Incident

Lijekovi me čine jako žednom tj. konstatno mi se suše usta pa stalno nešto pijuckam. Rezultat tome je da usred noći moram...jel tamo gdje i car ide pješice i to mi je normalno. Idem po mrklom mraku, ne palim svjetla da se ne razbudim....ali....Jučer se desio prasak. Udarila sam nosom jako o štok spavaće sobe jer naravno isti nisam ni vidjela, a korake sam u polusnu valjda zabrojila. Još i danas me boli glava, zubi i ne mogu vjerovati da sam tako pogriješila u osjećaju za prostor. Jučer sam cijelo jutro gledala jel mi pocrnio nos (nije), ali glava u predjelu sinusa boli jako. Danas sam opet imala osjećaj da se zubi klimaju i općenito fozički da glava nije baš tamo gdje bi trebala biti. Odgodila sam neke obveze i krenula spavati, ali od spavanja ni s. Onda sam se posvađala sa samom sobom i krenula u šetnju iz koje me nije bilo punih sat i pol. Nije me smetalo ružno vrijeme. Ništa. Prošetala sam i pse i poigrala se s njima. Sve samo da zaboravim na glavobolju. No glava nije prestala boljeti, a bole i leđa. Ruke bole već tri tjedna. Onako lagani raspad sistema. Nemam trenutno nikakvih emocionalnih problema, ali fizičkih ko u priči pa sam sve skupa frustrirana i patim se. Nije mi jasno što se to počelo odjednom dešavati. No nije mi jasno da nakon petnaest godina hodanja po mrrklom mraku zamalo sebi napravim boksački nos. Inače imam sasvim zgodan i lijep nos. No čini mi se da ako hoću i dalje imati takav da ću morati paliti svjetlo.

Inače dragi mi mora puno raditi. Nema vremena ni za pola sata skype koliko svaki dan inače provedemo. I to me čini nesretnom. Pa i nesigurnom. Ljuta sam na njegova poslodavca. Već tri tjedna radi non stop. Ugrabi vikendom koji sat za druženje, ali totalno mi je ugroženo provođenje slobodnog vremena. Nije mi jasno da danas u doba krize kad su toliki ljudi bez posla da se za taj veliki posao ne zaposli bar na dva mjeseca netko i pomogne oko svladavanja problema. Ovako je kod nas crnči dok te skroz ne izmuzemo. Kuda sve to skupa ide nije mi jasno. Mislim društvo. Čitam Sanader nas je oštetio za 98 mlrd kuna. Ja nikada nisam oštetila nikoga, ali svaki put kad sam bila psihotična dobila sam nogu s posla. Ni kune nikome nisam skrivila u tim stanjima, a nisu mogli dočekati da me se riješe. Još su se zgražali kako sam uopće mogla raditi. Znači ja povremeno luda ne smijem i ne mogu raditi, a on zdrav prav svojim radom nas ukrade 98 mrd kuna i svega 10 godina. I otplaćivati će to generacije. Za ne povjerovati. Mislim da bi ovo društvo trebalo malo drugačije se odnositi prema svojim invelidima, ali i političarima.

Uglavnom to je danas to. Iz bolne glave danas toliko. Tipkamo se.

