Name Required

I want you to get mad!

nedjelja, 31.01.2010.

Homo duplex

PhotobucketProšli sam puta završio s pitanjem zašto ogromna većina nas odgovorno pristupa temama koje su vezane uz našu neposrednu egzistenciju, a kada se radi o egzistencijalnim pitanjima naše zajednice, u jednakom postotku biramo biti pasivni promatrači. Tako stvarima kao što su primjerice, izbor škole/fakulteta, izbor radnog mjesta, odlazak u novu sredinu, izbor životnog partnera, izbor stana, vozila, kredita kojima ćemo sve to platiti, pristupamo trezveno razumski, važemo, raspitujemo se, informiramo, triput mjerimo jednom režemo...

Kada se radi o odlučivanju o budućnosti naše zajednice, a to su izbori, tada, odjednom kao da mnogi od nas postanu drugi ljudi. Sada mislim prvenstveno na one koji biraju ne birati. Takvi valjda misle da će se stvari riješiti same od sebe... Da će netko drugi umjesto njih odraditi posao koji treba napraviti za sve nas. Ali neće. Zamislite da vas netko postavi u komisiju u poduzeću koja treba zaposliti vašeg budućeg kolegu. Trudit ćete se. Neće vam biti svejedno tko će sutra raditi uz vas. Upoznat ćete kandidate, postavljat ćete im pitanja, imat ćete neko mišljenje o njima. A na izborima?
Najlakše je reći -- svi su oni isti, ja tu ne mogu ništa promijeniti -- što su dvije vrlo pogubne laži. Ponovo se ljudi prema politici postavljaju jedinstveno u odnosu na ostale stvari. Većina nas, čak i kada (mislimo da) nas nitko ne gleda, ne baca smeće po ulici, ne prazni pepeljare, ne krade po dućanima, počisti za sobom u WC-u, ne prolazi kroz crveno na semaforui.
A upravo čineći tako doprinosimo barem kakvom takvom redu. Upravo na taj način raste red, smanjuje se nered, jer potiče druge da se ponašaju ispravno. Zašto bi s politikom bilo drugačije?

Zajednički nazivnik za zadnja dva posta bio bi da velika većina današnjih ljudi sebe jednostavno ne može identificirati s politikom i političkim, što za posljedicu ima da nam jednostavno nije stalo. Mislim da što god si govorili i kako god se zavaravali, ljudima koji ne izlaze na izbore i koji ni na koji način ne participiraju u politici, jednostavno nije stalo. Mene je ta misao trgnula te neke suhoparne ljetne večeri 2009. godine.
A trebalo bi nam biti stalo. Jer radi se o nama. Niti o kome drugome. Sve dok ne shvaćamo da je "zajebat' zakon" kako kaže TBF zapravo piljenje grane na kojoj sjedimo nećemo se pomaknuti iz ove kaljuže ravnodušnosti.
Znate ono: "Prvo su došli po Židove..." a na kraju uvijek dođu po vas. Jučer su prosvjedovali studenti, ali ja nisam student. Danas prosvjeduju u Vlaškoj, ali ja nisam aktivist, sutra će prosjvedovati sindikati, ali ja nisam sindikat, i tako dok ne zaguzim negdje, ali onda nitko neće izać' za mene pred barikade.
Jedina alternativa ovakvom tmurnom scenariju je udruživanje u stranke. Za razliku od ad-hoc grupiranja grupacija (referendumi), one su trajnije. Za razliku od udruga, mogu ući u institucije koje odlučuju. Za razliku od interesnog udruživanja (studenti, sindikati...) pokrivaju puno veći spektar parcijalnih interesa i zastupa ih zajednički.

Znate kako se kaže zajedno smo jači. Nije to baš samo prazna parola.

31.01.2010. u 09:15 • 2 KomentaraPrint#Share

srijeda, 20.01.2010.

Izbori bez izbora


Nedavno sam pročitao misao kako je zapravo riječ izbori postala svoja vlastita suprotnost; oksimoron; novogovorna izmišljotina...
I dok s to donekle može reći za drugi krug bilo kojih većinskih izbora, pa tako i onih predsjedničkih (npr. za gradonačelnike) za sve druge izbore to se tek uvjetno može reći.

