free counters

SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO

nedjelja, 30.06.2013.

POLA STOLJEĆA U STAKLENOJ BOCI



Recept za jednu dobru praseću žderačinu znamo svi:
-nekoliko kilograma čistog mesa
-kruh
-ljetna pomidora,kukumari,kapula salata


Nedavno sam čuo jednu toliko dobru priču vezanu uz ovo da je jednostavno moram prepričati.
Dakle,prije par godina jedan je moj mještanin poznat po fanatičnoj posvećenosti radu i 'Pan' pivu nazočio jednoj večernjoj žderačini.
Hrpa pečenog mesa,salate,čaše pune gemišta i udri!
Kad se dobro napucao odjednom ga je nešto u želucu pomutilo pa se digao od stola i rekao:''Iden ja tren na zahod!''
Kad se istresao na školjci izašao je van,a ljubazna domaćica mu je pružila ručnik i rekla:''Evo ti šugaman,ako 'š malo oprati ruke!''
Ovaj je pogledao u čudu i odgovorio:''Neću,neću prati ruke,fala ti,mislija san još malo jisti!''

O KUHANJU OPĆENITO

Kad smo bili jako mali jako smo mrzili četvrtak.
Četvrtkom je naime umjesto crtića u sedam i kvarat išla kultna Karapandžina 'Vegetina' kuhinja.
Nisam imao prilike probati niti jedno jelo iz pustih emisija,ali zato zauvijek pamtim zadnji sastojak koji je glasio ''...i jedna žlica Vegete...''
Kako miris 'Vegete' danas asocira isključivo na menzu smatram da su Karapandžini recepti iz tog vremena totalni 'out'.

Dolaskom komercijalnih televizija u naše domove su se uvukle bezbrojne kulinarske emisije.
Postoje ljudi kojima takav tip programa strahovito ide na živce,ali ja, npr. više volim gledati neku zgodnu tetu kako u loncu miješa varivo nego neku impotentnu spodobu kako priča protiv lezbijki i pedera.
Dosta često te kulinarske emisije doživljavam kao snobovsko preseravanje i to isključivo zato što je stari zaostali hrvatski običaj negirati sve ono što ti je nepoznato.
No,kako s vremena na vrijeme, zahvaljujući poznavanju osnovnih akorda, dosta često pohodim fine restorane moje se mišljenje stubokom promijenilo.

NAJSLAĐI OBROK U ŽIVOTU

Restoran 'Tic Tac' u Murteru već godinama slovi za TOP 100 hrvatskih restorana i ako mene pitate sasvim opravdano.
Čime nas je gazda kupio?
Dakle,navikao na vječne juhe,pašta šute,fažole,pohane batke i sličnih 20 obroka koji većinu prate kroz život te se večeri,prije nekih desetak godina za mene otvorio čitav jedan Svemir.

Na stolu je bilo par lijepih tanjura.
U jednom carpaccio,u drugom komadić paškog sira obložen slanim inćunom, u trećem neki prefini riblji namaz,u četvrtom neka čarolija od školjki,u petom se....više i ne sjećam...
Kraj toga košara toplih peciva spremljenih ispod peke,butelja vina i boca mineralne.
Uzmeš komadić ovog,gucneš malo vina,pa uzmeš malo carpaccia,pa gucneš,pa malo paškog sira pa gucneš.....

Osjećaj ravan najboljem seksu.
Čista stopostotna čarolija.
A kako bi bilo da počnemo sa današnjom epizodom?

GUTLJAJ ZA VJEČNOST

Svojevremeno sam redovito kupovao hrvatsko izdanje 'Playboya'.
Snobovski izleti hrvatske novinarske elite po lokacijama o kojima većina čitatelja može samo sanjati,vrhunske fotografije obnaženih pičaka (koje jebu samo odlikaši,sine),kao i detaljni opisi gadgeta koji mi u životu neće trebati predstavljali su pravi užitak za čitanje.
Nevezano za to,sjećam se i kratkotrajnog kupovanja časopisa 'HI FI' namijenjenog audio-manijacima koji ne slušaju glazbu nego zvuk.
Izdrkavanje o pozlaćenim jackovima i zvučničkim kabelima,kao i o uštemavanju kabela za napajanje od linije do razvodne ploče jedno vrijeme su bile prilično zabavno štivo.
Sve do onog trenutka kad su na dvije stranice testirali neke JBL-ove zvučnike i napisali zaključnu rečenicu ''...mislimo da ćete u klasi do 10 000 kuna teško naći bolje zvučnike...''
By the way u jednom broju je njihov dopisnik iz New Yorka intervjuirao Michaela Stipea iz grupe REM i čovjek nije mogao
doći k sebi saznavši da poznati glazbenik u kući nema muzičku liniju od poda do plafona vrijednu milijun dolara već nešto obično,normalno i svakodnevno....''

A sad bismo stvarno mogli početi s današnjom epizodom,a?

Dakle,retoričko pitanje glasi:
Znate li što se dogodilo 1963.?
Bar nešto!
Ajde,ajde...sjetite se....
Mislite...mislite.....
Bitlsi kod Ed Sullivana?
Je...može...ajde mislite...mislite....
Ubojstvo Kennedya?
Može....može.....ajmo još...ajmo još....
Martin Luther Kingov 'I have a dream'?
Je...može...može...
Ajmo dalje....
Kleopatra sa Richard Burtonom i Elizabeth Taylor?
Može.....može....ajmo još samo nešto....
Snimljen 'Lovac na jelene'??
Nije....ajde nazad na facebook i fotografiraj čikarice s machiatom!

