free counters

SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO

utorak, 28.10.2014.

KAKO JE TETA WIND DOBILA DRUŠTVO

Onaj koji gleda filmove (OKGF), novo ime na blogovskoj sceni. Blog posvećen filmovima. Fino, pismeno i temeljito.
I znalački. Ne znam čovjeka, ali vidim da je OK jer za pisati ovako nešto trebaš:

a) stvarno voljeti film
b) biti malo lud

Link je tu lijevo odmah ispod gospodične Wind pa zavirite. Meni je više nego zanimljivo iako je zadnji film koji sam gledao 'Rocky 4' u riječkom kinu 'Partizan' (humor, isforsiran i dozlaboga loš ... zapravo ni h od humora, humora ni u tragovima).
Volio sam čitati pokojni 'Hoolywood' koji je propao skupa s video klubovima. Blaženo doba piratluka.
Sjećam se scene iz drugog srednje.
Pričalo se da je Spilberg snimio film o nekom parku s dinosaurima i taman je u to vrijeme imao svoju američku premijeru. Nekoliko dana kasnije moj šulkolega koji je živio u Šumcima (dio Rijeke do kojeg je vozio prigradski autobus čija bi se škripa kočnica čula 200 metara prije crvenog na semaforu) došao je u školu i rekao:
'Sinoč sam gledo Đurazik park!'
'Šta si gledo?', pitali smo unezvjereno.
'Onaj Spilbergov s dinosaurima. Dobar je, al se slabo vidi.'

Bila je to jedna od onih videoteka koje su nicale kao gljive ...(zašto nemaštoviti ljudi koriste uvijek iste, uniformirane poredbe? Evo sad ću ja probat smislit nešto novo. Znači videoteke su nicale poput praznih stanova u Pripjatu nakon černobilske katastrofe - ako je nekom ovo glupo nek se ništa ne brine jer stvarno je), dakle bila je to jedna od onih videoteka prepunih piratskih kazeta sa filmskim hitovima koji su se upravo vrtjeli u Eleju.

'Jel' titlovan?', pitali smo.
'Je, preko kineskih znakova ide srpski prijevod.'

Ovim putem pozdravljam cara (ako ga u međuvremenu nisu ubili u sačekuši) koji je 5 - 6 dana nakon američke premijere nabavio preko naših nesvrstanih kineskih prijatelja trećerazrednu kopiju 'Jurskog parka' titlovao je i plasirao do opskurnog video kluba u riječkim Šumcima karakterističnom po fasadi uređenoj tzv. špricom (na lopatu cimenta ide lopata spržine pa se to dosta razrijedi te kratkim trzajevima iz dlana fanglom nabacuje na zidnu površinu kao priprema za žbuku do koje dosta često nikad ne dođe. Ljepota špric fasade je kad je oličiš bijelim fasadeksom pa to onda liči na vraga crnoga)

Inače jednom je Jurica Pavičić zgodno primijetio da je svo dalmatinsko prokletstvo u onim željeznim armaturama koje strše iz betonskih ploča na kantunima kuća. Znate ono, dignu se četiri zida, kroz sredinu ide hodnik u kojem možeš igrat nogomet, na kraju hodnika je zahod u kojem vrata lupaju o wc školjku, s desne strane je spojena kuhinja i dnevni boravak u kojem zrak uvijek ima blagu aromu prčevine, a slijeve su strane dvije sobe.
Nakon što se nalije ploča, nakon što jaganjac utihne i nakon što plate dvi gajbe pive ljudi se raziđu, a kućevlasnik gumom polijeva ploču da ne ispuca. Pogled mu stalno leti na pola metra visoka kutna željeza ostavljena u kantunima za danas - sutra podizanje kata, puste apartmane .... Kad drugi put budete prolazili kroz Dalmaciju uočit ćete bezbroj takvih kasarni pod pločom sa tim tužnim željezima koja nikad neće dočekati da ih zaliješ betonom.

Bilo kako bilo, poveznica za OKGF - jev blog je tu, post je ispao odlično s obzirom da mi ni na kraj pameti nije bilo pisati ga i tako to ... Za kraj jedna prigodna pjesma (nemam pojma koja, ali ću malo pročačkati po youtubeu)

DVIJE MINUTE KASNIJE ...

Film, sedamdesete, funky ... a što drugo nego Lalo Schifrin (koji je prije nekoliko godina imao veliki koncert u Zagrebu i kad sam to telefonski saopćio mom prijatelju Govnjareviću on me nije najbolje razumio i zapitao:''A tko ti je taj Vlado Šifrek?)



Vidiš jednu epizodu bih mogao posvetiti filmskoj glazbi. To mi super ide. Evo još jedna tema koja razvaljuje.



BONUS TRACK:

Zahvaljuejm se uredništvu što je OKGF završio na naslovnici jer je čovjek to i zaslužio.
Inače, 'SPIG' je odaaaaaavno jedan čovjek, a ne množina.

Srdačno Vas pozdravlja
Maurice Spigorovsky

Laku noć!


- 21:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.10.2014.

SAN DUG DESET GODINA

RIJEČ DVIJE O POTPUNO POGREŠNOM VIĐENJU PROPALICE

Zbilo se to na brdovitom Murteru prije jedno 5 - 6 godina. Jedan od onih beznačajnih detalja koji ti se žaračem utisnu u mozak i nikad ih ne zaboravljaš. Čini mi se da sam ovu anegdotu već bio i spomenuo, ali dobro uvijek vrijedi ponoviti.
Kolega i ja ulazimo kod čovjeka. Inače, taj moj bivši kolega je poštenjačina i dobričina, čvrsto stoji na zemlji, vrijedan, sposoban, sam digne teški špaher na drva, zna što hoće, ali malo ......... Čovjek u čiji stan ulazimo je stara momčina i pasionirani diskofil. Šuti, živi i radi. Ljudi koji non stop ne laju kod nas su uvijek bili sumnjivi. Jedan od onih kojima i dan danas nije žao odvojiti 100 kuna za CD Wes Montgomerya iako ga može besplatno skinuti u svakom trenutku. Zanimljivo, ali priličan broj takvih ljudi internet uopće ne zanima.
Respect do poda.
I kad smo obavili (nemam ni sam pojma više šta) sjedamo u auto i vraćamo se u firmu. Kolega me tad zapitao:
- Ma jesil' vidija koliko ima ploč, cedeov i devedeov?
- Jesam i .... taman što sam htio izustiti kako mi je to super, ovaj je nastavio:
- Ma, svi ti šta skupljaju CD - e i ploče su propalice i niškoristi.

