Nemirna nedjelja
Ustala sam već prije šest. Nemir me tjerao van iz toplog kreveta. Sanjala sam neobične i teške snove i morala pobjeći. Nakon otprilike sat vremana kave i pričanja s ukućanima ( da moji su rano budni) vratila sam se u krpe. Nisam spavala već sam strpljivo čekala da nemir ode. Oko pola deset došli mi nećaci na instrukcije. To je dobro prošlo. Naročito sam bila zadovoljna starijim koji je ovo gradivo dobro shvatio. Bilo je prije jedanaest i mogla sam na kavu. No nisam jer znam da bi nakon petnaest minuta sjedenja s prijateljima digla petama vjetra. Opet sam legla i čekala. Ručak je bio rano, a onda blagoslov. Spavala od 12 do prije par minuta. Istina je da noga titra, ali u duši je mir. Usta se zijevajući otvaraju same od sebe. Nije kad je jučer kad sam spas potražila u apaurinu, a poslije kad je trebalo kartati i igrati se radila sam kardinalne greške. Mozak mi je bio totalno zablesirao. Pišete da Vam djelujem zdravo. To se vjerojatno odnosi na zadnje postove, ali vjerujte daleko sam ja od zravlja. Ja jesam racionalna, nisam emocionalno zaravnjena, ali malo veće uzbuđenje i već plešem po rubu. To su sada nijanse koje vide moji najbliži, jer duga remisija daje ipak dodatnu psihičku stabilnost. No nisam dobro. Ujutro me mlađi nećak pita zašto tresem nogom. Tresem i to jako. Već su to svuda navikli da moja desna noga igra. Gdje radim kažem da su to posljedice saobračajke. No to je isključivo posljedica uzimanja zeldoxa 80 i haldola od 2 mg naveče i onda još jednog zedoxa od 40 mg ujutro. Ne mogu popiti više od jednog Akinetona, jer u suprotnom mi je glava u oblacima.
Jučer nisam imala snage pisati, a i inače mislim da je dobro da vikendom malo odmorim i da se posvetim kretanju , igranju i veselju. Ovih dana mi je teško jer dragi ima puno posla pa jedva da izdvoji koji sat za mene, ali i to će proći. Sve prolazi i teške i lijepe stvari. Ponekad treba zastati u trenututku i dati sebi vremena da sve upije događaje, emocije i prihvati sebe s manama i vrlinama. čitam Vas na Forumu i mogu se poistovljetiti s mnogim razmišljanjima koje čitam tamo. Znam da je jako teško članovima obitelji, bliskim rođacima. Mi bolesni smo ponekad teški samim sebi. Ponekad bi voljeli da nas nema. Ima nas i mislim da mi možemo doprinijeti sebi, drugima, zajednici. Treba samo imati otvoreno srce i boriti se sa svakom krizom koju šiza donese. Pobjede i porazi su sustavni dio takvog života, ali pobjede i porazi su sasvim dio bilo kojeg života. Tipkamo se...