ponedjeljak, 12.10.2015.
u paketima po tri
|
Iz knjige
'Čarobnjakov šegrt' Evalda Flisara Na kraju klisure mi je Ali pokazao jedan od snježnih mostova po kojima je čuven Kašmir. Svake zime snijeg zavije doline i riječna korita i kad po vrhu zamrzne, voda iskopa prolaz po dnu, pa se slijeva skroz nevidljiva, nečujna, a po površini možeš ići po snijegu s jedne strane na drugu. Kasno, u proljeće,kad snijeg počne kopniti, postaje prodor vode sve veći, a snježni most koji se uspinje nad njim, sve tanji. Na kraju u njemu zijevne raspuklina. Dok nije preširoka možeš je preskočiti, a pri kraju srpnja je to već opasno. Krajem rujna,prije naleta nove zime, nitko se ne usuđuje na te trošne strukture. Jesam li stigao prekasno? Moj put mi se iznenada otkrio u obliku simboličnog skoka preko raspukline u snježnom mostu i život mi se otkrio u duhu kao vječna serija takvih pokušaja, zaleta s jedne strane na drugu, padova u dubinu, ponovnih skokova, traženja novih mostova, onakvih gdje rupa u sredini nije preširoka i gdje ću imati bar malo nade da se ne sunovratim. Što je bilo na drugoj strani? Dio mene samog, koji je intelektualno obrazovanje odgurnulo od mene? Nagonski, intuitivni dio, koji me je pratio tokom života kao sjenka mojih racionalnih činova, nikad daleko, a nikad dovoljno blizu da bi se dotakao? Već dugo sam slutio da imam dvojnika s kojim sam bio blizak u djetinjstvu.Ništa nismo skrivali jedan pred drugim. Onda, ne znam kad i zašto, između nas se pojavilo nepovjerenje. Okolina u kojoj smo učili i rasli se postavila na stranu mojeg intelektualnog ja i nagonski dio se (zatomljen u školi, univerzitetu, u društvenoj realnosti) osramoćen povukao. Nastanio se u dimenziji bivstvovanja koju intelektualni ja nije htio priznati kao ravnopravnu jer je bila neprotumačljiva i nenaučna, iako se stalno potvrđivala u iskustvu života. Sjenoviti, nagonski dvojnik me je pratio kao vjerna žena koja zna da će mužu dosaditi besplodno životarenje u svijetu racionalnih koncepcija, i da će je, uz osjećaj krivice i u strahu da je možda zakasnio, doći tražiti. ................ -------------------- ................ Čeznem za znanjem koje će obuhvatiti svijet u cjelini, ne samo u njegovoj pojavnosti, nego i u njegovoj nevidljivosti, i njegovoj još-ne-dokučivosti. Čeznem saznati kako da duhovno prodrem u sve što nije vidljivo da bih svakim pokretom, svakom mišlju, svakom riječju posezao dublje od onog što je svijet prividno, i da bih s onim što otkrijem ostao u neraskidivom kontaktu. .............. -------------------- ...........Trenuci u kojima sam naslutio što leži ispod površine ostali su mi u neizbrisivom sjećanju. U toku plovidbe prema Australiji sam noću više puta odlazio na gornju palubu prekooceanskog broda 'Akile Lauro' i u sjaju zvijezda se predavao snažnoj prisutnosti oceana. Budući da je svuda uokolo bilo more, vizualni svijet se isticao u liniji horizonta. I budući da je brod bio u centru morskog kruga, vidio sam da se more ispupčava i da je na svim stranama iskrivljeno prema horizontu. Da je Zemlja okrugla. To je bio pomak saznanja koji je pokrenuo sve ostalo.Zaobljenost Zemlje više nije bila goli pojam, nego sam je vidio i osjetio. Parobrod je puhao preko šumnih valova kao nezgrapna debela životinja. Osjećao sam zaokruženost Zemlje, osjećao sam kako ogromna kugla lebdi u prostoru, u kome lebde još i druge slične kugle; postao sam svjestan (do posljednjeg tkiva u tijelu) prostranstva Svemira i moje malenkosti u njemu. Iz svijesti o malenkosti, beznačajnosti su se moje percepcije prelile u novo i do tada nepoznato osjećanje: da sam dio cjeline, dio kozmičke igre materije,energije. Da ne mogu umrijeti jer sam uvijek postojao i uvijek ću biti, iako ne uvijek u istom obliku. Izgubio sam svoje 'ja' , svoju izdvojenost od svijeta i povezao se sa svime što postoji. Postao sam Svemir, prošlost, budućnost..... Osjećanje nije trajalo dugo i nije se ponovilo. .......... |
