Kiša

Kiša je dosadna ovih dana, ali ja sam je odlučila ignorirati. Upravo sam bila do grada, ali sam došla doma mokra ko miš. Danas bi trebala ići u kino. Mislim, ja idem danas u kino pa makar i sjekire padale.

Sutra je kontrola kod psihijatra. Nisam bila od devetog mjeseca i ovaj put nema nelagode. Puno je lakše sada kad u bolnici imaju poseban odjel za primanje vanjskih pacijenata. Na kontrole dolaze oni kojima je dobro ili bolje. Nemanje kontakata s ostalim bolesnicima u bolnici, meni olakšava kontrolu. Bolesne, a k tome i često poznate ljude mi je jako teško vidjeti u akutnom stanju. Strah me je da ja ne budem akutna. Što je besmislica jer sad nisam bila akutna 10 godina. Nije da nisam imala problema i zastoja, ali nije bilo psihotočnih šubova. Nije bilo novih početaka, uništenih prijateljstva zbog bolesti, otkaza i sličnih peripetija.

U tih deset godina promijenila sam drastično način života. Prvo sam radila nešto malo više od pola radnog vremena. Zadnjih godinu ni ne radim tj, radim povremeno.
Nema stresa uzrokovanog poslom pa se se fizičke manifestacije tog stresa jako smanjile.

U stvari planiram novu karijeru. Željela bih pisati i od tog pisanja živjeti. To je i jedan od razloga što ponovno ovdje pišem. Zapravo ovo mi je trening jer je plan do iduće Nove godine napisati nešto konkretno, Roman ili knjigu priča nešto za što ću kasnije reći evo uklonila si i zadnju posljedicu šize. Nedostatak inspiracije.

Istina je da mi život nije ispao kako sam maštala. No nisam nezadovoljna. Nažalost imam prijateljice sa sličnim dijagnozama koje su zadnje vrijeme u velikim problemima. Imam i ja problema, ali ništa što se ne bi moglo prevladati ili ponekad što je isto korisno prespavati.

U meni postoji nagon da idem naprijed. Da se ne predajem. Ništa nije tako strašno. Dok dišem, mogu živjeti i uživati u životu. Život mi stalno stavlja neke prepreke po putu (kao i svima usotalom). Iako sam se prošli post žalila na matematiku, ali mi je vrlo drago kad vidim da sam korisna, da sam potrebna. Drago mi je da se veselim i da druge ljude veselim.

Sve sam češće u situacijama gdje sam posve iskrena oko svog stanja. Ljudi različito reagiraju. Neki mi kažu da se na meni vidi šiza. (pogrbljena ramena, noga koja se trese). drugi smatraju da je šiza običan zdravstveni problem poput bilo koje druge bolesti. Neki hvale moj način razmišljanja. Ja se ne opterećujem predrasudama. Ne više. Znam da masu poslova mogu obavljati poput drugih zdravih ljudi, a ponekad i bolje. Znam da imam limite. Znam i prihvaćam lijekove i liječenje.

Imam i ljubavi. Možda ne volim intezivno poput ostatka svijeta, ali volim sve više i više. Vežem se za ljude, veselim se njihovim uspjesima. Veselim se ja i svojim uspjesima. Tugujem kad je teško. Suze teško dolaze, ali tugujem. Ponekad me rastuži potpuni stranac jer nastojim svaku stvar promotriti iz perspektive onoga kome se ta ista stvar događa. Rijetko se mogu uživjeti, ali mogu shvatiti da ljudi su različiti i da ista činjenica ili argument ne djeluje jednako na ljude.

I tako. Vidim da imam jednu čitateljicu. Zasigurno. Duda hvala. Nadam se još kojem čitatelju. Ako imate bilo kakvih problema ili ste bili u sličnoj situaciji poput mene. Zapeli ste negdje. Napišite to. Ja ću nastojati dati odgovor. Mislim svoj odgovor. Kako sam ja riješila taj problem. Jesam li uopće imala taj problem.
Voljela bih pomoći. Da prije svega želim pomoći.