Dakle,svega i svačega je bilo te daleke 1963.
Zašto je to bitno?
Pa eto,zato što već četiri dana osjećam neko ushićenje zbog jednog neponovljivog doživljaja.

Kakvog doživljaja,pitate se!

Pa eto, jedan je moj poznanik slavio pedeseti rođendan.
Kako je pola života proveo po Nizozemskama,Španjolskama,Katarima,Aljaskama,Amerikama i sličnim mjestima gdje bi njegova firma podizala postrojenja za vađenje nafte priče koje smo tu večer čuli ostavljaju bez daha.
Kompanija je npr. nedavno ušla u Guinessovu knjigu rekorda jer su uspjeli u pogon staviti platformu koja vadi naftu na dubini od 3500 metara....
Mene je živo zanimalo gdje nakon vađenja ide ta pusta nafta,a čovjek mi je lijepo objasnio da sve ide direktno u tankere-plutajuće rafinerije koji do ulaska u luku već nude gotov prerađen proizvod.

Ne znam zašto mi je pala na pamet ona uboga sirotinja koja u plavim trlišima prosvjeduje zbog neisplaćenih plaća i viču 'Škver je naš!', ali stvarno kad čuješ takve priče dođe ti plakati kad znaš da u ovoj zaostaloj zemlji glavnu riječ vodi Crkva,a gdje vlada Crkva nikad se neće moći projektirati platforma koja će vaditi naftu na 3500 metara dubine jer za tako nešto prvenstveno treba znati čitati i pisati.....

I onda je nakon svih tih odličnih priča, otpjevanih pjesama i potoka nekog finog španjolskog vina došao klimaks večeri.(naježio sam se)

Sto puta ste imali prilike čitati enološke reportaže koje Davor Butković mimialno jednom tjedno u 'Jutarnjem' plasira neukom puku.Obožavam čitati te članke iako nemam pojma o čemu čovjek govori sumnjam da bih znao prepoznati da li mi je u čaši Plenković ili neka fina domaća rinfuza,ali eto od srijede se i ja mogu pohvaliti sa ulaskom na velika vrata u čudesni enološki svijet.

Eto,nakon torte,kad su i najtrijeznijima zasvjetlucale oči slavljenik je izvadio najoriginalniji rođendanski poklon ikad.
Drvenu kutijicu koju mu je još prije tri godine darovao jedan poslovni partner,ali samo pod jednim uvjetom.
Želim da je upotrijebiš za svoj pedeseti rođendan!

Rečeno-učinjeno.

U luksuznoj drvenoj kutiji ležala je prašnjava boca 'Porta' iz 1963.
Na etiketi starinski font kakav je bio na prvim starim singlicama i LP pločama.
Boca stara pedeset godina,ej!
Ležala je u podrumu,a vani se čovjek spustio na Mjesec, onda je bjesnio vijetnamski rat,Jimi je na Woodstocku odsvirao američku himnu,Stallone je dobio Oscara za 'Rocky'-a,Umro je Tito,Status quo su sa Rockin all over the world otvorili Live Aid,raspalo se ono govno od Jugoslavije,opljačkala se Hrvatska,James Cameron je dobio punu najlon vrećicu Oscara sa Titanica,pokrenut je 'SPIG'....a boca je cijelo to vrijeme ležala u podrumu...

Dok je većini ljudi ta boca fora i ništa više, za mene je to bio pravi pravcati Sveti Gral!!!
Boca Porta iz 1963!!!
Pola stoljeća povijesti,pola stoljeća progresa,pola stoljeća smijeha i suza,pola stoljeća uspomena zarobljenih u jednoj prašnjavoj tamnozelenoj boci

Okus?
Moj prijatelj Dr.Dammien je rekao da mu ga pomiješa sa Coca Colom jer još nikad nije pio 50 godina star bambus što je nama bilo jako smiješno.
A kako nismo dobili tanjure za kolače ljubaznu Španjolku koja je rezala tortu zamolio sam da nam da 'dos piatos per tortos' na što nas je ova pogledala u čudu.
A kad su joj preveli zamalo se upišala u gaće.

Okus Porta neću zaboraviti.
Prošekasto,fino,zamamno!
Enolog bi znao reći da li je suh,koja je bila berba,kakav mu je bouet,koliko je star,da li ga je gazila muška ili ženska noga....ali meni to stvarno nije bitno.

Ne prolazi svakoga dana pola stoljeća kroz grlo.
Živjeli!



- 13:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.06.2013.

DOSADNO?

Kao uvod u današnju epizodu tu je trebao stajati klip s pjesmom 'Je dosadno',ali budući da moje čitateljstvo nema dovoljno jak želudac taj sam Vam užitak ipak uskratio.

DOSADA-osjećaj nelagode u okolnostima kad nema zanimljivih zbivanja ili misli,osjećaj praznine i nezanimljivosti (Anić,1991.)

''Ajme,šta je dosadno....''
''Ja ne znam kako Vi ne poludite na otoku preko zime...''
''Ima li šta u Tisnom što radi iza ponoći? Ima,trafostanica!...''
''...Popizdiću od dosade...''

