i mjesec i sunce

*

Treći dio današnjeg posta
Kako je danas bio super dan.

Malo dragih rečenica iz 'Odvojene stvarnosti' , C.Castanede.
Usred noći , u busu uz kojeg prolazi svijet okupan kišom,
imaju specijalni učinak.:))




***********

-Tvoji postupci, kao i postupci drugih ljudi općenito,
čine ti se važnima zato što si naučio misliti da su važni.
Riječ 'naučiti' izustio je na tako osobit način da se osjetih ponukanim
da ga upitam što pod njom podrazumijeva.
Prestao se baviti biljem i pogledao me.
- Mi naučimo o svemu razmišljati - reče - potom izvježbamo oči da gledaju
na način na koji razmišljamo o stvarima koje gledamo.
Sebe gledamo s već stvorenom mišlju da smo važni.
I zbog toga se moramo osjećati važnima!
Ali, kad čovjek nauči vidjeti,
shvati da više ne može razmišljati o stvarima koje gleda,
a ako ne može razmišljati o stvarima koje gleda sve postaje nevažno.



**********


Iznio je svoje gledište govoreći da pod 'razmišljanjem' misli na nepromjenjivu ideju
koju imamo o svemu na svijetu. Reče da 'viđenje' raspršuje tu naviku i dok ne naučim
'vidjeti' neću stvarno moći razumjeti što želi reći.
- Rekoh ti jednom da je naša ljudska sudbina učiti, bilo to za dobro ili za zlo - kaza.
-Ja sam naučio vidjeti i kažem ti da ništa nije uistinu važno , sad je red na tebe,
možda ćeš jednog dana vidjeti i onda ćeš znati jesu li stvari važne ili ne.
Meni ništa nije važno, ali možda će tebi sve biti važno. Dosad si već mogao naučiti
da čovjek od znanja živi djelujući a ne razmišljajući o djelovanju, niti razmišljajući o tome
što će misliti kad završi djelovati. Čovjek od znanja odabire put srca i slijedi ga,
i onda gleda i raduje se i smije; i tada vidi i zna.
On zna da će mu život prebrzo proći, zna da ni on ni bilo tko drugi ne ide nikamo,
zna zato što vidi da ništa nije važnije od bilo čega drugog. Drugim riječima,
čovjek od znanja nema časti, nema dostojanstva, nema obitelji, nema imena, nema domovine,
ima samo život koji valja živjeti i pod takvim je okolnostima njegova jedina spona s drugim ljudima
njegova kontrolirana ludost.Stoga se čovjek od znanja trudi i znoji i puše , te ako ga netko gleda
djeluje samo kao običan čovjek s jedinom razlikom što je ludost njegova života pod kontrolom.
Budući da mu ništa nije važnije od nečeg drugog ,čovjek od znanja bira neko djelovanje i provodi
ga kao da mu je važno. Njegova ga kontrolirana ludost navodi da kaža kako je ono što čini važno
i on se ponaša kao da je uistinu tako, pa ipak on zna da nije,
i zato kad dovrši svoja djela on se povlači s mirom,
a jesu li ona dobra ili loša, jesu li uspjela ili ne, ni na koji način nije njegova briga.




*************************




Svijet je takav i takav i onakav i onakav samo zato što mi sebi govorimo da je takav.
Prestanemo li si govoriti da je svijet takav i takav on će prestati biti takav i takav.
Mislim da trenutačno nisi spreman za tako veliki udarac , zato moraš početi postepeno razgrađivati svijet.



********************

Svijet je sve ovo što je ovdje zatvoreno - reče i lupnu nogom o zemlju. -
Život ,smrt, ljudi, saveznici i sve što nas okružuje.
Svijet je nepojmljiv. Nikada ga nećemo shvatiti, nikada nećemo razotkriti njegove tajne.
Stoga ga moramo uzeti onakav kakav je, potpuna tajna!