17.02.2016. u 10:54 | 0 Komentara | Print | # | ^

Matematika i ja

Cijeli život znam i ide mi matematika. Nekoć sam živjela od davanja instrukcija. Međutim u zadnje vrijeme ista me jako muči.

Naime ja imam nećake kojima ne ide matematika. Sa starijim radim zadnjih sedam godina, a s mlađim 3. Rezultati su sve lošiji i lošiji i ja ne mogu razumjeti u čemu griješim. Naime njima ništa nije jasno, a ne mogu svladati ni neke osnovne stvari. Ja se sve više služim internetom i Toni Milunom, ali dok je meni sve bistro,. njima ništa nije jasno. Vjerujem da ćemo s upornim radom sve nadoknaditi. Dan poput ovog kada loše napišu test mi je sve teži i teži.

Inače moram priznati da je teško danas. Vani pada dosadna kiša. Bila sam do dućana po prašak za rublje jer je bio snižen 31%. Trebala bi prošetati pse, ali to mi se ne da po ovom vremenu. I jučer je bio jedan od dana koji bi najrađe zaboravila. Najgore mi je bilo jutros što je kada bila puna veša pa se nisam mogla otuširati da tu brigu i nevolju skinem sa sebe. Tuš tj. voda mi je sredstvo za odnošenje problema. Djeluje daleko bolje nego lijekovi ili bilo koja druga relaksacija. Zato mi je račun za vodu ogroman. Koji naravno plaćam.

Moj najveći problem je što sve plaćam tj. nište ne dobivam gratis. Sada prezimljavam od novaca koje sam zaradila prošlog ljeta, a naradila sam se krvavo. Radila sam 60 dana zaredom svaki dan po 12 sati i više. Još sam k tome i otplivala 2 km svaki dan. Nakon takvog teškog fizičkog rada tijelo mi se prepolovilo tako da sam došla na proprocije iz mladosti. Unatoč tome što cijelu zimu odmaram nisam se udebljala. Pazila sam maksimalno. Sada već mjesec dana i vježbam svaki dan zbog bolne noge. Uglavnom proporcije idealne. Noga i dalje bolna.

Već polako gledam oglase za ljeto. Morati ću ponovno raditi kako bi prezimila. U glavi istina potajno kujem plan da radim maksimalno 3 i 4 mjesec pa da ne moram ljeti raditi, ali teško je naći lukrativan posao za tako kratko razdoblje. Ipak dati ću sve od sebe jer bih htjela imati ljeto odmora, a ne ljeto umora.

Kakve to veze ima s matematikom. Nikakve. Jedino možda da nađem neki kamp za matku i da tamo budem instruktorica, a da ga moji nećaci pohađaju gratis.

Znam da je ovo zbrkan post. No u njemu nema šize. U njemu je matematika i način na koji preživjeti. Ono što muči mnoge školarce i njihove roditelje, dok se preživljavanje odnosi na cijelu naciju.

Nema šize, jer trenutno je ona jako daleko. Da imam kontrolu idući tjedan. Pišem što će mi reći...

12.02.2016. u 14:32 | 1 Komentara | Print | # | ^

Pauza

Prošlo je nešto više od tri godine od posljednjeg posta. Tri godine mirnog i staloženog života. Gotovo kao "normalni" ljudi. Šiza je ipak uzela danak. Morala sam odustati od dugogodišnjeg posla jer simptomi prevelikog stresa su postali prava gnjavaža. Odlučila sam prije godinu dana stubokom promijeniti život. Odrekla sam se auta, dobro plaćenog posla sve zbog untrašnjeg mira. To ne znači da sam prestala raditi. Naprotiv radim svaki dan. I raditi ću. Odlučila sam se međuostalom, i posvetiti pisanju.

Moram se pohvaliti. Zadnja hospitalizacija je bila prije deset godina. Od tada pijem terapiju na kojoj sam sada i život mi je postao poput mirne rijeke. Imam lijepu ljubavnu vezu već sedam godina . Dajem se, ali i primam. Možda se ne mogu dati u mjeri poput ostale populacije, ali ponekad u meni sve ključa od raznih emocija.

I dalje učim matematiku. Podučavam nećake svaki dan jer su totalni antitalenti za matematiku. Dragi mi savjetuje da živim od instrukcija. Ja znam da to nije za mene jer svaku ocjenu proživljavam na način kao da ja idem u školu.

Koncentacija mi je ponekad loša. Učenje novih informacija je teško. No međutim ja se ne dam. Učim svaki dan i to meni neke nove stvari. Više ne krijem bolest. Ne kažem baš šiza, ali kažem psihotični napadi. Sedam boravaka u bolnici. Ne lažem više o svom stanju. U biti kako sam završila prije nekoliko godina s psihoterapijom rijetko i govorim o svojoj bolesti. Ne mislim da sam izvan opasnosti zato što sam deset godina dobro. Moja ginekologica mi savjetuje da prestanem piti tolike lijekove jer je to loše a organizam. Ja se slažem s njom, ali to nije opcija. Naime u svojoj okolini viđam ljude koji su odbili piti lijekove. Možda su fizički zdravi, ali život im je u rasulu.

Život im je kaotičan, svako malo su u ustanovi, žive s glavom u oblacima dok ih surova stvarnost šiba na sve strane.

Meni je jasno da sam umjetno uravnotežena, da sam izgubila dio kognitivnih sposobnosti. Vrlo sam ponosna na sebe kad me drugi ljudi svrstaju u normalne i zdrave. Većina ljudi ne može vjerovati da postoji druga strana moje ličnosti. Ponekad i ja to ne mogu vjerovati, ali sjećanja na psihoze su još uvijek vrlo živa.

Nisam postigla ništa spektakularno u životu. Nisam zaradila za svoj stan. Nisam jer sam godinama hrpu novaca uložila u svoje zdravlje. Nije mi žao ni jedne lipe. Nemam djucu, auto muža, ali imam obitelj. Moji su i dalje uz mene. Ta sređena obiteljska situacija je oduvijek mi davala bolje šanse za remisiju. Najviše sam nadošla kroz grupnu terapiju. Bolesna sam dvadeset godina i promijenila sam samo tri psihijatra. Ne bi ni ta dva da oni nisu napustili bolnicu u kojoj se godinama liječim. Moja psihijatrica dr sc Restek-Petrović je puna razumijevanja, ali i vrlo stroga. Njen način mi odgovara. Ne mogu ni zaboraviti svoju prvu psihijatricu dr Bačan koja je bila i ostala duša od žene. Međutim terapiju mi je posložio dr Šain. I zato mu hvala na tome.

Uspjela sam se i socijalizirati. Više ne gledam u pod kad hodam. Pohađala sam glumačku sekciju u klubu Zajedno i dr. Handl mi je pokazao kako uzdignuti glavu. Uvjerila sam se ne jedan puta da su i med. sestre (i tehnirari), a i drugo osobllje i bolnici "Sv. Ivan" ljubazni i vrlo suosjećajni. Drago mi je da se bolnica uredila.

Ima puno dobrih stvari, ali kao i kod drugih ljudi ima i loših. Loš dan nastojim što prije zaboraviti, a u dobrome uživam.

Ovo je prvi post nakon tri godine, ali od sada ću ponovno pisati barem dva tri puta tjedno. Ako netko čita voljela bih da napiše komentar. Pišem ne više da olakšam sebi, nego da i drugi vide da je i šiza nešto s čime se može živjeti ispunjen život.

05.02.2016. u 08:59 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Borba s predrasudama

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr