Name Required

I want you to get mad!

srijeda, 28.07.2010.

Pogriješio sam

U mladosti sam mislio pojedinac je sve; alfa i omega; a sve ostalo tu je da ga sputa i izrabljuje. Sada vidim da se pojedinac realizira svoja prava i svoju dobrobit kroz zajednicu. Sada kada sam upoznao razne obitelji, vidim što znači "biti nečiji"; kako je kada ti pomažu i kako je pomagati drugima. Sada mi je puno jasnije zašto se komunizam i liberalni kapitalizam iz svih oružja okomljuju na obitelj kao temeljnu jedinicu društva, te zašto se crkva toliko htjela nametnuti kao njena zaštitnica. Sada mi je jasno mediji forsiraju ismijavanje obiteljskih veza kao nešto plemensko, te zašto ističu samo nepotizam i kumstvo kao produkt obiteljske podrške.

Kao mlađi, mislio sam da je država moj protivnik i da je loš gospodar, pa da zbog toga što više njenih funkcija treba privatizirati. Sada, iako imam još i više razloga da mi država bude protivnik, mnogo više dokaza da je loš gospodar, svjestan sam da je ona još jedina instanca na koju mogu utjecati. Jednom kada se neki servis privatizira, građani na njega nemaju utjecaja. Banke, telekome, odvjetnike, ne mogu opošteniti, ali barem u teoriji mogu utjecati na političare, koji će donijeti drugačije propise, koji više odgovaraju građanima.

Kao klincu, prvi susret s vojskom bio je lokalni garnizon JNA. Strašno. Neki drugi svijet. Država u državi. Mogli su što su htjeli. Ono kratko vrijeme od nekoliko godina s početka devedesetih vojska je dobila pozitivni kontekst, prvenstveno zato što su je činili oni koji s vojskom nisu imali nikakve veze; obični, pošteni, požrtvovni ljudi iz naroda. Do početka novog tisućljeća vojska je opet postala povlaštena kasta privilegiranih ljudi s puno moći i malo odgovornosti. Bilo mi je drago kada su ukinuli obavezno služenje vojnog roka, ali već sada vidim kvaku. Mrska JNA je obaveznim služenjem vojske omogućila obranu Hrvatske. Građani su znali koristiti oružje u trenutku kada je trebalo. Danas je vlast sigurna od bilo kakvog oblika pobune naroda koji je razoružan, uškopljen i neobučen za ratovanje.

Riječ izdaja nikako mi nije sjedala. Prvenstveno u Juzi, izdajnici su većinom bili oni koji je nisu nikad nisu ni voljeli, pa kako su je onda mogli izdati? Osim njih, u Juzi, a kasnije i za neumrlog oca svih Hrvata, bilo je i onih izdajnika koji nisu imali ništa protiv države, nego su je samo vidjeli na drugome putu, upravljanu na drugačiji način. Pa kako si onda izdajnik, ako svojoj zemlji želiš dobro. I na prijelazu tisućljeća, ta se riječ dobrano dijelila neistomišljenicima, a meni ona nikako da legne. Međutim, sada, nakon svih jubitoa, mostova usred ničeg, kamiona, helikoptera, vlakova, ofarbanih tunela, nakon doviđenja i hvala na suradnji, nakon licemjernih cereka i golih ministara, broševa, pendreka i suzavaca samo mi je jedna riječ na ustima IZDAJA!

Danas pišem o tome, jer to je sve što mogu. Ali ne mirim se s time. Već sutra; već prije kraja ove godine, ja poduzimam nešto, o čemu stalno pišem. Tko će sa mnom?

28.07.2010. u 23:21 • 2 KomentaraPrint#Share

utorak, 27.07.2010.

Koliko je 17 od 123 tisuće?

O čemu ja stalno govorim? Da ljudi trebaju više participirati na izborima - i aktivno i pasivno.
Eto i zašto!
Slučajno naletih na rezultate izbora za županijsku skupštinu Šibensko kninske županije iz 2005. godine.
Ukupno birača:123.530
Glasovalo birača: 47.306 (39,85%)
Najjača lista: HDZ: 16.667 glasova - 18/41 mandata
44% mandata za 14% glasova.
Pitanja?

27.07.2010. u 08:29 • 1 KomentaraPrint#Share

ponedjeljak, 26.07.2010.

Ljudi su u našem selu nerazumni

"Ljudi su u našem selu nerazumni. Na rijeci imamo od vajkada stari mlin, vodenicu. Mlin je seoski, zadružni. Zajedničko je to imanje svih nas. Pa što je s mlinom? Eno ga već šest godina svega zarasla u drač. Trune. A zašto? Samo zato, što se most preko potoka, koji utječe u rijeku, provalio i ne može se kolima prijeći preko jarka u mlin. Neki su seljaci bili zato da se most popravi, a drugi su se tome protivili. Bogati vlasnik parnog mlina spretno je to iskoristio. Podmitio je neke ljude u selu rakijom i drugim mitom. Ovi su stvorili stranku koja nije htjela popraviti most. Svi su prešli mljeti u parni mlin, a svoju zadružnu vodenicu ostaviše. I mlinar je napokon morao napustiti mlin. Odselio se u drugo selo. Zašto? Zato što je rakija tako razjarila ove dvije stranke u selu, da je pola sela mljelo u jednom, a pola u drugom susjednom parnom mlinu, a u svom zadružnom nitko živ! Kada bi mlinar sam i popravio most, seljani opet ne bi kod njega mljeli, pa on ne bi mogao živjeti. Zato ni jedan mlinar nije više htio zadružni mlin. Bojali su se mržnje u selu. Nahuckani su seljani ratovali jedni protiv drugih. U isto vrijeme dvostruko skuplje mljeli su u susjednim parnim mlinovima, a naš je zadružni mlin do krova obrastao u korov."

Mato Lovrak: "Družba Pere Kvržice", 1933. godina.

Ne znam bi l' se smij'o il' plak'o.
Name Required 2010.

26.07.2010. u 22:35 • 2 KomentaraPrint#Share

nedjelja, 25.07.2010.

Odrastimo više!

“Novi ministar uništio je osam godina teških napora samo radi zvučnog naslova u novinama!”, reagirao je ogorčeno Goli kuhar. Osam godina napora o kojima govori Jamie Oliver jest njegov pokušaj da u engleske škole zloglasne po nekvalitetnoj hrani uvede nešto raznovrsniju prehranu. Zvuči naivno; idealistički, ali Jamie je vjerovao u to.
Ta je priča tako zorno pokazala ono o čemu stalno govorim - politika je ta koja je zaslužna i kriva za sve dobro i zlo u društvu; može se skupiti 4096 nutricionista i doktora, koji će ustvrditi da prženo ne valja jesti svaki dan, ali je dovoljan samo jedna ministar da kaže: "Ako ljudi žele prženo, dobit će prženo, što god vi mislili o tome!" i da bude po njegovom. Ali nije novi ministar Darth Vader u cijeloj priči. On je više Al Pacino u Đavoljem odvjetniku. Ministar je humanist, čovjek od naroda, koji mu daje upravo ono što narod hoće. Ponovit ću - čovjek je samo napravio ono što njegovi birači žele. Slažete li se? I tko je onda kriv?
Odabrao sam baš ovaj primjer kako bi u priču bila uključena i djeca. Kad smo djeca, dvije su stvari jako ugodne: roditelji se brinu za nas i odlučuju za nas. Taj osjećaj sigurnosti i razigranosti, potreba da "će sve biti OK, jer se netko brine za nas" toliko je jaka, da nije ni čudo da ga nalazimo u religijama (mi smo svi djeca Božja, u kršćanstvu), društvu (muž je otac obitelji) i ideologijama (domovina, partija ili Zemlja kao majka). Svo troje pojedinca uljujkuje u osjećaj lažne sigurnosti i oslobađa ga vlastite odgovornosti za poslijedice odluka u svom životu (Božja volja, sudbina, karma, običaji (tako mora biti), viši ciljevi i sl.) Na taj način lakše prihvaćamo stvari koje inače ne bismo željeli, asocirajući se na djetinjstvo. Tada su nam roditelji branili da radimo što hoćemo, ali imali smo taj osjećaj sigurnosti, za kojeg bismo sada sve dali da ga opet imamo. Baš sve. I slobodu, također. Jer, da, ne volim skidati cipele na ulazu u avion, ali znate, vlasti su rekle da ćemo se tako zaštititi od terorista! I sad smo sigurni.