*********************


Saveznik će ti prići bez obzira na to što osjećaš - reče don Juan kad sam okončao priču.
-Hoću reći, ne moraš činiti ništa da ga namamiš. Možeš sjediti i vrtjeti prstima ili razmišljati
o ženama, a onda odjednom - netko te potapša po ramenu, ti se okreneš,
kad ono pred tobom stoji saveznik.
-I što mogu učiniti ako se tako nešto dogodi? - upitao sam.
-Hej,hej! Stani malo! - upade don Genaro. - To nije pravo pitanje. Ne bi trebao pitati
što ti možeš učiniti, ti očito ne možeš ništa. Trebao bi pitati što ratnik može učiniti.

Okrenuo se prema meni, trepćući. Glavu je malo nakrivio u stranu i napućio usta.
Okrenuh se prema don Juanu da vidim je li sve to neka šala, no njegovo lice
je bilo smrtno ozbiljno.

-U redu! - nastavio sam. - Što ratnik može učiniti?
Don Genaro je zatreptao i stao cmoktati usnama kao da traži pravu riječ.
Zapiljio se u mene držeći se za bradu.
-Ratnik bi se popišao u gaće - izjavio je dostojanstvenim glasom, kako već to umiju Indijanci.
Don Juan prekri lice rukama, a don Genaro je lupao nogom po zemlji i urlao od smijeha.



***********************


- Kad si već odlučio doći u Meksiko trebao si za sobom ostaviti sve svoje male strahove - kaza oštro.
- Tvoja odluka da dođeš trebala ih je nadvladati. Došao si jer si to htio. To je način ratnika.
Već sam ti mnogo puta rekao da je najdjelotvorniji način življenja ratnikov način.
Brini i razmišljaj prije no što doneseš odluku, ali kad je jednom doneseš kreni svojim putem
oslobođen briga i misli, čeka te još tisuću drugih odluka.
To je način ratnika.


**************

Jučer smo se vozili i vozili i vozili i vozili.
Nešto odradili ,pa se vozili, vozili i vozili do dugo u noć natrag.
Netko je pušio čokoladnu cigaretu.
U dva ujutro.
To je nešto za Pipi Dugu Čarapu.
O, zar se i to može !?
Električna cigareta koja pušta paru s mirisom po želji.
Poželjela sam da umjesto ove umjetno-slatko-skurene-čokolade
osjetim miris duhana, normalne obične cigarete.

Spašava me, prilikom tih beskrajnih vožnji slušanje muzike.
I čitanje.
Dok cugeri galame u zadnjem dijelu busa, starkelje naprijed spavaju,
a ja skakućem sjedeći u mraku i ludiram se sama sa sobom.
Mogu reći da volim tu beskrajnu vožnju, iako iscrpi na kraju.
Do tri ujutro sam slušala svašta na najglasnije,
a sada poklanjam ovu, jedna od onih koje me uvijek razgale:

:)))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))

.....imam želju pisati, ali ne i vremena.
O PMSu i bolnom ramenu
o frendici koja se školuje za iscjeliteljicu
tesla metamorfoze
u zadnja tri dana izliječila mi je rame
liječivši oko
na daljinu
ne sklapa mi se rečenice, zato ovako
doma se je sakupila nevjerojatna količina napetosti
ja sam stalno vani
jutro i večer na poslu
(danas još i Vukovar k tome)
a muž stalno voza dijete
amo tamo po aktivnostima
mislim da mu je dosta tog bivanja doma
bolje bi bilo da se vrati na posao
mislim da mrzi i blog i da mu idem na živce strašno
kad izvadim fotoaparat ili sjednem za komp
ne znam da li se kakav strah gomila u njemu
ili mi na neki način zamjera što živim
a kaj drugo mogu, ove godine
su strašno sklopili raspored na poslu
stalno po dva puta na dan izlazak i povratak
zadnja dva dana više manje ničim izazvan ne želi
razgovarati sa mnom
djelomice se pitam kaj sam napravila
djelomice me to živcira i nemam strpljenja, ne da mi se
uza svo trčanje imati bezrazložnu tihu misu doma
djelomice znam da mu je dosta tog svog liječenja
i da ga uz to brine lova
i kaj ako novi nalazi ne budu dobri
ja znam da će biti
ali to si mogu za uho zataknuti
njemu je vjerojatno jako teško u vlastitoj koži
ali si ne da pomoći
on je onaj tip osobe koji se skoncentrira i čeka da prođe
što god treba proći šutke obavi i istrpi
to može funkcionirati za vađenje zuba
ali ne brate i za ovako nemilu i rastegnutu radnju
sranje.
odoh sada.

