i mjesec i sunce

Sinoć sam sanjala divan san.
Prvi dio nije važan i uglavnom ga se ne sjećam detaljno, nešto o dočekivanju Nove Godine.
Kasnije, našla sam se u nepoznatom gradu.
Bile su tu prekrasne kuće,
zanosan zalaz sunca,
neka strma ulica,
fotografirala sam nekim starim modelom fotoaparata.
U snu sam mislila da je to polaroid
ali sam danas googlala
pa vidim da je to OVAKAV fotić.
(Uopće pojma nemam otkud znam
za takvu vrstu fotoaparata,
niti sam ikada takvog imala.)

I drugi ljudi su šetali tuda i divili se;
ušla sam u neki park gdje je bilo i divno jezero.
Površina se gusto zlatno presijavala,
sjene su bile mračne i duboke,
sve je bilo spokojno i lijepo.
Stijene su se nadvijale nad jezero,
moglo se je vidjeti
kamenje nalik zmajevim glavama.
To su bili prirodno nastali oblici,
neobični i začuđujući.
Dalje, hodajući uz jezero,
došla sam do novih stijena.
Kroz 'oko' fotoaparata mogla sam odlično razgledati
detalje na njima.
Mogla sam fantastično približavati što god sam gledala.

U tom razgledanju stijena, uočila sam lice.
Bilo je to lice Buddhe.
Mirno, sklopljenih očiju,
Spokojno i lijepo....ali, nije to bilo samo lice,
iznenadila sam se, nego cijela glava,
prekrasno i detaljno izrađena.
Čuvar jezera, na stijeni iznad vode.
Odjednom sam opazila da je iza njega još jedno lice.
Kao da sam se udaljavala u prostoru,
ili smanjivala zoom na aparatu,
lice u pozadini je raslo.
Bilo je to još jedno lice, još jedna glava,
ovaj puta velikoga Buddhe.
Sad sam se već jako odmicala od prizora,
ali to mi je davalo fantastičan uvid u širu sliku.
Prva glava sada se je već doimala malenom,
nisam više razaznavala detalje,
dok sam drugu gledala u svoj njezinoj veličini i ljepoti;
pune usnice, spušteni kapci, i mir, mir,
mir koji se širi k onima koji gledaju.
Veliki Buddha bdio je nad manjim.
I dalje sam se vraćala unatrag u prizoru,
Mali Buddha sad je bio
kao jedva razaznavajuća loptica za tenis,
a veliki možda veličine lubenice,
nad njima,
u stvari nad nama i svime
nadvilo se i treće lice.
Doslovce se nadvilo,
kao kad bi se palmin list nadvio,
lice ogromno, prekrasno, neljudske ljepote.
Ne lice čovjeka koji je živio
i dostigao prosvjetljenje,
nego lice neljudske osobe.
Neopisivo lijepo,
neopisivog privlačnog zračenja,
čovjek bi mogao zauvijek gledati u tu ljepotu.

Probudila sam se.