No nisu teroristi jedini bauk. Samo treba pustiti balon o neisplati mirovina, i odmah je lakše progutati kredit od kojeg su nepovoljnij samo oni koji nas vrebaju sa stupova. Ako. Općenito, vlasti i mediji konstantno nas plaše, pumpaju negativnosti kako bi "do ibera" pojačali našu glad za sigurnosti koju nam, eto jelte, baš oni pružaju.

Ali oni to ne bi mogli činiti da mi nismo drugačiji.

Mi jednostavno ne želimo odrasti! Mi smo vječita djeca. Jer biti mlad je poželjno. U kojem se oglasu za posao traže stari i iskusni? Postoje jedino mladi i dinamični, pa i mi stariji moramo biti mladi, volimo sve što vole mladi, idemo na fejs, igramo igrice preko mreže, kupujemo igračke, ajfone, androide, điđe, aute, motore... Ono što se nekoć kod muškaraca zvala kriza srednjih godina, danas počinje najkasnije do 30. Lajk, odgovornos?! Ma to saks! Jedan je život, i treba se dobro provesti. Za stan ionako nikad neću uštedjeti pa ću uzeti najskuplju makinu s full opremom na najduži rok otplate - da mi bude što manja rata. E kak sam pametan. Treba uživati, kupovati što više krpica, biti in, pratiti trendove i biti što više zaokupljen svijetom selebova. Ma zamislite, ima jedan novinar, koji ne zna tko je Amy Winehouse?! Halo?! U kojem je on stoljeću...
A djeca, djeca su obaveza! Ja još nisam sprem(an)/na na to, još se školujem, nemam pravi posao... a nemam ni pravu osobu s kojom bi to želio/la proći. Pa to je sasvim u redu imati prvo dijete nakon četrdesete; to svi danas rade. Pa nismo mi u srednjem vijeku, ne? Konačno i sad baš nisu vremena za imati djecu, pa vidiš kakva je situacija, kriza, recesija, kriminal, politika...

Pa da, pitam se zašto je politika takva. Političari ne padaju s Marsa; oni izrastaju iz društva. Ako smo svi mi takvi djetinjasti, političari nas mogu samo poticati u tome. Ljudi, odrastimo više, svi skupa i ja s vama. Odrastao čovjek donosi odluke, važne životne odluke, kako bi svoj život što više držao pod svojom kontrolom. Tko te odluke izbjegava donijeti, odlučivat će netko drugi umjesto njega: religija, roditelji, običaji, političari. Tko te odluke izbjegava donijeti, nema se pravo žaliti ako zbog toga loše prođe u životu. Ako prihvatimo da nijednom narodu u povijesti sloboda nije darovana, to vrijedi i za pojedinca; i pojedinac se za svoju slobodu odnosno za svoju samostalnost mora izboriti svojim vlastitim odlukama.

Odluke o kojima govorim, nisu samo one odluke koje se tiču nas samih, već i zajednice na razini od naselja do države. Ako pedeset posto ljudi smatra da je pobačaj loš, onda gad demit, gdje su oni ako nisu na ulicama, jer žive u zemlji koja po njihvom uvjerenju zakonski dopušta ubojstvo. Ako 60 posto ljudi nisu ni za hadeze ni za esdepe, gdje su oni, na dan kada se dijele koncesije na upravljanje zemljom?
Odrastimo, ljudi, već jednom i izborimo se da bude ono što mi želimo da bude. Reče Picasso Tko želi nešto učiniti, nađe način. Tko nešto ne želi učiniti, nađe ispriku. Birajte što hoćete pronaći. Ja želim pronaći način. Moj način je da utječem na stranke, koje će utjecati na politiku, koja se treba promijeniti i omogućiti ljudima dostojanstveni život. Što vi želite naći, kad odrastete?

25.07.2010. u 12:26 • 2 KomentaraPrint#Share

subota, 24.07.2010.

Jet anada poliglot

Njen dej after jestdej je The day after tomorrow za sve nas.

24.07.2010. u 21:16 • 1 KomentaraPrint#Share

srijeda, 21.07.2010.

Pogubili dužnosnika zbog loših pregovora

Sjeverna Korea uz još neke veće i manje države, jedno je od zadnjih mjesta na svijetu na kojima bih se želio zateći. Ipak, nije ni kod njih sve tako crno:
http://www.jutarnji.hr/sjeverna-koreja--pogubili-duznosnika-zbog-losih-pregovora/848492/

Južnokorejski dnevnik Dong-a Ilbo objavio je da je Sjeverna Koreja pogubila svoga bivšeg pregovarača s Južnom Korejom, vladina dužnosnika zaduženog za razgovore između dva sukobljena susjeda od 2004. do 2007. godine.

Seulovo ministarstvo zaduženo za odnose sa Sjeverom nije željelo potvrditi informaciju, a služba sigurnosti izjavila je da provjerava podatak. Dvije Koreje redovito su održavale razgovore nekoliko puta na godinu s ciljem poboljšanja razmjene među zemljama te smanjenja tenzije na granici, jednoj od najutvrđenijih i čuvanijih na svijetu.

Posljednji sastanak održan je 2007., a ne zna se koji je sjevernjački neuspjeh Kwon platio glavom i kada. U ožujku je izviješćeno da je nekoliko osoba pogubljeno kad su se seljaci pobunili zbog neuspješne ekonomske reforme. Devedesetih je preneseno kako je jedan visoki dužnosnik pogubljen zbog gladi koja je zavladala.

Tenzije između dvije susjedne zemlje ne jenjavaju otkad je u ožujku potopljen južnokorejski ratni brod u Žutome moru za što Seul krivi Pyongyang. Odnosi su poljuljani od 2008. kad je proamerička konzervativna vlada preuzela uzde zemlje i počela s politikom treniranja strogoće prema nepredvidljivom susjedu.

Kada bi barem još jedna zemlja uvela smrtnu kaznu za one koji u pregovorima izdaju interese svoje zemlje....

21.07.2010. u 22:49 • 1 KomentaraPrint#Share

utorak, 20.07.2010.

Thomas Jefferson - rafalna paljba

If a nation expects to be ignorant and free, in a state of civilization, it expects what never was and never will be.

Educate and inform the whole mass of the people... They are the only sure reliance for the preservation of our liberty.

Enlighten the people generally, and tyranny and oppressions of body and mind will vanish like evil spirits at the dawn of day.


Every citizen should be a soldier. This was the case with the Greeks and Romans, and must be that of every free state.


How much pain they have cost us, the evils which have never happened.

I jedna za naše EU-file

Peace, commerce and honest friendship with all nations; entangling alliances with none.

20.07.2010. u 23:01 • 1 KomentaraPrint#Share

ponedjeljak, 19.07.2010.

Za CW i SC

Čeznem za vremenom kada mi nisu bile jasne Dilbertove fore....

19.07.2010. u 20:06 • 1 KomentaraPrint#Share

nedjelja, 18.07.2010.

You may say I'm a dreamer, but I'm not the only one!

Iako mi unutrašnji kompas kaže da se zamislim nad sobom zbog toga, u zadnje vrijeme sve češće i češće u medijima nalazim riječi ljudi koji u dobrom dijelu misle isto kao i ja.
Kako kaže Jura:

20 godina je prošlo u dimu; dolazi netko, a ne znam tko, ali jako, jako osjećam to


Napravimo val, pa neka nas ponese!
Index.hr

"Jutros sam svom 9-mjesečnom klincu objasnio da je dužan brdo para. [...] Ako se ide na ulicu, računajte na mene. Ne idem radi sebe, već radi klinca. Možda još uspijem smanjiti njegov dug ako rastjeramo prasce."
Anonimus

"Ima ljudi kojima je smiješno. Hoće li vam biti smiješno kad vas za pet-deset-dvadeset godina dijete pljune u lice zbog života koji ste mu priuštili svojim gledanjem sranja "s visine"? A i ta vaša visina... na razini je kanalizacije, govana u kojima plivamo svi a iznad kojih vam vire samo magareće uši. Mi bar pokušavamo dić glavu."
Još jedan anonimus

"Hrvatska se danas nalazi u situaciji u kojoj bi se nalazio čovjek s prosječnom plaćom koji otplaćuje pet do šest stambenih kredita. S obzirom na to da te kredite ne može otplatiti, on neprestano ulazi u nove dugove i pokušava nemoguće, a to je novim kreditima pokriti stare i tako naizgled sanirati dugove"
Ladislav Tomičić