To je, zapravo tako, samo zato i dokle dobri ljudi bježe od politike kao vrag od tamijana. Sve dok se oni koji govore da na izborima nema izbora - ne uključe u politiku, to će zaista biti samoispunjujće proroštvo. Pogubnost takvog pristupa možemo vidjeti i na primjeru metropolizacije i depopulacije Hrvatske. Ljudi odlaze u Zagreb jer u njihovom kraju nema posla; nema mladih ljudi. Naravno da nema, kada su u prethodnoj generaciji, ljudi radili isto to - umjesto da grade, stvaraju i množe se u svom kraju, oni su otišli u Zagreb, darovali mu svoj potencijal, rad, znanje, djecu... Istovremeno, učlanit će se u zavičajni klub, do smrti se neće smatrati Zagrepčanima, zadržat će običaje starog kraja, govor, kulturu... Govorit će "Moralo se. Tada su bila druga vremena. Vratit ćemo se..." samo da si ne bi morali priznati: Imali su priliku u jednom trenutku odlučiti otići ili ostati. U tom je trenutku njihov kraj izgubio u ogledu života sa Zagrebom.

Ljudi koji svjesno ne žele sudjelovati u politici također negiraju da je njihovom odlukom u njihovim životima demokracija poražena. Donjeli su odluku da ona nije vrijedna truda. Istovremeno negacija i racionalizacija toga odvija se kroz stereotipe o politici kojima nas tako sočno hrane mediji i političari: svi su oni pokvareni, isti, nemamo za koga glasati.

Razlike između napuštanja voljenog kraja za život u velikom gradu i napuštanja demokracije da bi se živjelo u pasivnosti su dvije, velike, krupne, fundamentalne i sudbonosne.

  1. Puno se lakše predomisliti oko politike nego kod preseljenja. Dokle god ste živi, zdravi i pokretni možete se pridružiti nekoj stranci i krenuti se boriti za bolje sada. Kada jednom nađete posao, stan, prijatelje, pošaljete djecu u školu u jednom gradu, povratak je puno kompliciraniji.

  2. Odlazak u novu sredinu je svjesni, razumski, aktivni i proaktivni potez aktivnog pojedinca koji je odlučio uzeti uzde sudbine u svoje ruke, odriješiti barku i odplutati na pučinu života.
    Oni koji apstiniraju od političke participacije ponašaju se pasivno, defetisički, povlače se pred problemima, lišavaju se dragovoljno mogućnosti da sudjeluju u donošenju odluka koje njima istima svakodnevno rade o glavi. Gunđat će, ali će očekivati da se netko drugi pobrine za njih.

Ako se nitko ne odnosi tako neodgovorno prema svojoj neposrednoj egzistenciji, zašto se svi drugačije ponašamo kada je u pitanju egzistencija naše zemlje, pa time posredno i naša vlastita?
Odgovor drugi puta. Do tada razmislite, samo kako bi izgledala Hrvatska, kad bi svi ljudi na svijetu i kad se male ruke slože. Obično su sve "komplicirane" stvari jednostavne. Rješenje krize neimanja izbora je djetinje jednostavno.

20.01.2010. u 10:24 • 1 KomentaraPrint#Share

nedjelja, 17.01.2010.

Jedna pametna

Otpilili su grane na kojima su sjedili
Iznemogli od vike
Kako se moglo piliti brže, i padali
S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu
tresli su glavama pileći i pilili dalje.

Bertold Brecht

17.01.2010. u 11:15 • 0 KomentaraPrint#Share

srijeda, 06.01.2010.

Čemu?


Ovaj post pišem uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, iako bi bio mnogo prikladniji za prvi krug. Svejedno - nikakva šteta, obzirom da ovaj blog još uvijek nitko ne čita :)

S mnogih se strana može čuti "Izađite na izbore", "Obavite svoju građansku dužnost", "treba glasovati" i sl.
Na malo sam od tih poziva pronašao da se netko potrudio obrazložiti zašto on ili ona misle da je potrebno da baš ti izađeš na izbore...