21.11.2012. u 16:53 | 1 Komentara | Print | # | ^

Nemirna nedjelja

Ustala sam već prije šest. Nemir me tjerao van iz toplog kreveta. Sanjala sam neobične i teške snove i morala pobjeći. Nakon otprilike sat vremana kave i pričanja s ukućanima ( da moji su rano budni) vratila sam se u krpe. Nisam spavala već sam strpljivo čekala da nemir ode. Oko pola deset došli mi nećaci na instrukcije. To je dobro prošlo. Naročito sam bila zadovoljna starijim koji je ovo gradivo dobro shvatio. Bilo je prije jedanaest i mogla sam na kavu. No nisam jer znam da bi nakon petnaest minuta sjedenja s prijateljima digla petama vjetra. Opet sam legla i čekala. Ručak je bio rano, a onda blagoslov. Spavala od 12 do prije par minuta. Istina je da noga titra, ali u duši je mir. Usta se zijevajući otvaraju same od sebe. Nije kad je jučer kad sam spas potražila u apaurinu, a poslije kad je trebalo kartati i igrati se radila sam kardinalne greške. Mozak mi je bio totalno zablesirao. Pišete da Vam djelujem zdravo. To se vjerojatno odnosi na zadnje postove, ali vjerujte daleko sam ja od zravlja. Ja jesam racionalna, nisam emocionalno zaravnjena, ali malo veće uzbuđenje i već plešem po rubu. To su sada nijanse koje vide moji najbliži, jer duga remisija daje ipak dodatnu psihičku stabilnost. No nisam dobro. Ujutro me mlađi nećak pita zašto tresem nogom. Tresem i to jako. Već su to svuda navikli da moja desna noga igra. Gdje radim kažem da su to posljedice saobračajke. No to je isključivo posljedica uzimanja zeldoxa 80 i haldola od 2 mg naveče i onda još jednog zedoxa od 40 mg ujutro. Ne mogu popiti više od jednog Akinetona, jer u suprotnom mi je glava u oblacima.

Jučer nisam imala snage pisati, a i inače mislim da je dobro da vikendom malo odmorim i da se posvetim kretanju , igranju i veselju. Ovih dana mi je teško jer dragi ima puno posla pa jedva da izdvoji koji sat za mene, ali i to će proći. Sve prolazi i teške i lijepe stvari. Ponekad treba zastati u trenututku i dati sebi vremena da sve upije događaje, emocije i prihvati sebe s manama i vrlinama. čitam Vas na Forumu i mogu se poistovljetiti s mnogim razmišljanjima koje čitam tamo. Znam da je jako teško članovima obitelji, bliskim rođacima. Mi bolesni smo ponekad teški samim sebi. Ponekad bi voljeli da nas nema. Ima nas i mislim da mi možemo doprinijeti sebi, drugima, zajednici. Treba samo imati otvoreno srce i boriti se sa svakom krizom koju šiza donese. Pobjede i porazi su sustavni dio takvog života, ali pobjede i porazi su sasvim dio bilo kojeg života. Tipkamo se...

18.11.2012. u 14:36 | 0 Komentara | Print | # | ^

Gotovina i šiza

Koliko sam emotivna postala tek sam danas shvatila. Nakon što sam čula oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču sjela sam za svoj stol i ruke i noge su se počele nekontrolirano tresti. Nisam popila apaurin jer ga ne nosim sa sobom (vozim pa mi ne pada na pamet u tijeku dana piti lijekove), već sam popila kavu. Pokušala sam smiriti košmar u glavi i silno uzbuđenje. Odmah sam se naručila na frizuru jer tako dobro vijest treba proslaviti, a s frizurom sam ipak zgodnija nego bez nje.
Ostatak dana sam obavila najnužnije i otišla. Čak sam odbila ručak (roštilj) jer me pekao želudac i htjela sam pojesti nešto lagano. Impresionirala me danas mirnoća Markača i Gotovine pri izricanju presude. Da sam ja u pitanju vjerojatno bi skakala do neba, a poslije spakirala stvari i ravno u bolnicu. U stvari nikad nisam završila u bolnici jer se nešto loše dogodilo već u trenucima ogromne sreće koju moja napaćena duša nije mogla upiti. I to je šiza i to je moja kriza. Nisam otišla na Trg da me ne ponesu emocije. Ipak je meni draga moja remisija pa si i srećicu poput lijekova moram dozirati. Čak sam se zapitala da me dragi zaprosi jel bi to moglo proći bez hospitalizacije na makar tjedan dana. Gledala sam prijenos i slušam ga još uvijek i duša mi je prepuna. Imam i fizičke manifestacije euforije. Već sam se dva puta tuširala i sad čekam još sat i pol da odem na kartanje. Da ovaj dan se završi u dobroj zafrkanciji i da mirno spavam. Ako neću moći spavati tu je prijatelj Durmicom koji spašava takve noći.Vrlo ga rijetko popijem. Samo u izvanrednim situacija kad san zbilja neće na oči. Od prošlog Božića popila sam svega sedam tableta i zadovoljna sam jer prošle godine sam popila sedam u tjedan dana pa su mi dodali još pola Leponexa da ne eskalira kriza.

