!
......................................................

Dakle, vrijeme je uplate osobnih dohodaka. Zaposleni u javnom sektoru prolaze kraj Vas a na zadnjem sjedištu svojih automobila hrpa vrećica s oznakom lidl, miler, plodine i nezaobilazna dva paketa wc papira. Ljutito odlazite na bankomat, osjećate se idiotski dok prilikom ukucavanja šifre lijevom rukom zaklanjate desnu ( radi rumunjske mafije), izlazi kartica, izlazi papirić, živčano trganje, pogled .... i slijedi Mamićeva izjava na 1:32.
Kako pogrešno!

Sve što treba napraviti je promijeniti pristup.

Dakle, zamislimo da je predbožićno vrijeme. Plaća treba doći 15. u mjesecu. Nema je. Rashodi, izdaci, obaveze i sve ono drugo što Vas ne zanima su preveliki. Traje božićna shopping groznica. Još jedna kapitalistička izmišljotina ala team building.
22. je u mjesecu. Tjedan dana.poslije E sad je već OK. Možda je čak i sjela.
Idete na bankomat. Gurate karticu. Ukucavata pin s obaveznim prekrivanjem ruke radi rumunjske mafije. Uređaj pita - isplata ili stanje? Stanje, normalno. U njemu nešto par sekundi zuji, izlazi kartica, a potom i listić. Spremate karticu, uzimate listić i sad ......... STOP!!!!!!!

Uobičajeno je živčano pogledati listić i nakon toga reći ono što je rekao Mamić na 1:32, a u suprotnom, normalno, od sreće zaigra brk. N ije mala stvar kad znaš da ti neće isključiti struju.
Dakle, pogled u zrak, papirić se presavije i sprema u džep. Odlazi se kući. Primijetit ćete kako traje ta slatka neizvjesnost kako ono kad držiš listić Binga i čekaš izvlačenje.
Dolaziš doma. Mali Ivica, Slavko, Marica, Petar, Ante, Tamara, Božica, Viktor, Šime, Zorica, (njoj je Tuđman trebao biti kum, ali je umro dva tjedna prije nego se rodila) Bartol, Frane, Igor, Sanja, Matija i Ines viču:'' Došao je tata, došao je tata!''

Obitelj se okuplja oko stola. Tata vadi papirić. Dva sata ga trese ludilo.
Osmijeh Došla je. Grljenje i ljubljenje žene u sljepoočnicu. Usklik!
- Ženo, i mi ćemo imati tuku za Božić!!!

U suprotnom Vam uvijek ostaje Mamić na 1:32 ....

- 12:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.11.2014.

TIM BUILDING PREKO VOLJE

Svatko se u životu nalazi točno tamo gdje mu je mjesto.
DAMIR M.S. prijatelj i kolega

Jedna od najbolnijih, najokrutnijih i najistinitijih rečenica svih vremena. Kad sam je prvi put čuo nije me se toliko dojmila, ali nakon podrobnije analize shvaćam njezinu težinu.
Normalno, odnosi se na zdrave, normalne i radno sposobne ljude. Lopove i sličnu gubu tu ipak nećemo ubrajati.
Pala mi je pamet prije par dana kad se jedan pojedinac žalio da mu je mala plaća. Obrazovanje kerumovsko, radne navike ništa, opća inteligencija ravna kutiji za sapun, ali eto - malo čovjeku. Nema jadan za život. A voli pušiti, voli se lijepo obući, voli on i vikendom izaći i kad se podvuče crta - malo. Fali.
Da bi se ova greška ispravila treba shvatiti da je svijet puno, puno veće mjesto od granica vlastitog sela.
Moj prijatelj Mali već godinama radi na platformama. Prosječna plaća je u visini gajnc novog (doduše malo skromnijeg) auta srednje klase. U mjesec dana se zaradi svota za koju ovdašnji živalj pet godina isplaćuje kredit tresući se od straha.
Teško je, zajebano je, nije lako, sve puno stranaca, ali eto - kad sjedne na svoj novi motor i opali gaščinu vjerujem da se sve te stvari brzo zaborave.

Budući da sam savršeno svjestan da me Bog kaznio da nisam mješavina Rocca Siffredia i Indiana Jonesa kao moj drug ja mu (po starohrvatskom običaju) uopće ne zavidim nego mi je iskreno drago. Sa milijardom eura na računu za mene će biti uvijek onaj isti lik s kojim sam prije oho ho godina na najgornjoj stepenicu u stubištu zgrade igrao briškulu.
Bilo je ljeto i bilo je jako dosadno. Pušili smo, tresli pepeo kroz ogradu u tamni ambis suterena i slušali 'S primorske poneštrice'.
U jednom trenutku došlo mi je kihnuti i onu sekundu mi se učinilo baš zgodno kako bi bilo kihnuti njemu u glavu. Bez onog kurtoaznog stavljanja ruke na usta, pardoniranja i bale od pola metra koja visi s vrha nosa.
On je gledao u karte i nakon par mojih udaha, kihajući impuls je postigao kulminaciju i krenuo prema njegovoj glavi brzinom od 400 km/h. On nije stigao ni reagirati, a meni je tu stotinku sekunde bilo smješno kako na zidu oko njegove glave u širini cca jedan metar zid bliješti u milijardama kapljica. Mali je u djeliću sekunde to malo zateklo, ali povratna reakcija je došla jako brzo.
Zamahnuo je rukom i svom snagom mi ugasio čik u nogu.

