Pauza
Prošlo je nešto više od tri godine od posljednjeg posta. Tri godine mirnog i staloženog života. Gotovo kao "normalni" ljudi. Šiza je ipak uzela danak. Morala sam odustati od dugogodišnjeg posla jer simptomi prevelikog stresa su postali prava gnjavaža. Odlučila sam prije godinu dana stubokom promijeniti život. Odrekla sam se auta, dobro plaćenog posla sve zbog untrašnjeg mira. To ne znači da sam prestala raditi. Naprotiv radim svaki dan. I raditi ću. Odlučila sam se međuostalom, i posvetiti pisanju.
Moram se pohvaliti. Zadnja hospitalizacija je bila prije deset godina. Od tada pijem terapiju na kojoj sam sada i život mi je postao poput mirne rijeke. Imam lijepu ljubavnu vezu već sedam godina . Dajem se, ali i primam. Možda se ne mogu dati u mjeri poput ostale populacije, ali ponekad u meni sve ključa od raznih emocija.
I dalje učim matematiku. Podučavam nećake svaki dan jer su totalni antitalenti za matematiku. Dragi mi savjetuje da živim od instrukcija. Ja znam da to nije za mene jer svaku ocjenu proživljavam na način kao da ja idem u školu.
Koncentacija mi je ponekad loša. Učenje novih informacija je teško. No međutim ja se ne dam. Učim svaki dan i to meni neke nove stvari. Više ne krijem bolest. Ne kažem baš šiza, ali kažem psihotični napadi. Sedam boravaka u bolnici. Ne lažem više o svom stanju. U biti kako sam završila prije nekoliko godina s psihoterapijom rijetko i govorim o svojoj bolesti. Ne mislim da sam izvan opasnosti zato što sam deset godina dobro. Moja ginekologica mi savjetuje da prestanem piti tolike lijekove jer je to loše a organizam. Ja se slažem s njom, ali to nije opcija. Naime u svojoj okolini viđam ljude koji su odbili piti lijekove. Možda su fizički zdravi, ali život im je u rasulu.
Život im je kaotičan, svako malo su u ustanovi, žive s glavom u oblacima dok ih surova stvarnost šiba na sve strane.
Meni je jasno da sam umjetno uravnotežena, da sam izgubila dio kognitivnih sposobnosti. Vrlo sam ponosna na sebe kad me drugi ljudi svrstaju u normalne i zdrave. Većina ljudi ne može vjerovati da postoji druga strana moje ličnosti. Ponekad i ja to ne mogu vjerovati, ali sjećanja na psihoze su još uvijek vrlo živa.
Nisam postigla ništa spektakularno u životu. Nisam zaradila za svoj stan. Nisam jer sam godinama hrpu novaca uložila u svoje zdravlje. Nije mi žao ni jedne lipe. Nemam djucu, auto muža, ali imam obitelj. Moji su i dalje uz mene. Ta sređena obiteljska situacija je oduvijek mi davala bolje šanse za remisiju. Najviše sam nadošla kroz grupnu terapiju. Bolesna sam dvadeset godina i promijenila sam samo tri psihijatra. Ne bi ni ta dva da oni nisu napustili bolnicu u kojoj se godinama liječim. Moja psihijatrica dr sc Restek-Petrović je puna razumijevanja, ali i vrlo stroga. Njen način mi odgovara. Ne mogu ni zaboraviti svoju prvu psihijatricu dr Bačan koja je bila i ostala duša od žene. Međutim terapiju mi je posložio dr Šain. I zato mu hvala na tome.
Uspjela sam se i socijalizirati. Više ne gledam u pod kad hodam. Pohađala sam glumačku sekciju u klubu Zajedno i dr. Handl mi je pokazao kako uzdignuti glavu. Uvjerila sam se ne jedan puta da su i med. sestre (i tehnirari), a i drugo osobllje i bolnici "Sv. Ivan" ljubazni i vrlo suosjećajni. Drago mi je da se bolnica uredila.
Ima puno dobrih stvari, ali kao i kod drugih ljudi ima i loših. Loš dan nastojim što prije zaboraviti, a u dobrome uživam.
Ovo je prvi post nakon tri godine, ali od sada ću ponovno pisati barem dva tri puta tjedno. Ako netko čita voljela bih da napiše komentar. Pišem ne više da olakšam sebi, nego da i drugi vide da je i šiza nešto s čime se može živjeti ispunjen život.