Pjevaju aleluja. Ja vjerujem, ali više ne molim. Ne zahvaljujem Bogu na svom oporavku. Mislim da Bog ima pametnijih stvari od kormilarenja mojim životom. Ponekad sam poput asketa. Nije da postim, ali idem spavati na vrijeme, uzimam redovito terapiju i sam redovito pišem. I pisati ću. Jer nema više grupe i individualne terapije, a moram izreći svoje misli, svoju sreću, tuge, strepnje. Danas kad sam vidjela komentar bila sam sretna poput malog djeteta. Netko me ponovno čita. Moj glas se čuje. Želim ostati anonimna, ali željela bih podijeliti što znam i ne znam o šizi s onima koji boluje, s onima koji s njom žive, bilo kao roditelji, supružnici, djeca. Voljela bih kada bi imati šizu bilo poput imati reumu. Još ne tako davno bila sam prezrena, odbačena od društva i sama. Vremena se mijenjaju, ja sam se promijenila i to podijeliti. A sad su vijesti. Tipkamo se

16.11.2012. u 18:15 | 2 Komentara | Print | # | ^

Pričalica

Volim prilčati. I znam pričati. Slaganje rečenica, ubacivanje viceva i anegdota, argumentirano izražavanje sve to ide meni od ruke ko od šale. No samo kad sam raspoložena. Kad je veče i ja sam u poznatom društvu. Ili s nekom bliskom osobom.

Danas sam puno pričala. Ujutro sam rano startala, ali s ljutnjom jer su mačke uneredile kuću. Zaboravila sam popiti lijek, pa sam napravila krug od 5 km i vratila se po isti. Došla sam kasnije nego obično i nije bilo vremena za meditaciju u tišini praznog ureda.

To su bili svi današnji problemi. Drugo sve je išlo gotovo nestvarno dobro. Sve mi je išlo od ruke, a vrijeme brzo odmicalo. Ubrzala sam u petu, a za mene je dobro da sam u trećoj. Uglavnom sad pišem dok se raspoloženje ne spusti u treću brzinu.

Bila sam na kavi s prijateljem. Tj. na mineralnoj. Popila pola litre i pričala bez prestanka 45 minuta. Tu i tamo sam njemu dala da dođe do riječi. Jadnik ima ljubavne problem. U stvari njegov ljubavni problem je da žena naprosto nije zainteresirana, ne poštuje ni njegovo ni vrijeme njegovih prijatelja. Ne drži se dogovora i moglo bi se dosta toga reći. No nije ni on cvijeće. Prošli vikend smo kartali i ja sam bila jedina žena u društvu i on me doslovno nazvao pizda. Poludjela sam u sebi, ali sam se suzdržala u zadnji moment. No danas sam mu rekla da ne želim to više čuti jer to meni nije nikakva šala. Ja sam kako papa Ivan XIII preporučuje za otmjeno vladanje. Tek sad je shvatio da dobar dio problema si je sam gererirao s naprasto nelogičnim ponašenje. Prešao je četrdesetu i posve je sam. Istina ima puno prijatelja, radi, vrlo je zauzet, ali je sam. Ja mu iskreno želim da nađe i zadrži srodnu dušu, ali njegov problem je gubitak svakih kriteerija u komunikaciji i dovoljno je da se to desi jednom i osoba bilo prijateljica ili nešto više naprosto ode bez razmišljanja.

Po preporuci tog istog pape danas sam otrpjela i nepravdu i neću se na nju žaliti. Morala bih učiniti još dobro djelo, ali i to će doći na red. Poanta je da se dobro djelo napravi i da se ne izreklamira.

Pokušala sam riješiti svoj glavni problem danas, ali nije išlo i nisam dobila odgovor zašto ja nisam materijal za prsten. Ko Danijela sam u onoj pjesmi Neće prsten preko moga prsta. Meni je normalno da nakon tri pol godine kvalitetne veze se ide naprijed. Da imam nekog za sebe svaki dan uživo, a ne samo online. Izgleda da ću se morati odreći te želje i prestati razmišljati o tome jer me neće i mogla bih sve izgubiti. Nikako ne mogu dokučiti što to meni fali da se u potpunosti realiziram kao žena.

Umorna sam pomalo i već sam u trećoj, pa možda i drugoj. Ruke me bole, prsti tipkaju čudna slova....sutra je Sumrak i ja ću ga gledati. Možda vampiri riješe sve moje probleme.