Ostatak puta pokušavao sam mu objasniti da glazba nije slušanje 'Narodnog radija' dok nedjeljom pereš auto, ali nije uspjelo. Branim 'propalicu' možda zato što je tom svojom izjavom uvrijedio dosta meni dragih ljudi.

RIJEČ DVIJE O DOMOLJUBNIM PJESMAMA

Urbana legenda kaže da je Paul Mc Cartney napisao 'Mull of Kintyre' s namjerom da postane nova škotska himna, Lynryd Skynyrid su napisali 'Sweet home Alabama' s namjerom da svi rokeri svijeta imaju što slušati dok sjede na ocufanoj fotelji, tresu pepeo u praznu limenku 'Budweisera' i gađaju pikadom sliku bivše žene.
Scott Mc Kenzie i njegov 'San Francisco' bili su odskočna daska Miši Kovaču u ranoj fazi njegove karijere, BeeGees su imali 'Massachussets', Sinatra 'New York, New York' itd, Arlo Guthrie je pjevao o New Orleansu, Ray Charles o Georgiji u njegovim mislima, Woody Guthrie je pjevao da je ova zemlja njegova zemlja... itd ... uglavnom, sve vrhunski izvođači i prava, pravcata gospoda.
Zašto ovo pričam?
Pa eto, zato što su kod nas u zadnja dva desetljeća monopol na pjesme te vrste imali isključivo oni za koje su diskofili s početka priče najobičnije propalice. Nećemo im nabrajati imena jer ih više manje znamo svi.
Svi do jednog su se zahvaljujući svom glazbenom izričaju dobro uhljebili, nakesili novaca i stekli koncertni image za doživotno napunjene vatrogasne domove u Adelleidu, Melbournu i Chicagu. Šta'š više?
Najbolje da ću bit ko đezeri, cili život u majevima i dimovima?

Mene ta vrsta izričaja ne zanima.

.................................................................

''Ovo za me nije pisma, ovo je predstava!''
Andrija R. bas u klapi 'Ultima' i jedan od sudionika 'SPIG' - ova najambicioznijeg projekta ikad.

.................................................................

I tako sam ja u inat svima koji su svoje mora, žita i planine opjevali samo jedino i isključivo da bi se nakesili love za dva života odlučio napisati pjesmu.
Ne bilo kakvu pjesmu.
Urbanu, žestoku i domoljubnu.
O otoku Murteru.
Isoli del Morte.



................................................................

''Ja ću ponoviti ono što je rekla Marina, ovo na kraju ti se pretvorilo u kupus!''
Silvio Š, saksofonista grupe TiRituPiriPip

.................................................................

Hrpa dragih ljudi, vrhunskih muzičara i eksplozija dobrih vibracija koju ne mogu platiti niti jedni novci ovog svijeta. Vjerujem ja da većina njih misli da to sve skupa nije normalno, ali me veseli što svi do jednog tu nenormalnost apsolutno podržavaju. Kako objasniti nekom tko se nikad u životu nije poklonio Kraljici Glazbi kakav je to osjećaj kad ti srce zalupa brže jer znaš da te večeras čeka još jedan sešn. Piva, adrenalin, smijeh, zajebancija ....
Deset minuta snimanja i dva sata pjevanja bez prestanka (a capella 'Raawuly' je bio totalni masterpiece) ... i kad odeš doma, nakon dugo vremena staneš na pivu i u skladnom i melodičnom dvoglasu piješ konobarici krv jer radi takvih ne može doma.



''Ovo je žestoka akcija!''
Oliver J. jedan od sudionika

A najveći gušt u cijeloj priči je što od svega toga nema - ništa. Zero. Prazan skup. Ništica. Pašće par upita : 'A zašto ti to ne pošalješ ... bla-bla ....', parsto klikova na youtubeu, tri - četiri tapšanja po leđima, šestosamdeset kilometara sa pjesmom u playeru i - onaj fenomenalan osjećaj da ti se ispunio jedan veliki životni san.
Radost stvaranja.
Kreativno ludilo u svom najljepšem i najraskošnijem obliku.
Erupcija pozitivnog ludila.

''Mogu ti reći da mi je stvarno legla! Uf!''
Petar Š, jedan od sudionika

Inače jutros mi je moja draga kolegica M. (31) rekla da sam - starac! Niti jedna 'riječka komunjara','vuk samotnjak','glava kao televizija','noge kao Šef iz 'Alan Forda' 'asocijalna budala', 'on ti nije normalan', 'on ti frflja',''jebeš čovika kojeg nema nikad u kafiću' me nije štrecnulo kao taj starac.
Bez mora. Samo starac.
A starac se osjeća kao da je tek počeo.

.................................................................

''Ma kakve top liste, to je snimljeno prvenstveno da bi se slušalo u autu!''
Saša Đ. jedan od sudionika

..................................................................



Ovim putem pozdravljam gospodina Žilu i cijeli FSG Murter jer su upravo oni najvažniji faktor u svemu. Žilino strpljenje za realizaciju mojih blesavih ideja graniči sa zdravim razumom.
I tko ga onda ne bi volio?

.........................................

''Tata, ovo ti je baš dobro!''
Moja mala
.........................................

Glazba je puno, puno više od slušanja 'Narodnog radija' dok nedjeljom pereš auto.










- 21:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 21.10.2014.

BEZ NEKOG POSEBNOG NASLOVA

Dobra večer.
Odmah na samom početku moram Vam reći da nemam pojma o čemu ću pisati, ali svi znamo da magnetska sila kojom zrači ovaj blog jednostavno privlači svoje čitatelje.
Sad kad smo se nakon ove uvodne rečenice riješili svih onih dosadnih ljudi kojima je zamorno čitati sve osim natpisa na deterdžentima i šamponima dok sjede na zahodu možemo nastaviti.

Prvi put u povijesti 'SPIG' - a jednu sam svoju priču poslao na natječaj. To mi je predložila moja fb prija Marchelina i ja je poslušao. Nažalost, nije prošla. Priča, ne Marchelina.
Da li im je priča bila prekratka, preglupa ili oboje vrlo mi je teško odrediti. Ja i dalje mislim da je dobra.