I dan danas me razveseli kad se sjetim lica susjede koja se u tom trenutku zatekla na početku skalina kako gleda dva duševna bolesnika; jedan popljucan od struka naviše, a drugom viri čik iz bedra i krkljaju, grče se i plaču od smijeha

TIMSKI DUH

Prije nekih petnaestak godina radio sam u jednom kolektivu koji me neodoljivo podsjećao na autobus iz filma 'Tko to tamo peva'. Moj tadašnji kolega firmi je nadjenuo 'Lakrdija' tako da i dan, danas kad se sretnemo obnovimo sjećanja na ta legendarna vremena. Gazda tog megauspješnog konglomerata je standardna hrvatska privatizacijska priča. Ambiciozan, uspješan, izvrstan poslovni strateg. Obrazovan kao netko tko kupi originalni CD Mate Bulića.
Ono što je meni bilo daleko najsmješnije je njegovo inzistiranje na - timskom duhu.
One kenedijevske priče - ovo je Vaš drugi dom, ne pitaj koliko je firma dala tebi već koliko si ti dao firmi bla, bla ...
Kolega i ja smo srećom radili u sektoru pošteđenom timskog duha, ali onima u timu mora da je bilo veselo.
Ništa me na svijetu ne iritira kao ljudi s kojima takoreći jedeš i piješ, ponekad mu i povjeriš nešto osobno, a on te u datom momentu posere kako bi sebi digao repicu i dodvorio se nekom tko je zaslužio jedino da ga se ...ma ništa .... U životu sam se tih ljigavaca nagledao sasvim dovoljno, a otkad je politika postala naša najfrekventnija ...hm ... djelatnost broj se udeseterostručio.


Najsmješnije u priči o timskom duhu je u tome što su kod većine djelatnika mjesečna primanja ekvivalentna iznosu kojeg je šef natočio u svoje vozilo ili jahtu. Neke to čini sretnima. Osjećam se manje jadan kad vidim kako je moj šef bogat.
Tražiti timski duh kod nekog tko sam sebi j ... mater jer se ujutro mora dići iz kreveta i otići na posao je nešto stvarno urnebesno.

Moj kolega i ja smo dosta puta svirali na tim bildinzima.
Tim bilding Vam je ona kapitalistička izmišljotina kad umjesto da vikend provedeš sa ženom i djecom ili prijateljima moraš sjediti za stolom skupa sa ljudima koje gledaš sasvim dovoljno da bi s njima provodio i slobodno vrijeme i budući da ti se s većinom njih ne jede i ne pije cijelo vrijeme paziš da ti ne izleti neki dosjetka koja bi ti se mogla obiti o glavu i istovremeno pažljivo promatraš tko je od tvoji kolega najljigaviji i tko će se najglasnije usiljeno smijati njegovim glupim dosjetkama o seksu i štajaznam.
Fuj!
Budući da smo kolega i ja simpatični, duhoviti i poprilično otvoreni ljudi te su večeri dosta često završavale u alkoholnoj izmaglici sa ljudima koji preziru tim bilding, ali vole ljude poput nas.
Uvijek me uhvati smijeh kad se sjetim priče čovjeka koji je taj vikend htio provesti s rodbinom i obitelji u zagorskoj kleti, a mimo njegove volje ga je posjelo u kajak, vezalo, na glavu mu stavilo kacigu i BAAAAAAANZAAAAAAAAAI - niz Zrmanju.
Rafting preko svoje volje mora da je stvarno iznimno iskustvo.
Kao da te posjednu u bob dvosjed u ranu zoru nakon pijane noći.

Inače, ovaj post pišem dok čekam da žena završi ručak i upravo mi reče da idem po malog u vrtić i da skočim do pošte. Ovaj idući odlomak je trebao biti urnebesno finale, ali neeeeemaaaaaa viiiišeeeeeee vreeeeemeeeeeenaaaaa .... zaaaadnjeeeeee su seeeeekuuundeeeeeee ... Radanović, Radanović ...
Jebi ga.
Gotovo.

Zadnji odlomak - večeras kad se vratim s posla.









- 11:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 12.11.2014.

SAN DUG DESET GODINA (part 2)



''Čoviče, ovo je kvaliteta, ovo bi bilo šteta ne plasirati dalje.''
Željko M. frontmen grupe 'Teški osjećaji'


ZABAVA NA PAROBRODU


Ribanje, mufljanje, po cile dane,
kokoše i tovari iđu puten
kokoše i tovari krepivaju o' dosade
Vapor je partija ...

Vapor je partija u noć,
Nema herojev, nema barufe,
nema baraškade, nema letrike,
Ribanje, mufljanje, po cile noći.

Vode je lako živiti
ako imaš posa i familju
ako imaš dobru ekipicu
Ako o'š bi' debea.

Zato me dobro slušaj čoviče
I poslušaj šta ću ti reći
Vapor je partija u noć
Balarin mi je u glavi.

