i mjesec i sunce

I tako je Đurđica većinu slobodnog vremena provodila u muzičkoj školi.
Nije to bilo k'o u osnovnjaku - veliki razredi , gužva, ocjene i
uvijek neka događanja i natezanja među đacima.
Ovdje su razredi bili manji, učiteljice dobre i posvećene a atmosfera mirna i sabrana.
Djeca su se međusobno dobro slagala,
iako su dolazila iz raznih kvartova i nisu se družila privatno izvan nastave.
Tim više je Đurđicu iznenadilo ono što se je jednog dana dogodilo.

Jednoga je dana, sa miješanim izrazom nelagode i olakšanja na licu,
Đurđici pristupila Andreja-Kristina.
Bilo je očigledno da je ta stvar zaista važna za nju.
Rekla je: 'Evo, više se ne ljutim na tebe, sve sam ti oprostila,
i od sada ću ponovo razgovarati s tobom.'
Đurđici jednostavno nije bilo jasno - o čemu li to ova priča!?

Ne samo da nije sjećala da su se ikada porječkale, a kamoli posvađale,
nego se, što se činilo najgore i najčudnije,
Đurđica uopće nije sjećala nekog vremenskog razdoblja u kojem bi itko,
pa i Andreja-Kristina,
aktivno odbijala razgovarati s njom.
Naravno, pokušala je izvući iz nje podatak o tome što je to što ju je tako povrijedilo,
ali je ova uvijek odmahivala glavom sa riječima
'Ma znaš ti dobro, nemoj se praviti da ne znaš......'.
Premetala je Đurđica po glavi situacije i razgovore, ali se ničega korisnog, što bi sve protumačilo, nije dosjetila.
Zauvjek je njihov odnos zadržao taj jedan 'i ti i ja znamo što se dogodilo, ali nema veze' osjećaj,
neku nedefiniranu nelagodu koja se nikada ne može riješiti.

I tako je Đurđica naučila na svojoj koži
da nikada ne znaš što je drugome u glavi,
upravo kao što ni za samog sebe ne možeš biti siguran.
I tko zna što drugi pokupi od tebe i preradi to u nešto novo u svojoj nutrini............
očekuj neočekivano.