Isto sam si pitanje postavio i uoči lokalnih izbora - zašto? Čemu? Ne volim ni vladajuće ni oporbu... što sam mogu promijeniti - ništa! Ne želim izaći na izbore i time im dati legitimitet - mislio sam ljeta prošle 2009. godine. Tjedan dana prije same zaokružilice bio je neki dokumentarac, o tamo nekoj dalekoj i siromašnoj zemlji s kojom mi, dakako, nemamo mišta zajedničkoga, u kojoj ljudi, nećete vjerovati - demonstriraju, prosjveduju po ulicama, gađaju policajce kamenjem, oni njih mecima, ljudi ginu, odlaze u zatvore... Zašto? Ne, nisu ih okupirali agresori izvana. Demonstranti samo žele da se u njihovoj zemlji održe slobodni višestranački izbori. Koji luzeri. Pa zašto si to žele kada to ništa ne rješava?
Zapravo, nisu samo tamo neki daleki narodi prosvjedovali, ginuli i išli u zatvor tražeći slobodne izbore - pa to se događalo i na našem kontinentu i u našem susjedstvu. Pa da - pao je Berlinski zid, Ceauşescu je pucao na narod, pa je poslije narod pucao u njega, Pražani su gađali praćkama ruske tenkove, poljski sindikati isto... U stvari, i mi sami smo se u isto vrijeme borili i izborili upravo za takvu blesavu slobodu da izađemo na birališta i biramo svoje predstavnike. Čudno. Čudno kako su ljudi spremni i ginuti za tu bedastoću - evo primjerice više od 12.000 ljudi je poginulo za ovu zemlju u zadnjem ratu. Broj ranjenih još je i veći, a izbjeglica je bilo na stotine tisuća! Sve to zato što su ljudi htjeli -što? imati slobodu birati i biti birani?

Zaista neobično. I u toj Jugi koje je kako u kojem razdoblju bila manje ili više slobodna isto je bilo ljudi spremnih otići u zatvor, ne samo zbog nacionalnog pitanja svoje nacije nego i pitanja slobode i demokracije za sve. A i tijekom Drugog svjetskog rata, milijuni ljudi ginuli su, i ubijali na obje strane iz uvjerenja da će im nakon rata biti bolje. Prije rata, Radić je robijao a na kraju i poginuo za republiku koju nije dočekao, prije toga željeli smo slobodu na mnoštvo drugih polja - od slobode jezika, korištenja narodnog imena, izražavanja, tiska...

U svakom od tih razdoblja bilo je ljudi spremnih riskirati sve što su stekli, pa čak i na kocku staviti vlastiti život, a nama danas? Nama se danas ne da. Ne želimo glasati, kada su svi isti. Lijepo je vrijeme pa idemo na izlet. Ružno je vrijeme pa ostajemo doma. Ljeto je pa idemo na more. Zima je pa idemo na skijanje. Moji su ionako favoriti po anketama, pa ne trebam izać. Moji ionako gube, pa nema smisla da izađem...

Iako predsjednički izbori, a posebice ovaj drugi krug, baš i nisu pogodni za ovu poantu, ipak želim podsjetiti da ako ništa drugo, izađite na izbore i pokažite im prosvjdnim glasovanjem da želite bolju Hrvatsku. Na prošlim je predsjedničkim izborima bilo 35.000 nevažećih glasova. 35 tisuća! To je mjesto veličine Samobora! Jedna velika i tiha vojska nezadovoljnih, čiju poruku političari uporno ignoriraju: niste dovoljno dobri za mene!

Ako vam se već ova dva ne sviđaju, izađite na izbore i napišite na lisitić što mislite o njima! Izađite zbog svih onih naroda i ljudi u povijesti koji su se borili da bi demokracija postojala. Izađite zbog svih onih koji su stvarali ovu Hrvatsku, pri čemu nisu štedjeli svoj život, i zbog onih kroz dugu povijest koji su željeli glasovati. Izađite i zbog svih onih u svijetu koji bi dali svoj život da njihova djeca mogu ono što se nekima od nas ne da - izaći na birališta i imati priliku izabrati svoje predstavnike.

06.01.2010. u 07:44 • 1 KomentaraPrint#Share

nedjelja, 03.01.2010.

Vjera i demokracija; vjera u demokraciju

Mahatma Gandhi jednom je rekao da bi on taj tren prešao na kršćanstvo, da je ikada sreo ijednog kršćanina koji se pridržava nauka Isusa Krista.
Možemo li isto reći za demokraciju?