15.11.2012. u 18:39 | 1 Komentara | Print | # | ^

Dobar dan

Nije to rečenica kojom sam pozdravila nekog prijatelja ili poznanika. To je ocjena današnjeg dana. Dana u kojem sam uspjela napraviti i ono planirano, a i neplanirano. U biti sve što se zahtijevalo od mene. Za samu sebe i promišljanja nisam izvojila niti pet minuta. Stiglo je veče, dan se završava, dragog čujem tek za sat vremena jer naporno radi. Ja sam do sada imala instrukcije iz matematike. Pomaže mi internet jer su cjeline jako dobro obrađene u posebnim video uradcima. Često se služim internetom pri učenju. Nećake učim englesku gramatiku na raznim online site-ovima, a i sama sam pokušala naučiti programirati. Nije mi baš išlo jer sam previše umorna. Posao, instrukcije i bogat društveni život me zasad okupiraju. Pazim da se dovoljno krećem, odmaram što više i nastojim svoje neke fiks ideje odmah izbiti iz glave. Jedan od takvih problema je prebacivanje novaca s računa na račun putem interneta. Ne vjerujem da su novci prebačeni, tj. bojim se da će nestati dok ih ne vidim na drugom računu. U pogledu primitka novaca sam inače vrlo skeptična. Vjerujem da je nešto plaćeno tek kad vidim novčiće na računu i ni trenutka prije. Iako se od samih početaka služim internet bankarstvom i nikada se nije desilo da se novac zagubio ja jednostavno moram provjeriti račun. Ta opsesija ili točnije paranoja je jača od mene. Da se bar radi o nekim velikim iznosima. Ne u pitanju je nešto malo, ali ja sam užasno osjetljiva po tom pitanju.

Možda sam u mnogočemu zakazala. Nemam prijateljica. Nisam osnovala obitelj. No nikada pa ni u najcrnjim danima nisam izgubila financijsku neovisnost. Imam i ja minus na tekućem, kredit za auto, ali svoje financijske obveze oduvijek sam samostalno ispunjavala osim što kad sam prvi puta bila bolesna šest mjeseci otplaćivala dugove po karticama koji su samo stizali jer prije prve psihoze nisam imala mjere. Istina je da je i mama platila za moj nezavršeni magisterij (pet tisuća eura), ali tješim se da je isto toliko novaca poklonila bratu za svadbu. Od tada sam otplatila dva i pol auta, nekoliko računala. Ljutujem isključivo o svom trošku bez obzira bila u vezi ili ne. Moji prijatelji plate jednom, ja platim drugi puta. Odjeću, obuću, parfeme, kremice i sve sitnice financiram sama. Frizure također. U stvari nikada, ama baš nikada nisam dobila ništa bez nekog posebnog povoda. Dragi se isprsi za godišnjicu, rođendan i Božić, ali za te dane i ja njega darujem. Najveći mi je gušt potrošiti na nećake, na obitelj, na kuću. Kako stan dijelim s majkom uređenje našeg stana i namještaja smo podijelile popola. A kupile smo sve novo. Moj dragi se šokira kad ja stol u dnevnom boravku čistim s posebnim sredstvom, ali to je dizajnerski stol od trešnjinog drveta i ja ga namjeram imati dok sam živa. Inače to kućenje mi je bilo jedno od najljepših doba. Nije bilo ove deprimirajuće krize i novčići puno lakše pristizali. Kupile smo sve. Kuhinju sa svim aparatima. Kompletan dnevni boravak. Moja soba je napravljena po ideji iz moje glave i po mjeri. I tu je prometno. Evo danas se tu učio hrvatski, pa je mama kartala belu online. Zatim se učila matematika. Opet online. Gledala Čačićeva ostavka. Moju sobu svi vole jer ima neki tajni život i sve je u njoj svijetlo. Moja mačka Fleka spava svaki dan isključivo u mojoj sobi i na mom krevetu. Naravno kad me nema, a ponekad i kad me ima.