Ako živiš nedi vanka
u Čileu ili Americi
Ako nemaš još puno vrimena
Možda bi se triba vraj'ti naza'

------------------------------------


'Ja sam se naježija slušajući ovo.'
Krešo K. sudionik projekta




RJEČNIK MANJE POZNATIH POJMOVA

RIBANJE
Ribolov, izvlačenje morskih organizama iz njihovog prirodnog ekosustava u svrhu osobne konzumacije ili ekonomske eksploatacije. I dan danas se prepričavaju urbane legende kada bi ovdašnji ribari od zarade iz samo jedne, jedine noći kupili gajnc novi auto. Normalno, to se zbivalo u doba kad je za razliku od danas vladao kaos i nered i kad su u moru plivale - ribe. Danas je, kao, zavladao red, ali ribe sve manje i manje. Uzrok treba, između ostalog, tražiti u onih pet kašeta lignjica veličine malog prsta koje bi, da je reda i zakona, pustili da narastu i postanu tona liganja. O birokraciji, nametima i zakonima koje donose ljudi iz Zagreba koji za more kažu da je 'voda' bolje je ne trošiti riječi.
Da skratimo, ribanje je većinom stvar nostalgije i podsjetnik na neke bolje, davno prošle dane. Na dane kad smo u Dalmaciji imali NK 'Hajduk', Splitski festival, najjjaču košarku u Europi i proizvodnju i industriju.
Btw, jeste li primijetili da pojmovi Dalmacija i depresija imaju po devet slova, počinju istim slovom, a završavaju sa - i ja.
Slučajnost?

MUFLJANJE
Dokolica, džabalebarenje, sviranje kur ... (ah, da nema psovanja). Mufljanje nikako miješati sa fjakom. Fjaka je čisti blues, siesta, engleski popodnevni čaj i jedno uzvišeno stanje duha i tijela, a mufljanje najobičnije zavaravanje okoline. Ljudi koji se vole mufljati ujutro obuku onu socijalnu plavu kutu ala kontrolori u autobusu i šeću bez veze, a trliš im je alibi da, kao nešto rade.
Često se dogodi da izađu iz kuće u devet, odu do garaže, pa do babe, pa na rivu, pa povire ima li koga u kafiću, pa se vrate doma i tužno konstatiraju da je devet i pet.

KOKOŠE I TOVARI
Ženke pijevaca te magarad.

VAPOR
Parobrod. U stara, dobra vremena dok je bilo popularno putovanje brodom parobrodi su bili žile kucavice koje su povezivali ljude i otoke. Jedna od najluđih priča iz starih vremena je svakako onaj period poslijeratne gladi kad je svaki odlazak u Šibenik bio prava, pravcata fešta jer se znalo da će 'mati doniti kolača'. Kolač je, inače, ono što Vam se upravo suši u najlonu u špajzi, a još ga nazivaju i bijeli kruh.

BARUFA
Drastična razlika u mišljenjima koja bi nerijetko rezultirala fizičkim obračunom. Bila su to ona romantična vremena kad si dobio šakom u glavu, a čovjek bi ti nakon toga pružio ruku i pomogao da se digneš. Ostatak večeri ste zajedno pili na šanku.
Danas vladaju neki novi zakoni i nemalo je onih koji u konobi ili noćnom ormariću drže primjerak vatrenog oružja, streljiva ili eksplozivnu napravu. Za razliku od takvih postoje i tzv. pismeni Hrvati koji u konobi drže ogrjev, kumpire, maslinovo ulje, motornu pilu i pola vreće vapna, a u noćnom ormariću caffetin, toplomjer i prezervative.

BARAŠKADA
Širok pojam značenjem sličan kao i barufa i kad malo bolje razmislim ja uopće nemam pojma kako bih je objasnio, ali mi stvarno dobro zvuči. Za razliku od barufe baraškada ne mora biti povezana s nasiljem.

LETRIKA
Električna svjetlost, ali u biti električna struja općenito. Jedna od najzabavnijih priča vezana za letriku svakako je ona crtica iz daleke 1966. kad su Jezera dobili struju. U svakoj sobi bila bi provedena jedna utičnica i jedna sijalica i ljudi se nikako nisu mogli načuditi tom najnovijem tehnološkom dostignuću. Tek što se malo pribrali jedna se naša obitelj skupa sa svojim malodobnim sinom taman vratila iz Australije. Dao bih sve na svijetu da mi je vidjeti lica ondašnje djece kad je ovaj sa sobom donio - autić na daljinsko upravljanje. Gdje je kupovao baterije kad su se istrošile i dan danas je ostala tajna. Moguće da su otišli parobrodom do Šibenika.



BALARIN
Narodni ples kojim Kulturno umjetničko društvo 'Koledišće' završava svoje nastupe. Kratka repetitivna melodija, sklad i ljepota nošnji i pokreta. Balarin ima slično značenje kao i baraškada. Kako su ljudi iz ovog podneblja vedra duha, a kako sam spomenuo folklor slijedi jedna mala crtica.
Na jednoj davnoj smotri folklora u Metkoviću gostovala su i Jezera. Za razliku od onih ležernih i neobaveznih nastupa ovdje bude i žiri u kojem sjede sve velike face - povjesničari, folkloristi, koreografi, muzikolozi ...
Prilikom izlaska na pozornicu naši na čelu kolone obavezno nose barjak na čijem se vrhu vežu baškot i jabuka. Kako je bilo puno grupa i čekanje nastupa se oteglo jedan momak koji je stajao odmah iza barjaktara nije mogao izdržati i odgrizao je pola jabuke.
Dok su bili na pozornici žiri taj detalj nije uočio.