Ne vidim rješenja u ovakvoj zemlji, ni za 25, 30 godina neće se ništa promijeniti. To će i dalje biti tako ili još i gore. Od početka 90-ih godina zna se da je u Hrvatskoj posrijedi gnjusna pohlepa, lažno domoljublje i bespoštedna pljačka. Radi se zapravo o cinizmu nemoćnih - ja sam slab, jer me netko učinio slabim i ja bi se sada morao preispitati, vidjeti tko mi to čini i suočiti se s njim. Ali većina ljudi na to nije spremna, a da to sakriju, stali su na stranu moćnih. Pa onda imamo situacije da se policija šalje da mlati ljude, a građani to tada slave. To je izraz potpunog manjka samopoštovanja, ljudi ne vide svoj život kao vrijedan življenja, predali su svoj identitet ideološkim konstrukcijama. Naše je društvo samo zbroj dvonožnih hodajućih jedinki, a ne osoba koje respektiraju sebe".
Siniša Labrović

Mi smo do te mjere propali da smo došli u situaciju da se naprosto mora nešto poduzeti.
Tvrtko Jakovina

Mislim da je ljude uhvatila apatija, a najgore je što većina misli da ne može ništa napraviti. Znam da je ljude strah za njihova radna mjesta, međutim, nažalost, ponašaju se kao muhe na vrućini koje ne znaju što da rade, a ljudi nisu svjesni svoje moći.
Reče Suzana Ritz, majka ubijenog Luke. A ako netko ima razloga da se osjeća aparično, bespomoćno, nemoćno, očajno - to je ona, jer je izgubila sina bez ikakvog razloga. No to joj nije opravdanje.
Koje vaše opravdanje treba još razoriti?

18.07.2010. u 21:47 • 1 KomentaraPrint#Share

subota, 17.07.2010.

Opomena iz groba


Mi živimo u situaciji posvemašnjeg plutanja, u kojoj su gotovo svi događaji slučajni, u kojoj su gotovo svi pothvati bez nacionalne fizionomije, u kojoj je moguće da Hrvatska postane bilo što: obična europska provincija, potpuno devastirana, europsko smetlište, prostor tehnološki zastarjelih programa, europska spavaonica, prostor jeftinog i nezaštićenog turizma… – dakle, bilo što od onoga što Europa, koja nam je u svakom pogledu superiorna, može namijeniti onima koji ne odlučuju sami o svojoj sudbini u skladu sa svojim zamislima…

Ako hrvatski Sabor u tom pogledu ne donese odgovarajuće odluke i ne zaštiti Hrvatsku tako da čuva i razvija svoju osobitost, vlastitu fizionomiju, onda možemo očekivati sudbinu onih provincija koje o sebi niti odlučuju, niti imaju svoje djelotvorno mjesto u svijetu kojem pripadaju.


Vlado Gotovac 20. 5. 1989.
Izvor

17.07.2010. u 11:49 • 6 KomentaraPrint#Share

petak, 16.07.2010.

Ekonomija kao ramjet 3/3

Ovim postom zatvaram niz od tri članka koji pokušavaju pokzati kako se suvremena ekonomija bazira na načelu "rast ili propast", baš kao i ramjetni motor, koji ili ubrzava ili se gasi. U prvome dijelu rasla je proizvodnja novca, u drugome potrošnja resursa, a sada ćemo malo o ljudima kao resursu.

Despoti Starog svijeta sva svoja bogatsva vadili su iz zemlje. Kada im je ponestalo zlata, srebra, životinja i svega ostalog što su potrošili, svoju bi vlast širili na druge zemlje, a kasnije i na kolonije. Nakon inicijalne faze kolonijalizma u kojoj se osvajala zemlja i pljačkalo sve što se zateklo, europski su kolonizatori ubrzo otkrili vrijednost kolonija kao tržišta. Tako je jedan od uzroka Američke revolucije bio i niz zakona koji su propisivali da se određena roba mora kupovati samo od Engleza. S druge strane svijeta, u Indiji, Englezi su prenijeli svu proizvodnju tekstila, jer je indijska radna snaga bila jeftinija od engleske. To je, očekivano, za posljedicu imalo potpunu propast engleske industrije tekstila. No druga je posljedica puno zanimljivija i rijeđe se nailazi u tekstovima. Kako su propašću tekstilne industrije engleski radnici postali siromašniji, nisu kupovali toliko tekstila, pa su se počeli javljati ogromni viškovi garderobe proizvedene u Indiji. Pritisnuti time, kolonizatori su morali povećati nadnice i Indijcima, kako bi i oni sami mogli kupovati robu koju proizvode. No povećanjem nadnica, gubi se smisao jeftine kolonijalne proizvodnje, pa osvajači pakiraju kofere i idu dalje. O istoj temi samo 60-ak godina kasnije, pisala je Naomi Klein u knjigama No logo i Ograde i prozori. U devedesetim godinama prošlog stoljeća Ameri su "izvezli" tekstilna radna mjesta u Kinu. Radnicima otkazi, a tžištu jeftine tenisice, koje rade robovi u Kini. No iz ovih ili onih razloga, izrabljivačima je i Kina postala preskupa, pa idu dalje, stalno pronalazeći nove i nove izvore još jeftinije radne snage, poput alijenaca iz Dana nezavisnosti. Ali kada tako, da prostiš, sjebeš domaću ekonomiju, onda imaš problem da nema tko kupovati tvoju jeftinu robu. U SAD-u, kako piše već spomenuta Naomi Klein, srednji sloj je još prije desetak godina bio ugrožena vrsta. Rad na određeno i obavljanje "privremenih poslova" (npr. vozač taksija u Colateralu), rad na dva posla odjednom, odustajanje od zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, odavno je njihova stvarnost, koju sada svom silom žele preseliti u Europu.
I tako, kao i ramjet, od ljudi se očekuje da rade sve više, sve duže, u histeričnoj trci za besmislenim rastom, pretvarajući što je više moguće vlastite radnike u konzumente vlastitih nepotrebnih proizvoda. Moramo puno raditi da možemo kupiti ono što nam ne treba. Osim toga, važno nas je poslom tako umoriti da poslije njega više nemamo volje ni za što; da ne komuniciramo s drugim ljudima, da ne razvijamo odnose i razmjenjujemo ideje, već samo da se krepani stropoštamo uz Žutu TV i saznamo tko je danas prdnuo u javnosti, jedući podgrijano jelo iz mikrovalne, kako to uostalom rade stotine milijuna Amerikanaca i Engleza. Posao nas toliko zaokuplja, da nemamo vremena za reprodukciju najmanje do 35. godine, broj živorođenih pada, pada broj onih koji uplaćuju mirovinsko, pada broj kupaca za našu robu... ...koje moramo prodati što više da bi opstali.
Bogate zemlje mogu si priuštiti uvoz ljudi i time održavati rast, ali kako kažu demografi, imigracija nije riješila demografske probleme nijedne zemlje (itervju s A. Akrapom u "Banci" 5/10.). Znate li da je broj stanovnika SAD-a u samo 20 godina porastao za 61 milijun s 248 milijuna 1990 na 309 milijuna 2010.? U Švicarskoj ima 20% stranaca, a u Njemačkoj čak 16 milijuna.

I što sad?

Ne treba se bojati. Kod alkoholičara, prvi korak prema ozdravljenju je priznavanje problema. Mi, koji smo opijeni nezainteresiranošću ili osjećajem nemoći, trebamo priznati da problem postoji; a svaki problem ima svoje rješenje! Moj prvi korak, a vidim i od mnogih među vama je pisanje bloga i sustavno senzibiliziranje onih koji još nisu svjesni problema da problem postoji ali i da ga je moguće rješiti. Evo, baš nedavno, bio je intervju s guvernerom Hrvatske narodne banke Rohatinskim, koji, za one koji nisu odavde, čovjek monstruozno muca. On priča kako su ga tadašnji liječnici htjeli poslati u školu za retardirane. Njegova mama to nije dala i mali Željko je rasturio sve čega se primio od osnovnjaka pa do doktorata ekonomije.
Danas će za opće stanje mnogi reći To je tako, KK mi sad tu možemo?; drugi će reći da nigdar ni bilo da ni nekak bilo; treći će reći da nije sve tako crno... A ja ću reći svojoj djeci (i vjerujem da ću do tada imati i neke dokaze za to) da je drugačiji svijet moguć i da ništa nije nemoguće ako se čovjek posveti tome. Primjer Željka i mame Rohatinski treba nas motivirati na tom putu!