Zanimljivo je kako ponekad dobiješ inspiraciju na najblesavijim mjestima. Žena i ja u šibenskoj robnoj kući. Ona kupuje ja lajem na mjesec. Sjedim na zidu ispred kafića i promatram ljude. Svi izgledaju nekako bezbrižno i besposleno.
Prvo šta mi pada na pamet je rečenica koju mi je stari rekao još dok sam bio mulac. Kad je on šezdeset i neke takoreći gol i bos došao u Rijeku prvo što ga je fasciniralo bilo je riječko Korzo.
Ujutro, popodne, navečer, nedjeljom, blagdanom ...
Sve puno šetača, kupaca, sve razgaljeno i nasmijano. Moj mu je pokojnii rođak objasnio za sva vremena:
- Nemoj misliti da svi ovi ljudi koji šeću Korzom nemaju problema.

Tako to ponekad stvarno izgleda.
I tako sam ja sjedio na zidu i gledao žensku koja je upravo sjela. Fino skockana, zgodna. Jedna od onih koja kad prođe kraj tebe ostavi miris parfema u zraku koji još dugo draška nosnice.
Mislim se.
U nju je tijekom života mnogo njih moralo biti nesretno zaljubljeno. Dali bi joj sve i čuvali je kao malo vode na dlanu, ali nju takvi ne zanimaju. Meni je tako, nekoć davno, jedna cura rekla da sam manijak. Zaljubio se kao tele, raspitivao se o njoj i kad joj je to došlo do ušiju - šok. Debeli i asimetrični oćalinko se drznuo uopće pomisliti na tako nešto.

Btw, nedavno sam se čuo da se razvela i sad je samohrana majka. Nisu svi takvim kakvim se predstavljaju. Pozdravi tog svog bivšeg. Reci mu da ga je pozdravio jedan od kojeg je on bolji. Majmun.

Izgleda da od ove današnje epizode ipak neće biti ništa. Znam ja, nije ovo loše. Dosta dobro me ide. Tečan stil. lepršava duhovitost, fine konstrukcije rečenice, ali kasno je. Idem leći.

Za sve one koji su slučajno propustili Katju evo je opet i to u remasteriranom obliku za potrebe natječaja. Ispod Katje nalazi se jedno čudo koje je vjerujem većina mojih fejzbuk drugara preskočila. Zato je ipak 'SPIG' Ali Babina pećina

KATJA

Katju volim ... volim ... ma, otkad znam za sebe.
Toliko sam joj puta to htio reći, toliko je puta želio izvesti na piće, toliko joj puta dati do znanja što sve nosim na srcu. Jebi ga, nisam ja taj. Što bi jedna poznata odvjetnica radila sa običnim strojobravarom? I to još nezaposlenim. Znam ja da se kaže da u ljubavi to nije bitno, ali stvarnost je drukčija. Gdje bih je odveo? U svoju garsonijeru koju dijelim sa starom materom i ocem? Mogu joj zamisliti facu kad bih je posjeo u svoju Škodu 'trula višnja - truli pragovi'.
Ipak, neki mi vrag ne da mira. Sjedim na zidiću kraj robne kuće, pušim i promatram ljude. Vruć je ljetni dan. Terasa obližnjeg kafića puna kao čep. Cure u kratkim rukavima i minicama zrače vedrinom, a meni je baš nekako fino. Kad malo bolje razmislim ne pamtim kad sam se zadnji put ovako lijepo osjećao. Mlado, veselo, ispunjeno nekim entuzijazmom ... čekaj, ne mogu vjerovati ... Katja!
Sjela je za stol, odložila torbu i zapalila cigaretu. Matere ti Isusove, kako je zgodna. Kraljica! Hvatam se za džep, vadim novčanik i od muke se samom sebi nasmijem u brk. Nula, empti, ništa! Doduše da kojim slučajem naručimo kavu ili nešto slično mislim da bi se u kovanicama i skupilo nešto, ali brate mili, zamisli kad bi naručila nešto skuplje. Ma o čemu ja pričam? Ionako joj ne bih prišao ... ups, jebate ... što je ovo? Listić! Koliko je ovo staro? Mjesec dana. Znači igra! Koji luzer. Ali zašto ne? Pa i ona što je napisala Harry Pottera jedva je krpala kraj s krajem, a koliko li sam puta znao čuti priče o ljudima koji su se htjeli ubiti pa bi osvojili basnoslovni jackpot.
Idem, ništa me ne košta. Dan je ionako prekrasan i ništa mi ga ne može pokvariti.

STO PEDESET KORAKA KASNIJE ...

U poslovnici lutrije klasična slika. Par bijednika kao ja zaudaraju po cigaretama i križaju listiće kao da im život ovisi o tome. Prilazim pultu, cura mi se ljubazno nasmijala.
- Zdravo, izvolite!
- Zdravo, imam tu neki listić pa ako možete provjeriti ima li išta.
Uzima ga i provlači kroz skener. Ne nadam se ničemu jer znam da će se ekran zacrvenjeti kao i svih ovih godina uz onu usranu poruku - listić nije dobitan. Prošlo je dvije sekunde i na monitoru je zabljesnuo neki plavo - bijeli pravokutnik.
- Opa - nasmije se cura - bravo!
- Molim?
- 4000!
- Koliko?
- 4000!
To je skoro 250 eura. Ne mogu vjerovat'! Čovjek koji je stajao sa strane samo me ljubomorno pogledao, a ja sam osjetio kako pucam od sreće. Pružio sam ruku, a ženskoj se izraz lica promijenio.
- Nažalost, gospodin Boris, taj Vam novac neću dati.
- Zašto?
Otkud mi ova glupača zna ime? Što se ovo događa? Umjesto odgovora počela se smijati, ali tako grleno i zlobno da sam osjetio kako mi klecaju koljena. Gledam oko sebe. Smiju se svi oko mene. Uvijek taj neki prokleti podsmijeh. Osjećam da mi počinje lupati srce. Nebo je prekrio neki crni oblak. Kao da je nestalo svjetla. Ulaze neki ljudi u tamnim odorama, grabe me i izvlače van. Urlam.
Vani je sve razrušeno. Umjesto kafića u kojem je sjedila Katja nalazi se neka šuma, raspadnute kolibe i blatno groblje. Neke babetine zamotane u crno mole i nariču iz sveg glasa i u tom trenu začuje se prodorni zvuk sirene. Ravno, zavijajuće ... što je ovo?
Otvaram oči. Ležim u krevetu lica oblivenog hladnim znojem. Zvuk sirene ne prestaje. San. Usrani san. Oko mene frka i panika. Na krevetu do mog sjedi stari profesor Ivan, grli plišanog medu i plače. Ovaj jedan pacijent kojem nikako da zapamtim ime grabi rešetke na prozoru, reži poput zvijeri i imam osjećaj da bi ih želi iščupati. Zvuk sirene ne jenjava. Mali Anatolij vezan kaiševima za krevet beživotno bulji u strop, a dečki u bijelim odijelima nas dižu iz kreveta i smirenim glasom govore da je uzbuna. Stajemo u red i izlazimo na hodnik. Čujem kako sestra Tatiana spominje Obamu, Putina, Porošenka, neke akcije, neke poginule ... a sirena ispresijecana plotunima ne jenjava.