''Tužne su dalmatinske noći
kad kafići zatvore u osam
ti dođeš s ekipom
i ostaneš k'o posran...''

Ovaj prepjev pjesme 'Dalmatinske noći' Tomislava Ivčića napravio sam s kolegom prije nekih desetak godina i znam da nam je to tad bilo jako smiješno.Tema današnje epizode je,dakle, dosada!
Osjećaj praznine i nezanimljivosti svojstven glupim ljudima praznog duha i bez minimuma ikakve kreativnosti.
Ako ste se slučajno uvrijedili,baš mi je drago.
Dabogda Vam bilo dosadno i ostatak života!
Sram vas bilo!

Život je prekratak da bi se bilo kakve praznine ispunjavale dosadom.

KAKO SE DOSADA NAJČEŠĆE MANIFESTIRA?

Uletite li u neki kafić u npr. zimi, u utorak u 12.30 vrlo vjerojatno ćete naići na bar jednu osobu tupog pogleda kako zuri u prazno,a ispred nje se nalazi popijena šalica kave u kojoj se šećer osušio i skorio prije sat vremena(što ni konobaru baš ne služi na čast jer to nije odnio).
Njemu je – dosadno!
On bi sad nešto,ali ne zna što.
Radio bi,ali mu se ne da.
Vodio bi ljubav,a nema s kim.
Zabavio bi se,ali ne zna kako.
Družio bi se,ali mu svi idu na živce.
Oduzeo bi si život,ali mu se ni to ne da.

Pošto se radi o terminu u kojem normalni ljudi ili rade ili se spremaju za rad u popodnevnoj smjeni ili pak ručaju, njegovo besmisleno sjedenje u kafiću je jedna potpuno isprazna mehanička radnja koja je u nekim pametnijim ugostiteljskim objektima čak i zabranjena (Sjetite se kafane u filmu 'Kuduz'u kojoj na zidu lijepo stoji poruka na kojoj piše 'Zabranjeno sjedit 'nako!'...ili kad ti osam mamlaza zauzme dva stola popiju jedan makijato i dec kole i nakrcaju pepeljare,a ti ih ne smiješ zaliti šmrkom i otjerati)

DA LI JE DOSADA TIPIČNA ZA MALA MJESTA ILI JE IMA I U VELIKIM GRADOVIMA?

Vjerujem da trenutno u Adeleidu,San Franciscu,New Yorku i Tokiu ima bar milijun ljudi koji umiru od dosade.To nisu ljudi koji boluju od depresije jer za bolovati od depresije trebaš imati mozak,a ljudi kojima je dosadno taj vitalni organ većinom ne posjeduju.
Kako onda objasniti da u tim megapolisima gdje sve vrvi od koncerata,shopping centara,uličnih svirača,izložbi,kupleraja,fast food objekata,postolara,trafika,multipleks dvorana,nacionalnih parkova ili sportskih manifestacija postoje ljudi koji se bore s dosadom?
To Vam je stoga što je ljudska glupost univerzalna!

Da biste bolje upili ovu temu predlažem da zajedno uronimo u idući odlomak.

SPLIĆANIN U KAKNJU

Kad sam iz Rijeke došao na otok Murter priznajem da mi je bilo dosadno.
Nedostajalo mi je društvo, besmisleni izlasci u Lujze, Pajtone i Hobitone (koliko novaca sam tamo ostavio gazde mora biti sram ako si samo od mene nisu priuštili solidni polovni automobil srednje klase) i onda odjednom....PAF!
Od tog mog riječkog bijega od života (jer svakodnevni maratonski obilasci kafića i nisu ništa drugo nego upravo to) nalazim se odjednom na tamo nekom otoku Murteru,sjedim u kafiću i blejim u prazno.
Novine mi se ne čita,od cigareta me boli glava,od četvrtog makijata će me uloviti mutežina u trbuhu.

''Pa koju pičku materinu si dolazio?'' vjerojatno se pita netko,a ja bi ga zamolio da bude pristojan i da pazi kako se izražava.

I onda sam sa ocem radio kod jednog našeg čovjeka koji inače živi u Splitu i samo u jednoj,jedinoj rečenici doživio doživotno prosvjetljenje.
Rado ću ga podijeliti s Vama.
Kako je meni bilo strašno dosadno zanimalo me šta ima novog u Splitu.
Ovaj me samo blijedo pogledao i izustio:''Nemam pojma!''
Kako je meni željnom blagodati civilizacije, saturday night fevera i from dusk till dawna bilo nezamislivo da netko tko živi u velikom gradu ne zna što se u tom gradu zbiva zatražio sam dodatno objašnjenje.
Čovjek je tad rekao:
''Vidiš,Igore (to mi je inače pravo ime,a ne Maurice Spigorovsky-to Vam je samo zajebancija) sad ću ti ja nešto ispričati.Kad sam imao 18 godina sjeo sam s ekipom u auto i zaprašili smo put Kaknja.Zaboravio sam zašto,ali to sad i više nije bitno.Uglavnom,sjeli smo u kafić i mene je uhvatila tolika muka da sam jednostavno čim prije želio otići.To je bilo toliko isprazno i depresivno mjesto da sam se danima pitao kako netko normalan može živjeti u Kaknju.
Vidiš,a danas kad dođem s posla,ručam,popričam sa ženom i djecom i kad se nakon toga jedno po ure izvalim na kauč potpuno mi je nebitno da li je taj kauč u Splitu,Kaknju,Parizu ili New Yorku.Imam svoj život i jebe mi se za sve oko mene.