''Znaš šta ću ti reći? Ovo je odlično!''
Moj brat



Da rezimiramo, snimanje se bliži kraju, adrenalin na visini, dosad sam je poslušao cca pedeset puta. Fino vozi. Legla mi je. S njom se budim i idem leći.

Etno, fank, sunce, more, špageti vestern, Dalmacija, Murter, bluz, psihodelija ...
'Vapor party' će brzo zaploviti.

..................................................

''Šteta šta je na engleskom pa ne razumim baš sve, ali muzika mi je odlična!''
Ruža L. kuma
..................................................



- 21:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 11.11.2014.

SILAZAK MEĐU OBIČNE SMRTNIKE

Mogla bi i nova, a?
O čemu ćemo?

- 16:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 05.11.2014.

PSOVKA NAD PSOVKAMA

U prethodnoj epizodi 'SPIG' - a koju je u dva dana pročitalo podosta čitatelja dogodile su se neke kontroverze zbog kojih sam bio telefonski prozvan. Reakcije su bile takve da je jedna dama ostala bez teksta komentirajući - ne, to nije on. Ja ga ne poznam takvog.
Razlog su - psovke.
Kao što je poznato, manje talentirani spisatelji dosta često koriste ovaj vid izričaja. To je prvenstveno radi toga jer je nezahtjevnim čitateljima dosta napisati 'kurčina' i oni su - na podu.
Ahahahahahaha ... kurčina ... vidi šta je lud ... ma mr'š!

'SPIG' je jedno fino, pitko i pametno štivo namijenjeno ljudima sa istančanim smislom za humor tako da te populističke fore nastojim maksimalno izbjeći. Početkom ljeta se zbog ove teme digla velika prašina kada su se u jednom televizijskom gostovanju dva momka uspsovali da je to bilo degutantno. Znam, znam ja sam najobičniji papak kao i većina onih koji ovako misle, ali ne mogu si pomoći. Nisam ja kriv zbog toga što sam u pravu. Mada i meni samom pobjegne dosta često i dalje mislim da je psovka kao izražajno sredstvo nešto jako, jako djetinjasto i nezrelo.
Na blogu još, još.
Na javnoj televiziji - nikako.
I basta!

Primjer?
'Alan Ford'.
Stup talijanskog i stup humorističkog izričaja uopće. Njegova se kvaliteta najbolje prepoznaje po tome što ga u knjizi '1001 comics you must read befora die' glupi Amerikanci uopće nisu uvrstili. Vatromet humora i veselja bez ijedne, jedine psovke. Provjereno.
'Monty Python'?
E sad, da me ubiješ ne znam baš koliko su se u karijeri ispsovali, ali mislim da nisu previše. Ako i jesu njihovo psovanje nikako ne poistovjećivati s onima koji drukčije ne znaju. Na kraju krajeva, što se tiče psovanja, uspjeli su postići ono što nije uspjelo nikom u povijesti.

Vjerujem da među onima koji u usta često uzmu pridjev 'pajtonovski' ima podosta njih koji nikad nisu vidjeli ovaj video. Evo prigode. Prigodni govor na sprovodu njihovog kolege Grahama Chapmana samo je još jedna potvrda da su 'Monty Python' bili i ostali najoriginalnija ekipa u cjelokupnoj povijesti televizije.
Ovo je psovanje bez konkurencije!
Nemam pojma kako sve ove godine ovo još nije osvanulo na 'SPIG' - u.



Graham Chapman, co-author of the 'Parrot Sketch,' is no more.

He has ceased to be, bereft of life, he rests in peace, he has kicked the bucket, hopped the twig, bit the dust, snuffed it, breathed his last, and gone to meet the Great Head of Light Entertainment in the sky, and I guess that we're all thinking how sad it is that a man of such talent, such capability and kindness, of such intelligence should now be so suddenly spirited away at the age of only forty-eight, before he'd achieved many of the things of which he was capable, and before he'd had enough fun.

Well, I feel that I should say, "Nonsense. Good riddance to him, the freeloading bastard! I hope he fries. "

And the reason I think I should say this is, he would never forgive me if I didn't, if I threw away this opportunity to shock you all on his behalf. Anything for him but mindless good taste. I could hear him whispering in my ear last night as I was writing this:

"Alright, Cleese, you're very proud of being the first person to ever say 'shit' on television. If this service is really for me, just for starters, I want you to be the first person ever at a British memorial service to say 'fuck'!"

No, dobro!
Dakle, čvrsto obećavam da ću svoje psovke koristiti isključivo u funkciji priče kao cjeline, a ne da bih podilazio blesavijem dijelu čitateljstva. U prethodnoj epizodi sam samo citirao, a eto, razapelo me na križ.
Kako bi izgledao tekst da je cura onom momku koji je dobacio da bi volio njenu glavu da se malo odmori rekla:''Onda bi pola dana morao vršiti felattio!''
ili
''Pa, ne mogu vjerovat' ti si obeščastio tetu Vericu!''

Inače, ovaj smo vid izričaja već imali u jednoj davnoj epizodi 'SPIG' - a pa bih za sve one koji tek sad shvaćaju što su dosad propustili mogao napraviti jedan mali kopi-pejst.

AKADEMSKE PSOVKE

Odabrali smo većinom hrvatske jezične standarde…

1.Muški potomče svodnikove djelatnice!
2.Posjednem te na mošnjice!
3.Obljubim ti očevu suprugu rektalnim putem!
4.Vulva ti je majčino vlasništvo!