NEKOLIKO MINUTA POSLIJE ...

Stisnuti smo u hladnom i vlažnom skloništu. Bolničari dijele deke, čuje se plač i zapomaganje. Sjedim na hladnoj drvenoj klupi glave naslonjene na zid. Srce mi lupa i lupa i lupa ... Sumnjam da ću uspjeti zaspati. Šteta, možda bi mi ona glupača isplatila novce i napokon bi mi se ostvarila životna želja.

Dobra je Katja, siguran sam da me ne bi odbila.




BONUS TRACK

Kao što sam rekao. Donji isječak je 90% ljudi na fejzbuku jednostavno preskočilo. Jebi ga, previše je svega. Srećom, ja nemam tih problema. Ovo što ćete upravo vidjeti nije sa ovog svijeta. Ovo pripada svijetu u kojem je Boris podigao novac, prišao Katjinom stolu i pitao da li smije sjesti.
Ona se samo nasmijala i rekla da može. Bio je pristojan i jako, jako zabavan. Desetak minuta kasnije Katji je bilo smiješno jer je Boris na gornjoj usni imao brkove od kapućina. Nije mu imala srca reći. Ona i on su dva potpuno različita svijeta, ali joj je isto nekako simpatičan. Seljačić, ali zabavan. Njemu je srce lupalo kao nikad dotad. Gleda je, upija njene pokrete i miris i ne može vjerovati da se ovako nešto napokon dogodilo. Ali dogodilo se. Koliko je noći sanjao njen lik. Koliko puta bi pokunjio glavu kad bi prošla s nekim boljim od njega u kakvom finom autu.
Koliko puta li je sam sebi govorio da mu ta patnja nema smisla. Koliko puta je izlazio s curama sličnim sebi i svaku od tih 'veza' zgazio u startu.
Teško je u svakoj curi vidjeti Katju. Njen lik, njen osmijeh, njene oči.
A sad je tu pred njim. Živa, stvarna i lijepa kao nikad dotad.

Pili su kavu, smijali se. Cijelo vrijeme je vrtio u glavi kako je pitati broj telefona. Na kraju se okuražio i za divno čudo - dala mu je. Broj, normalno. Putem do kuće ponavljao ga je pjevušeći uz neku samo njenu znanu melodiju.

Baš šteta što će ga bolničari iduće jutro naći prerezanih vena. Zbog udaljene tutnjave granate nitko od prisutnih ni dan danas nije razumio što je doktor govorio vrišteći na sestre i osoblje koji su dozvolile da se tako nešto desi..
Jedino što će se pamtiti je da je umro sa zadovoljnim osmijehom na usnama.


- 00:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.10.2014.

LOVE OVER GOLD

U 50. smo godini prije Krista. Cijelu su Galiju pokorili Rimljani. Cijelu? Ne, jedno selo napućeno nepokornim Galima još uvijek se odupire zavojevačima. Zato život nije lak legionarskim garnizonima ....
Vjerujem da svaka osoba starija od 30 rođena na ovim prostorima zna na što se gornji odlomak odnosi, a budući da mi se to već danima mota po glavi mislim da je ovakav uvod više nego savršen.

Jedna od rijetkih vrhunskih sportašica koju sam imao čast upoznati je Blanka Vlašić. Jedna toliko obična, jednostavna i simpatična cura. I stvarno zgodna. Budući da većina ljudi to ne zna mislim da bi više bio red spomenuti da je Blankina baba Milka - rođena Jezerka. Zar to nije super? Jedna od najvećih hrvatskih sportašica svih vremena vuče korijene iz ovog našeg Lakes Citya. I uredno navrati svakog ljeta. Fenomenalno!

'' ... Two weeks today since I've been a part of a small island community... Must admit I don't miss city life at all. Discovered that I'm in fact an old fashion gal... You know what they say : sometimes you just need to stop and smell the roses #jezera #dalmatia #tradition ...''
S Blankinog FB profila, 21.09.2014.

Dobrodošli u novu epizodu 'SPIG' - a!

..........................................................

Da se odmah na početku razumijemo.
Uvijek su mi išli na živce roditelji koji se non stop hvale svojom djecom. Moj mali prohodao prije svih, moj mali progovorio prije svih, moj mali zna sve, najbrže trči, najbolje rješava matematiku, zna sve tipke na daljinskom, a mali, sirota, ne zna gdje je više šupalj. Zato sam za objavljivanje današnje epizode prvi put u životu trebao tražiti dozvolu i sad kad sam je dobio sreći nema kraja.

''... Da budem iskren nisam se nadao ovome. Na Jumbovoj regati ovog proljeća bile su pete i za prvoplasiranima su imale skoro deset sekundi zaostatka...''
Trener VK Dupin, Dražen Babić, 11.10.2014.

Generacije i generacije momaka i cura s otoka Murtera i okolice već godinama žare i pale na svim regatama na kojima se pojave. Za jednu malu sredinu kao što je naša imati klub koji ravnopravno parira sa svim tim poznatijim i razvikanijim hrvatskim klubovima nije mala stvar. Meni osobno najdraži je podatak to što su ljeti treninzi rano ujutro i sva djeca uredno dolaze. Trener nam je jednom prilikom rekao da su u trenutku kad se tako rano pojave odradili već 70% treninga, a da toga nisu ni svjesni.