Ponovimo dakle:
Imam svoj život i jebe mi se za sve oko mene!

Cijeli smisao života opisan u samo 11 riječi.
Esencijalno!

Seoske babe (muške i ženske) od 7 do 77 vole znati tko je trudan,tko se razbio s autom,tko je ostao bez posla,kome je izgorila kuća,a kad Crkva zazvoni mrtvi zvon telefoni se istog trenutka užare od znatiželje tko je preminuo....
Neki to pripisuju malomišćanskom jalu i zlobi,ali ne!
Uzrok je, kako ja to volim reći,sindrom krvarenja od dosade!
Kad se u tvom praznom životu ne događa tebe Bože ništa, svoj životni smisao tražiš u zabadanju nosa u tuđe stvari ili kako se kod mene u Jezerima kaže ''češeš se tamo di te ne srbi''(svrbi, a ne Srbi.)

I to nije obilježje ruralnih sredina jer i gradovi imaju takvih ljudi koliko ti srce želi.

KARAOKE ILI KNJIGA?

Prije nekih pet-šest godina u jednom kafiću na otoku bile su održane-karaoke.

Prva asocijacija na karaoke mi je zadimljeni bar u Texasu u kojoj neka plava droca ogromnih sisa grabi mikrofon i krevelji se preko matrice pjevajući neku pjesmu Dollly Parton dok u publici pijani Jonathan u crvenoj kariranoj košulji sa 'Wrangler' tregerima koji mu drže traperice iz čista mira ne slomi nekom majmunu biljarski štap o glavu i nastane tuča neviđenih razmjera.
Plavuša vrišti,staklena ambalaža leti zrakom,a gazda staje za mikrofon dok ga ne pokosi boca 'Johnnya' bačena u glavu.
Kako je kod nas narod civiliziraniji i tuče se isključivo na cajkama (a kad su bolje večeri i u bija iz vatrenog oružja), karaoke po kafićima su najčešće jedan najobičniji proljev od večeri u kojoj bilo koje siroče može dobiti svojih pet minuta slave.
I jednog jutra nakon tih karaoka bio sam sudionikom izuzetno zanimljivog razgovora na tu temu.

Ovaj što je bio ZA karaoke nikako se nije mogao načuditi ovom što je bio PROTIV karaoka,a onda mu je ovaj rekao da je za vrijeme karaoka on doma slušao glazbu i čitao knjigu i da je njegovo vrijeme sto puta kvalitetnije utrošeno od 99% ljudi koji su bili tamo (onih 1% zadovoljnih su gazda kafića,konobari,čovjek koji je dobio 100 eura za organizaciju karaoka i eventualno netko tko je uspio osvojiti srce voljene djevojke te je u vlastitom osobnom vozilu odveo u neku divlju uvalu te je uz neki fini 'Cafe del mar' CD i pogled na odsjaj mjeseca o krijeste valića dva do tri puta uspio pojebati kao kravu.)

Ne moram ni napominjati da je veći dio ljudi koji su tamo bili išli na karaoke jer su MISLILI da oni tamo trebaju biti.
Dobro,ajde,bilo je sigurno i onih oji su se zabavili,ali njima bi bilo dobro i bez karaoka.

NEGO MAURICE,ZNAŠ I SAM DA SMO RETARDIRANI PA TI NE OSTAVLJAMO KOMENTARE,ALI RECI NAM, BRATE MILI, STVARNO ŠTA TI OPĆENITO MISLIŠ O KAFIĆIMA?

Nemate pojma kako mi je drago da ste me to pitali.
Ovo da ste retardirani to ste sami rekli.
U danima kad sam mislio da je biti na naslovnici bloga neka bitna stvar u životu jednom prilikom je osvanula moja prilično lucidna i duhovita priča o kafićima. Za one koji još nisu pročitali čitavu 'SPIG'-ovu arhivu (još malo pa epizoda No.400) riječ je o priči u čijem klimaksu gazda caffe bara 'Ferrari' pijanoj klijenteli koja mu daje znak da zapiše tih 800 kuna koje su polokali jednostavno pruža POS aparat.
Hvala Bogu da me urednik više ne jebe pet posto jer naslovnicu gledam rijetko i nikako (nije mi dosadno...he...he)

Vođenje kafića je,kao i ugostiteljstvo općenito,jedna grana umjetnosti.
Kad priučeni dizaličar otvori kafić na punktu kao što je npr. autobusna postaja,željeznička postaja,gaj (lug,šumarak) kraj ceste gdje je prva kuća udaljena tri kilometra, sam pristup ugostiteljstvu je površan te se,u želji za lakom zaradom, razina i kvaliteta usluge gurnu u drugi plan. Zato se na takvim mjestima umjesto finog tamnoplavog Malibu coctaila sa pet kocki leda i malim šarenim papirnatim suncobrančićem dosta često dobije neposredni metak u čelo.(kad je malo bolja večer)
Ne moram ni naglašavati da se u klijentelu takvih mjesta ubrajaju najčešće ljudi kojima je dosadno.
Kafić je jedan toliko kretenski vid zabave da to nije normalno.
Popiti jutarnju kavu-da,izaći navečer s ekipom obučen u bijele gaće-da,sresti nekog pa skočiti na pivu-da,ali očajnički visiti od jutra do mraka i kasnije ljubomorno promatrati kako gazda živi high life dok ti toneš sve dublje je očiti znak totalne imbecilnosti (čitaj-dosade!)

