free counters

SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO

subota, 29.03.2014.

DIE UNGEZIEFER (part 3)

Zvono na zvoniku seoske crkve tuklo je 11 puta.

Žena i mala su već tvrdo spavali, a meni vrag nije dao mira. Jednostavno sam morao malo izaći i prošetati. Sviđa mi se ovo mjesto, daleko od gradske nervoze i prometa.Ne razumijem ljude koji ne mogu zamisliti odmor bez gužve,buke, dima i alkohola. Doduše, prije desetak godina i ja sam bio takav, ali ovo sad je nešto potpuno drukčije. Pravi, pravcati bijeg od civilizacije. Na kraju krajeva, nismo više djeca. Ujutro malo rentamo bicikle, nadišemo se planinskog zraka, sjednemo u neku od kavana, obilazimo suvenernice, fino se jede, fino se pije … ma milina!

Ne znam zašto, ali taj čudan predosjećaj me držao od jutra. Kao prvo, nije me boljela glava. U zadnjih deset godina obišao sam ordinacija i ordinacija, popio tableta i tableta, a niti jedan specijalist nije uspio otkriti uzrok moje glavobolje. Da sam im ispričao istinu i spomenuo flashbackove vjerojatno bi me dva snažna momka obukli u bijelu košulju i odveli, a ovako mi je preostalo gutati tablete i uživati u onim danima kad bi glavobolje prestale. Nisu to bili bolovi za lupati glavom o zid i tablete bi ih ublažile, ali u svakom slučaju nije bio ni ugodan osjećaj.

Ispred mene svjetluca površina jezera. Mjesec je pun i vidi se kao da je dan. Volio bih da je žena sa mnom jer bismo se sigurno malo drpali. Onako, kao pubertetlije. Ovako sjedim na klupi već dvadeset minuta. Pored mene je On. Moja jedina noćna mora. Pojavio se niotkuda i znao sam da će do ovog trenutka doći prije ili kasnije. Sve što je imao rekao je u par minuta. Sad čeka moj odgovor. Vadim šestu cigaretu, srce mi lupa sto na sat, povremeno skupim hrabrost i krajičkom oka zumiram njegovo lice. Blijedo, hladno i bezizražajno. Ne znam što je, ali ovo čovjek sigurno nije.
Zvono na crkvi tuklo je samo jednom.
Pola dvanaest.

28.lipnja, 1990.

Iako je bio najobičniji radni dan uspio sam nagovoriti curu (današnju suprugu) da malo zaroštiljamo i pozovemo sebi dečke iz benda. Rudi i Thomas su joj bili OK, a Ollya i Jorga nije mogla podnijeti. Imala je i pravo! Jorg je bio Rudijev brat i njegova sušta suprotnost. Prgavi mali štakor. Onaj kojeg bi u spaghetti westernu ubili prije nego bi počela špica. Par dana nakon prometne nesreće došao je u zatvor i pljunuo me u lice. Rekao mi je da sam smeće i da bi se on na mome mjestu ubio. Nakon toga ga više nisam nikad vidio.
I dan danas razmišljam kako bih se postavio da sam u njegovoj koži ...
.
Olly je taj dan bio bio zauzet, a Jorg je ujutro javio da neće doći. Odlično! Rudiju i Thomasu nikako nije bilo jasno zašto po njih dolazim svojim autom, a ja sam se od straha tresao kao prut. Bilo je to samo petnaestak minuta vožnje, a trajalo je kao vječnost. Rudi se prisjetio moje legendarne priče s probe. One probe kad sam svu travu bacio u wc školjku i povukao vodu.

- Gerd, znaš da ponekad razmišljam o onoj tvojoj glupavoj teoriji?
- Kojoj teoriji – pitao sam.
- Ono 'što bi bilo kad bi bilo'?
- Ne kužim!
- Ma znaš kad si onu večer htio da probamo odsvirati onu glupost.
- Kakvu glupost?
- Ma ono neko govno što mi je strahovito zvučalo na 'Scorpionse'.
- A to …

Gerd se u sebi uspio nasmijati.
Bila je to stvarno ideja nedojebenog i nezrelog pubertetlije. Pitanje koje ga je vječito mučilo te je večeri dobilo odgovor za sva vremena. Zamisli samo ideje! Ajmo s hrpom austrijskih hevi metal klošara snimiti 'Wind of change' prije nego će to napraviti 'Scorpions' i probati uspjeti. Hajmo iskoristiti vjetar promjene! Bez novaca, bez karizme, bez zaleđa … Kakav debilizam!

- Gerd – uključio se i Thomas – puno puta čuo sam obrade poznatih pjesama koje zvuče bolje nego originali. Što ti to vrijedi? Prodaje se ime! Karizma! Ugled! Moć! Slava! Pjesma je u drugom planu. I najveće govno od pjesme može postati mega - hit ako mediji to odluče.
- Nego - doda Rudi - meni je ona minuta što si ti onu večer improvizirao zvučala potpuno isto kao ono govno od 'Scorpionsa'. Kao da su te čuli. Možda smo je trebali snimiti. Zamisli naslov u novinama. Austrijska 'Gamad' tužila njemačke 'Škorpione'.

- Jes, u pravu si - pomisli Gerd - trebali smo probati možda i Gangam Style. Bila bi još bolja lova. Dvije milijarde klikova na Youtubeu, a, onaj debeli papak te godine još nije ni prohodao ... Hahahahaha .....


Pogledao je na sat.
Rudi i Thomas su živi.
Već više od deset minuta.
Sve je, kažu, zapisano.
Zapisano je moj kurac.

09, prosinac, 1996.