JARUN, 05.10.2014.
Državno prvenstvo Hrvatske u veslanju
DUBL NA PARIĆE
1000 METARA
09.30.

Vrijeme je sunčano, skoro pa ljetno. Dan idealan. Na startu je sedam ekipa.
Trešnjevka 1, Trešnjevka 2, Mladost, Croatia 1, Croatia 2, Jarun i VK Dupin Tisno.

Šest zagrebačkih klubova i jedan iz tamo nekog Tisnog s otoka Murtera. Prosto je nevjerojatno koliko ovdašnjih ljudi ima taj neki provincijski kompleks malog mista. Što bi rekao trener - ne znam zašto bi bilo tko iz većih klubova bio bolji od nas. Imamo uvjete, zrak, prirodu ne za državna prvenstva već i za mnogo, mnogo više. Živa istina, ni sami nismo svjesni koliko nas blago okružuje, a mi ne da to ne znamo cijeniti već smo zavidni apsolutno svakom. Udvorički mentalitet i mo'š ga frigat. Zato mu se izuzetno dopala ona moja usporedba sa malim galskim selom koje prkosi rimskim osvajačima.

Čeka se znak za start.

Inače, jedva čekam sresti jednog svog susjeda koji mi se prije pola godine nasmijao rekavši da je lako osvajati veslačke medalje u Dubrovniku, Metkoviću i na Peručkom jezeru jer da to nisu regate. Budući da sam po tom pitanju jako, jako tanak priznajem da me uspio isprovocirati, ali budući da spada u ljude koji suvereno vladaju apsolutno svim poljima ljudske djelatnosti (sarkazam) tko sam ja da mu kontriram.

Zastavica je spuštena.
Utrka kreće. Treće su. Croatia drži prvo mjesto.

Mnogi su me zapitali zašto i mi nismo otputovali u Zagreb, ali mislim da je puno bolje da nismo. Znam sebe i mislim da bi me od pustog vikanja i skakanja organizatori najvjerojatnije zamolili da se maknem u stranu. Ili bacili u Jarun.

Druge su. Nema više bijelih bova. Počinju crvene. Do cilja je preostalo 250 metara.

Još jedna stvar na koju sam neobično ponosan je to što su najvažniji šibenski portali napokon prenijeli vijest o uspjehu VK Dupina. Veslanje (kao i sve ostalo osim nogometa) kod nas spada u grupu marginaliziranih sportova i zato će u 'Slobodnoj Dalmaciji' npr. naš otužni nogomet zauvijek zauzimati 2/3 sportskih stranica, a ja se odavno ne čudim onima koji to pišu već onima koji to čitaju. Zapravo ne čudim se više ničemu.

Sto metara do cilja. Croatia. Dupin. Croatia. Dupin. Croatia. Dupin. Povici iz gledališta. Opći delirij. Brodovi su takoreći u ravnini.

.........................................

'Past će i ta Trešnjevka!'
Moja omiljena rečenica koju ponavljam već godinu dana budući da je zlato dosad bilo rezervirano isključivo za cure iz Trešnjevke. Starije su, duže treniraju i svaka im čast.

.........................................

Oko 9.45 zvoni mi mobitel. U Betini sam. Zove žena.
- Halo!
- Znaš šta ima novo?
- Kćer ti je prvak države!
- Molim?
- Kćer ti je osvojila zlato!
- Kako?

Urlici, sreća, veselje, zagrljaji, čestitke .... i ponos. Ponos do neba.
Tri minute i pedeset osam.
78 stotinki prednosti nad drugoplasiranom.
Pedalj zlata vrijedan.
Inače ne volim roditelje koji se non stop hvale sa svojom djecom.
Osim kad su državni prvaci.

Jedan od najdražih anagrama svih vremena mi je SETIĆ KOLAJNICA od imena naše JANICE KOSTELIĆ.
Ne znam zašto mi je pao na pamet.



A kad mi je već dala dozvolu za objavljivanje ove epizode red je i da glazba bude po njenoj volji.
Nemam baš često priliku ispunjavati glazbene želje državnim prvakinjama.









- 21:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 07.10.2014.

CROATAN INDIANS

Indijanci imaju profinjenu maštu, obogaćenu pjesničkom sugestivnošću. Izvlače metafore iz oblaka, iz godišnjih doba, iz leta ptica, iz životinjskog i biljnog svijeta: jednom riječju izražavaju čitavu rečenicu, i jednim samoglasnikom su sposobni obuhvatiti značenje čitave misli i još uspijevaju spojiti različite pojmove pomoću jednostavnog mijenjanja tona.
Mogla bi se napisati izvanredna knjiga prevodeći samo indijanska imena njihovih mjesta npr.
Norridge - wak
što znači 'račići koji su se sakrili u stijenu tako da se čini da tamo ništa nema i gdje je voda ustajala' ...
JAMES FENIMORE COOPER
američki pisac (1789 - 1851)



PROLOG

Dubrovačke karake pod zastavama Libertasa i svetog Vlahe (Englezi su ih nazivali argosy), svrstane su među najveće i najsigurnije jedrenjake svoga doba. Dubrovački su brodograditelji bili izuzetno vješti tako da su u 15. stoljeću počeli graditi karake koje bi na sebi imale i po 40 topova, posadu od 140 mornara, mogle su prevoziti i do 1000 vojnika, a nosivost tereta bila je 900 tona. Po sredini broda imale su čak i pravi, pravcati bunar.
Zanimljivo je kako jako malo ljudi zna što se dogodilo 1541. kod rta Hatteras u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini. Čudno, ali istinito.
Budući da mi je moj dragi susjed Željko iz Zagreba upravo danas donio jednu simpatičnu knjigu nakon listanja samo par stranica u glavi mi se sklopila čitava današnja epizoda.
Iako joj to nije bila namjera knjiga me nekim svojim podacima uspjela dobro zabaviti. Ovo je vrh vrhova.

Dobrodošli u novu epizodu 'SPIG' - a!

