Name Required

srijeda, 18.05.2011.

Naviknuti ka tovar na batine (I)

Mudar je naš narod kada kaže da se netko naviknuo na nešto kao magarac na batine ili konj na sedlo. Iako bi se mogli lijepo zabaviti suptilnim razlikama izmeðu ovih poslovica, zajednièko im je navikavanje na nametnute neprirodne stvari koje s vremenom bez razmišljanja uzimamo zdravo za gotovo i ne pomišljajuæi da bi stvari mogle, i dapaèe - morale biti drugaèije.

Nedavno sam dobio forwardušu u kojoj se opisuje što su sve navodno Libijci dobivali besplatno od države za vrijeme vladavine Moamera el Gadafija. Ne ulazeæi u toènost tog maila, èinjenica je da s vremena na vrijeme naletimo na informacije što je sve od onog što mi skupo plaæamo, u nekim zemljama besplatno ili jako jeftino. Prvenstveno mislim na zemlje arapskog svijeta i bivšeg SSSR-a bogate energentima. Neke od tih zemalja nisu nužno bogate na svim poljima, ali svoje nacionalno bogatstvo kojeg imaju dijele s narodom. Ne moramo iæi dalje od Slovenije koja je svoju kompletnu ekonomiju stvaranu u komunistièkom režimu privatizirala pomoæu vauèera: od novoroðenèadi pa do staraca svaki je Slovenac dobio bon za kupnju odreðenog broja dionica. Ne ulazeæi u struène, tehnièke i politièke detalje, svaki je graðanin dobio dio nacionalnog bogatstva.

A mi? Mi smo jadni, mali siromašeni, ratom razrušeni, u pretvorbi pokradeni, od Bandiæa i hadezea opustošeni, od svih živih izdani i nemamo ništa.... Ma da? Tako smo siromašni i nemamo ništa, a to ništa Eunija traži da što prjie privatiziramo. Zar oèekujete od velikih korporacija da bi nešto uzele što je bzvz i neprofitabilno? To me sve podsjeæa na onaj vic kad mali Perica u komunizmu piše zadaæu: Prije rata živjeli smo pod kraljem a narod je bio jako siromašan i ništa nismo imali. A onda su došli okupatori i sve su nam uzeli...

Pa što mi to imamo?

Ne oèekujte od mene neki veliki odgovor. Pa toène podatke nema ni vlada, a ja mogu tek nagaðati. Nagaðam, da Hrvatska ima ogromne kolièine zemlje. Svakojake zemlje. Graðevinske, poljoprivredne, neobraðene, ravnièarske, brdske, plodne, kamenite, šumske, uz obalu, uz rijeke... Ona zemlja koja je na ovaj ili onaj naèin u državnom vlasništvu, uglavnom zjapi neiskorištena, zapuštena, puna korova, divljih deponija, raj za glodavce! Republika Hrvatska u dvadeset godina postojanja nije imala vizije što da radi s tom zemljom, što znaèi - ne treba joj. I umjesto da se povedemo za primjerom zemalja s poèetka ove prièe, pa da podijelimo zemlju ljudima, vlade æe i ubuduæe sjediti na mrtvom kapitalu, a mi æemo idalje smatrati kako je to "njhova" zemlja i da "oni" imaju pravo upravljati s njom kako žele. Dapaèe, da nam netko i da tu zemlju, doživjeli bismo kao da nam je nešto poklonjeno a ne vraæeno ili povjereno na upravljanje. Navikli smo na siromaštvo i nepravdu, kao konj na sedlo i zapravo racionaliziramo takav sustav kao normalan. "Dobro, reci mi, a zašto bi ti država trebala dati svoju zemlju?", upitao me moj sugovornik.