Nikad neću zaboraviti dan kad mi ju je babica pokazala.
Nikad neću zaboraviti sreću koja se doslovno mogla opipati. Nikad neću zaboraviti umorno, ali sretno lice svoje supruge. Njeni roditelji me do tog dana nisu baš voljeli , ali sve se preokrenulo za sekundu. Njihova magistrica ekonomije voli čupavog vodoinstalatera. Još uz to i bivšeg sitnog kriminalca. Voli ga i ne misli prestati. Jest da radi kao konj, jest da čvrsto obećava da su ta sranja koja je radio daleko iza njega, ali ... Njenog je oca to mučilo godinama.
Sve dok u ruke nije dobio mali zavežljaj težak 3, 70 kg. Sa malim čuperkom na glavi. Tog je dana morao priznati poraz. Tražio je od mene jedino da se ošišam.
Ne'š ti problema. I sebi sam sebi ovakav počeo ići na živce.
Na kraju krajeva još malo pa ću napuniti 32.


27.travanj, 1999.



- I šta si odlučio? – pitao je.
Pogledao sam ga. Ovaj put pravo u oči.
- Šta šta sam odlučio, nisam odlučio ništa – odgovorio sam.
- Znači ideš sa mnom?

Misli su se rojile. Možda je ovo sve samo iluzija. Možda sam ja one večeri stvarno skočio s balkona i rastresao se o gradski asfalt. Možda sad moja duša plovi u nekom limbu između neba i zemlje, a ovo kraj mene sjedi Đavolov sluga i vodi me sa sobom u Pakao gdje mi je i mjesto.

- Ne vodim te u nikakav Pakao, budalo jedna! – ubaci se on.
- Molim? U jebo te, čita mi misli ...
- Razmišljaš o glupostima, a već skoro sat vremena nikako da mi ne odgovoriš na jednostavno pitanje.
- Ne mogu ti odgovoriti – rekao sam.
- Znači vraćamo se?
- Smijem li zapaliti još samo jednu? – pitao sam.
- Možeš, normalno da možeš. Svo vrijeme svijeta je pred nama …

Zapalio sam i po stoti put grozničavo razmišljao. Ženi sam rekao da ću se vratiti brzo, a nema me već par sati. Selo spava dubokim snom. U daljini prolazi neki pijanac, staje i pokušava pišati. Ovom manijaku ne mogu pobjeći, a njegova me rečenica jede, grize, razdire iznutra. Napokon imam nešto što se zove Život i mogu to zadržati zauvijek. To je kad malo bolje razmislim čas posla. Možda bih se mogao i s njim nagoditi da to ne napravimo sad nego neki drugi dan, na nekom drugom mjestu, daleko od ljudi, daleko od kuća. Kakva je ovo igra? Šta je ovo? Kakvo je ovo iskušenje? Vratiti se na balkonsku ogradu svog stana kao pedesetogodišnjak? Baciti se i okončati onu agoniju? Ili ostati ovdje u ovom Raju sa ženom i malenom? Ovo drugo apsolutno! Po cijenu života ako treba! Po cijenu svega osim ovog što mi on nudi!

- Gerd – rekao je neznanac – cijelo vrijeme mislim da nisam bio dovoljno jasan. Voliš svoju obitelj? Voliš svoje prijatelje? Voliš svoj život koji si stvorio? Ne znam u čemu je problem? Sve što trebaš učiniti je uzeti ovo. Najobičniji Steyr Manlicher M9. Nije nacionalni ponos kao Glock, ali poslužit će. Povuci, brate, okidač i ubij me. To je sve. Ako se bojiš da će odmah dotrčati policija - neće. Ako se bojiš da će te netko otkriti - neće. Ako si u panici gdje ćeš sakriti moje tijelo, ne boj se… nikad ga nitko neće otkriti.
Sve što želim je – napravi to i zaboravi zauvijek na ovaj naš susret.
A možda te i više prestane boljeti glava.

- Kako misliš da tijelo nikad nitko neće otkriti? - mucao je Gerd.
Neznanac je šutio, držao pištolj za cijev i pružao mu ga.Tišinu je proparao huk sove.
Znači li to da je ipak sve zapisano?

Zvono seoske crkve tuklo je dvanaest puta.

( kraj trećeg dijela )

- 23:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 25.03.2014.

DIE UNGEZIEFER (2.dio)

*Moje ime je Gerd. Rođen sam i živim u Grazu. Još malo pa 25-ti rođendan ...

Glava me boli još od jutros. Popio sam dvije tablete, ali nije pomoglo. Jednostavno, u njoj trenutno imam takvu konfuziju da sam morao posegnuti za bocom jegera. Zanimljivo, što je boca praznija flashbackovi postaju sve rjeđi i pretvaraju se u neku vrstu ugodnih uspomena .U neku vrstu sjećanja.
Sjećanja na budućnost, što bi rekao Erich Von Daniken.

Moram priznati da sam jutros budeći se kraj svoje cure prvo pomislio da sam mrtav. Samo, to mi se za smrt učinilo nekako prelijepo, a i ona je na kraju krajeva živa i zdrava i ne znam što bi radila tu sa mnom. Još jedna zanimljiva stvar je to što uopće nemam osjećaj da sam u ovo sve upao bez da znam tko sam, što sam, šta sam radio jučer i koje su moje današnje obaveze.
Nalazim se u trenutku kojeg sam već davno, davno proživio i nikad mi se nije činio previše bitan. Jedina razlika je što mi cijeli film mog budućeg života protječe pred očima. Ne kao neki film već kao neko odvratno bombardiranje informacijama.
Kao neki šizofreni blok reklama.
Dobre se miješaju sa lošim, smijeh sa užasom, flashback na flashback … 11.rujna, rušenje berlinskog zida, Shakira pjeva 'Waka, Waka', tsunami u Japanu, Natascha Kampusch bježi od Priklopila, Xavier Naidoo pjeva 'Wo willst du hin', EURO 2008, Fritzl u Amstettenu drži zatočenu obitelj, Maideni će svirati u Nickelsdorfu …
Onda malo stane, pa opet … Cura mi je rekla da sam blijed kao krpa, ali kako joj objasniti da sam sinoć htio skočiti s balkona. Kako joj objasniti da trenutno leži sa nekom vrstom polubožanstva.
Čovjekom koji vidi budućnost.
Čovjekom koji poznaje budućnost.
Čovjekom koji je došao iz budućnosti.

Došao s jednom, jedinom namjerom. Već vidim hrpu kladioničara koji bi dali lijevo jaje za ovako nešto. Kao onaj glupan u drugom dijelu 'Povratka u budućnost'. Kad malo bolje razmislim to i nije loša ideja. Šteta što sam truba za sport i što me to nikad nije previše zanimalo. Doduše, znam finaliste i polufinaliste velikih natjecanja, znam dobitnike Oscara, znam pobjednike 'Eurosonga', ma uplatiću i ja s vremena na vrijeme. Ne treba mi sto milijuna DM, ali par tisuća kad zatreba dobro će doći.
Drago mi je da sam nazvao gospođu Schiver i rekao joj da danas ne dolazim. Trebalo joj je još instalirati sanitarije i pokupiti lovu, ali s onakvom glavoboljom to bi bilo nemoguće. Blaženi jeger.
Dok moja draga dođe s posla usisaću stan, spremiti nešto za ručak i večeras se naći s dečkima. Vidjet ću Thomasa i Rudija.

Ne mo'š vjerovat'. Kako im objasnit da dogodine u ovo doba ne sjedaju u auto. Ni pod razno. Doduše, Gerd neće biti u zatvoru jer sva ona trava večeras ide u wc školjku, ali znaš kako je to.
Prst sudbine. Sve je zapisano.
Ostatak jutra proveo je čisteći kuću i razmišljajući o domino efektima. Onim legendarnim teorijama o zgaženom leptiru u pretpovijesti koji milijun godina kasnije uzrokuje totalnu promjenu budućnosti.
Jebe mu se za promjene budućnosti.Kao prvo ne zna dokle će ovo trajat'. Onaj brko se može pojaviti svaki čas i reći: 'Idemo natrag!'. Trenutno mu je najbitnije da spasi Rudija i Thomasa, da uživa u svom novom starom životu i s vremena na vrijeme digne koju marku na sportskoj prognozi.
Ostvariće san svakog austrijskog vodoinstalatera koji ljeti ide na ljetovanje u 'Golfu dvojki'
Njegovaće fudbalerku, uvući košulju u traperice i navući mokasine.

Taman je ugasio usisivač i s radija su krenule vijesti. Spiker je ponovio priču o kineskoj revoluciji i pokolju u gradu Tiananmenu, rekoa je zatim kako su upravo u tijeku izbori u Poljskoj … Sve nešto o padu komunizma, o rušenju diktatura, o slobodi koja kuca na vrata. Nakon vijesti krenula je jedna stara dobra pjesma i Gerdu se usta razvukoše u osmijeh.
Pogledao je prema zvučniku i usta su mu se rastegla u osmijeh.
''Domino efekt?'', pomislio je,'' … pazi, pazi, ovo bi moglo biti i zabavno …''

Lipanj je, he - he ....
Ra - zva li - će - mo!




- 22:33 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.03.2014.

'SPIG' -ov NOVI LOGO



Kao što rekoh. Programčić se zove GIMP i mene neukog, a željnog znanja uveo je u čarobni svijet fotomontaža. Kako je ovo meni nevjerojatno zabavno nikad se neću prestati čuditi onim 'profesionalcima' koji ne sjedaju za računalo ako nema hardver veličine nuklearne podmornice.
Na nekom je internetskom forumu takav jedan 'profesionalac' ovo nazvao 'photoshop for poor people'.
Vječita borba između forme i sadržaja.

Kad nisi čovjek od sadržaja forma je nešto najbitnije.
Tko je spomenuo Talijane?

Nego bilo bi lijepo objasniti što ovaj logo u biti prikazuje.

Dakle, pažljivi čitatelji ' SPIG'-a vjerojatno znaju da se kroz dosadašnje stvaralaštvo cijelo vrijeme provlačila tanka crta nostalgije za prošlim vremenima. U našem slučaju sedamdesetima i osamdesetima. Kako u životu uvijek treba gledati samo i jedino naprijed novi logo je posvećen šezdesetima.

Naprijed ionako ne vidim ničeg osim plača, a šezdesete mi se čine baš onako cool.
'The Beatles', sletanje na Mjesec, onaj ispravljač ispod televizije koji uključiš pa čekaš deset minuta da se zagrije kako bi TV proradio, 'Hajduk' na Plinari, Lesi se vratio kući i krepao, twist, cockta ...

Inače, za sve one u koje se uvukao hemeroid sumnje zašto nema novih epizoda dugujem objašnjenje. Dakle, na sticku imam nastavak Gerdovog putovanja kroz vrijeme i epizoda je skroz OK, a nisam je objavio isključivo zato što ...

Eto!
Uživajte u novom još ružnijem grafičkom izdanju 'SPIG' - a, (umjesto mojih tekstova na ovakvoj pozadini komotno bi mogli stajati recepti za pašticadu), uživajte u najnovijem logu i to bi bilo to.

Za sam kraj nek svako ode na Youtube i pusti si pjesmu po želji.




- 01:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 14.03.2014.

OBRAČUN U LAKES CITY - u ( 2. dio )

KRATAK SADRŽAJ 1. DIJELA
Patrick Wilding, star, siromašan i ponižen dobiva poziv za sajam u Lakes city. Firma koja ga je pozvala i sa njim trebala sklopiti unosan posao u međuvremenu je - propala. On, ne znajući za to, ipak dolazi i ispred šatora razgovara sa mladim kaubojem Yespeaceom.