TKO SMO, ŠTO SMO, KUDA IDEMO

O genetskoj slici, postanku i migracijama Hrvata danas se zahvaljujući vrijednim znanstvenicima više, manje zna sve. Puno prije nego je Sanader u osobnom automobilu iz Hrvatske pokušao pobjeći preko Slovenije i puno, puno prije nego je najčuveniji hrvatski emigrant i terorist Zvonko Bušić počinio samoubojstvo jer mu je '„lakše bilo sanjati slobodnu Hrvatsku nego izdržavati hrvatsku zbilju' vrijedni genetičari su otkrili da (odlomak slobodno preskočite):

“... Nadalje, moguće je da su R1a-M17 linije u Hrvatsku došle iz sjevernog dijela istočne Europe kao dio šireg procesa koji je započeo s rasprostranjenjem tzv. kulture vrpčaste keramike, tijekom bakrenog i brončanog doba (prije 5200 – 4300 godina) sve do skorih ekspanzija Slavena. Pojednostavljeno, u periodu od prije 5000 godina pa sve do današnjeg dana (uključujući i migraciju Slavena) haplogrupa Hg Hg R1a1a*-M17/M198 je kod muškaraca današnje Hrvatske prisutna u oko 30% slučajeva. I to je to, ni manje niti više. Kao što je i inače slučaj u znanosti, rješenje jednoga pitanja otvara mnogo novih i u pravu su oni koji (se) pitaju kako sada u Hrvata povezati razmjeno tako malo Hg R1a1a*-M17/M198 (koja uključuje i genetski fond koji je pristigao migracijom Slavena) s potpunošću slavenskoga jezika i kulture i koji je odnos genetike, jezika i kulture u definiranju nacionalne pripadnosti ...''

Eto, prosto k'o pasulj!

Za one kojima je ovaj tekst razumljiv kao meni objasnit ću da se termin 'haplogrupa' koristi za SNP/polimorfizam jedinstvenih osobina (UEP) mutacije koje označavaju grupu kojoj kolekcija potencijalnih haplotipa pripada.
Inače, najveća ljepota izučavanja genetike je u tome što je u konačnici nebitno da li si kao zasebna individua govno od čovjeka ili ne. Genetiku to ne zanima. Đubre ili ne. Genska šifra ti je OK.

ČEMU OVAJ IZUZETNO GLUP UVOD?

Pa eto, odvajkada je poznato da će svakom od nas biti drago kad na vijestima čujemo da je štajaznam, neki Steven Blaskovich iz Adeleida pobijedio u brzom jedenju safalada. Za tri minute pojeo je 30 komada, pobijedio, nakon sučeve zviždaljke povratio, završio u bolnici i jedva ostao živ.
Njegov čin je totalna debilana, a mi, eto, ponosni.

Upravo zbog toga apsolutno opravdavam Splićane kad nas je u kolovozu 2008. Blanka Vlašić osramotila na Olimpijadi u Pekingu. Čekali smo zlato, čekali smo svjetski rekord, čekali smo lovorike, a ono ništa. Najobičnije srebro. Ne'š ti - druga na svijetu.
Nacija zavijena u crno. Nema spektakularnog dočeka. Nema bakljade. Cura se mora opravdavati.
Kome, srce ti jebem?
Jebo te, kakav narod!

Daljnji tekst nekog će ispuniti ponosom, a meni je sve to skupa jako, jako zabavno.
Provjerite zašto.

VRIJEME JE ZA POČETAK DANAŠNJE EPIZODE ...

1492.
Kristofor Kolumbo kreće na put prema Indiji brodovima Pinta, Nina i Santa Maria. Vangelis sklada odličnu glazbu, a među posadom su ... taratrataratararaa ... dva Hrvata.

1541.
Dubrovački kapetan Đuro Lovrić sa dvije dobro opremljene karake dolazi do rta Hatterasa u Sjevernoj Karolini. Doživljavaju brodolom. 120 članova posade se uspjelo spasiti i domoći otoka Roanoak. Nailaze na Lumbee indijance i indijanke i ... svi vrazi u njima.

1584.
Četrdeset i nešto godina kasnije na isto mjesto doplovljava engleska ekspedicija pod vodstvom kapetana Phillipa Adamsa i Arthura Barlowea. Kod rta Hatterasa nailaze na bjeloputu indijansku djecu i mladiće iz plemena Croatana. Domicilno stanovništvo im prepričava da su prije više godina već vidjeli bijelce kojima su se brodovi razbili o hridi i koji su ostali živjeti s njima. Iz obližnjeg šatora čuje se uzdisanje napaljene indijanke.
Kapetan Barlowe zapisuje da su Croatan indijanci promoćurni trgovci i dobri poznavatelji bjelačkog oružja što dodatno potvrđuje njihov raniji susret s Europljanima, a od svih indijanaca jedini uzgajaju vinovu lozu.
Englezi tijekom svojeg dvomjesečnog boravka osnivaju koloniju, ostavljaju skupinu naseljenika i na povratku sa sobom vode dva Croatana, Mantea i Wanchesea.
Ova su dvojica fascinirala London brzim učenjem jezika, a na povratku u srpnju 1585. događa se nešto što je u knjizi spomenuto onako ovlaš, a mene je oduševilo.
Dakle, na povratku u Ameriku Englezima je nestao neki skupocjeni srebrni pribor za jelo.

1936.
Sad skačemo par stoljeća u budućnost i nalazimo dubrovačkog doseljenika u SAD gospodina Josipa Cuculića koji se intenzivnije pozabavio Croatan indijancima. U čikaškoj biblioteci nalazi neku staru knjigu onovremenog američkog pomorskog časnika i uočava bezbroj izvrnutih riječi hrvatskog porijekla.
Slijedi urnebes!

chowan - čoban
matoaka - stara djevojka, matorka (mada mi, šjor Cuculić ovo zvuči više srpski, ali šta je tu je)
pokochen - pokošena livada
strachey achanahawen - strašni kamen, hrid na kojoj su razbili brodovi
werowance - vjerovanje
nause - naše
chinikika - lula za pušenje duhana od koje se kiše (čini kihat')
Caloosa - ime plemena Kaluza koje je živjelo u močvari, kaljuži

i moj osobni favorit:

Legenda Croatan indijanaca o njihovom porijeklu kaže da je veliki duh Manitou pozvao bijelog proroka s istoka pa su s oceana jednog jutra doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa zvao Wissakae Yunoke (visoki junak) te je naučio indijance moralu, časti i raznim vještinama.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE ...

Za kraj evo još malo kopipejsta s wikipedije



Sjeverna Karolina im je dala poseban legalni status, uključujući i pravo da imaju svoje vlastite škole. Prva njihova škola 'Croatan Normal School' otvorena je 1887. u Pembroke-u u Sjevernoj Karolini. Danas je to 'Pembroke State University'.