1.Kurvin sine!
2.Nabijem te na k .... !
3.J..... ti mater u š..... !
4.P..... ti materina!


Kako ne bi završili u preozbiljnom tonu predlažem da za kraj današnje epizode pokušam prenijeti jednu priču o najboljoj psovci svih vremena. Mom prijatelju Kreši već je sad zaigrao brk. Malo me sputava to prebaciti u riječi i rečenice budući da kad izvodim ovo uživo izgleda puno, puno bolje.
Probat ću.

Dakle, koja je po Vama najbolja psovka ikad izrečena na ovim prostorima.
Idi kvragu? Jebi se? Pizda ti materina? Goni se, glupi drzniče?
Sve dobro, ali samo je jedna apsolutna lingvistička kraljica bez konkurencije.
Četiri riječi. Čisto savršenstvo.
S obaveznim naglaskom na prvu riječ.
Pogađate?

Dakle, sve su te naše psovke više manje ubojite, ubitačne, bezobrazne, ali u poredbi s lingvističkom kraljicom nemaju nikakve šanse. Puna su je usta. Pršti pjena. Lice u bolnom grču. Treperi svaki mišić. Slina u tisućama kapljica. Ludilo.
Kako bih prezentirao snagu ove ljepotice jedne mi je večeri u Žilinom studiju pala na pamet iduća priča od koje su svi popadali po podu. Tjedan dana kasnije moj prijatelj Krešo se nije stao smijati bar pet minuta. I to naglas.

Idemo redom.
Zamislimo srednji vijek. Beskrajna zelena livada. Na kraj livade brijeg. Na brijegu veliki dvorac. U dvorcu kralj, kraljica, plemići i podanici. Dvorjani uz svirku lutnji plešu u pravilnoj trorednoj formaciji. Idila.
Odjednom iz daljine nešto tutnji.
Stotine, tisuće ljudi. Barbari. Mješavina Orka i Hogara strašnog. Ružni, smrdljivi, dlakavi, neoprani, obučeni u neke krznene lajbeke, na glavama im oni šljemovi s rogovima. Nose toljage, sjekire, mačeve, motike. Idu prema dvorcu. Sve pobiti, sve silovati, sve pokrasti, sve zapaliti i na kraju oteti kraljevnu.
Stali su na par stotina metara od dvorca.
Odjednom otvara se kapija. Iz dvorca izlijeću princ i plemići na bijelim konjima. Čisti, mirisni, opeglani, obučeni u ona baletna pripijena tirkizno plava odijela sa rebrastim metalnim štitnicima na prsima, koljenima i laktovima.
Zaustavljaju se u pravilnom redu na nekih dvadesetak metara od barbara. Princ na konju napravi par koraka naprijed. Vadi mač iz korica, oštricu usmjeri prema vođi divljaka i onim plačipičkastim, piskutavim glasićem zaprijeti:
''OoooOoooo, barbari divlji što kraljevnu otet ste htjeli, bješ'te tamo otkud ste došli jer oštrica mača moga umrljana krvlju Vašom bit će!''
U tom trenutku vođa barbara zaurla iz petnih žila
(molim donji isječak obavezno prebaciti na 1:32)



EPILOG

Konji se propeli na zadnje noge, sve se razbježalo. Najsmješnije u svemu je što nakon ove rečenice nema više nikakvih protuodgovora, kontraargumenata, samo udaraj šakom ili ako tome nisi vičan bježi što te noge nose ...

Bila je to još jedna epizoda 'SPIG' - a!
Hvala!



- 20:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.11.2014.

O ŽENAMA S LJUBAVLJU

Žene ...
Mirisne, nedokučive, tajanstvene, privlačne, oprane, neoprane, uzbudljive ... najveće savršenstvo koje je dragi Bog ikad stvorio. Zbog žena se ljudi opijaju, postaju zločinci, oduzimaju si život, zbog žena su se vodili ratovi, zbog žena su ispisane tisuće i tisuće stranica ...
Teška srca priznajem da spadam u one patetične tipove koji u ovom općem rasulu svih postojećih vrijednosti još uvijek vjeruju u ljubav. Kako jadno. Skupa sa svojom gospođom uživam u romantičnim komedijama, a 'Love actually' imam na DVD - u i pogledam ga minimalno jedanput godišnje. Iako krhak, mekan i ovako ranjiv i dalje smatram da su apsolutno svi pisci ljubavne proze i poezije najčešće gubitnici. Zaljubljen si, ona te ne šljivi i sad imaš viška vremena pa svu svoju bol prebacuješ na papir.
Koga briga?
Znam ja da su zahvaljujući toj boli nastala mnogobrojna umjetnička djela, ali čim shvatiš da iza tih redaka stoje većinom nesretni ljudi oduševljenje nekako splasne. Ljubavnu poeziju ću priznati tek onog dana kad izađe zbirka pjesama Rocca Siffredija.

Današnja epizoda trebala je biti podijeljena u dva dijela. Prvi dio trebao je biti posvećen ženama koje su me oduvijek fascinirale, a drugi onim ostalima. Da jedna epizoda ne bi ispala prevesela, a druga premorbidna literarni gemišt bit će puno, puno bolja opcija.