Kada bismo pametno postavili pravila igre, moglo bi biti jako zanimljivo. Znaèi, svi graðani RH, živi na dan 1. 1. dvije i neke godine, dobe kupon koji im daje pravo na jednaku površinu zemlje. Kuponi se mogu ili zamijeniti za zemlju (realizirati), ili prodati. Roditelji ne mogu prodati kupone svoje djece ni pod kojim uvjetima, ali ih mogu realizirati, s time da se zemlja nemože otuðiti do punoljetnosti djeteta. Nerealizirani kuponi se mogu nasljeðivati prema zakonima o nasljeðivanju. Zemlja steèena realizacijom kupona ne bi odmah prešla u vlasništvo nego bi je graðanin dobio na neko odreðeno vrijeme (5-10 godina) na besplatno korištenje. Po isteku roka korisnik se može knjižiti kao vlasnik. Kvaka 22 treba biti da zemlja nije dana na korištenje bezuvijetno. Korisnik bi svake godine o svom trošku trebao na propisani naèin dokazati da je ta zemlja u upotrebi - da na njoj nešto raste i da se to što raste održava ili ubire, odnosno da je na njoj nešto sazidano i da je to nešto u upotrebi. Ako se zemlja ne koristi na propisani naèin, zemlja se može dodijeliti nekom drugom na korištenje.
Problemi mog koncepta su da država sama ne zna èime raspolaže, te da nemam ideju kako odluèiti tko æe dobiti najatraktivnije i najplodnije zemljište. Osim možda po principu "Tko prvi njegova djevojka", no tko odluèuje tko je prvi? Možda napraviti javno izvlaèenje, poput lutrije za amerièku zelenu kartu; to bi bilo najmanje pravedno rješenje, ali jedino koje iskljuèuje korupciju.
Ali zašto stati samo na državnom zemljištu? Ima li pravo zajednica prisiliti vlasnike neiskorištenog zemljišta da ga poènu koristiti? Zamislimo situaciju: Nalazite se na otoku. Loše je vrijeme, brodovi ne voze, a dijete hitno treba na kopno, u bolnicu. Èak ni helikopter ne može doæi od Splita. Jedino plovilo u luci koje bi se moglo mjeriti sa valovima je gliser od stranca koji dolazi samo ljeti, ali kod barba Joze je ostavio kljuè. Ima li Barba Jozo pravo dati brod na korištenje da se spasi život? Neæe se provaliti u njega, neæe se ukrasti niti oštetiti, koristit æe se u svrhu u koju je namijenjen, i to samo dok gazde nema, natankat æe mu benzine, a i spasit æe se život?
Jedna od filozofskih definicija vlasništva kaže da se privatno vlasništvo ne smije postaviti tako da iskljuèuje drugima korištenje te stvari. Ne vidim razloga zašto bi se, uz ne diranje prava vlasništva, ne bi moglo regulirati pravo korištenja. Kao i u prethodnom primjeru morali bi se zadovoljiti neki kriteriji: Prvo i osnovno da vlasnik ne koristi zemlju, da vlasnik dobije neku naknadu za korištenje, da se zemlja ne devastira trajno (npr.: na neobraðenoj njivi neæe se saditi voænjak, a zapušteni vinograd ne smije se posjeæi nego dovesti u red), zatim korisnik mora imati zajamèeno korištenje zemlje na rok u kojem æe mu se isplatiti dovoðenje zemlje u red, a možda da mu se da i pravo prvokupa. Ovakvo što ne bi bilo bez presedana, jer kada je u pitanju ogranièeni resursi, kao što su obale, šume, radijske frekvencije, država u pravilu gleda na vlasništvo kroz prizmu koristi za zajednicu. Dapaèe, nakladnik koji se ne pridržava koncesijskog ugovora za odreðenu frekvenciju, gubi je. Zašto, o zašto, zemljoposjedniku koji uzgaja koprive i maslaèak, ne bi smjeli samo privremeno uzeti zemlju i dati nekome tko æe na njoj zaraditi dovoljno novca i za sebe, i za državu i za najam zemljoposjedniku? Konaèno, ako postoji prisilna prodaja kada je rijeè o izgradnji cesta, pruga i slièno, zašto bi bila tako nezamislivo i nametnuto iznajmljivanje?

Ovakvim ludim programom, koji æe mnogima smrditi na socijalizam, jer su se tako lijepo navikli na svoja sedla, odjednom bi nezaposleni imali priliku nešto raditi na svojoj zemlji, poveæala bi se poljoprivredna proizvodnja, okrupnila bi se zemljišta, neki bi i zaradili prodajuæi svoje kupone, jer nemaju afinitet za zemlju, a oni koji žele obraðivati zemlju imali bi jeftine zemlje za kupiti na pretek. Poveæao bi se i izvoz, jer mnogi obrazovani gradski ljudi koji sada nemaju niti zemlje niti love da je kupe, pronašli bi svoju nišu, kako na toj maloj parceli koju su dobili, uzgojiti neku kulturu koju mogu prodati vani gdje postoji velika potražnja za ekološki uzgojenom hranom. Ljudi bi time dobili veliki poticaj da postanu poduzetni, aktivni, misleæi, nezavisni, ali nekako mi se èini da je to glavni razlog zbog kojeg ovaj film neæemo skoro gledati u Hrvatistanu. Barem dok se u politiku ne ukljuèe ljudi koji imaju snage provesti ga u djelo i poèeti skidati naše tovare s ovisnosti o batini.

<	svibanj, 2011					>
P	U	S	È	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljaèa 2011 (3)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (21)
Lipanj 2010 (10)
Travanj 2010 (2)
Veljaèa 2010 (1)
Sijeèanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (7)
Rujan 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?