KAKAV JE STAV HRVATSKOG PODUZETNIKA PREMA ZDRAVOJ KONKURENCIJI?

U Murteru postoji kafić po imenu 'Reful'.
Gazda je od tog mjesta uspio u nekoliko godina napraviti kult o kojem se priča po cijeloj Dalmaciji,a bogami i šire.
I to sasvim zasluženo.
Kako?
E,pa umjesto da je objesio pet uokvirenih slika kupljenih u 'Plodinama',stavio šank,montirao WC školjku (i to sa zahodskom daskom) i doveo konobaricu koja svoj posao radi žarom ravnom prodavačici kiselog kupusa i pomislio da je to sasvim dovoljno za privući potencijalne goste-u 'Refulu' se već godinama svakog vikenda održavaju-koncerti.
Nekad su profitabilni, nekada ne,ali mjesto pulsira životom kakvog se ne bi posramila ni neka metropola.

Povodom nedavnog rođendana kafića gazda je doveo Enrica Crivellara i Raphaela Wreslinga (jutjubajte slobodno,bit će Vam drago) i već nakon prvih taktova uletjela je (gle čuda) radna inspekcija tražeći od glazbenika radne dozvole.
Bilo kakvo traženje radnih dozvola u ovom ćumezu od države su nešto toliko smiješno i apsurdno,ali neka se manje uspješni poduzetnici vesele.
Njihova klijentela su ionako većinom ljudi kojima je dosadno.

I KAKO BI TI ZA KRAJ POMOGAO SVIMA NAMA KOJIMA JE DOSADNO?

Ako čovjek u braku s malom djecom kaže da mu je dosadno ta su njegova djeca vjerojatno neželjeni produkt lošeg seksa. Seksa nakon žestokog pijanstva uz upotrebu nekvalitetnog kondoma.Imati djecu samo zato što je to tako biološki određeno je isto kao redovito ići na misu i krasti u dućanu (znam jednog takvog)
Dijalog začeća među ljudima kojima je dosadno najvjerojatnije teče ovako:
''Ženo,nema ništa na televiziji,bil' mi se malo naguz'la.Ne boj se ništa,ni ja t' baš nemam volje!''

Ako četrdesetogodišnji neženja kaže da mu je dosadno i cijelog života mašta kako će basnoslovni dobitak na kladionici odagnati dosadu,vara se!
Sagradit će si dva-tri apartmana,imat će overbuking i kad prođe ljeto imat će puno novaca, putovati ,kupiti će si lijepi auto,ali kad navečer legne u krevet i pogleda u plafon i dalje će mu biti...nekako prazno i.....dosadno.
Jer drukčije ne zna!

ZNAM JA DA BI VI OVO ČITALI JOŠ CCA POLA SATA,ALI....

I tako to...trla baba lan...ponovno sam došao sa svirke,ali ovoga puta nisam omamljen rujnim vinom već sam se od gaziranih sokova napuhao kao balon.
Sat pokazuje 1 i 35, sutra idemo rano u Šibenik jerbo moramo nešto obaviti u svezi sa....ma šta Vas briga zašto ja moram u Šibenik?

Laku noć!


- 11:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 19.06.2013.

...AKO STE OVAJ MOMENT STIGLI S FACEBOOKA...

...to vam nije ovo govno od epizode već ovo dolje.

Hvala na razumijevanju!

- 22:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.06.2013.

MARIOLINO SPIGOROZZI - GENOVSKI MAJSTOR FOTOGRAFIJE

Pozdrav!
Noć je sa subote na nedjelju!
2 sata i 25 minuta.
Mračno je.
Dok veći dio nacije spava,pije,ljubi dojke,siše testise,vrškom jezika kruži oko klitorisa,svađa se, ljubi,ubija,mlati i…što ja znam što sve ne,postoje i ljudi kojima je ovo idealan termin za pisanje epizode koja je upravo pred Vama.

2 i 25!!!
Kruv te nejebo!!!
Napomenuo bih da sam upravo došao sa jedne svirke umoran kao pas,omamljen rujnim vinom i da mi glava puca od prepušenosti bijelim ronhillom...
Po svim pravilima života trebao bih ići na počinak...ali ne!!!
Spisateljske muze (kravu) su ipak jače!!!

'SPIG'-a željna publika je zaslužila ubrati još jedan mirisni literarni cvijetak iz beskrajnog 'SPIG'-ova vrta (hm...cvijetak iz beskrajnog vrta?...definitivno omamljen rujnim vinom...)
Volio bih napomenuti da mi je na listi prioriteta nakon obitelji,prijatelja i hobija moja draga publika na visokom četvrtom mjestu.
Za one koji vječito sumnjaju u moje patriotske osjećaje napomenuo bih da mi je u trenutnom poretku stvari Moja Domovina na solidnom sedamnaestom mjestu.
Odmah iza štrudle sa sirom.

