Apokalipso.
|
Rezat ćeš prstima gomilu dima, ispisivati zrakom moje riječi i pratiti ritam snova, pružajući ruke prema beskraju. Plesat ću na kiši nepotrebno dugo, oslikavajući petama tvoje note po vlažnome tlu. Dokle dišeš, uz litre prolivena vina na stolu. Možda ću se nagnuti preko ruba, čisto da izvidim trenutke prošlosti i onoga što sam nekada znala biti, krenuti se tražiti po kapima koje su me nekoć tvorile, no taština će me vratiti natrag, gotovo sam sigurna. Ondje, u prostoriju gdje ćeš i dalje rezati prstima gomilu dima, ispisujući moje istine kao tragove na svakom dijelu moga tijela. Dok te dišem, uz litre prolivena vina na stolu. Reći ćeš kako si prestar za ovakve priče, odgurnuti me i otpustiti spone kako bih slobodna mogla krenuti dalje. Udarit ćeš dlanovima o rub stola i ustati brže no ikada prije, sanjajući ona davno znana mora i ciganske čerge, uz divljinu ritma i violine u pozadini. Umetnut ću cvijet u kosu, omatati se mirisom ljetnoga grada i tražiti u svakom žaru misli suviše snažne da me preuzmu, promatrajući pritom kako bježiš od sigurnosti, prolazeći dlanovima posvuda i proničući u svaki i ponajmanji dio mene. Dokle sanjaš, uz litre prolivena vina na stolu. Molit ćeš me da si ne dozvolim da me imaš, neće se činiti nekako pravim, no moj će pogled odavati svaku tajnu, razbacanu među prisnosti zidova. Strujat ćeš po mojim prstima, žareći za estetikom, brišući svaki tračak moje nade pokretima sigurnosti. I neće me biti, možda ću se samo skrivati, no udarivši petama o tlo, plovit ću kroz ovaj zimski vjetar i prazne grane, znajući kako ćeš razumijeti, poznavajući način na koji ćeš me osjetiti. "...Ti si ta koju sanjam, ja sam taj kojeg oduvijek znaš, više nemamo želja jer sad plovimo do beskraja..." |