Mi nismo od jučer. Ljudi su iznašli snage da prežive u prirodi i da je pokore, osvojili su svijet, razvili su složenu društvenost, naučili su kako stvarati dobre stvari, a onda te iste stvari zloupotrebljavati, a zloupotrebe ograničavati. Ljudski je rod pobijedio robovlasništvo, feudalizam, teokraciju, inkviziciju, kolonijalizam, rani izrabljivački kapitalizam, komunizam, fašizam, naučili smo kontrolirati bolesti, prirodu, glad, već dobrano kontroliramo (samo u kojem smjeru!) vlastitu agresiju i niske strasti, mržnju, nacionalizme, rasizme... Puno smo toga odradili. Kao i u svakom koraku do sada, postoji velika opasnost da sve ode u materinu, što nije ništa novo i ništa nemoguće za nadvladati. Samo se mora htjeti. Kao i u reklami za uloške, možemo sve, kada bismo htjeli.
Reče Stephen Fry, a mediji ga za to nagradiše nagradom najljepšeg tweeta "Drugačiji svijet je moguć, samo trebat će puno vode, zemlje i kamenja. A trebat će ga negdje i staviti". Za razliku od tog britanskog cinika, ja to vjerujem iskreno, i toliko duboko, da tu misao ponavljam u ovako kratkom tekstu. Moguć je, samo to trebamo željeti, vjerovati u to i raditi na tome.
Jedan od najučinkovitijih načina kako možete promijeniti svoj dio svijeta na bolje jest da se uključite u politiku i vratite joj pravo značenje sluškinje. Ako vaše ideje neće proći kroz vas u glavnu struju, preko koga će?

16.07.2010. u 20:09 • 5 KomentaraPrint#Share

petak, 09.07.2010.

Ekonomija kao Ramjet 2/3

Ovo je drugi od tri dijela posta koji razrađuje istu metaforu: današnji društveni, ekonomski i politički sustav uspoređujem s ramjetnim motorom. U prvom dijelu govorio sam o novcu; ali nije sve u novcu, nešto je i u zlatu i nafti odnosno u resursima...
Resursi
I dok još novac kako-tako možemo stvoriti ni iz čega, to se teško može reći za prirodne resurse. Ipak, potražnja za njima raste kontinuirano raste. Dapače, kroz povijest potrošnja određenog materijala davala je naziv epohi - kameno, brončano, bakreno doba itd. U industrijsko doba, mjerilo razvijenosti bila je količina proizvodnje čelika, kasnije tko zna što - ugljen, nafta, uran(ij), gigavatsati struje... Zbog prirode našeg društveno-ekonomskog sustava, koji je u stalnom natjecanju sam sa sobom, potrošnja resursa je u stalnom porastu. Pritisak je da se proizvodi više, po manjoj cijeni, pa prema tome, cijene sirovina trebale bi padati, pa onda ih treba još i više pronaći i eksploatirati. I tako manje više sve krivulje dijagrama koji prikazuju gotovo bilo koju pojavu vezanu za čovjeka, kroz zadnjih 150 godina izgledaju isto. Od broja stanovnika, pa do tzv. globalnog zatu(o)pljenja sve prikazuju samo eksponencijalni rast.

izvor

ALI PRIRODA TAKO NE FUNKCIONIRA!
Priroda funkcionira kruženjem; u ciklusima: voda, ugljik, fotosinteza hranidbeni lanac... Baš nedavno pročitah na papiru jedan članak o tome kako već godinama možemo proizvesti automobil koji vozi na vodik, i kao nusprodukt daje vodu. Međutim, priroda nigdje ne prenosi energiju u ciklusu vodika, pa se čisti vodik mora proizvesti, što podrazumijeva ulaganje energije. Gdje nema ciklusa, nema života.
U prirodi sve brzo dođe u ravnotežu. Ako jedne godine bude više gusjenica, bude više hrane za ptice, pa njih bude više u idućoj generaciji. One tada potamane gusjenice, pa iduća generacija ptica skapa od gladi i bude manja. Nakon toga gusjenice se oporave, i sve bude u ravnoteži. Ptice ne rade plan da "održivo rastu" i da svake godine pohvataju 8% više gusjenica, jer tako bi samo istrijebile sebe. Osim toga, gusjenice se razvijaju u kukce, koji oprašuju stabla, i daju stanište pticama, koje kontrolom populacije gusjenica, njih čuvaju od iste sudbine. Ta krhka ravnoteža, balans, ekvilibrij u prirodi je poželjno samoodrživo stanje. Mi ga nazivamo stagnacija, i želimo ga pod svaku cijenu izbjeći jer u našem sustavu vrijednosti vrijedi samo rast. Bez rasta, ramjetni motor se gasi. Ili rast ili propast! Mi težimo stalnom napretku, no priroda stalno uspostavlja ravnotežu: Ako priroda stvori bržu antilopu, razvit će i bržu mačku, u protivnom, Antilope 2.0 namnožit će se, popasti svu travu i izumrijeti od gladi.
Zbog prirode novca mi stalno moramo proizvoditi više, pa time i trošiti više neobnovljivih resursa. Europljani su otkrivali svijet, stvarali kolonije, porobljavali narode i kontinente. Kolonizatori su se promijenili, kao i njihove tehnike kolonizacije, ali i takav neo-kolonijalizam neće moći rasti vječno, jer neće moći vječno služiti svojoj svrsi. (Kolonizirati svemir za sada ne možemo.) Poznata je metafora, da kada bi Indijci i Kinezi željeli postići standard Zapada, da bi nam trebale još dvije Zemlje da se to omogući.
U ovom trenutku, u Hrvatskoj, više nego u ostaku krizom zahvaćenog svijeta, imamo preview onoga, kada resursi počnu nestajati. Kod nas je u ove dvije godine većini nas postalo bolno očita činjenica da ili ono što radimo nikome nije nužno potrebno ili da naš posao može raditi bilo tko drugi.

Na kraju ovog pomalo zbrkanog i pesimističnog dijela posta, također ne nudim rješenje, jer nisam od onih koji znaju sve. Pada mi samo na pamet misao Bertolda Brechta koju sam već ovdje citirao:

Otpilili su grane na kojima su sjedili
Iznemogli od vike
Kako se moglo piliti brže, i padali
S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu
tresli su glavama pileći i pilili dalje.

Kada počne sljedeća sezona velikih riječi, siguran sam da će na izborima pobijediti oni koji budu obećavali da oni mogu piliti brže.
Treći dio ove priče, govorit će o najvrednijem resursu od svih - o ljudima, a tu će biti itekako prijedloga i poante za oba posta .

09.07.2010. u 00:37 • 2 KomentaraPrint#Share

četvrtak, 08.07.2010.

Nakon Anschlussa i u vašem gradu...



Dob odlaska u mirovinu određivat će se statistički, a ne demokratski

Vrijeme provedeno u radnom odnosu, dobna granica za umirovljenje, pa i visina mirovine, usklađivali bi se automatski – ovisno o demografskim kretanjima, zaposlenosti te udjelu mirovinskih izdataka u BDP-u. Nova pravila više ne bi pisala politika već statistika.

S posla na groblje! Ljudi probudite se dok još nije prekasno! Zadnji put kada sam čitao Ustav, kaže da smo demokratska i socijalna, a ne meritokratska i darvinistička zemlja!

08.07.2010. u 22:11 • 0 KomentaraPrint#Share

srijeda, 07.07.2010.

Khevenhiller

Na današnji dan rođen je Kreža. Jedna prigodna misao. Među Baladama Petrice Kerempuha jamačno je najpoznatiji Khevenhiller. Znate ono - Nigdar ni bilo da ni nekak bilo. Na prvi pogled defetizam par excellence. Čemu sve, kad stvari uvijek završe svojim tokom, jer nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi, da kmet neje moral na vojščinu iti da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kako kaže Miro, kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Možda zato kaj nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu. Zato što tako mora biti. Zato što je oduvijek tako. Zato jer je tako drugdje. Zato što su taborniki pokvareni, pa pošteni ljudi radije obrađuju zemlju i ratuju tuđe ratove, ali su barem tako ostali pošteni. I još nešto - ako je tako bilo stotinama i tisućama godina, zašto mi mislimo da je apsolutno nemoguće da nam opet vlada - feudalizam 2.0.....

07.07.2010. u 22:46 • 0 KomentaraPrint#Share

Pobjednik i gubitnik



07.07.2010. u 20:16 • 1 KomentaraPrint#Share

ponedjeljak, 05.07.2010.