POČINJEMO....

Za početak jedno pitanje.
Ajde bez gledanja nabrojite pet poznatih fotografa!
Aha,aha...di ste sad?
Dok sam se maloprije vozio prema kući i slagao u glavi današnju epizodu, po stoti put me ugodno iznenadila količina beskorisnih podataka koje pamtim.
Dakle,prvi fotograf koji pada na pamet je apsolutno Lupino 'kralj noći',onda Mare Milin koja je slikala Edu Maajku za omot albuma 'No sikiriki',pa onda heroj moje mladosti,novinar 'Rocka'- Brian Rasic-oficijelni fotograf Rolling Stonesa kojem sam kao mulac zavidio koje je taj sve face usnimio.Sad mu više ne zavidim jer imam dvadesetak godina više pa mi taj svijet iluzija i nije toliko privlačan iako stajanje na pozornici u Riu de Janeiru i fotografiranje Jaggera i ekipe pred milijun ljudi i ne zvuči kao loše iskustvo.
Tko još?

Tito je, uz to što je volio loviti muflone,sobove i irvase,tokariti,variti,svirati šesnaest instrumenata,pisati,roniti 70 metara na dah,kopati mrki ugljen,letjeti paragliderom i skakati troskok,strašno volio fotografiju,a koristio je jedan prilično smiješan izraz:''Dajte mi aparat,idem malo fotografati!!!''

Fotografi dalje?
Feđa Klarić iz 'Slobodne' koji je u zadnjih 100 godina poslikavao sve 'Hajdukovce',pa onaj poznati paparazzo Jadran koji je oženio Zoricu Kondžu ili Doris Dragović ili Ljiljanu Nikolovsku...stvarno nemam pojma...samo su ga nekoć bile pune novine.Znam zatim i za onu simpatičnu Anne Gedes koja obuče bebe kao pčelice pa ih slika na cvijeću i u vazama pa u 'Mullera' imaš kupiti puzzle sa tim preslatkim motivima.
A gdje je Anthon Corbijn koji je slikao U2 kraj onog Joshua Tree kaktusa? Znate li da sam zbog Anthona Corbijna svojevremeno kupio kazetu grupe Depeche Mode samo zato jer je on bio i njihov oficijelni fotograf.
Kako je lijepo kad si mlad i glup.
Znam li još kojeg fotografa?
A ima ona neka Radojka,šojka,Hoyka kako već,ali to mi je već hrvatska celebrity močvara....

Uglavnom,jako sam ponosan na činjenicu da znam nabrojati dosta fotografa.
Pošto većina Vas o ovoj temi nema blage veze neobično mi je drago što će na 'SPIG'-u svoje zasluženo mjesto naći jedan od najvećih talijanskih i europskih fotografa svih vremena – Mariolino Spigorozzi.
''Mario...šta?'',prošlo je kroz nemali broj glava.
Ovo ime širem auditoriju ne predstavlja ništa,ali s obzirom da je u njegovoj rodnoj Genovi već dva mjeseca postavljena izložba ove fotografske legende red je da 'SPIG' prvi u svijetu odvoji malo prostora kako bi Vas upoznao s ovim besmrtnikom.

O FOTOGRAFIJI OPĆENITO....

Nekad davno...dok ljude nije bilo sram reći da vole igrati šah, postojali su mali špaherići s kožnim remenom,a zvali su se-fotoaparati.
Za razliku od današnjih hi-tech spravica čovjek je, za ovjekovječiti neki trenutak, ipak morao malo misliti...ako ništa bar je trebao znati skinuti onaj crni poklopac sa objektiva.
Kupiš agfa,fuji ili konika film digneš stražnji poklopac,umetneš film,malo zamotaš da zubići uvate one rupice strane i....avantura može započeti.
Ljubitelji neinteligencije će me odmah probati izasrati jer u današnje vrijeme photoshopova i svih onih digitalnih čudesa veličam jednu pretpotopnu spravu koja je odavno našla svoje mjesto u tehničkim muzejima,ali mene to ne uzrujava previše jer se takvi ionako nisu mogli služiti fotoaparatom.
Žarišna duljina?Kompozicija kadra?Ekspozicija?
Zijev...doooosadno...
Takve stvari su se kod pojedinaca najčešće ignorirale i kao konačni rezultat imao si neke mutežine od slika na kojima čovjeku fali pola čela,ne znaš da li je na slici klavir,maca, baka ili stablo,a rođendanske svjećice zbog lošeg blica i krive ekspozicije rade one svjetleće crte kao farovi automobila u spotu 'Road to hell'...