OBRAČUN U LAKES CITY - u

- Oš još jedan? – pitao je Yespeace.
- Ne bi, fala ti! Hot totovi su ti za prste polizat', ali ako pojedem još jedan doć će mi slabo. Idem malo vidit' šta ima unutra.
- A'e, a'e. Samo pametno ...

Štand na štandu, milijun ljudi. Sjekire, puške, šatori, lukovi, strijele, štavljena koža, topovi, motike, sadnice, odjeća, obuća … Da nije bio u tolikom šoku Patrick bi ovdje vjerojatno uživao. Ovako nešto će za stotinjak godina zaživjeti nedaleko odavde i to svakog desetog u mjesecu.
Prišao je jednom ogromnom štandu sa odjećom. Pažnju su mu privukle neobične koncem vezene slike. Izgledale su skroz neobično. Krajolici, brodovi, konjanici, indijanci, sakralni motivi. Pored štanda sjedila su dva starija čovjeka. Jedan debeljuškasti s brčićima i polucilindrom, a drugi neki izbrijani kauboj u žutoj košulji.

Patrick je jednim uhom slušao o čemu pričaju.
- I kažem ti – reče debeli - 'Hawk and sons' već pola godine najavljaju bum na tržištu angažiranjem tamo nekog lika iz Darkvuda. Za njega niti tko da je čuo, niti tko da ga je vidio. Svi na sajmu s nestrpljenjem iščekujemo kad će se taj netko pojaviti i početi raspitivati za njih. To će biti vrhunska sprdačina. Doduše, gospon Tex, morate znati da su mi ipak dali dobru ideju. Da nisam to čuo nikad Vas ne bih angažirao za promociju svojih raznobojnih vezenih slika. Villerove vezene slike postat će hit na tržištu.

Patricku je došlo slabo.
Koliko li je samo puta pročitao pismo zbog kojeg je došao amo. Hrana, smještaj, dnevnice, reklamna kampanja, ulazak u kuću slavnih … a ono ništa! Papci propali, a novaca mu je preostalo taman za dobro naliti glavu. Osjećao se poput junaka neke glupe priče.
Izvana se i dalje čula mandolina. Yespeaceu se priključila gitara i harmonika i zasvirali su 'Mama Huanita'. Par njih je i gromko zapjevalo.
Jebala ih mama Huanita! Odmah se sjetio one svoje debele šupčine koja se oženila, pobjegla u Meksiko i ostavila ga kao psa. Jebo mu pas mater, njemu i epizodi 'Zasjeda u šumi' kad su se prvi put upoznali.



Hodao je prema šanku, kad odjednom iza leđa začuje:
- Jesi ti tu došao provocirat', a?

Okrenuo se. Pred njim je stajao Navajo indijanac. Bio je crven u licu. Dosta crven.

- Oprosti, nešto si rekao? – obrati mu se Patrick.
- To što si čuo. Misliš da si frajer,a? – ponovi Navajo.
- Alo, brate, koji je tebi…?
-Šta koji je meni? Oćeš šamar?
Patrick se primi za dršku sjekire, a Navajo prasne u smijeh.
- Ma sprdam se, brate, koji ti je … - pružio mu je ruku – ja sam Navajo.
- Drago mi je – reče Patrick – Patrick Wilding, a svoj nadimak ne koristim već godinama – čemu ona predstava?
Navajo se nasmije:
- Vidiš stari, tu U Lakes cityu su došla neka čudna vremena. Prije su se ljudi i svađali i mirili i jedni drugima prijetili i zbog terena i zbog politike i i zbog nasljedstva i zbog… štajaznam čega sve ne. Na kraju bi se pomirili, popušili dvije – tri lule mira i nakon toga bili na miru. Danas niti se mire niti se svađaju, niti se druže, niti se gospodine, svatko gleda samo sebe. Meni je postalo glupo popušiti lulu mira ako s nekim nisi u svađi.
- Je – odgovori Patrick – u pravu si. Popušiti lulu mira s nekim s kim nisi u svađi stvarno nema smisla. Zato bi bilo najbolje cijelog života biti u svađi sam sa samim sobom. Nego reci mi, kakvi ste s ovima preko, ovima iz Narrow towna?
- A ništa, isto bez veze! Svi se vole, svi se poštuju, svako svakoga cijeni kao i na cijelom islandu. Lule mira nemaju smisla…


NEGATIV SLIKE NA KOJOJ SE VIDI SUSRET PATRICKA I NAVAJA. ZAHVALJUJEMO POVIJESNO PRIRODOSLOVNOM MUZEJU GRADA WASHINGTONA NA USTUPANJU MATERIJALA.



DVA SATA KASNIJE....

Patrick na šanku.
Gleda Texa kako mu debeli broji odeblji svežanj novčanica. Prodali su skoro sve Villerove vezene slike koje su imali i non stop primaju nove upite. Potom je izvukao onu kožnu vrećicu za pojasom i shvatio da mu je preostalo još samo šest dolara.

Polokao je skoro sve novce što je imao, ne sjeća se kad je Navajo otišao, konobar ga je par puta priupitao zašto je tako odjeven kad su maškare bile prošlu subotu… Nije mogao više izdržati. Zabio je glavu u ruke i došlo mu je nešto razbiti. Skoro pola stoljeća spašavao je svijet, mirio indijance, lovio kriminalce da bi sad tu u nekom Lakes cityu dobio kritiku da je – maškara. Ne zna kako će doma (niti mu se tamo ide), novaca nema, zabio je glavu u šake i grizao donju usnu.