Danas su najveće samostalno pleme istočno od rijeke Mississippi, prema popisu iz 1990. bilo ih je 48.000. Oni čine najveću indijansku grupu bez rezervata i mnogi žive i rade od zemlje. Lumbee ili Croatan Indijancima odbijen je federalni status 'Indijanskog plemena' zbog visokog postotka miješane krvi, kako one iz drugih plemena tako i crnačke. Lumbee su naime bili poznati po tome što su pružali utočište izbjeglim crnačkim robovima. Lumbee su danas organizirani u više plemena, to su: Kaweah Indian Nation iz Sjeverne Karoline, pleme United Lumbee Nation of North Carolina and America. Ovdje treba napomenuti i da se ostaci Cheraw Indijanaca prodaju pod Croatane nazivavši sebe Lumbee Tribe of Cheraw Indians.

-Henry Berry Lowrie nazivan "Indian Robin Hood", njihova poznata ličnost iz (1860-tih) ima među ovim narodom status narodnog heroja. Bio je kako kažu 'veliki bandit'. Njegova obitelj porijeklom iz Virginije bila je poznata po gradnji cesta. Njegovo ime danas nosi cesta Lowrie road u Sjevernoj Karolini.

Za sam kraj ove lude priče svim Croatan indijancima, njihovim budućim i sadašnjim štovateljima poklanjam jednu lijepu pjesmu. Njen tekst ide otprilike ovako:

Ananau, ananau
Nispaniwashkanky
Ńuqallapińam chay ńa wiky.

Ananau, ananau
Nispaniwashkanky
Wińaypaqchum ńuqa qawasqaiky

May runallam kakuchkanky
Kaycunallapy waqanaypaq.
Wańuptyqa ńakawanky
Manam munanichu chay pasayta.

a u slobodnom prijevodu s indijanskog bio bi:

Mislili su neki, već nas neće biti.
Ni veselje svoje nisu znali kriti
Raselit nas triba da nas manje ima,
Nisu tu ni bili tad će reći svima.
Nek tuđinu grizu, roda znati neće
Bez jezika narod nema više sreće
Djeca roda povist neće znati
Potom svoj na svome neće bit Hrvati

Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Varaju se i ne misle tako
Što se krvlju brani, ne pušta se lako.
Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Mi smo tu odavna svi moraju znati
To je naša zemlja, tu žive Hrvati

Uživajte:










- 23:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 03.10.2014.

FLYING OVER TISNO BRIDGE



Ante je jedan dobar čovik.
Veliki pozitivac, fanatični obožavatelj Brus Springstina i jedan sasvim okej tip. Usput je i rođeni brat Luxona, jednog od utemeljitelja 'SPIG' -a.
Zašto je to bitno?
Pa eto, tog jutra se probudio, umio, oprao zube, popio kafu i mliko, otišao na posao i zahvaljujući stjecaju čudnih okolnosti ušao u legendu.
A sve onako iz zajebancije.
Kako je to moguće?
Dobrodošli u novu epizodu 'SPIG' -a!

O MOSTOVIMA OPĆENITO ...

Moj prvi susret s mostovima bio je film 'Most na rijeci Kwai'. Znam da nam je kao mulcima glavna fora bila napuniti usta keksima i natjecati se ko će odzviždati onu čuvenu melodiju. Svi pokušaji završili bi mrvicama keksa koji su izlazile na nos, kihanjem, pljucanjem i plakanjem od smijeha. Dobra vremena.
Drugi susret bio je čuveni Tit ... Krčki most. Za njega (most, ne Tita) smo znali da je svjetski šampion u nekom luku kojeg ne znam objasniti ni dan danas, ali znam da smo na taj podatak svi bili jako ponosni. Negdje i dan danas imam fotografiju na kojoj naslonjen na ogradu mosta gledam u daljinu. Mogao sam imati 7 - 8 godina, naočale s crnim okvirima, ispod ručica od naočala vire bafe, na nogama tenisice startasice, traperice 'Progres' i jaketa 'Sloboda'. Mali Šaban.

Treći susret bio je film 'Most' i scena kad Boris Dvornik baca bombu na Švabe koji su opkolili njegovog mladog prijatelja Zavatonnia. Iz tog nam je filma u pamćenju zauvijek ostala ona pjesma pod nazivom 'O bella ciao'

Puno godina kasnije pamtim legendarna čekanja trajekta na pruzi Prizna - Žigljen. Bilo je to ono tužno vrijeme kad je Maslenički most bio srušen, a naš vrijedni neimar Jure Radić pomalo je planirao graditi novog. Kolone za čekanje trajekta bile su mi skroz OK, posebno u špici sezone. Ako ne bi bila prevelika gužva svoj red za trajekt dočekao si za manje od 14 sati. Kako auti i nisu bili opremljeni nekim klima uređajima ni dan danas mi nije jasno kako na onoj kolovoškoj cmari nismo pocrkali kao štakori.
Urbana legenda kaže da je onaj lik s kamp kućicom u kojoj je prodavao piće i sendviče postao bogat kao pravi, pravcati šeik. U međuvremenu je vrijedni Jure Radić započeo s izgradnjom svog novog arhitektonskog čuda iako su ga krezube babe upozoravale da ta lokacija koju je odabrao nije baš najsretnije rješenje. Tko još sluša tamo neke zaostale babe?
Nastavak priče znamo svi, a grafit koji je osvanuo na mostu odavno je ušao u narodnu predaju:

ZAUSTAVI SE VJETRE PITA BI TE NEŠTO ...
JURE RADIĆ

Mogao bih ja o mostovima pričati danima, ali da se ne bi previše udaljili od današnje teme mislim da je ovo sasvim dovoljno. Ajde dobro, još ću spomenuti onu legendarnu repliku iz serije 'Familly matters' kad je ženska sa svojim dragim gledala 'Mostove okruga Madison'. Čovjek je gledao i trpio, trpio, trpio, a onda je u jednom trenutku puknuo:
''Kakav je to film u kojem Klint Istvud u prvih pola sata nije u zrak podignuo niti jedan most?''

