Gotovina i šiza

Koliko sam emotivna postala tek sam danas shvatila. Nakon što sam čula oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču sjela sam za svoj stol i ruke i noge su se počele nekontrolirano tresti. Nisam popila apaurin jer ga ne nosim sa sobom (vozim pa mi ne pada na pamet u tijeku dana piti lijekove), već sam popila kavu. Pokušala sam smiriti košmar u glavi i silno uzbuđenje. Odmah sam se naručila na frizuru jer tako dobro vijest treba proslaviti, a s frizurom sam ipak zgodnija nego bez nje.
Ostatak dana sam obavila najnužnije i otišla. Čak sam odbila ručak (roštilj) jer me pekao želudac i htjela sam pojesti nešto lagano. Impresionirala me danas mirnoća Markača i Gotovine pri izricanju presude. Da sam ja u pitanju vjerojatno bi skakala do neba, a poslije spakirala stvari i ravno u bolnicu. U stvari nikad nisam završila u bolnici jer se nešto loše dogodilo već u trenucima ogromne sreće koju moja napaćena duša nije mogla upiti. I to je šiza i to je moja kriza. Nisam otišla na Trg da me ne ponesu emocije. Ipak je meni draga moja remisija pa si i srećicu poput lijekova moram dozirati. Čak sam se zapitala da me dragi zaprosi jel bi to moglo proći bez hospitalizacije na makar tjedan dana. Gledala sam prijenos i slušam ga još uvijek i duša mi je prepuna. Imam i fizičke manifestacije euforije. Već sam se dva puta tuširala i sad čekam još sat i pol da odem na kartanje. Da ovaj dan se završi u dobroj zafrkanciji i da mirno spavam. Ako neću moći spavati tu je prijatelj Durmicom koji spašava takve noći.Vrlo ga rijetko popijem. Samo u izvanrednim situacija kad san zbilja neće na oči. Od prošlog Božića popila sam svega sedam tableta i zadovoljna sam jer prošle godine sam popila sedam u tjedan dana pa su mi dodali još pola Leponexa da ne eskalira kriza.

Pjevaju aleluja. Ja vjerujem, ali više ne molim. Ne zahvaljujem Bogu na svom oporavku. Mislim da Bog ima pametnijih stvari od kormilarenja mojim životom. Ponekad sam poput asketa. Nije da postim, ali idem spavati na vrijeme, uzimam redovito terapiju i sam redovito pišem. I pisati ću. Jer nema više grupe i individualne terapije, a moram izreći svoje misli, svoju sreću, tuge, strepnje. Danas kad sam vidjela komentar bila sam sretna poput malog djeteta. Netko me ponovno čita. Moj glas se čuje. Želim ostati anonimna, ali željela bih podijeliti što znam i ne znam o šizi s onima koji boluje, s onima koji s njom žive, bilo kao roditelji, supružnici, djeca. Voljela bih kada bi imati šizu bilo poput imati reumu. Još ne tako davno bila sam prezrena, odbačena od društva i sama. Vremena se mijenjaju, ja sam se promijenila i to podijeliti. A sad su vijesti. Tipkamo se

16.11.2012. u 18:15 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Borba s predrasudama

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se