Odjednom ga je netko potapšao po leđima. Podigao je glavu i vidio - Texa:
- Stari, znam kako ti je. Čim sam te vidio znao sam tko si i znao sam da su tebe zajebali ovi iz 'Hawk and sonsa'. Ovog svog gazdu sam par puta htio poslati u kurac, ali dobro me je nakitio novcima tako da ne smijem ništa reći, ali točno znam kako ti je. Ne znam jel' se sjećaš mog prijatelja Kita Karsona.
- Kakva kita?
- Kita Marjanova! Ne kita nego Kita, veliko početno slovo, mog starog prijatelja.
- Da, šta s njim?
- Zajebao me kao nitko u životu. Posrao se po naših 40 zajedničkih godina, počeo mi se motati oko žene da bih mu na kraju posudio pare koje nikad nije vratio. Zato točno znam kako ti je.
Patricku su ove riječi puno značile:
- Znači ti me se jedini sjećaš, a?
- Kako ne – odgovori Tex – pa ti si Smuk. Legenda Divljeg zapada.
- Aaaaaaaaahiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiijaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaak! – zaurla Patrick po zadnji put, nekako se odvoji od šanka i posrne. Da ga Tex nije pridržao sigurno bi se opružio po podu.

Izašao je van, a Yespeaceu se pridružio drugi harmonikaš, četvrti gitarist, bubnjar i kontrabasist. Svi pijani kao majke. Zapjevali su 'Circle plays in a twenty two', a neke cure su i zaplesale.

DEMON NA TAMARISU

Žamor je jenjavao. Patricku se strahovito vrtjelo u glavi. Tražio je pogledom gdje će se sjesti prije nego se sruši. Zrak je bio pun mirisa mačjeg seksa i dimova iz lule mira.
Približavao se nekim tamarisima. Držao se za čelo, gledao u pod. U krošnji jednog tamarisa ocrtavao se tanki komadić žara. Nešto je sjedilo u krošnji i - pušilo.

Jedan korak, drugi korak, treći korak i……….užas!!!



Pred Patricka je iskočilo neko biće i srušilo ga na pod. Šištalo je kao pretis lonac. Bio je toliko priseban i zgrabio sjekiru.
-Došao je po mene, kucnuo je čas - pomisli Patrick - ali neće, ja mu kažem.Skupo ću prodati svoju kožu.

Gledao je vampiru u korijen vrata s namjerom da mu odrubi glavu, a onda - šok.
Vampir mu je – pružio ruku.
- Diš se, vrag te izija! – rekao je.
- Molim? – reče ovaj zbunjeno.
- Diš se, reka sam ti… nadućeš se ka čvrčak. Marač je. Ovo ti je blekasto vrime. Ka neko bablje lito. Misliš teplo pa obučeš kratke rukave, a onda se malo spotiš i popuši te za čas četrdeset gradi febre. Mene je bilo popušilo prošlu šetemanu i par dan san leža u posteji i svaki dan bin se bija izriga do čriveta.

Patrick nije razumio što mu ovaj govori, ali je vidio da nema nikakve opasnosti. Objesio je sjekiru za pojas.
Vampir je nastavio:

- Neka' su ljudi drćali o straha ka bi me vidili a sa' se sprdaju. Volija san cicati krv, a sa' su je drugi počeli cicati meni. Svit je iša u kurac. Niko više ne viruje nikomen. Nego, vidin ja i da si ti dosta pocica. Oklen si ti?
- Wilding. Patrick Wilding. Iz USE. Došao sam tu radi posla, ali su me gadno zajebali. Ostao sam bez prebijenog centa i nemam pojma ni gdje ću ni šta ću.
-Neznaš di ćeš? Ako oćeš moreš s namin na ribu. Ne lovi se bogzna šta, ali dobićeš svoj parat. Jedino ako ti ne škodi more, a kako si obučen i pariš mi se neki Vlaj. A ako ti škodi onda odi gori priko magistrale…Skupljaj kršje, nabavi si prajce i kokoše, sij kumpire, oženi se ... ne znan šta bin ti više reka ...

EPILOG

Otišao je …
Nikad više nitko nije ni čuo ni vidio Patricka Wildinga.
Legende se raspredaju i dan danas, ali ipak postoji jedna neoboriva činjenica koja potvrđuje da ova priča nije izmišljena.

Da li ste ikad razmišljali zašto se područje iznad magistrale zove baš Dalmatinska Zagora?


- 23:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 07.03.2014.

OBRAČUN U LAKES CITY-u

''…it's better to burn out than to fade away…''
NEIL YOUNG

Zatrčao se prema rubu provalije najbrže što je mogao. Grabio je punom snagom i zatim se bacio u bezdan. Hladan planinski zrak šibao mu je lice, majica se nadimala, a on je letio tih nekoliko stotina metara kao metak. Površina vode bila je sve bliže i bliže i bliže i .. PLJUS … Nakon uleta u morsko plavetnilo osjećao je i moć i snagu i olakšanje. Izronivši, zamahnuo je rukama najjače što je mogao. Obala je bila blizu.
Potom je otvorio oči i zamalo zaplakao.
Popišao se u krevet.

SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
PONOSNO PREDSTAVLJA:



PATRICKOV DOM

Po podu razbacana hrpa prljavih čarapa i mudanata. Tamne mrlje od plijesni i vlage preko čitavog plafona. Posvuda razbacane prazne boce; piva, vina i žestokog...... Krevet razbacan i ispišan, a do njega razbijeni noćni ormar na kojem je pepeljara krcata čikovima.
Tom je čovjeku, ljudi, teško.
Jako teško.
Otkad mu se prijatelj i kolega oženio i vratio u rodni Meksiko sve je krenulo nizbrdo. Debeli je i prao i kuhao i čistio i cijepao drva i držao sva četiri kantuna, a on je samo vježbao, vježbao, vježbao … i odlazio u lov. Sad više ni za to nema volje.
Kako više ne vježba ispao je iz mota, izgubio kondiciju, dobio trbušinu, postao depresivan……
Podne je već odavno prošlo.
Valjao po krevetu glave teške od alkohola i nije mu se baš dalo ustati. Svejedno mu je. Žene nema, penzija nikakva, nit' mu tko piše, nit' mu se tko javlja. Kuća se opasno nakrivila i bilo je pitanje dana kad će se sve srušiti. Debeli je to znao popraviti, ali on ne. Odjednom, pogled mu skrene ka ulaznim vratima. Na podu je stajala bijela kuverta. Pismo. Tek za mjesec dana saznat će da ga je poštar koji ju je donio i budio i to najprije vičući, zatim treskajući ga i potom čupajući za kosu. Naposljetku je odustao, ostavio kuvertu i otišao.
Podigao je omotnicu, otvorio i počeo čitati. Na ustima mu je zablistao osmijeh. ''Napokon'', pomislio je,'' …hvala Bogu, da me se netko više sjetio!''
Prišao je sudoperu u namjeri da uzme kogulu i skuha si kavu, ali kad je vidio da je prljava i puna taloga i nekih malih glista želja ga je prošla. Uzeo je neku bocu s vinom i potegnuo.

Vani je bio svjež prosinački dan. Zubato sunce se pokušavalo probiti kroz guste krošnje, a on je spustio bocu na tlo i zatrčao se prema obližnjem stablu kako bi se objesio o granu i napravio par zgibova. To ga je još jedino držalo u formi. Je – dan, dva, tri, četi – ri … dobro je.
Skočio je na tlo i krenuo u alatnicu iza kuće. Zanimljivo, ali otkad ga je debeli zajebao i otišao rijetko je ulazio u ovu prostoriju. Šta će mu? Radit ne zna, kopat ne zna, pilat ne zna … čak je razmišljao da sve odnese na neki sajam i trampi za malo hrane ili alkohola, ali nije….
Otvorio je vrata i u polumraku pogledom tražio gdje je. Pogledao je lijevo, pogledao desno, a onda mu je srce zalupalo. 40 godina trčati, plivati, skakati u tome.
Nije to mala stvar…




PRIČA O ĐEKIJU I ĐEREMIJI ĐONSONU
3 mjeseca kasnije

''Mama, meni ovaj barba ne izgleda normalan!'', šaptao je dječak i stiskao se uz materine skute.
Majka ga je milovala po glavi i tješila iako ni sama nije bila baš najopuštenija. Dobro, ajde, sigurnost su joj ulijevali kočijaš i njegov brat. Ljudi su bili naoružani do zuba, ali pitaj Boga da li bi od topota konja čuli njeno vrištanje i da li bi uspjeli zaustaviti kočiju i na vrijeme likvidirati tog manijaka koji je sjedio prekoputa. Nije joj se učinio opasan, ali u toj crvenoj neopranoj majici s tim pištoljem i sjekirom podsjećao ju je na neku trećerazrednu karnevalsku atrakciju. Loše vibracije i neugodna tišina nastali su na samom početku puta, točnije prije osam sati odmah čim su krenuli.

Kako bi pokušao oraspoložiti dječaka i šarmirati majku Patrick je išao ispričati stari, dobri vic. Ovi nisu djelovali kao ljudi kojima se slušaju vicevi, ali su ga ipak gledali u oči.
- Došao Đeki živjeti u Kanadu – započne Patrik veselo - Živio je u baraci i u krugu od 50 kilometara nije bilo živog čovjeka. Nakon mjesec dana netko lupa na vrata. Đeki otvara, a ispred njega stoji ogroman traper. Dva metra visok i 150 kila težak. Pruža mu ruku.
- Bok, ja sam Đeremija Đonson.
- Drago mi je, gospon Đeremija, ja sam Đeki!
- Čuješ, ja sam tvoj prvi susjed, živim tu 50 kilometara dalje odma' ispo Grin Folsa i sutra radim tulum.
- Da, pa? – začudi se Đeki.
- Kako pa, pička mu materina? Ti si mi susjed i bilo bi mi drago da se pojaviš.
- A, to – odahne Đeki – ma nema frke stari svejedno nisam mjesec dana vidio živog čovjeka, normalno da ću doć. Ma bit će mi čast.
- Samo pazi – reče mu Đeremaja – na mojim ti se tulumima puno loče.
Đeki se samo nasmije:
- Ma nemaš frke, stari, ja sam ti dobro baždaren. Ne'š ti uspjet dobavit' alkohola koliko ja mogu popit'.
- A pazi još nešto! Na svakom je mom tulumu dosad izbila žestoka tuča.
- Super, Đeremija, to nije ništa strašno. Malo šore još nikog nije ubilo. Neka, neka.
-I još nešto. Svi su moji dosadašnji tulumi završili sa seksom. Prava, pravcata jebačina.
Đekiju se nasmije brk.
-Seks, veliš? Cuga? Šora? Pa, brate mili, tebe je poslao sam Bog, normalno da dolazim. Reci mi samo jel' se trebam nekako specijalno obući?
- Ne trebaš – odgovori Đeremija – bit ćemo ionako samo ja i ti!

Patrick se pljesnuo po koljenu i šeretski nasmijao:
- Kužite, gospođo, on će doć kod njega na tulum, a ovaj će ga opiti, usprebijati i na kraju još i silovati.
Dječak prekoputa brizne u plač, a majka ga primi k sebi, pokrije rukom usta i procijedi.
- O, Bože….
Ostatak puta nisu rekli ni riječ sve dok dječak nije skupio hrabrosti i šapnuo joj rečenicu s početka. Patrick je kroz prozor promatrao prirodu. Vidio je jata onih istih ptica i istu zvijezdu previsoku.
Potom je iz ruksaka izvadio smotuljak sa lukom i slaninom. Otvorio ga i ponudio gospođi, a ova je samo skočila na prozor i ispovraćala se.