O sljedećem postu

Intervju Pitanje opstanka jedan je od malobrojnih članaka koji o toj prevažnoj temi zapadne civilizacije, pa time i hrvatskog društva govori jezikom znanosti, a ne demagogije i populizma. Iako se na ekranu možda čini velik, intervju je u časopisu zauzeo nešto manje od četiri A4 stranice. Pročitajte. Informirajte se, pa kada dođe sezona velikih riječi, vrednujte obećanja političara i iz ove perspektive.

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 21:29 • 0 KomentaraPrint#Share

Pitanje opstanka

magazin Banka 05/2010Ovaj članak prenesen je u cijelosti iz svibanjskog izdanja magazina Banka uz izričito dopuštenje redakcije.
© 2010 www.bankamagazine.hr


Intervju
Anđelko Akrap demograf
Razgovarala Nives Matijević


Prof. dr. Anđelko Akrap govori o problemu ranog umirovljenja, starenju stanovništva kao jednom od glavnih razloga krize mirovinskog sustava, nepovoljnom odnosu umirovljenika i osiguranika te činjenici da ljude od 50 godina, izgube li posao, tržište rada više ne treba

U Hrvatskoj će se 2011. godine provoditi popis stanovništva koji će, po svemu sudeći, ponovno potvrditi da su se demografske prilike u zemlji nastavile pogoršavati, odnosno da je omjer mladih i starih još nepovoljniji u korist potonjih. Hrvatska u tome nije izuzetak jer je cijela Europa suočena sa snažnim procesom demografskog starenja, a jedini je izuzetak Turska.

Naime, prema metodologiji UN-a, ako u ukupnom stanovništvu ima 7 ili više posto onih u dobi od 65 i više godina, onda je to stanovništvo demografski staro. U Hrvatskoj, prema zadnjim procjenama koje su napravljene 2007., čak 17,1 posto stanovnika ima 65 i više godina, a veći udio staračkog stanovništva imaju jedino Bugarska i Portugal (17,3 %), Grčka (18,6 %) te Njemačka, koja je s 19,8 posto starih stanovnika najstarija europska zemlja s preko 16 milijuna u dobi od 65 ili više godina.

Često se kao pokazatelj demografske starosti uzima i udio mladih do 14 godina u ukupnom stanovništvu - ako ih je 20 posto ili manje, stanovništvo ima regresivnu dobnu strukturu, odnosno ušlo je u proces demografskog starenja. Europa je demografski stara, što potvrđuju podaci Eurostata prema kojima je u svim zemljama udio mladih manji od 20 posto, osim Irske gdje ih je 20,3 posto i Turske s 27,9 posto, a u Hrvatskoj ih je samo 15,6 posto.

Demografija je, misleći pritom ponajprije na dobni sastav stanovništva, jedan od činitelja koji ima presudan utjecaj na mirovinski sustav, a starenje stanovništva jedan je od glavnih razloga krize u tom sustavu. O utjecaju demografskih kretanja na krizu mirovinskog sustava razgovarali smo s prof. dr. Anđelkom Akrapom s katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. On, uz niz drugih faktora koji negativno utječu na demografska kretanja, ističe i negativan utjecaj prevladavajućeg koncepta neoliberalne ekonomije, odnosno kapitala koji, kaže Akrap, “ne shvaća da ne smije pojesti u jednom mjesecu žetvu koja je namijenjena za cijelu godinu“.

Kakve su veze gospodarske krize s porastom broja umirovljenika, odnosno kako se dogodilo da je u relativno kratkom roku dramatično poremećen omjer broja osiguranika i umirovljenika u Hrvatskoj?
Specifične okolnosti, ali i neodgovarajuća zakonska regulativa, ubrzale su prijevremeni ulazak u mirovinu brojnih naraštaja rođenih nakon Drugoga svjetskog rata, baby boomera koji će relativno dugo biti korisnici mirovina.

Od prijelomne 1988. godine, kad je u Hrvatskoj zabilježen najveći broj aktivnih osiguranika, njihov broj, uz zanemariva kolebanja, opada sve do 2001. Od 1988. do 2001. broj aktivnih osiguranika smanjen je za 31 posto, što je posljedica preobrazbe političkog i gospodarskog sustava, rata i zaustavljanja gospodarskih aktivnosti. U istom je razdoblju broj umirovljenika povećan s 585.179 na 1.032.120 ili čak 76,4 posto. Rastom broja umirovljenika posebno se ističu dva razdoblja: 1990.-1992. i 1998.-1999.

S političkim i gospodarskim promjenama propala su poduzeća s velikim brojem zaposlenih usmjerena na jugoslavensko i istočnoeuropsko tržište, što je bilo posebno naglašeno u Slavoniji i Dalmaciji. Početkom 1990-ih narasla nezaposlenost u politički osjetljivom vremenu nastojala se ublažiti brzodjelujućom mjerom, tj. dokupom staža i slanjem u mirovinu, pa se teret nezaposlenosti i održavanja socijalnog mira prebacio na teret mirovinskih fondova, ne na kratki rok već na dugi jer povratka nema.

Dokupom staža stjecalo se pravo korisnika starosne mirovine, a od 1990. do 1995. staž je dokupilo oko 57.000 osoba prosječne dobi od 51 godine. Dokupom staža izgubljeni su potencijalno značajni radni resursi, a dodatno je opterećen mirovinski fond. Istodobno je progresivno rastao i broj korisnika invalidskih mirovina i u situaciji kada se izolira utjecaj Domovinskog rata. Pritom je invalidnost zbog duševnih poremećaja bila premoćno na prvom mjestu, a znamo da je to uglavnom teško provjerljiva dijagnoza.

U Hrvatskoj je sredinom devedesetih prosječna dob osiguranika pri odlasku u mirovinu iznosila 54 godine. Tako se u našoj zemlji ukorijenio institut ranog umirovljenja koji je, doduše u manjem opsegu, primjenjivan i prije 1990-ih. U našim prilikama to je dvostruki problem - prvo, umirovljenici su relativno mladi i dugo će biti korisnici mirovina, a drugo, mirovina im nije dovoljna pa rade u “fušu“ te tako oduzimaju posao onima koji su nezaposleni, odnosno povećavaju nezaposlenost. No, i u Europi se zbog visoke nezaposlenosti 1980-ih i 1990-ih godina proširila praksa umirovljenja u pedesetim godinama.

Problem omjera umirovljenika i osiguranika može se smanjiti u situaciji da drastično poraste broj zaposlenih. No, kad bi se zaposlilo svih 318.000 trenutačno nezaposlenih u Hrvatskoj, odnos bi i dalje ostao nepovoljan. To je problem suvremenih društava koji ni druge bitno razvijenije zemlje ne mogu eliminirati.

Koncept generacijske solidarnosti funkcionirao je dok je priljev među ekonomski aktivne osiguranike bio veći od priljeva u umirovljeničku populaciju, a idealan je odnos bio jedan umirovljenik prema pet osiguranika, što je u Hrvatskoj bio slučaj do 1961. godine, a u to je vrijeme i manje stanovništva bilo obuhvaćeno mirovinskim osiguranjem. U svim zemljama omjer osiguranika i umirovljenika bio je povoljan dok su viškovi jeftine radne snage iz poljoprivrede odlazili u druge djelatnosti. No, viškova radne snage u poljoprivredi više nema, a zemlje koje su se ranije riješile viška u poljoprivredi to su, kad je trebalo, rješavale uvozom radne snage. No, u Hrvatskoj danas ne možemo zadržati ni zaposliti vlastitu radnu snagu, a integracija u društvo uvoznih radnika preskupa je i za jednu Njemačku, što poslodavci gube iz vida kad govore o uvozu jeftinih radnika.

Osim toga, nijedna zemlja nije riješila demografske probleme imigracijskom politikom. To je problem koji treba rješavati jakom pronatalističkom populacijskom politikom. Uglavnom sve razvijenije zemlje imaju vrlo restriktivnu i selektivnu imigracijsku politiku. U cjelini gledano, uvozna radna snaga je ipak skupa - visokoobrazovane treba privući nadnicama i standardom, a nižeobrazovani mogu doprinijeti porastu socijalnih izdataka u useljeničkoj zemlji.

Jesu li parcijalne populacijske mjere u našoj zemlji imalo utjecale na usporavanje depopulacije u Hrvatskoj?
Od 1991. do kraja 2009. godine ukupno je 140.000 ljudi više umrlo nego što ih se rodilo. Otad traje depopulacija u Hrvatskoj, koja je zbog rata ubrzana, ali se i bez njega očekivala jer su demografski procesi dugoročni. Da bi se generacije obnavljale u jednakom broju totalna stopa fertiliteta trebala bi biti 2,1, što znači da jedna žena tijekom svog fertilnog razdoblja treba roditi prosječno 2,1 dijete. Statistika kazuje da najveću stopu fertiliteta u Europi ima Francuska (2) i Island (2,08), dok je u ostatku Europe ta stopa ispod 2, a u Hrvatskoj samo 1,38.