Ako na trenutak zaboravimo Stari zavjet, poslanice i sve ono što je o vjeri napisano a da se ne pripisuje čovjeku/liku Isusa Krista, te sve ono što su kasnije drugi radili u njegovo ime i u ime kršćanstva, teško će tko moći reći da Isus nije bio idealist koji je želio potaknuti ljude na beskompromisno i bezrezervno poštenje i pomaganje drugima.

I demokracija, iako nema jedinstveni pisani izvor kao kršćanstvo, počiva na visokim idealima i vrijednostima ravnopravnosti ljudi, jednakim mogućnostima za sve, pravdi...

I Krist i demokracija trebaju odlučne i AKTIVNE ljude da promiču njihove vrijednosti, tim više što im zemaljsku franšisu u ovom trenutku vode - svećenici i političari. Ali znate, niti su svi svećenici i političari nevaljali, niti bi oni koji jesu bili tako lako takvi, kada bi vjernici i građani bili drugačiji.
Kao što sam već pisao u postu "Ogađivanje moći", osim toga što oni žele da ih mi tako doživljavamo, da se pošteni ljudi ne bi petljali u njihov zanat, i mi njima previše puta dopuštamo da se tako ponašaju.

Netko jednom reče da nema ništa gore od dobrog savjeta koji dolazi od osobe koja ga se ne pridržava. No to nesmije obezvrijediti savjet!
Ja mislim, da bez obzira što govorili i radili neki svećenici, ima smisla ne krasti, ne ubijati, biti iskren, ne osuđivazi druge... Isto tako, bez obzira što govorili i radili političari, ja još uvijek vjerujem u poštenje u politici, služenje narodu, pridržavanje zakona... U oba slučaja vjerujem u to jer sam i sam takav, i znam mnoge takve ljude, čak i među onima koji za sebe kažu da nisu vjernici odnosno i među onima koji ne idu na izbore jer su svi oni isti.

Na nama, koji vjerujemo u neke ideale, je odgovornost i dužnost da po njima živimo. Mi moramo biti primjer, kako Mahatmi, tako i onima koji nemaju za koga glasati. Vjera bez djela je, bar za kršćane - mrtva. Demokracija bez participacije također. Vjera treba treba svjedoke, a Stablo slobode s vremena na vrijeme treba zaliti krvlju domoljuba i tiranina (Thomas Jefferson). Obje trebaju ljude koji u nešto vjeruju ne zato što od toga mogu imati koristi, nego zato što je to ispravno; iznad svega aktivne razmišljajuće ljude koji mogu motivirati i povesti druge za sobom...

03.01.2010. u 21:35 • 1 KomentaraPrint#Share

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (3)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (21)
Lipanj 2010 (10)
Travanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (7)
Rujan 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Terapijsko pisanje o smislu života i budućnosti svijeta.

Vaši komentari me nadahnjuju! Raspalite!

Imam novi RSS feed!

Odabrani postovi

Moji




Posuđeni

Linkovi

Sex, politika i gospodarstvo
vrijedi pročitati

Nova politika
Blog na kojem ekipa re-posta svoje tekstove o politici

Spasimo Hrvatsku
Još jedan lik koji pisanjem bloga želi promijeniti svijet

Blog.hr
Blog servis

Poruka muriji i špijunima: For the record: nisam povezan ni s jednim od navedenih sajtova!

Müsli

Kaže stari: "što vam fali su bar neki ideali, ili netko da vas tlači; da niste samo potrošači".

Zemlja je predivna, a mi ni gladni ni siti

Mi samo živimo iz dana u dan, svaki san davno nestao je izbrisan.

A mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama,
Lipa naša silovana!


Ne bojte se biti sveti!

Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!


Otpilili su grane na kojima su sjedili
Iznemogli od vike
Kako se moglo piliti brže, i padali
S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu
tresli su glavama pileći i pilili dalje.


"I will tell His Majesty what a king is. A king does not abide within his tent while his men bleed and die upon the field. A king does not dine while his men go hungry, nor sleep when they stand at watch upon the wall. A king does not command his men's loyalty through fear nor purchase it with gold; he earns their love by the sweat of his own back and the pains he endures for their sake. That which comprises the harshest burden, a king lifts first and sets down last. A king does not require service of those he leads but provides it to them. He serves them, not they him."

Tko želi nešto učiniti, nađe način. Tko nešto ne želi učiniti, nađe ispriku.



Free Hosting
Koristim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se