ACROSS THE CHVRDAK HILL

Na tabeli je pisalo Narrow Town.
Jest da je početak ožujka, ali u zraku se još ćutio miris mačjeg seksa. Na ulicama rijetki prolaznici. Plakati za sajam u obližnjem Lakes City-u bili su polijepljeni posvuda. Razmišljao je o gospođi i malom iz kočije. Njega su iskrcali na Capelli, a sami su produžili u Evil Village. Pokušao se ispričati, ali gospođa ga je zamolila da izađe i da ih ostavi na miru.
Tu je bila neka velika ružna zgrada. Pisalo je 'Road house Borovnik'. Pred njom stoji vojnik. Patrick mu je prišao i priupitao:
- Lakes city?
- Ideš u Lakes? Preko brda, a? Sigurno na sajam rančerske opreme?
- Upravo tako! Zvali su me neki ljudi da bi sa mnom voljeli sklopiti posao. Ono, reklama za njihove proizvode i to…..
- Hostesa? A sad sam se sjetio – pljesne se vojnik po čelu – Ti si onaj…onaj…Blek, jel' tako…
- Nisam - odgovori Patrick tužno, pozdravi ga, prebaci torbu preko ramena i uputi se prema Chvrdak hillu.
Početak ožujka, ulice puste. Znam da se smrkne oko pet – šest, ali ovo stvarno nije normalno.
Uspinjući se uz Chvrdak hill zapuhao se kao vol. Kondicija kao u stare babe.
Popeo se na vrh brda i ostao osupnut pogledom.

- Lakes city – pomislio je – lijepo je.

Spustio se u mjesto, a situacija potpuno ista kao u Narrow Townu. Tišina, uske ulice i rijetki prolaznici. S vrha brda je u daljini uočio bjelinu šatora i samo hodao. Majka i dijete mu nikako nisu izlazili iz glave. Stvarno je bez veze kad te se netko boji, a ti si naučen samo voljeti.

A MAN WITH THE MANDOLIN

Kako se približavao šatoru počeli su se polako i pojavljivati ljudi. Bilo je tu i vojnika i kauboja i indijanaca svih boja i oblika. I Cheerokea i Delawarea i Mohawka i Hurona i Irokeza i Navahosa. Pred šatorom hrpa konja i neki mladi plavokosi kauboj s mandolinom. Pred njim roštilj, a na njemu su se pekli neki fini sendviči.
Taman ih je okrenuo, sjeo na bačvu i uz mandolinu tiho zapjevao:

''…tužne su dalmatinske noći, kad kafići zatvore u osam,
Ti dođeš s ekipom i ostaneš k'o posran…''

Patrick mu je prišao i onako gladan pokazao prstom prema roštilju:
- Što je to, buddy…..
- …Yespeace, Yespeace Drakowsky. To Vam je hot – tot!
- Hot…šta?
- Hot – tot, prijatelju. Vrući totan u somunu. Totan – mala lignjica. Lignjun. Ko obrezana kožica, do you understand? Moj specijalitet.
- Daj mi odmah dva – reče Patrick – reci mi da li je tu možda netko iz firme Hawk and sons?
- Hawk and sons? – nasmije se Yespeace slažući hot – tot. Pa oni su ti bankrotirali još prošli mjesec. Zajebali su sve živo i neživo. Šta će ti, molim te, taj ološ?
- O jebem te živote - pomisli Patrick - pa putujem više od mjesec dana, a ovi - propali. Kako ću sad doma. Ostalo mi je stotinjak dolara koje sam uzeo iz kuverte koju sam si spremio za sprovod. Jebem te živote....
Krajičkom oka je zumirao unutrašnjost šatora i odmah uočio mjesto na kojem će, siguran je, spizditi preostali novac….
Od muke je na kraju tiho zapjevao...



- KRAJ PRVOG DIJELA –

BONUS MATERIJAL
potražite u rubrici komentari



- 21:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 04.03.2014.

DUST IN THE WIND

Pozdrav!

Evo nas opet na otoku Murteru. Današnja je priča već ušla u jezersku narodnu predaju i dobila status prave, pravcate urbane…hm…ruralne legende. Da bi stvar bila još zanimljivija takav jedan sličan slučaj je doživio svoju hoolywoodsku ekranizaciju, a Vi probajte pogoditi o kojem se filmu radi.
Uz jednu važnu napomenu - film je fikcija, a ovo živa, živcata istina. Pravi dokaz da život piše bolje komedije od najboljih scenarista.
-------------------------------
Jeba te, kad pišeš ono čisto, fino, književno i štokavski i najduhovitiji tekst izgleda kao da čitaš garanciju za peglu.
Ajmo mi zato u nižu brzinu.

UVALA MURTAR ZA PONAVLJAČE

Opustimo se malo….balarina nika' dosta.

Najvjerniji čitatelji 'SPIG'-a sigurno se sićaju one dvi epizode 'THE BEST OF ISOLA DEL MORTE PART 1' i 'MIRIS SOLI I BOFORA'. Lipe slike, lipi tekst.

Murtar.
Je'no od onih mista radi koga će svaki Dalmatinac u bilom svitu zapivati 'Dao bih sto Amerika, sve na svijetu ja bih dao…''
Poneki litnji furešti tu će samo uzdahniti:''Ajme Ivek, kak je tu lepo, tu bi rad imela hižu samo kaj neman s čin križ poljubiti...''

Je, stvarno je lipo. Potpisujem. Dok ne zaraškaju bura i jugo.