O TIŠNJANSKOM MOSTU OPĆENITO

Tisno. Malo mjesto na otoku Murteru.
Mjesto vridnih ljudi, legendarnog KUD – a Hartić, Želinih 'Teških osjećaja'', polovice 'Ti ritu piri pipa' i rodno mjesto Vjekoslava Kaleba.
Svi, nažalost, ipak znamo po čemu je Tisno dosad bilo najpoznatije ....
............................................................................

Tisno je inače i mjesto čuvenog 'Garden festivala'.
Koje se mjesto u Hrvatskoj (i šire) može pohvaliti da je osvanulo na jumbo plakatima u samom srcu Londona? Festivalu kojeg posjeti nekoliko desetina tisuća posjetitelja bez ijednog jedinog incidenta i festivalu koji dosta starijih mještana Jezera i Tisnog komentira:
'' Eto vraže, ope' su' oni Englezi dokasna raškali.''

Uslijed neobičnog zemljopisnog položaja dio je na kopnu, a drugi dio na otoku. Ta dva dijela međusobno su povezana pokretnim mostom kojim upravlja Pirovčanin Buco koji ima brkove i nosi naočale. Zahvaljujući neinteligenciji vojnih zapovjednika većina momaka sa otoka Murtera (pa čak i ja, sisu ti jebem, iako sam onda živio u Rijeci) dobivali bi produženi vikend jer su, kao, s otoka. Most se u sezoni diže dva puta dnevno u trajanju pola sata i to u 9.00 i u 17.00 sati. Ovaj je podatak svojevremeno postao i slogan na majicama.
Ispod slike mosta nalazio se slogan 'Diže mi se dvaput dnevno!'
Na otočkoj strani nalazi se čuveni 'Hotel Borovnik' koji sa svoje tri zvjezdice ... hm, šteta što ne smijem puno pričat'. U sklopu hotela nalazi se slastičarnica 'Valentino' koju drži legendarni Bajro s obitelji. Bajri sam već sto put rekao da kad se jednog dana dovoljno obogati preuzme cijeli hotel i preimenuje ga u Hotel 'Bajrovnik', ali čovjeku ta vrsta humora nije baš draga (iako se nasmije svaki put).

BRIDGE OVER TROUBLED WATER



Tišnjanski most je inače sagrađen još u 18. stoljeću. Bio je drven, micao se u stranu i njime se upravljalo ručno. Kako se kroz daske vidjelo more ljudi su imali problem kad bi s tovarima htjeli preći na drugu stranu. Beštija bi vidjela more, prestrašila bi se i ukopala u mjestu.
Kad sam već spomenuo tovare spomenut ću i crticu kad je jedna baba iz Betine (ili Murtera) imala sličan problem i zamolila pomoć jednog Tišnjanina. Sve što je htjela je da joj čovjek malo pogura tovara, a lascivna rečenica koju je izgovorila citira se i dan danas:
''Ćurni mi ga, Tišnjanine!''

Most kakvog poznajemo danas sagrađen je daleke 1968. i to, navodno, nakon što je za Titova posjeta otoku Murteru drugarici Jovanki za onaj isti procijep u daskama koje su se bojali pogledati tovari zapela - štikla.



Dugo smo mislili da nitko neće nadmašiti ovaj evergrin s donjeg snimka, ali gospođi u žutom Pežoiću je to ipak pošlo za rukom.



PRELET PREKO MOSTA – BONUS TRACK

Zabljesnulo je sunce? Žurilo joj se? Išla je na kavu? Zašto nije zakočila? Zašto nije opalila po gaščini?
O detaljima ove misterbinovske epizode zna se više-manje sve, ali mene je zaintrigiralo nešto drugo.

Snimka!
Kad mi je Luxon rekao da je snimka na youtubeu završila zaslugom njegova brata prvo što sam ga zapitao bilo je kako je njegov brat znao da će se to dogoditi . On me samo pogledao i odgovorio već uobičajenim:
. A stvarno si blesav!
Onda mi je sinulo!
Doduše, gospođi Mariji C. koja se išla praviti pametna u youtube komentarima ispod snimke to isto je objašnjeno na malo brutalniji način.

......................................

MARIJA C.
Ne mogu virovat da nije stala nakon nemilog događaja, nego je nastavila voziti... I ko je to snimao, kako? Ma to je namišteno garant˙

ODGOVOR (KOJI JE U MEĐUVREMENU OBRISAN) GLASIO JE:
Marija C. glupa si kao kurac!

.........................................

U komentarima se još vidi da puno Amerikanaca misli da je Tisno u Rusiji, da je Hrvatska ukrala dizajn zastave Nizozemcima, da Hrvatska doesn't exist itd ... itd ....

I KAKO JU JE ONDA SNIMIO?

Dakle, nakon ludila i hypea koji je nastao Ante se dosjetio nadzorne kamere na zgradi općine i odlučio snimku staviti na Youtube. To je prepustio svojoj curi, a ljudi su komentirali da će se taj video pogledati eventualno do Dubrave, Dazline i Pirovca. A onda je krenulo ...

WENN DER KAFFE WICHTIGER IST ALS DAS AUTO!
naslov na njemačkom portalu 'Zwanzig Minuten'

17 sekundi videa dosad je pregledano preko dva milijuna puta. Priči nije kraj. Treći dan Antu je kontaktirao engleski portal 'Newsflare. com' i za snimku mu platio 150 funti. Kud ćeš bolje?
Doduše sad se svi lupaju po čelu, kao, trebali smo snimku zaštiti, trebali smo ovo, trebali smo ono, ali to uopće nije bitno.

Jedinoi je bitno da se to nije dogodilo ovog ljeta jer na nepokretnom dijelu mosta uvijek stoji hrpa ljudi sa fotoaparatima, a onda se sad ne bismo ovako veselo smijali.

Za sam kraj današnje (ekskluzivne) epizode umjesto sad već kultne Antine snimke ide nešto fenomenalno. Mamicu mu njegovu, stvarno je Boss!!!










- 21:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (6)
Rujan 2014 (5)
Kolovoz 2014 (8)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (8)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (8)
Lipanj 2013 (6)
Svibanj 2013 (8)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (8)
Siječanj 2013 (6)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (7)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (6)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (7)
Siječanj 2012 (12)
Prosinac 2011 (8)
Studeni 2011 (8)
Listopad 2011 (9)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (10)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (9)















































Tesla je umro,Einstein je umro,a ni ja se ne osjećam najbolje - MAURICE SPIGOROVSKY

free counters


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se