Proljeće
Pišem rijetko i zadnji puta kada sam imala milijun i jedan problem. Problem tih mojih problema je što su zapravo plod mojih razmišljanja koja često idu u negativnom smjeru te dobre ili solidne stvari postanu loše, a ponekad i užasne. Oscilacije su mnogo manje nego prije i problemi su kudikamo manji. Sada sam gotovo šest godina u remisiji (fali mi mjesec dana) i na mnogo stvari, a i na sebe samu gledam potpuno drugačije.
Trenutno sam u drugoj, najdužoj vezi svog života. Gotovo pune tri godine ljubim jednog dobrog čovjeka potpuno različitog od mene. On je tih, ja sam glasna. On se voli šaliti, ja sam često preozbiljna. On je visok i tanak, a ja malena s kojom kilom viška. On ima plave, a ja smeđe oči. On je miran, a ja nemirna. Mogla bi tako unedogled.
Zajedničko nam je što volimo misaone igre, filmove i putovanja. Iako zbog naravi moje bolesti on ponekad izvuče kraći kraj. No on je strpljiv. Gotovo ga je nemoguće naljutiti. Ne voli prigovore i obično su stvari po njegovom. Tvrdoglav je i ne mijenja mišljenja što i nije tako loše jer mogu predvidjeti njegove reakcije i stajališta.
On je sportaš, a i ja se krećem. U zadnju godinu dana hodam najmanje tri puta tjedno po šest kilometara. Nisam hodala jedino na -20 u veljači i to mi je bila jedina pauza. Poklonio mi je prije dvije godine Salamon tenisice koje su se raspale od silnih šetnji. Najdraža mi je ruta oko jezera. Mir, tišina, poneki ribič, pas, slavuj, koja vrana, pa čak i fazan mi čine društvo. U šetnjama tonem u svoje misli. Ponekad me tako bole noge, pa se ja još više žurim da stignem kući. Treba mi sat vremena da napravim svoj đir. Ponekad i manje. Razmišljam o milijun stvari, a ponekad se iz šetnje vratim toliko fizički umorna da moram odmah odspavati.
I ne pušim tri godine dva mjeseca i 14 dana. Ponekad mi jako nedostaju cigarete. Bile su moje pouzdane prijateljice. Najvjernije od svih. U biti od svega što sam dobro ili loše napravila u jednoj stvari sam sigurno zakazala. Naime nemam najbolju prijateljice. Sa ženama mi ne ide. Imam dugogodišnja prijateljstva s dečkima (nikad nije bilo ničeg više), a od žena već deset godina sam u kontaktu s jednom gospođom koja me je puno puta pomogla svojim znanjem i praktičnim savjetima. To nije pravo prijateljstvo. To je više odnos majke i kćeri iako ja imam svoju majku koja mi je oduvijek najbolja prijateljica.
Sad je 19h. Ja idem malo porazgovarati s mojim dragim i tipkamo se ljudi. Vjerujem malo i češće. Ipak je proljeće i dani su duži, a vrijeme je i da zaboravim ili bar otipkam svoje crne mislim.