Iznad uvale na po brda stajala je kuća nekoć bogate tišnjanske familje Gelpi. Lipo, veliko kameno zdanje kome je na zidu bila uklesana Godina Gospodnja godina 1818. Znači, starije od dvista godin.
Kuća je dugo, dugo godina bila bez krova i zaresla u zdraču, ali meni se kao mulcu jako svidila. U divljini, pogled na pučinu dokle god oko seže, priče o Ilirima, o gusarskim olupinama.
A ono što me puca i dan danas je priča o kasi sa kosturom koju je dvi vale dalje naša moj pradid. Čistija i krčija kamenu gomilu kad ono….. Spominju se čak i neki zlatnici.
Dičja mašta čini čuda
Stajala bin kuća tako jadna i urušena pitaj Boga koliko dok na nju jednog dana nije bacija oko bogati Švabo. Simpatični lovaš u penziji. Voli čovik život. Voli onako i malo bumbit. Onako malo više. Al dobričina. Pristojan. Miran. Okej tip.
Kupija on ruševinu, doveja brigadu, rastega produžni, dovuka mišalicu, cimenat, spržinu, gajbe s pivom....dosta uložija i kuća je opet zasjala kao nekad.
Lipota jedna.
Njegova žena Lucia je bila presritna. Zavolila je svoju novi lipi dom. Zavolila je ona Murtar i Jezera više od svih nas skupa. Obični čovik od svojih problemov nema ni volje ni vrimena uživati u lipoti koja ga okružuje. Samo puše. Da bi toga posta svjestan mora se maknuti bar sto kilometri dalje i onda počne pucat nostalgija. A onda opet puše.

Lucia naša draga se znači zaljubila u Jezera. U more, u nebo, u masline, u zrak, u ljude….Njen muž se skrpa s novim ljudima.
Dosta se družija sa pokojnin barba Dragom.
Njega bar nije bilo teško zavolit. Tih, miran i poštenjačina.
Bili su odličan duo. Smih, šala i bićerin rakijice. Nekad i dva. Ko to more platit?
I sve bi bilo super da se jedne godine nije dogodilo.

ŠKRINJA LJUBAVI

Umrla Lucia.
Tuga. Tice su zapivale na po force. Ide ona kod Boga, al' od Murtara joj se ne rastaje.
Njena zadnja želja.
Želin da me se kremira, a prah raspe po moru. Da ja i ono budemo jedno.

Stari tužan dolazi u Jezera.
Sve je isto ništa isto nije. U bunkeru najteži teret koji se zamisliti može. Komad srca zauvik iščupan i usut u neku malu smišnu vazu. Jeben te živote. Para ka škalje, a sam ko ćuk.
Kako je siroti Švabo bija u šoku, za pomoć se obratija barba Dragi. Ovom je Lucijina želja bila malo smišna, ali volija ju je i ko bi tako nešto moga odbit.
Bila je nedilja.
Malo je puhalo i more se mreškalo. Pizdarija. Proša je barba Drago u svom navigu svega i svačega tako da ovo ni bilo vridno ni spomena.
Prije nego odvežu gajetu nazdravili su za Lucijinu dušu. Prvi put…drugi put....

''...samo je more moje znalo
di mi je vrime stalo
što mi je srce taknulo...''

Švabo u balunu.
Malo mu se vrti. U glavi lunapark.
Sedi s Dragom na krmi i gajeta polako klizi..
Lucia draga, stopićeš se s morem, ljubavi.
Urna stoji na bandi broda i drće se u ritmu vala. Ništa strašno!
I eto ti, zavraga, jednog malo većeg i.............
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOP….BLENG!....padne urna njima pod noge, otpadne pokrivalo, a Lucija završi ispo pajola doli u lokoču.Švabo se stresa! Onako u šoku zgrabija je urnu, skuplja Luciu i vraća je naza', diže pajole i iz šporkičine pribire s vrha.
Vratija je on toga praška dosta, ponosno diga urnu i sve je bilo spremno.

Brod se ljuljuška, u glavi se ljuljuška.
Staja je na nogama, održava ravnotežu i skinija poklopac. Barba Drago ga je gleda i baš ga je to nekako ugrizlo za srce.

''...grinta more, vitar tira val
mog zivota o stine, lomi ga
dao sam joj sve što nikom nisan da
a od sveg samo lažina ostala...''

Aufwiederehen, mein Liebe! – reka je Švabo, drža urnu visoko u zraku, polile ga suze, okrenija je priko bande kad ono…

FIJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU….iznenadni nalet vitra i PLJUS!!!!

40% Lucie završilo barba Dragi po glavi.
30% ostalo dole u šporkici.
30% ipak završilo kamo triba.
Da s morem postane jedno.
Zauvik.

Drago tare lice, pljuca, Švabo plače, izvija…a kvarat Lucie nestaje u plavetnilu.
Malo kasnije uletija je doma ka furija.
Uspija se on dotad umit i uredit, ali u ustima je osta neki loš ukus. Ono kad malo jezikon ćućaš zub. Mislim da će mu žena pamtiti tu rečenicu dok bude živa:
''Ajme majko, daj mi nešto piti daj mi bilo šta, vode, vina ,rakije, daj da isperen usta od Lucie…..''

---------------------------------

E, moj Veliki Lebowsky, puno mi pozdravi braću Coen kad ih vidiš!



- 22:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (6)
Rujan 2014 (5)
Kolovoz 2014 (8)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (8)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (8)
Lipanj 2013 (6)
Svibanj 2013 (8)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (8)
Siječanj 2013 (6)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (7)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (6)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (7)
Siječanj 2012 (12)
Prosinac 2011 (8)
Studeni 2011 (8)
Listopad 2011 (9)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (10)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (9)















































Tesla je umro,Einstein je umro,a ni ja se ne osjećam najbolje - MAURICE SPIGOROVSKY

free counters


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se