ISKUSNE ŽENE OGROMNOG SEKSUALNOG NABOJA

Vjerujem da je svaki normalan čovjek u svojoj dvadesetoj maštao o nekoj finoj, zgodnoj, iskusnoj i duplo starijoj gospođi koja bi mu otkrila jedan sasvim novi svijet tjelesnih čuvstava i isisala ga do kraja.
Kako me je prije mjesec dana posjetio moj prijatelj Mali osvježili smo sjećanje na jednu davnu njegovu ljubavnu avanturu. Avanturu koja je nedavno dobila finale od kojeg sam se skoro izrigao od smijeha.
Mislim da sam tu epizodu već prije spominjao, ali finale je jednostavno moralo osvanuti na 'SPIG' - u.
Dakle, moj prijatelj Mali je sa svojih 20 i nešto radio kao obični fizički radnik. On i meštar stavljali su keramiku nekoj dobrostojećoj gospođi podno Velebita. Njen je suprug bio neki bogati djedica koji je erekciju najvjerojatnije postizao vrlo, vrlo rijetko. Gospođi su iz očiju virili svi vrazi ovog svijeta i odlučila je zavesti mog druga.
Jedan vikend meštar je otišao doma u Rijeku, a Malom se nije dalo i ostao je prenoćiti kod gđe u jednoj od milijun soba njene lijepe kuće. Ona mu je, zapravo, to i sama predložila.
Mislio je navečer malo izaći vani, prošetati, zapaliti, popiti koju pivu i poći leći.
Kako je gospođa bila zagorjela, a Mali joj se dopao predložila mu je da izađu zajedno. Njemu je to bilo sasvim OK iako je bilo više nego očito da se stara zatreskala do ušiju. Izašli su na piće i nekoliko sati poslije moj je siroti prijatelj ni kriv ni dužan ležao na nekoj skrivenoj plaži dok je gospođa skakutala na njegovom ružičastom poniju. Malom je jedini crnjak bio da ne bude na visini zadatka pa je pribjegao spasonosnom rješenju za koje i dan danas tvrdi da je funkcioniralo. Za vrijeme trajanja koitusa u glavi je rastavio i sastavio cijeli motor od stojadina i na taj ga način uspješno priveo kraju. Seks, ne motor.
Nastavili su se viđati i nakon toga, a jedne večeri me posjetio oko 23.00 sata i izgovorio najlegendarniju rečenicu svih vremena. Ja sam ležao na kauču i gledao neki zanimljiv film čija se fabula vrtjela oko dva naga Teksašanina koji veći dio filma provode kraj bazena u društvu dvije nage plavuše.
Zvrrrrrrrrrrrrrrr!
'Netko je pred vratima', rekao bi Samuel Beckett.
Pogledao sam kroz špijunku. Mali!
Ozarena lica, nasmijan. Bilo je očito da je friško izjeban. Tad je izgovorio tu kultnu rečenicu koju nećete naći niti u jednom leksikonu hrvatskog jezika.
'Znaš šta ima novo?', pitao je.
'Šta?', protupitao sam.
'Pušen mi je kurac!'

Vjerujem da svi hrvatski jezikoslovci od stoljeća sedmog nikad nisu upotrijebili ovaj trpni oblik glagola 'pušiti'. Možda zbog toga i što neki od njih to nikad nisu ni doživjeli.
Finale ove priče je totalni kaos. Mali se još neko vrijeme viđao sa gospođom, a onda se iz Njemačke vratio suprug i veza je okončana.
Puno, puno godina kasnije on je tu svoju priču podijelio sa jednom djevojkom. Ova ga je pažljivo slušala i u jednom trenutku joj je proradio kliker. Pa ona tu ženu zna! Nakon rešetanja pitanjima cura je sklopila mozaik i shvatila da joj je gospođa ni manje ni više već - njena susjeda.
Rečenici koju je izgovorila smijemo se već mjesec dana.
Pazite sad:'' Pa ne mogu vjerovat', ti si jebo tetu Vericu!''
Kad čuješ da je na tebi sjedila 'teta Verica' imaš osjećaj kao da si vodio ljubav sa kumicom koja ti je jutros prodala špinat.
Strava!

ŽENE KOJE SU ČISTO, ISKONSKO ZLO

Svaka žena je lijepa na svoj način. Tu sam mantru čuo već nebrojeno puta i ne slažem se s njom. Postoje žene koje ne da nisu lijepe već imaju takvu narav na kojoj bi im i dr. Mengele pozavidio. Vjerujem da svatko od Vas pozna neku kučketinu koja se uklapa u gornji opis. Prije nego ispadnem muška, šovinistička svinja volio bih za početak spomenuti gospođu čije se lice već godinu dana ne skida s malih ekrana. Budući da smatram da sam zeru inteligentniji od onih koji se sa mnom eventualno ne slažu upravo me hvata panika kad vidim koliko se zla, laži i licemjerja krije u tom stvorenju i koliko je zabrinjavajući broj ljudi koji to ne primjećuju.
Ili primjećuju, ali ne žele primijetiti.

Jedna od najdivnijih osoba te vrste svakako je moja bivša susjeda. Debela, nelijepa i bezobrazna gospođa ogromnih grudi i velike dioptrije. Nosila je one zatamnjene cilindrične naočale, a lijepu rupicu na bradi nije imala jer joj je brada bila spojena sa vratom u onaj gušavi podbradak. Psovala je kao kočijaš. Njen fizički izgled i ne bi toliko bio bitan da nije bilo te njene odvratne naravi.
Muž joj je bio pomorac. Časnik stroja i u vrijeme socijalizma kad nam je svima bilo dobro njima je bilo još malo bolje.
Sjećam se da su prvi u zgradi imali video i nama mulcima to se činilo ... a šta'š pričat ...
Priča je klasična. Već ste je stoputa čuli i Severina je inače propagira na svojim koncertima kao današnji model poželjnog ponašanja. Cure, budite drolje, pokupite svojim momcima i novce i kartice i ogulite ih do kože. Budući da se u ovom kontekstu misli na muškarce tipa Ante Gotovac možda Severina i nije toliko pogriješila ... ma, zapravo, kladim se da Ante nije sedam dana pojeo ništa toplo, onako sa žlicom, pa možda nije baš najsretniji primjer. Uglavnom misli se na - zlatnu mladež!
Vratimo se na početak priče. Kao i svaki normalan muž moj je bivši susjed ostavio ženi punomoć na svoj bankovni račun i dok se topio po morima ona je nestašno isušila račun i .... he, he, svi Vrazi u njoj ... ostala - gravidna!
'Honey, I'm home!', a honey skotna - pitaj Boga s kim.
O, jebem te živote!

Divim se ljudima koji u tom trenutku zadrže dostojanstvo i hladnokrvnost budući da je umjesto klaonice došlo do kulturne rastave.
Njezin preljub i trudnoću nitko od nas nema pravo kritizirati, ali kad znam da je muž bio skroz OK tip i da mu je pokupila sve pare moje je mišljenje sasvim drukčije. Kolumnistice ženskih magazina bi u njenoj nevjeri vjerojatno nastojale pronaći neke dublje motive te je opravdati, ali ja sam i dan danas mišljenja da takve gospođe treba politi benzinom i jednostavno - zapaliti.

ŽENE SA STAVOM

Žene bez stava su one krepaline koje kad se rukuju imaš osjećaj kao da ti je u ruci mrtva lignja. Ženama bez stava se zna da su žive po tome što im kuca srce, a inače im je sve glupo, o ničemu nemaju bogznakakvo mišljenje i njihova biološka funkcija je da se udaju, rode djecu i umru.
Umru doslovno jer su inače umrle u ranom djetinjstvu samo te činjenice cijeloga života nisu bile svjesne.
Za razliku od ovih djevojaka postoje i žene sa stavom. Kučke s mudima. Obožavam ih.
To su žene!

Najbolji primjer kako to izgleda kad žena ima stav osjetio je na svojoj koži jedan moj pajdaš iz Rijeke. Čovjek je od srednje škole hodao sa jednom djevojkom. Znate ono, upoznali se sa 17, i njoj i njemu prvi puta, ljubav veća od neba. Vremenom se upoznaju i roditelji, a najbolji pokazatelj koliko je sve skupa otišlo kvragu je kad Vam majke počnu razmjenjivati recepte.
Jednom prilikom objasnio mi je kako se zna da je ljubavna veza prešla u monotoniju. Dakle, na početku veze nalazite se na Korzu, ti se tuširaš, briješ, uljepšavaš, češljaš, oblačiš najljepšu košulju i tako to ...
Nakon 6 - 7 godina sjediš s njom na kauču i najnormalnije prdneš bez imalo srama. Čak se malo nagneš i podigneš guzicu da se jače čuje. Njihov je odnos bio vrt pun ruža, a kad bi se i posvađali on bi zaurlao, ona bi se rasplakala i povukla, a onda bi je on tješio što bi redovito završilo seksom. Pravi balkanski mužjak.
I onda je jednog dana njihova veza - ne'moš vjerovat' - pukla.
Matere ostale bez novih recepata.
Šta sad?
Quo vadis?
Sreću je našao u jednoj novoj djevojci koja po naravi s njenom bivšom nije imala apsolutno ništa. Prvih godinu dana bilo je češljanje, uljepšavanje, uređivanje ... sve do prve svađe.
Nemam pojma oko čega su se posvađali samo znam da je on po već ustaljenom receptu zaurlao kao da ga kolju očekujući kako će ženka otići u svoje odaje sa suzama u očima. No, desilo se nešto sasvim neočekivano. Umjesto tužnog cvileža njegova je nova djevojka sa objema rukama lupila o stol i zaderala se još glasnije:''Ma na koga ćeš se ti derat' pizda ti materina?''
Ovaj je ostao 'paf' - pa dobro ajde, šta sad. pa nije, pa nisam, ovo, ono ....
Izgledao je kao ono kad se pišo stisne i uđe u se kad mu je zima.
Žene sa stvaom - to je to!

ŽENE SA SMISLOM ZA HUMOR

Humor je usko povezan sa inteligencijom. Od ljudi koji nemaju smisla za humor gori su jedino oni koji misle da ga imaju. Jednom sam tako bio primoran slušati jednog starog Zagorca za kojeg su mi mjesecima govorili da je vicmaher i jako, jako duhovit. Kad je počela serija viceva o Bobiju i Rudiju, o Titu i Hitleru, o Milki Planinc i štajaznam ... zamalo su me oblile suze.
Junakinja ove priče spada u žene sa smislom za humor. I to kakav humor.
Znači, jedan je moj poznanik skupa s društvom sjedio u kafiću. E sad, dal' je konobarica nešto zajebala ili je on samo htio ispasti frajer ja stvarno nemam pojma, ali situacija je tekla otprilike ovako:
U jednom trenutku pred punim štekatom on je njoj onako bećarski dobacio:
'E moja mala, da mi je tvoja glava samo jedan dan da se malo odmorim!''
Kraljica se samo okrenula i mrtvo hladno odgovorila:
''Onda bi pola dana trebao pušiti kurac!''
Osjećao se poput šupka. Kako i priliči.

Drugi primjer dogodio se jednom prilikom u riječkom prepunom gradskom autobusu. Vruće za popizdit'. Neki krkan u košulji sa onim krugovima znoja na pazuhu stoji na sredini busa i drži se za šipku. Ispod njega stoji neka studentica i glava joj je točno u visini tog kruga od znoja. Mala je trpila, trpila, trpila, a kako je bila prevelika gužva nije se mogla maknuti u drugi dio busa. U jednom trenutku ga je zamolila:
- Oprostite, možete li malo spustiti ruku?
On ju je pogledao u čudu i pitao:
- A zašto?
Na to je ona malo naprćila nos, nasmiješila se i dodala:
- Paaaaaa, smrdi!
On je na to ljutito rekao:
- Pa smrdi tebi i pička pa nikom ništa.
Putnici su se počeli smješkati i meškoljiti našto je cura rekla:
Da, ali ja tebi nisam pičku pod nos stavila!


ŽENE KOJE SE ČUJU

Postoje žene koje ne drže do sebe. Raščupane, masne kose, neurednih noktiju, nikakvog samopoštovanja ... tzv. štrace. Nisu mi baš drage, ali mislim da se ispravnim timarenjem i takve osobe mogu dovesti u red. Puno, puno gore su mi one koje misle da su dobre pičke, a smrde po znoju. I da bi stvar bila bolja još se urede i nasprejaju. Još te gledaju te onako s visine jer su one, kao, dobre pičke.
Ako ste se ikad vozili u vozilima javnog gradskog prijevoza u društvu takvih osoba znate o čemu pričam. Sedam ujutro, autobus pun kao šipak, a maca smrdi kao rendžer Nevade. Znači ako se kojim slučajem i oprala ona je onu usmrđenu robu obukla na se ponovno. I još se naparfemirala jer ona je, jel'te, dobra pička. Znoj plus parfem jednako ... bosom nogom u golu guzicu. Da se što jače čuje.

ŽENE OD KOJIH TLO JEDNOSTAVNO ZADRHTI

I za kraj današnje epizode ostavio sam jedan detaljčić koji ni deset godina kasnije samom sebi ne mogu objasniti.
Zbilo se to daleke 2006. Ljeto, more, cice, u zraku miris krema za sunčanje. Kolega i ja na radnom mjestu. Jutro je. Vrijeme marende. Dogovaramo se hoćemo li mortadelu ili šunku de luks. U tom trenu se dogodilo ...
Otvorila su se vrata i prema meni je krenulo nešto što ni dan danas ne mogu opisati. Dole neke vruće hlačice, gore kupaći, namazana nekim finim uljem. Vjerujem da bi u filmu ova scena bila prikazana u slow motionu. Došla je do mene i pitala 'Prego, neka ulica kurac - palac ...'' Talijanka. Ja je gledam u oči, u usne, u cice i osjećam kako se nešto čudno događa. U glavi, normalno.
Iako mi se zapleo jezik, uspio sam izbebeljiti nešto - pola na talijanskom pola na engleskom. Ta vila u ljudskom obličju se ljubazno zahvalila i krenula prema izlazu. Ispratio sam je pogledom sve dok nije zamakla iza kantuna. ....

Kolega se za to vrijeme davio od smijeha. Gledao je u moju zbunjenu teleću facu, ali malo kasnije se isto složio se da je to što smo upravi vidjeli Božje čudo. Nitko ne može biti toliko zgodan, napet, sladak, seksipilan, simpatičan, jebozovan, bezobrazan, smišan, a da se u to nisu umiješale neke više sile.

EPILOG

Inače, navodno postoje muškarci u vezi ili u braku koji tvrde da se apsolutno nikad ne okrenu za zgodnom ženskom na ulici. Ja osobno u to ne vjerujem, ali ako je istina ne smije ih se žaliti.
Bolest nije nitko kupio.

I za kraj ide himna svih žena sa stavom. Rijetke su pjesme u kojima ostavljena strana umjesto da žali, cvili i mijauče skupi hrabrost i svojoj bivšoj ljubavi kaže: 'Odjebi, jadniče!'' kako i dolikuje.
Zato je ovo za me bila i ostala jedna od naših najboljih pjesama ikad.



- 10:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (6)
Rujan 2014 (5)
Kolovoz 2014 (8)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (8)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (8)
Lipanj 2013 (6)
Svibanj 2013 (8)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (8)
Siječanj 2013 (6)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (7)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (6)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (7)
Siječanj 2012 (12)
Prosinac 2011 (8)
Studeni 2011 (8)
Listopad 2011 (9)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (10)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (9)















































Tesla je umro,Einstein je umro,a ni ja se ne osjećam najbolje - MAURICE SPIGOROVSKY

free counters


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se