Zato je porastom konzumerizma izmišljen najprije polaroid,a potom-idiot!
Fotoaparat za obične snimatelje koji samo okinu i to je to.
Slažem se da ne mogu svi ljudi biti profesionalni fotografi,ali činjenica je da si u vrijeme onih pustih 'Zorky-4' špaherića prije okidanja ipak koliko toliko trebao upotrijebiti mozak.
Bio ti inženjer strojarstva ili šankerica u borosanama.
I kako si bio limitiran na 24 ili 36 snimaka nije se moglo dogoditi da na laptopu imaš cca. 5 000 fotografija koje nećeš nikad razviti iako si 200 najboljih probrao na CD i već treću godinu imaš najozbiljniju namjeru odvesti ih na razvijanje (kao ja npr.)
A znate kad ih obično razvijemo?
Kad vrisne laptop i svi oni divni rođendani, druženja,Gardalandi,Kornati,krizme,skijanja,vesela igra mačića i uspomene s mora odu u mnemonička bespuća.
S tim da ujedno molimo Boga da se kod fotografa nakon umetanja CD-a na ekranu mrtvo hladno ne ispiše 'Error CD'.
Ovo pišem jer mi je moj mali sin prije nekoliko mjeseci dovukao stolicu do ormara,popeo sa na nju,nekao se pružio i uzeo fotoaparat,prstićem stisnuo 'POWER',pa MENU,pa FORMATTING- yes or no?
On je upro prstićem u 'yes' i ode cca 500 fotografija iz 2012. u ambis zaborava.
A bilo ih je stvarno odličnih...

Većina današnjih digitalnih fotoaparata napravljena je za ljubitelje neinteligencije (i moj isto,normalno),ali se ne zovu-idioti.
Korisnik bi se mogao uvrijediti.
Bolje ime je digitalni fotoaparat ili skraćeno-'fotić'.
To me nekako podsjeća na onu legendarne knjige iz serijala ''...for dummies...''
Znate, to su one odlične crno-žute knjige o vrtu,računalima,seksu,gitari,mačkama i psima i tko zna čemu još sve ne.Pisane su jednostavno, razumljivo i čitko i ispočetka se bile prevođene kao npr.''Gitara za neznalice''(mada bi 'za budale' bio još vjerodostojniji prijevod).Kako je pametni nakladnik ocijenio da bi se zbog te benigne klasifikacije netko mogao uvrijediti, knjiga 'PC for dummies' je prevedna kao 'PC-i za SVEZNALICE'
Gospodo,povucite me za kurac,molim!

PRIČA O MARIOLINU SPIGOROZZIU

Rođen u Genovi daleke 1975.
Vrlo povučen i samozatajan dječak obožavao je knjige i stripove.U igri rata uvijek ga je,za razliku od danas,dopalo da bude ili fašist ili Hitler,Goebbels,Mengele......Nikad partizan, jebem ti Tito mater!
Danas bi zahvaljujući sveopćoj obljubljenosti fašizma i zaostalosti djecu poput Spigorozzia sigurno dopalo da budu partizani,ali srećom današnja djeca se više ne igraju rata.
Od te vrste igara postoji realna opasnost da im se pluća napune svježim zrakom ili da se izmore trčeći i skrivajući se po šumi.
Radije igraju opuštajuću igricu namijenjenu predškolskom uzrastu u kojoj si masovni ubojica,a ubojstvo trudnice donosi maksimalan broj bodova.
Ljubav prema fotografiji mali Mariolino je pokazivao još u najranijoj mladosti.Sjeća se trenutka kad je išao probati kako se otvori stražnji poklopac na 'Yashici' i tad je osvijetlio gotovo pa ispucani film.
Tridesetak fotografija žive još samo kao blijeda uspomena (ma ko ih se zapravo sjeća?)

NAPOMENA:
Ne bih volio da me ujutro žena pronađe kako u potkošulji i mudantama spavam sa nosom na tipkovnici,a na ekranu piše:''KKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKK...''
pa bih odmah predstavio Genoveskog majstora gospodina Spigorozzia...

'L ANIMA' MARIOLINA SPIGOROZZIA

Zasigurno ponajbolja fotografija iz opusa ovog umjetnika je čuvena fotografija 'L anima'.
Slikana je ranih devedesetih,a na katedri za suvremenu umjetnost u Llhasi fotografija se izučava kao dio obaveznog gradiva.
Autoportret je zasigurno jedna od najtežih fotografskih discplina jer umjetnik osim na tehničke detalje mora paziti i na vlastitu spontanost kako kadar ne bi bio predvidljivo isforsiran (ako razumijete što sam želio reći čestitam,jer ja nemam blage veze).
Za 'L.animu' je čuveni rimski teoretičar umjetnosti Nicollo Ciochiolinno-Parloni i vlasnik galerije u Veneciji rekao da ga ne zajebavamo s glupostima te nas je nakon našeg inzistiranja na davanju izjave telefonski poslao u tri pičke materine na što smo mu replicirali da je Trst naš.
Spigorozzi je na 'L animi' uspio potpuno u svojoj nakani i iako je facijalni grč na njegovom licu svojstven isključivo osobama koje istiskuju tvrdu stolicu čiji promjer redovito prelazi promjer analnog otvora, radi se ni o čem drugom već o svojevrsnom kriku mlade samosvjesne osobe koja se nalazi na raskrižju života.
Biti običan,normalan i proljevasto dosadan ili ostati svoj do kraja?
Meni je ova slika draga jer je nastala u razdoblju kad većina mladih muškaraca mašta o karijeri porno zvijezde,a život im se svodi isključivo na neprestano samododirivanje.
Spigorozziev amico Niccolo Picollino (Mali) obožava ovu fotografiju i smatra je najboljim razlogom na moj tadašnji neuspjeh kod djevojaka.U ušima mi vječni zvoni njegov legendarni komentar:''Ne znam zašto me cure neće?''

L'ANIMA-MARIOLINO SPIGOROZZI-GENOVA 1992.