Inače okružena sam ljudima, životinjama. Imam dosta obveza. Ne zato što ih moram imati već zato šro ih želim imati. A ustala sam u pola sedam i nisam stala sve do sada. Uobičajen normalan život. Da i to je moguće s šizom ili s nekoliko psihoza iza mene. Možda je razlog što se ja ne predajem. Što nema izgubljene situacije ili dana. I najgori, a i oni najbolju dođu pa odu. I opet dođe novi dan. A svaki dan je nova šansa. I za šizu, a i za za mene bez šize.

Ispunila sam obećano. Danas je blo napisan. Tipkamo se do sutra..

14.11.2012. u 18:56 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ljeto života

Prerijetko pišem da bih imala čitatelje. Između postova prođe po šest mjeseci i nigdje, ama baš nigdje nisam zakačila blog. Imam fejs stranicu, ali na njoj je slika nasmijane žene bujne kose koja živi sa i usprkos šizi i ne želi da je svi stvrstaju u tu kategoriju.

Ovo ljeto srela sam školsku prijateljicu. Sjajna žena. Troje djece, rastavljena, ali jedna grozna saobraćajka i njena dijagnoza je nespecifična psihoza ili tako nešto. Ne pije lijekove jer kaže da ne zna množiti. Oduševljava se pozitivnim slikama, razmišnjanjima, ali nije samo to u pitanju. Ona je djelatna. Upravo je otplatila kampericu. Planira svoje odmaralište. Za svakog ima lijepu riječ. Ona je onakva kava ja nisam. Ne mislim pritom da ja nešto ružno govorim ljudima. Za mene su svi ti recepti oko pozitivnih razmišljanja izmišljeni da ljudi zaborave riješiti probleme koje imaju.

Ja vjerujem u sebe i vjerujem u polako iako sam mnogo puta brza. Ponekad brzopleta. Sada je 19 sati. Obaveze za danas su završile. Razgovarala sam s dragim i planirala buduće ljetovanje. Htjela bih nazvati tu prijateljicu zato što je rekla da će pisati. Evo ja pišem pa gotovo 8 godina. Prije svaki dan, a sada jednom u šest mjeseci. Nije mi ponestalo inspiracije, niti mi je život monoton. Zaokupljaju me druge zanimacije, a bolest sam gotovo zaboravila. Više ni ne govorim šiza već slijed akutnih psihoza jer bolnicu nisam vidjela gotovo sedam godina. Kontrole se ne računaju. Ni na psihoterapiju ne idem već dvije godine jer sve što je bilo potrebno reći, ja sam rekla i ponovila tisuću puta. Ponavljala dok nisam uvidjela da je besmisleno se gnjaviti jednim te istim problemima. Naprosto treba živjeti. A ja živim. Ujutro od sedam i naveče do 10, a ponekad i puno duže.

I kemija je dobra. I dalje pijem lijekove i ova kombinacija mi odgovora. Vrlo malo sam izgubila pijući ih, a dobila strašno mnogo. Ne pušim i dalje. Ne planiram obitelj. Ponekad, vrlo rijetko su mi jutra toliko teška da poželim da me nema. Misao koja nema neki veliki razlog, ali dođe. Da ponekad mi je strašno teško živjeti. Tih minutu želje da me bar nema prođe, a dođu bolji trenuci.

Kad bi me netko pitao što sad ja imam, a nisam imala prije odgovor bi bio samo jedan. A to je mir. Nemir sam riješila šetnjama uz jezero. Veselje mi donosi nestašna kujica koju smo udomili. Veselje mi donosi vrijeme provedeno s obitelji....s njim. A da on je jako bitan. Počinjem dan s njim i završavam s njim. Ne fizički jer ne živimo zajedno nego u mislima i skypom. Moj je svaki vikend. Svaki dobar film je moj. Poneka predstava. Kartam, igram društvene igrem. Radim tek toliko da mi živjela i darovala, a živim jer mi je sada onako kako nikad nije bilo tkad sam bolesna.

To je današnje izvješće. I sutra ću pisati. Da nečitatelji pisati ću svaki dan. Jer ovaj je blog imao svoje čitalje. Život ih je odnio, a možda ih i vrati, a možda i donese neke druge. Pisati ću o životu i kako do sedam godina remisije. Vjerujem da će biti i više. Da ja vjerujem.

13.11.2012. u 18:59 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Borba s predrasudama

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr