20.11.2005., nedjelja
Angels deserve to die
 Na Zagreb se počela spuštati noć. U zraku se osjećao miris snijega. Bio je prvi dan novembra, i K. je upravo izašao iz tramvaja broj 4 na glavnom kolodvoru. Bio je to mlad muškarac kratke crne kose. Na mršavom tijelu visio je zimski kaput. Lice mu je bilo blijedo i upalo. Oči su jedine odavale da u njemu ima života. To je mogao biti bilo koji prolaznik, ipak, K. se razlikovao od mnogih. Imao je sposobnost uočavati ljude i, što je još važnije, imao je sposobnost uočiti one koji to nisu bili. Naučio se živjeti s tim. Naučio je to podnositi. Popravio je kaput, osvrnuo se i pogledao prati li ga itko. Oči su mu odavale strah, iako je to pokušao sakriti. Da, strah i nelagodu. Nastavio je put pješke. Već je izdaleka mogao čuti Ciganku: – Kupite lijepe margarete, svježe ubrane danas – govorila je Ciganka pokušavajući prodati već uvenulo cvijeće. Lice joj je bilo smežurano i oči su se teško vidjele. Bila je jako stara i ne bi se moglo lako odrediti koliko godina zapravo ima. Svejedno, u njoj je bilo snage. Nudila je ljudima cvijeće ali se nitko nije obazirao. K. je stao i dao joj nešto novaca. Pomislio je, onako, za sreću. Želio je krenuti dalje ali ga je Ciganka primila za rukav. – Hvala, gospodine, Bog vas blagoslovio. – reče ona. K. je sumnjičavo pogleda i nađe čudan osmijeh na njenom licu. Otrese ruku i krene dalje, a hladan osjećaj prože ga u tom trenutku. – On zna što radim – pomisli. Tražio je odgovore na pitanja koja se nisu smjela postavljati i on je znao da postoji veliki rizik. Ali nešto ga je vuklo i on je morao saznati istinu. Nije znao treba li vjerovati onom stvoru koji je pokrenuo sve ovo. Jedino u što je bio siguran jest da je stvor (što god on bio) bio izrazito uvjerljiv. Hodao je pognute glave i gotovo zatvorenih očiju. Put se sam otvarao. Upute mu nisu niti trebale. Noćna svjetla obasjavala su ulicu koja je bila prazna. Osvrnuo se još jednom. Možda se nadao da će ga netko spriječiti. Ušao je u zgradu i počeo se uspinjati stepenicama. Došao je do trećeg kata i ušao u dugačak hodnik na kraju kojeg su se nalazila vrata. Pokucao je i ušao u veliku prostoriju. Bila je potpuno prazna bez ikakvog namještaja i izgledala je kao da je već duže vrijeme napuštena. Kroz prozor je ulazila žuta svjetlost ulične rasvjete. K. je napipao prekidač i pokušao upaliti svjetlo. Čula se samo kliktanje. Prekidač, naravno, nije radio. – Zatvori vrata – čuo je kako dolazi iz sjene – Došao sam po odgovore – promucao je K. Domaćin ga je pošteno preplašio i K. nije znao smisliti bolji odgovor u tom trenutku. Iz mraka se čuo smijeh. Promolilo se lice. Prvo su se vidjeli iskeženi bijeli zubi. Odmah poslije pokazalo se cijelo tijelo. Bio je to muškarac u svojim tridesetima. Plave kose i izražajnih plavih očiju. Gol do pasa. Nije davao znakove da osjeća hladnoću. K. je stao pred njega. – Ponudio bih te da sjedneš, ali vidiš i sam da nemaš gdje – rekao je plavooki domaćin i nastavio – Kako si me našao? Ti si jedan od onih, zar ne? – Da. – rekao je K. – Nije bilo teško. Znao sam put kao da sam njime hodao tisuću puta. A i imao sam malu pomoć.. – rekao je na kraju s dozom nelagode. Nije bio siguran treba li štititi tog stvora koji je ispuzao iz kanalizacije i rekao mu toliko uznemirujućih stvari. – Foedus? Da, on zna biti poprilično… brbljav. – rekao je plavooki i spustio glavu. Izgledalo je kao da je i on zabrinut. – Foedus neće još dugo, - i nastavio sasvim tiho - previše toga priča, onaj će ga maknuti ubrzo. – Znači, govorio je istinu? Je li moguće, je li moguće da.. Reci mi… trebam znati.. moraš mi reći, ovo je previše važno.. važno za sve nas.. K. više nije bio siguran ni u što. Treba li im vjerovati? Što je više želio znati to je više žalio što će saznati. – Koja je svrha njegove obmane? – upitao je K. – Da može nama manipulirati. Kako ne shvaćaš. Zar je uopće to bitno? Zar misliš da ćeš nešto promijeniti? Zar ne shvaćaš da ništa više nije važno! Ništa više nije važno. – završio je a u očima mu se vidio potpun gubitak ikakve nade. Prozor je bio otvoren i žuta ulična svjetlost ispunjavala je prostoriju. K. je zateturao. U glavi mu je počelo tutnjati. Osjećao se kao da se cijeli svijet srušio na njega. Napravio je nekoliko koraka u nazad, napipao vrata, cijelo vrijeme ne skidajući prestrašen i nepovjerljiv pogled s domaćina. Na kraju je istrčao van. U glavi su mu prolazile svakojake misli. Nije ih mogao srediti. Mislio je da je sasvim poludio. Hladnoća je postajala sve jača i jača. Ali on ju je prestao osjećati. Nije ni podignuo pogled ali je znao kuda ide. Vozač tramvaja, možda od umora, nije vidio muškarca u kaputu, s pognutom glavom, kako stoji na tračnicama. Bilo je prekasno da zakoči. U prostranoj prostoriji u kutu, sklupčan, sjedio je muškarac plave kose i izražajnih plavih očiju. U svojim tridesetima, gol do pasa. Držao je u ruci nož. Dignuo se i otišao do prozora. Žuta svjetlost obasjala mu je leđa. Na njima su se vidjele dvije velike otvorene rane. Nije bilo teško naslutiti da su tamo nekad bila krila. Mogao je vidjeti tramvaj kako stoji i veliku krvavu masu na tračnicama. Nasmiješio se. Uzeo je nož i zario ga u prsa. Čulo se kako probija kost. Crvena tamna tekućina potekla je iz rane. Pao je na pod i čekao. Nakon nekog vremena osjetio je da se u prostoriji pojavilo nešto. Nije bio siguran hoće li doći i olaknulo mu je. Za njega ipak ima spasa. – Došao si po mene? Mislio sam da nećeš, ali mi je nešto govorilo da si mi ti izlaz. Nakon što me on napustio, mislio sam da sam potpuno izgubljen. Rođen sam da mu služim i nisam nikad posumnjao u njegove namjere. Zašto bih i trebao? Ta on je Bog! Ali sam trebao. I kad sam saznao da je sve to bila jedna velika laž, kad sam shvatio da je sve uzalud, da ga uopće nije bila briga, shvatio sam još nešto. Ti ćeš me osloboditi. Na tebe nema utjecaja. Ti sam određuješ tko ide s tobom, zar ne? Zaboravio je da ipak imam jedan izbor, a taj je da umrem. Da nestanem.. – u njemu se pojavila nada. Nada kakvu dugo nije osjetio. – Žao mi je, ali ne smijem. Mislim da zavrjeđuješ da ti to kažem u lice. – rekla je Smrt i napustila prostoriju |