U Saboru je 1996. usvojen program demografske obnove, ali on nikad nije ozakonjen, pa mu je karakter bio više deklarativan. Odnosno, neke su mjere uvedene, ali nisu sve ozakonjene, što znači da se on provodio parcijalno.

Koalicijska vlada tek je pred kraj mandata usvojila obiteljsku politiku pa je nije ni počela provoditi, a neke prethodno uvedene restrikcije, poput skraćivanja porodiljnog dopusta s godinu dana na 6 mjeseci, imale su, pokazalo se, negativan učinak jer je padao broj živorođenih. Naime, s promjenom vlasti neke su mjere vraćene i prišlo se izradi nove populacijske politike ili bolje rečeno obiteljske politike. Nakon što su se neke mjere počele primjenjivati, postupno je rastao broj živorođenih.

Sabor je 2006. usvojio Nacionalnu populacijsku politiku kojom se predviđa niz mjera, ali se one također provode parcijalno. Svaka od njih je dala rezultate, ali kad bi se sve provodile demografska situacija bi se bitno poboljšala. Naime, te politike tek u srednjem i dugom roku daju rezultate. Iako Hrvatska u sadašnjim uvjetima relativno dosta izdvaja za te mjere, to ipak nije dovoljno jer nema strategije za rješavanje stambenih problema mladih. Unatoč tome stalni su pritisci od strane kapitala da se one ograniče, što premijerka zasad nije dala. I lokalne zajednice trebale bi dati svoj doprinos populacijskoj politici, što malobrojne i čine, a one koje to rade imaju početne rezultate.

Općenito, razvijena društva nisu našla “recept“ za obnovu stanovništva u istom broju, odnosno rješenje za izlazak iz škripca gdje je na jednoj strani progresivno smanjenje priljeva mladih u radnu dob, a s druge progresivno povećanje priljeva u umirovljeničku dob. Taj je problem prisutan u gotovo svim razvijenim društvima, ali je najmanji u skandinavskim zemljama i Francuskoj jer spomenute zemlje provode niz međusobno usklađenih mjera i politika u rješavanju tog problema. Dakle, to se ne prepušta spontanosti, tj. situaciji “neka ide kako ide“. No, u Hrvatskoj oko populacijske politike, koja u velikoj mjeri pripada socijalnoj politici, treba postojati nacionalni, nadstranački konsenzus jer je tu riječ o dugoročnim primarno ekonomskim interesima.

Što mislite pod time da kapital ima negativan utjecaj na demografske trendove?
Neoliberalni koncept ruši temelje socijalne države. Kapital ne želi na račun profita preuzeti rastuće troškove javnih socijalnih programa povezanih s nezaposlenošću, porastom izdataka za mirovine i zdravstvene usluge. Pritiske na državu da smanji izdvajanja za javnu potrošnju opravdava izgovorom kako će se smanjiti poduzetnička aktivnost. Stalno tvrde kako sada treba smanjiti poreze i doprinose da bi bio veći gospodarski rast i tako će se u budućnosti ostvariti svima veći standard. No, gospodarska povijest pokazuje da krupnom i tvrdom kapitalu dobiti nikad dosta.

Uporno se već desetljećima tvrdi kako je odzvonilo skandinavskom modelu socijalne države, međutim, bez obzira na sve nedaće, probleme i pritiske, u tim državama taj model još uvijek funkcionira. Investicije u ljude jesu dugoročne investicije.

No, pojedine vlade i ekonomije preslabe su da bi se mogle suprotstaviti ucjenama kapitalu koji je internacionalizacijom izbjegao potpasti pod utjecaj nacionalnih vlada i zakonodavstava. Kapital želi biti mobilan i brzo se seliti pa je upravo stoga jako malo greenfield investicija. One ga imobiliziraju, a ovako kapital može ucjenjivati nacionalne vlade svojim bijegom, što je danas veliki problem.

Riječ je naprosto o poduzetničkoj pohlepi, iako nikad dosad u svjetskoj povijesti profiti nisu bili veći. No, svjedoci smo da elemente socijalne države prihvaćaju i utvrde neoliberalne ekonomije poput SAD-a. Jer, što je reforma zdravstva u SAD-u ako ne udarac neoliberalnom modelu?

Dakle, s jedne strane koncept liberalne ekonomije želi teret demografskog starenja stanovništva prevaliti na državu, a s druge joj ostavlja sve manje prostora da alimentira sredstva za to, jer ne želi da se to rješava na teret profitne stope. A podaci pokazuju da starost košta triput više od mladosti, a i stalno se širi lepeza zdravstvenih usluga.

Nadalje, kapital želi fleksibilnost tržišta rada, ali ne bi snosio troškove financiranja socijalnih mjera koje bi trebale pratiti tu fleksibilizaciju. Želi liberalizaciju tržišta radne snage, ali ne želi financirati “zaleđe“ osobi koja je bila zaposlena na određeno vrijeme, pa je ostala bez posla. A upravo je rad na određeno vrijeme ozbiljan problem u Hrvatskoj, on je sredstvo ucjene u rukama poslodavaca. Pogotovo se žene ucjenjuje gubitkom radnog mjesta ako se odluče na potomstvo. Po hrvatskom Zakonu o radu žene s djecom imaju pravo na tzv. pozitivnu diskriminaciju kad je riječ o organizaciji radnog vremena, no klizno radno vrijeme omogućuje mali broj tvrtki. To bi se formalno trebalo regulirati kolektivnim ugovorima, ali to nije učinjeno. Također je zanimljivo da kad se raspravljalo o ukidanju zabrane rada nedjeljom nitko nije postavio pitanje kamo će žene s djecom kad nedjeljom ne rade ni vrtići ni jaslice. Polazilo se, dakle, od pretpostavke da je neupitno kako je skrb za djecu organizirana, a svi znamo da nije tako!

Čovjek bi trebao imati potpunu osobnu slobodu pri donošenju odluke o tome hoće li i koliko djece imati, a ne da ga u tome ograničava materijalna situacija, stambeno pitanje ili nedostatak posla. Povećana socijalna nesigurnost, osobito kod mladih, utjecala je na porast broja neoženjenih i neudanih osoba u Hrvatskoj. Istraživanja su potvrdila da se među čimbenicima koji utječu na odluku o planiranju malog broja djece najviše ističu egzistencijalni problemi - nesigurno zaposlenje, loši stambeni uvjeti i financijski trošak podizanja djece. Drugim riječima, broj živorođene djece bi se povećao kad bi egzistencijalni problemi bili manje naglašeni.

Kako gledate na produženje radnog vijeka kojim niz zemalja, a tako i Hrvatska, želi odgovoriti na krizu mirovinskog sustava?
Jednom sam čuo anegdotu o tome kako je 65 godina postala dobna granica za umirovljenje: kad je u 19. stoljeću u Njemačkoj Bismarck provodio reforme, naišao je na veliki otpor carevih savjetnika. Onda se raspitao koliko oni imaju godina i saznavši da je svima 65 ili više postavio je to kao dobnu granicu i sve ih poslao u mirovinu.

Možete vi pomaknuti dobnu granicu i na 100 godina - što to vrijedi kad ni oni s 50 godina, ako izgube posao, ne mogu naći novi. To nije samo hrvatski problem već je mnogo širi. Dakle, polazi se od pretpostavke da bi oni u toj dobi mogli raditi, ali istina je da zapravo - ne rade. Činjenica je, također, da je pomicanje dobne granice koje se provodi u mnogim zemljama nemoguće primijeniti na sva zanimanja, a pogotovo ona u kojima se traži spretnost, brzina, izdržljivost, usvajanje novih znanja itd. Zamislite, primjerice, konobare od 70 ili više godina? Moguće je, dakako, u tim godinama obavljati neke intelektualne poslove, ali i tu pojedini ljudi gube sposobnosti, koje progresivno opadaju u starijoj dobi.

No, najveći je problem opadanje ekonomske aktivnosti stanovnika starijih od 50 godina, odnosno činjenica da ih, ako su ostali bez posla, tržište rada ne želi i ne treba. Iako oni imaju veliko iskustvo, teže usvajaju nova znanja, a to je bitno za suvremene tehnologije. Govorilo se da će se na razini Europe forsirati zapošljavanje tih ljudi, ali kapital to ne zanima jer on želi mlade.