I by the way,nije riječ o autoportretu već o uratku mog kolege s kojim sam u to vrijeme prangijao na dvije gitare u 'bendu' pod nazivom 'Loša probava' .


'PUNJENE GAĆE' MARIOLINA SPIGOROZZIA

Omamljen rujnim vinom u jednom trenutku sam stvarno imao namjeru potražiti talijansko-hrvatski rječnik kako bih pronašao kako se na talijanskom kaže 'punjene gaće',ali onda je razum prevladao.
Dakle,jedna od najpotresnijih fotografija druge polovice dvadesetog stoljeća svakako su neizbježne Spigorozzieve 'Punjene gaće' .
Fotografija spada u sam vrh fotografskog izričaja i jedan od najbitnijih trenutaka europske i svjetske umjetnosti uopće jer nitko nikad u suvremenoj umjetnosti nije postigao takav eklatantan prikaz otuđenja suvremenog čovjeka.
(Koristim ovaj trenutak pa bih se ispričao nekom eventualnom perfekcionistu kojeg smeta nedovoljna kvaliteta fotografija.To je zbog ograničavajućih tehničkih okolnosti.Krepaj,budalo!)
Laici gledajući ovu fotografiju najprije traže gdje je gornji dio trupa modela koji sjedi i nakon opetovanog pokušaja obično odustanu,a onda bi pogledali zamišljenog Spigorozzia koji bi pritom kao svi umjetnici obično pušio i zamišljeno gledao u daljinu...a to što se nakon dva dana šporko suđe skorilo u sudoperu i kuća nije pometena tjedan dana nema veze.)
Ljubitelji istinske umjetnosti doživljavaju pravi grč sladostrašća kad nakon sati i sati promatranja ustanove (za mentalno oboljele) da je riječ o trapericama punjenim mudantama i čarapama s parom izlizanih kaubojskih čizama 'pitajbogaoklenmi' kako sjede na stolici.
Na tren se začude koliko blesav mora biti netko kome ovakve umobolne gluposti padaju na pamet,ali na kraju moraju priznati poraz jer je skoro pa nemoguće povući paralelu sa bilo čime ikad viđenim,a to je,po meni, i smisao svake prave kreativnosti,pa i konceptualne umjetnosti općenito.
Najlakše se u centru Zagreba skinuti gol pa pred očima zapanjenih prolaznika jebavati asfalt.

PUNJENE GAĆE-MARIOLINO SPIGOROZZI-1996.



Treća slika je svojevrsni egzemplar...


Znate,šta?
Skoro su 4 sata!
Idem na počinak....


- 18:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 11.06.2013.

'SPIG'-ova PREMIJERA 'TI RITU PIRI PIP'-'CYBER JUNKIE'

U slatkom iščekivanju nove epizode donosim Vam najfriškiji spot koji ćete zahvaljujući 'SPIG'-u vidjeti među prvima na svijetu.

Moj introvertirani rodijak Cio,legendarni saksofonista kultne grupe 'Ti ritu piri pip' mi je ovo čudo pokazao prije nekih tjedan dana i iako je slika na zaslonu mobitela bila malešna i iako se nije čulo tebe Bože ništa ostadoh...... 'PAF'!

Onako ljudski, bih iskreno volio da razvale sve što im se ispriječi na putu jer ovo je jednostavno predobro i za ne znam što još sve ne.
Od pjesme,produkcije,svirke....The best of Isola del Morte (ajde dobro,i iz Šibenika jer je pola benda otale)

Vežite se,polijećemo!
'TI RITU PIRI PIP' ekskluzivno na 'SPIG'-u!






...a zbog nesavršenosti Bloga (I MOJE OČITE NEUKOSTI) nešto se izmiješalo pa ću Vam ponovno zavrtjeti i moju babu.

TISNO UNITED!!!!

Na pragu smo ljeta 2013!
Koji CD će mi praviti društvo tijekom narednih par mjeseci nemam pojma,ali zato se dobro sjećam koji je obilježio prošlo ljeto.
Bend koji je nemoguće ne voljeti ma koliko ti god mislio da si znalac i sa pozicije nekog samozvanog stručnjaka gledaš s visine na sve što nije ejsid fri đez ili nešto slično.

''Sve pjesme grupe 'Ramones',liče na jednu te istu,ali zato je ta odlična!'',rekao je jedan glazbeni kritičar.

Dame i gospodo!
Najfurioznija brijačina o jednoj babi koja vrhunski bere smokve.
Za gitarska sola je zadužen moj bivši radni kolega Mr. Pat Karanfilić,a ritam sekcija se ne bi posramila ni puno razvikanija imena.

'TEŠKI OSJEĆAJI',ponovno na 'SPIG'-u!!!

Yeah!!!





- 12:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (6)
Rujan 2014 (5)
Kolovoz 2014 (8)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (8)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (8)
Lipanj 2013 (6)
Svibanj 2013 (8)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (13)
Veljača 2013 (8)
Siječanj 2013 (6)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (7)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (8)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (6)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (7)
Siječanj 2012 (12)
Prosinac 2011 (8)
Studeni 2011 (8)
Listopad 2011 (9)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (10)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (9)















































Tesla je umro,Einstein je umro,a ni ja se ne osjećam najbolje - MAURICE SPIGOROVSKY

free counters


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se