Rani početak
Neka su jutra specifična. Ustanem rano i odmah imam osjećaj da sam prebrza tj. da sam nemirna. Ovo je jedno od takvih jutra. Čekam Iskonovog tehničara da mi poboljša Internet, a u međuvremenu sam napravila tisuću i jednu stvar. Sada bih šetala, ali vani je hladno. Bilo kako bilo čim dođe tehničar i sredi stvari ići ću u šetnju. Imam i instrukcije iz matematike. Moram naučiti ulogu.
Da idem na dramsku grupu i ista mi je značajno pomogla glede samopouzdanja i predstavljanja se. Više od deset godina sam u remisiji i u tih deset godina sam se promijenila do neprepoznatljivosti. Ne mislim u fizičkom smislu jer i tu je bilo promjena, već emocionalno i intelektualno. Unatoč 6 tableta na dan koje popijem sasvim dobro funkcioniram. Ponekad se ujutro trese noga, ali ne obraćam pretjerano pažnju na to. Što sam starija sve više uviđam da šiza nije nešto čega bi se trebalo sramiti. Postala je dio mene i ne osjećam se niti manje vrijednom od drugih, niti pretjerano drugačijom. Osjećajni život kod mene je slabijeg intenziteta nego kod drugih ljudi, ali isti postoje. Ponekad žalim što nisam bila odlučnija kod nekih stvari i istjerala ih do kraja, ali nema u životu gledanja unatrgag. U biti od toga nikakve koristi. često mi se događa da ne učim iz svojih grešaka i da ponovno radim jedno te isto. Ne znam zašto je tome tako, ali tako doista jest.
Ponekad žalim za stvarima koji imaju obični ljudi i sigurno bi kad bih ponovno proživjela zadnjih dvadeset godina sasvim drugačije postupala.
Trenutno ne radim, tj. radim povremeno i rijetko. Ljetos sam se namučila i zaradila za zimu pa sad i ne moram se previše truditi oko posla. Tek sada uviđam koliko je lijepo ne raditi, ali mislim da ću to ipak promijeniti. Puna sam želja i potreba i jedini način da si to priuštim je rad.
Znam raditi razne stvari i vjerujem da ću uskoro naći adekvatan posao.
A možda mi doista pođe za rukom i postanem glumica. To je za sada dalek san, ali san na kojem radim i kojem se veselim.
Mislim da svaka osoba koja ima mentalnih i duševnih poteškoća može pronaći svoj put ka dobrim stanjima. Treba najviše raditi na sebi, a to je ponekad teško. Teško se je promijeniti, ali ponekad kad stvarno zapnemo uspijevamo. Tek s određenim vremenskim odmakom shvatimo da smo drugačiji. I tome treba težiti.
Tipkamo se.