To je jedna strana problema, a druga je u Hrvatskoj niska ekonomska aktivnost žena. Međutim, u nekim zemljama poput skandinavskih, koje imaju povoljnu socijalnu sliku, žene s malom djecom u čak do 50 posto slučajeva rade nepuno radno vrijeme, a pritom nije u pitanju njihova socijalna sigurnost. No, to je u Hrvatskoj problem, ali valja očekivati da će se s ulaskom u EU povećati broj zaposlenica s djelomičnim radnim vremenom. Može u Saboru biti i više od 50 posto žena, ali hoće li to riješiti ove probleme ako se oni ne postave? Opet se netko treba za to izboriti, što znači da treba uočiti taj problem “malih“.

S obzirom na to da se Hrvatska ni deset godina od prethodne nalazi pred novom mirovinskom reformom, znači li to da je ona prijašnja bila neuspješna?
Međunarodne financijske institucije pod čijim je patronatom provedena mirovinska reforma, usuđujem se tvrditi, manje vode računa o socijalnoj državi, a više o interesima kapitala. Neki smatraju da su troškovi te tranzicije, toga projekta, bili veći od koristi, kao i da kapital koji se skupio u fondovima drugog stupa nije dao očekivane efekte koje su međunarodne institucije navodile da će polučiti. Iako istraživanja ne postoje, smatra se da se gotovo ništa nije postiglo. Ne bih rekao da je taj kapital inicirao povećanje gospodarskog rasta, što se najavljivalo, a dogodilo se da država od fondova opet uzima novac i daje ga umirovljenicima. Druga je stvar što te reforme nisu riješile stari problem umirovljenika, odnosno njihovog niskog životnog standarda i nedostatnog tekućeg priljeva kojim ne mogu financirati svoje životne potrebe. Taj problem sve više pritišće i najrazvijenije. Kako ga riješiti? Krupni kapital posve sigurno to neće učiniti. Umirovljenici postaju i politička snaga, no pitanje je hoće li oni voditi računa samo o sebi ili će artikulirati i probleme mladih.

Očito je da Svjetska banka nešto nije dobro napravila, ali ona nikad ne preuzima odgovornost već je prebacuje na nacionalne vlade. Kako sada opet slušamo istu priču koju smo slušali i prije prethodne mirovinske reforme, sve upućuje na to da međunarodne institucije nemaju jasne vizije već idu od situacije do situacije, ne ulazeći u dugoročnije rješavanje tog problema.

Podsjetio bih na kraju na definiciju kratkog roka u ekonomiji - to je vrijeme iluzije koje traje dok neka mjera ne očituje svoje negativne učinke. Prema tome vrijeme iluzije može dugo trajati, ali kad se očituje vrijeme je za reforme - ali samo pod uvjetom da to opet ne bude ulazak u avanturu nove iluzije.

magazin Banka 05/2010Zahvaljujem redakciji magazina Banka na dozvoli za prenošenje. Ovaj intervju originalno je objavljen u broju 05/2010 magazina Banka.
© 2010 www.bankamagazine.hr

05.07.2010. u 21:18 • 3 KomentaraPrint#Share

nedjelja, 04.07.2010.

Ekonomija kao ramjet 1/3

Da se ne nadmudrujemo po komentarima, priznajem odmah: nisam inženjer strojarstva i nisam ekonomist, pa možda i nije baš svaka metafora na mjestu.


Jeste li čuli za ramjet?
To je varijanta mlaznog motora. Mlazni motor, kao i svaki drugi miješa zrak i gorivo prije nego što ga zapali. Za razliku od mlaznog i svih drugih motora s unutrašnjim izgaranjem, ramjet (ram = nabijati; probijati udaranjem + jet = mlaz) za to ne treba turbinu, niti klip niti bilo kakav drugi pokretni dio. On jednostavno koristi svoju vlastitu brzinu. Prvo se zrakoplov konvencionalnim pogonom pokrene do 2-3 macha, a zatim se "pali" ramjetni motor i ubrzava još toliko. Problem je s ramjetom što nikako ne smije izgubititi na brzini, jer onda gubi na kvaliteti smjese goriva i zraka, čime nastavlja usporavati ispod brzine na kojoj može raditi.

Zvuči li vam to poznato? Neo-liberalni kapitalizam, također, nije krenuo od nule svojim snagama, nego se pokrenuo na vrhuncu ranijeg sustava. On nema pokretnih dijelova odnosno nije utemeljen na nečem materijalnom (kao što je primjerice proizvodnja), nego na nekim čudnim procesima koje ću dotaknuti kasnije, "gorivo" jednostavno odlazi u prazan zrak, tamo sagorjeva i pokreće sustav dalje.... To tako ide sve dok ima goriva; sirovna, potražnje, nove vrijednosti; a prestaje linearnim i nezaustavljivim padom ispod prvobitne točke, pri čemu dolazi do gašenja sustava i propasti. Kao i ramjet, suvremena poznaje samo dva stanja: rast i pad; jer nema stabilnosti, točnije - ako nema rasta pad je neminovan.

Ovo zadnje nama svima zvuči malo neobično - i meni je zvučalo dok mi se to stajalište nametalo svakom novom informacijom koju bih pronašao na netu - jer mnogi razumni ljudi govore o održivom razvoju. [ * Rast i razvoj nije ista stvar. Rast je brojčani porast nekih ekonomskih parametara, dok je razvoj kvalitativni pomak u procesu. Primjerice rast je ako napravite jaču lokomotivu od prethodne. Razvoj je kada umjesto ugljena palite dizel, a lokomotiva pri tome ne mora nužno biti jača. Ovdje sam morao upotrijebiti riječ razvoj jer je jednostavno dio izraza.] To je iluzija. Oksimoron. Neodrživo. Kao i priča o zrnima žita na šahovskoj ploči, svaki rast matematički vremenom ide u plus beskonačno i ne može biti održiv. Fraza o održivom rastu smišljena je samo zato da nam rast prikaže kao nešto pozitivno.

Sorry, ali ovo će potrajati.

Novac
Otkada je novca, pa do unazad XIks - nije da sam zaboravio upisati broj :) godina, novac je imao pozadinu u nekoj drugoj vrijednosti - najčešće u zlatu. U to vrijeme novac je bio svojevrsna potvrda kralja/države, da u svojoj kasi ima toliko zlata za kojeg možeš zamijeniti novčanicu. S vremenom koncept je napušten i danas novac - ojro, dolar ili kuna - nema pozadinu amabaš ni u čemu. Osim u - dugu.
Možda niste znali, ali banke nemaju novac koji daju za kredite. One ga stvaraju. Trebalo mi je cirka dvije godine povremenog guglanja da probavim ovaj koncept. Dokaz za to je tzv. Credit River Case. 1968. godine, dok banke još nisu bile pokrpale sve rupe u zakonima, bio neki lik koji nije otplaćivao kredit. Banka mu je uzela kuću koju je stavio pod hipoteku. Lik je tužio banku, jer da mu ona nije posudila neki svoj novac, nego da je poslovnica jednostavno dobila nalog za isplatu. Rečeno je uspio dokazati i tako je dobio spor s bankom i svoju kuću natrag.
Banke danas, i kod nas i u svijetu kredite izdaju iz depozita - novca građana i firmi položenog na račune. Banka mora zadržati zakonom propisani dio novca a ostalo može posuditi u vidu kredita. To je fino razrađeno i grafički prikazano na Wikipediji. Znači: banke ne žive od kamata i naknade; one zarađuju na svakoj vraćenoj rati!. Hvala što još uvijek čitate. E, sad, problem je baš u kreditima. Znači, ako ste pročitali onaj odlomak s Wikipedije, možete si predočiti da su zapravo kuna, dinar i marka samo potvrde da se netko zadužio da nekom drugom da kredit, a taj je kredit dobrim dijelom potrošen na vraćanje kreditâ.
Primjer. Kupujete rabljeni stan od Pere. Kreditom. Dajete lovu Peri. Pero otplati kredit svojoj banki. A kad je Pero kupovao stan, on je isto digao kredit, pa je on, ne budi blesav, zaračunao kamate u cijenu koju ste platili. Pero je stan platio Firmi doo za građenje. Ona je otplatila dio kredita kojim je kupila zemlju i izgradila zgradu. I građevinska firma je uračunala kamate u cijenu koju je Pero platio. Osim toga Firma je od Perine uplate platila radnike koji su dio plaće potrošili na otplatu svojih kredita. Zato su neki od njih tražili veće plaće, a Firma je i te povišice uračunala u cijenu Perinog kvadrata. Osim radnika i svi dobavljači i podizvođači građevinske firme imaju kredite, i svi su oni uračunati u cijenu.
(Sada ćemo doći do ramjeta!)
Nemojte me krivo shvatiti. Nisam Mr. Garrison da kažem "Krediti su baaaad, yaknow! Mkey?" Krediti su nam potrebni u svijetu i sustavu kakav imamo i kakav će još dugo biti, no ako ste još uvijek sa mnom, jasno vam je da, kako bi se mogla podmiriti potrošnja današnjice, trebaju novi krediti, koji će se otplatiti vrijednostima koje tek treba stvoriti. Kao i ramjet, ovaj sustav može ići samo dok ide čvrsto i odlučno prema naprijed. Svako posustajanje u RASTU diže potencijal za propast. Ovakav sustav je dugoročno neodrživ, i ova recesijska kriza to pokazuje. Nema održivog rasta. Mi možda još nismo otplatili Titove i Markovićeve kredite, a moja će djeca sasvim sigurno otplaćivati Tuđmanove, Račanove i Sanaderove (dugove Šukera očekujem da će platiti unuci, ako itko). Sve te tisuće i hiljadarke, konjanike i rudare, zapravo zarađujemo mi sada a društvo je to sve - pojelo i popilo prije 25 godina. Mi to isto radimo našoj djeci i unucima. Sve će to doći jednom na naplatu - doslovnu ili figurativnu.

Vidim da sam se jako odužio, pa ću razbiti post u tri dijela. Ovaj završava ovdje mojim očekivanim ceterum censeo.

Nisam od onih koji sve znaju. Ako ste očekivali neki izlaz, morat ću vas razočarati. Nisam ekonomist i jedva da sam siguran u ovo što sam napisao. No posve sam siguran da u ovoj zemlji i u svijetu ima ljudi koji imaju ideje kako izaći iz te histerične spiralne potrebe za rastom, no oni ne dobivaju priliku. Kao što Krešimir Mišak daje priliku alternativcima da iznesu svoje teorije, netko treba dobiti priliku da pokrene novu ekonomiju, novu ekonomsku politiku i novi sustav. Današnji političari i njihovi "ekonomisti" slijepo se kunu u kapitalizam kao što su se prije slijepo kleli u radničko samoupravljanje. Ali nama neće pomoći vjera u objavljene istine: niti u religiji, niti na rubovima znanosti niti u politici. I zato smatram da za takve radikalne prilike u politici trebaju novi ljudi, a da čitatelji ovakvih blogova imaju potencijal veći od drugih ljudi da postanu nositelji tih promjena koje žele vidjeti. Samo treba odriješiti provu i zaveslati u politiku.

04.07.2010. u 12:43 • 1 KomentaraPrint#Share

subota, 03.07.2010.

Puntarić je zakon!


Dabogda se ostvarilo!

03.07.2010. u 00:22 • 2 KomentaraPrint#Share

petak, 02.07.2010.

"Nemojte protratiti dobru krizu"

Jedna od stvari koje dolaze s teritorijem kad imate malu djecu jest da ponovno možete čitati dječju literaturu, ali u drugom svjetlu. Tako sam se danas lakše sjetio "Šume Striborove" Ivane Brlić Mažuranić. Pa kaže: Živjeli tako jednom majka i sin. Sina smota neka zmija-djevojka, koja se htjela riješiti babe, ali sin to nikako da vidi. Majka tako stavi pred snahu zdjelu sa svračićima, i u tom trenutku zmija-djevojka se izda i isplazi dvostruki jezik.

Što me asociralo na tu priču? Dvije riječi koje su prenjele samo jedne novine. Bio je kod nas Peter Harrold, direktor Svjetske banke za srednju Europu i baltičke zemlje, pa kaže on Nemojte potratiti dobru krizu!. Rekao je on "dobru", a čula ga je samo Branka iz Biznisa. Jer, krizu treba iskoristiti da se naprave reforme; da se napravi bolji socijalni sustav. Da dragi moji, eto, čovjek je rekao. I sada oni koji govore o onima koji profitiraju na krizi i koji su je konačno i izazvali, oni su pristaše teorije zavjere. Šteta što ova izjava neće doći do brojnih pristalica teorije spontanog razvoja događaja. Kriza je dobro vrijeme za reforme, kao što je poplava dobro vrijeme za izgradnju mostova, a požar za sadnju šume.
Rekao je još i "protratiti". Trati se nešto vrijedno, korisno, uzaludnim korištenjem, ili propustom korištenja. Eto oni su se toliko potrudili, i sa mi nećemo. Čuli ste za doktrinu good cop bad cop? Ovaj nam ne prijeti. On nas savjetuje. Kako je dobar.

Guja je lijepo pokazala svoj jezik. Znate što je sin tada napravio majci? Ne, nije joj zahvalio što mu je otvorila oči. Proglasio ju je vješticom, istjerao ju je iz kuće i izbacio na snijeg.

02.07.2010. u 00:01 • 2 KomentaraPrint#Share

četvrtak, 01.07.2010.

I want you to get mad!


I don’t have to tell you things are bad. Everybody knows things are bad. It’s a depression. Everybody’s out of work or scared of losing their job. The dollar buys a nickel’s worth; banks are going bust; shopkeepers keep a gun under the counter; punks are running wild in the street, and there’s nobody anywhere who seems to know what to do, and there’s no end to it.


We know the air is unfit to breathe and our food is unfit to eat. And we sit watching our TVs while some local newscaster tells us that today we had fifteen homicides and sixty-three violent crimes, as if that’s the way it’s supposed to be!


We all know things are bad — worse than bad — they’re crazy.


It’s like everything everywhere is going crazy, so we don’t go out any more. We sit in the house, and slowly the world we’re living in is getting smaller, and all we say is, “Please, at least leave us alone in our living rooms. Let me have my toaster and my TV and my steel-belted radials, and I won’t say anything. Just leave us alone.”


Well, I’m not going to leave you alone.


I want you to get mad!


I don’t want you to protest. I don’t want you to riot. I don’t want you to write to your Congressman, because I wouldn’t know what to tell you to write. I don’t know what to do about the depression and the inflation and the Russians and the crime in the street.


All I know is that first, you’ve got to get mad.


You’ve gotta say, “I’m a human being, goddammit! My life has value!”


So, I want you to get up now. I want all of you to get up out of your chairs. I want you to get up right now and go to the window, open it, and stick your head out and yell:


“I’m as mad as hell,
and I’m not going to take this anymore!!”



Iz Network (1976); viđeno u Zeitgeistu 1:06:25
Prepisao fuzzomatic.

01.07.2010. u 09:45 • 0 KomentaraPrint#Share

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (3)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (21)
Lipanj 2010 (10)
Travanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (7)
Rujan 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Terapijsko pisanje o smislu života i budućnosti svijeta.

Vaši komentari me nadahnjuju! Raspalite!

Imam novi RSS feed!

Odabrani postovi

Moji




Posuđeni

Linkovi

Sex, politika i gospodarstvo
vrijedi pročitati

Nova politika
Blog na kojem ekipa re-posta svoje tekstove o politici

Spasimo Hrvatsku
Još jedan lik koji pisanjem bloga želi promijeniti svijet

Blog.hr
Blog servis

Poruka muriji i špijunima: For the record: nisam povezan ni s jednim od navedenih sajtova!

Müsli

Kaže stari: "što vam fali su bar neki ideali, ili netko da vas tlači; da niste samo potrošači".

Zemlja je predivna, a mi ni gladni ni siti

Mi samo živimo iz dana u dan, svaki san davno nestao je izbrisan.

A mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama,
Lipa naša silovana!


Ne bojte se biti sveti!

Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!


Otpilili su grane na kojima su sjedili
Iznemogli od vike
Kako se moglo piliti brže, i padali
S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu
tresli su glavama pileći i pilili dalje.


"I will tell His Majesty what a king is. A king does not abide within his tent while his men bleed and die upon the field. A king does not dine while his men go hungry, nor sleep when they stand at watch upon the wall. A king does not command his men's loyalty through fear nor purchase it with gold; he earns their love by the sweat of his own back and the pains he endures for their sake. That which comprises the harshest burden, a king lifts first and sets down last. A king does not require service of those he leads but provides it to them. He serves them, not they him."

Tko želi nešto učiniti, nađe način. Tko nešto ne želi učiniti, nađe ispriku.



Free Hosting
Koristim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se