Run.
|
Uspijem li zaći duboko u ono što volim nazivati svojom srži, bojim se kako bih bila spremna izvući svaku priču, svaku sliku i točku iz rukava - moj voljeni košmar. Ne vjerujem kako bi to pravilo razliku. Ne znam odakle potreba da se izlažem hladnoći i cijedim iskrenost iz svake svoje pore - emocije nekada naprosto samo nestaju, gase se ili pak jenjavaju na neki stran način. Da li me prepadaju sijene onoga što sam bila ili pak onoga što ću biti, ne raspoznajem ni sama. Gušenje u vodi koja sada popunjava i ispire nekadašnje prostorije jest nekako logičan slijed, vjerujem, ali katkada mi se čini kako bih ih najradije pustila da ostanu onako sive, sjajne i prašnjave, sa svim nepomaknutim tračcima Sunca iz neznanih kuteva. Nemam to nikakvu potrebu mijenjati. Zatvorit ću kutijicu, uz bezbroj poriva neodlučnosti, te odlučiti krenuti ka novim nitima mogućnosti, ali ćemu konstantna potreba za osvrtanjem?  Na svome sam se blesavom putu zaboravila kretati. A sada, kada tone i ovaj brod, ispuštam iz dlanova ono u ćemu sam uvijek skrivala sebe i čuvala kao najveći adut. Jer na valove prepustim nadi ulogu mene i zatvorim se u prostor između, tražeći povod za koji ću se uhvatiti, no naposlijetku, pozornica ostaje prazna, ostavljajući me sa zimskim vjetrom u porama, prosutim košmarom preda mnom i tisuće signalnih plamena u pozadini. Jer gutam ono što jesam, ono što želim i ono što je rečeno, a možda je pak samo potreban preokret - tamo gdje te ne mogu uvrstiti. "....Have heart my dear, We're bound to be afraid Even if it's just for a few days, Making up for all this mess..." |