....čarobna priroda.....

Ovo je najnoviji uradak.
Skužila sam zašto je kvaliteta videa koje sam prenosila loša i gdje je greška.
Imala sam relativno lošeg instruktora, pa sam morala sama prokljuviti način renderiranja.
Tako da je ovaj video tisuću puta oštriji, a i prethodnog sam remasterirala, pa je sad i taj puno bolji.


Ovih dana je ludnica od ludnice. Bude li sreće , sutra imam slobodan dan.
Nakon desetak dana. A i u budućnosti nema niš slobodnog.
Ako budem još bolje od dobre sreće, sutra će biti suho unatoč svim prognozama,
nadam se pokušaju branja kestenja u šumi.
Danas je na Bliznecu ( u pokušaju samostalne kratke šetnje) bilo toliko ljudi , biciklista i policije
da sam se okrenula čim sam to ugledala i odustala od svega.
Pa sam lutala šumom artikala , bilo je mirnije u Superkonzumu neg u prirodi.


A sad,
pranje kose.

Mala opaska:
Ovaj Psiho II je ipak bolje na tragu videa kakvog želim sklopiti.
Drugo, pojavila se je bijela tanka margina na vrhu i dnu videa, Bog zna zašto .
Svaki puta kad radim novi video, pojave se sitne greškice koje nemam pojma kako sam proizvela.
I ton je loš, krcka. K vragu.
Oba zvučna zapisa koja su ovdje uklopljena, zasebno zvuče besprijekorno čisto....
Nema veze, dosta sam zadovoljna.
:)

Tebi koja jesi
oko cvijeta
muka poroda
putokaz na nebu
ključ svih vrata
naglo izrasla stopala
desetogodišnjaka
Tebi koja si moja
i čija sam ja sva
što pružiš
uzet ću sa zahvalnošću.

....
'Vražja trava me gotovo ubila svaki put kad sam je pokušao uzeti. Jednom je bilo tako strašno da pomislih da mi je došao kraj. A ipak, moga sam izbjeći svu tu bol.'
'Kako? Postoji li poseban način da se izbjegne bol?'
'Da, ima načina.'
'Je li to formula, postupak ili nešto drugo?'
'To je više način na koji se uhvatiš nekih stvari. Primjerice,kad sam učio o Vražjoj travi, bio sam previše zaokupljen time.
Uhvatio sam se toga kao što se djeca uhvate slatkiša. A Vražja trava je samo jedan od milijun puteva.(Un camino entre cantidades de caminos.) Zato moraš uvijek imati na umu da je put samo put; ako osjećaš da ga ne trebaš slijediti, ne smiješ na njemu ostati pod svaku cijenu.
Da bi imao takvu bistrinu uma, moraš voditi vrlo disciplinirani način života.
Samo tako ćeš znati da je svaki put samo put, i da nije nikakva uvreda, niti tebi samome, niti ostalima, ako ga napustiš zato što ti tako kaže tvoje srce.
Ali, tvoja odluka da ostaneš na putu ili da ga napustiš, mora biti oslobođena straha ili ambicije.
Upozoravam te.
Razmotri svaki put vrlo pomno i polagano. Iskušaj ga koliko god puta smatraš nužnim.
A onda dolazi pitanje koje postavlja samo vrlo star čovjek. Moj dobročinitelj mi je to rekao nekoć davno, kad sam bio vrlo mlad,
a moja krv bila previše uzavrela da bih to sve razumio.
Sad razumijem. Reći ću ti to pitanje: Ima li taj put srce?
Svi su putevi isti: nikamo ne vode. To su putevi koji prolaze kroz žbunje, ili idu prema žbunju.
Mogao bih reći da sam ja u svom životu prešao mnoge duge,duge puteve, a da nisam nigdje stigao.
Pitanje moga zaštitnika sada ima smisla. Ima li ovaj put srce?
Ako ima, put je dobar, ako nema, beskoristan je.
Oba puta nigdje ne vode ali jedan ima srce a drugi nema.
Jedan te put vodi na radosno putovanje; sve dok ga slijediš, ti si s njim jedno. Na drugome ćeš proklinjati svoj život.
Jedan te osnažuje, drugi te čini slabim.'
....

Učenje don Juana
Carlos Castaneda




* Danas je puna godina od muževog cirkusantskog povratka iz Dubrovnika u minijaturnom starinskom vozilu hitne pomoći.

*Početak je sezone, radne godine. Sad sam opet neslobodan čovjek (tj. žena neki bi rekli).
Ove godine neću uopće razmišljati o poslu. Samo ću poštati da se sve dogodi samo od sebe.
Nula otpora.
To nije put sa srcem, prestao je biti .

.....zadnja u nizu.
Sanjala sam divan san, ostavio me oduševljenom.
To je zadnje vezano uz ljetovanje što planiram objaviti.
Imam, naravno, još hrpe fotki, ali to eventualno kako mi dođe.
A i video je u planu, no s njim neću žuriti i objavit ću ga tek i ako budem skroz zadovoljna sa svim detaljima njegove izrade.
A sada, san.


San o prekrasnoj kući
Bili smo obaviješteni da je za nas (supruga i mene,odnosno našu obitelj) sazidana i završena kuća koju smo naručili. Mi se te narudžbe uopće nismo sjećali, nismo imali nikakvog pojma o gradnji te kuće i bili smo u potpunoj nevjerici kada je zidar došao po nas i poveo nas na razgledavanje.
Ušli smo, ulaz je bio prostran, vrata su bila dvokrilna i lijepo izrađena od drva i stakla. Iza ulaznih vrata nalazio se je potpuno otvoreni prostor, nekoliko širokih stepenica vodilo je gore u prekrasan , svjetao šesterokutni dnevni boravak. Sve se je kupalo u suncu, svi podovi bili su obloženi nekim finim svijetlim drvom, u boravku je stajao prekrasan kauč, sve je bilo elegantno i jako prostrano. Na desno su se nalazili predvorje i dječja soba i skroz desno predvorje, spavaća soba za nas i kupaona. Sobe su bile neobičnih geometrijskih oblika,sklopljenih jedni u druge, kao npr. neobični tetris oblici, ili knjižnica u knjizi 'Ime Ruže'; sve su bile ludo visoke, ostakljene i prekrasne. Stajali smo , začuđeni, jednostavno nismo nikako mogli povjerovati da je to naša kuća, za nas, i da mi možemo imati neke veze s njom.
Zidar je strpljivo čekao da se prestanemo čuditi.
To nikako nije bilo sve, nismo niti u najluđim snovima mogli pretpostaviti da ima još .

Zidar nas je poveo na početak, k ulazu.
Sve što smo do sada vidjeli, stajalo je na desnoj strani.
A lijevo, postojala su vrata koja na početku nismo primjetili.
Vodila su u odvojeni dio kuće. Ne samo da nije bio povezan sa prvim dijelom (osim ulazom) nego je još i više bio bogato , raskošno i ukusno namješten. Vladala je neka nesvakidašnja atmosfera, uzvišena i svečana.
Sobe su, kao u dvorcima, bile spojene vratima (odnosno prekrasno izvedenim drvenim dovratcima-prolazima), vodile su jedna u drugu. Svaka je bila za nekoliko stepenica niže , cijeli golemi prostor se je spuštao u dubinu (a i cijeli je bio ispod razine zemlje). Bilo je tu prekrasnih umjetnina, neobičnih instalacija i nekih ploča (koje ne znam opisati) ponad svakog prolaza u drugu sobu sa ispisanim duhovnim postulatima i porukama. Prostor je bio lud!! Nevjerojatan.
Zadnja u nizu soba bila je kućna kapelica.
To je bila jedina prostorija lijevog dijela kuće koja je vodila u vanjski svijet, strmim, čistim i olizanim stepenicama moglo se je doći visoko gore, van na ulicu. Na samim stepenicama mogla se je nepogrešivo osjetiti posebnost prostora u koji su se one spuštale.

Sama kapelica nije bila nimalo 'kapelica'. Bila je veličine barem prosječne crkve, dva niza klupa već su bila postavljena. Naprijed, cijeli prednji prostor bio je prazan. Čekao je mene, bilo mi je rečeno da je crkva ostavljena meni na volju kako će biti dovršena i uređena. Čekala se je moja dizajnerska ideja. Nije bilo naznaka niti jedne religije, niti očekivanja kako bih trebala nastupiti, bila sam potpuno slobodna završiti ju kako god hoću, ruke su mi bile odriješene. Ahhh, kako fenomenalno!!!!!

Niti u jednom trenutku (to sam primjetila po buđenju) nije bilo upitno plaćanje, trošak, novci, financijske mogućnosti. Mogao si uzeti (od kuće) i dati (kući) toliko koliko si bio u stanju, niti manje niti više.

Još smo bili provedeni kroz tri prostorije.
Prva je u stvari bila enormno dvorište unutar kuće, dovoljno za neograničenu vožnju biciklom (pomislila sam) , a u daljini istog dvorišta već je bila uzgojena i odnjegovana brajda od vinove loze za odmor u sjeni.
Druga od tri sobe bila je kuhinja, okrugla , bijela, ogromna, svi elementi, stol, sve je bilo složeno u sredinu, dovoljno za prihvatiti čete ljudi. Iz kuhinje je spiralno stepenište vodilo u potpuno stakleno potkrovlje. Zidovi su bili prekriveni bijelim ladicama (ne znam za što). Zidar mi je dva puta ponovio da je taj prostor samo za mene, da samo ja smijem gore. 'Pazi, to je prostor samo za tebe. Samo tvoj. Nitko ne smije gore. Razumiješ li? Samo tvoj.'
Treća soba bila je spoj kućne knjižnice i blagavaonice. Knjige su bile natrpane na policama visokim do stropa, zidovi obloženi prelijepim tkaninama u najmaštovitijim uzorcima , soba je djelovala intimno i toplo. Stol je bio smješten sa strane, masivan i divan. Serviran do u tančine svim mogućim suđem i priborom koji poznajem, svaki predmet ljepši od drugog. Pomislila sam da je ovo zacijelo za neku savim, sasvim osobitu priliku, i skroz intimnu družinu.
Gledala sam zidove izbliza, zelena svila prelijevala se je na svjetlu, sve je bilo savršeno izrađeno do zadnjeg detalja. Primjetila sam paučinu. Palo mi je na um da je kuća zaista dugo čekala na nas. Uzela sam metlicu, i čistila paučinu.
Onda sam se probudila.
:)

.................................................................................................................................................................





Iz paukove kajdanke za solfeggio
ili
Pazi,Matko!
ili
Svira svatko, pa i naš Matko!


Za početak, malo štimanja
koji ključ pripada ovoj ključanici?


Oho, hop odmah na akorde
to je valjda vježba iz harmonije
degh, jedan lijepi sekundakord :)


Evo jednog nepotpunog nonakorda...ali,
svašta se još potkrada gore visoko


Ovo netko mora biti da svira s laktom...
to se finije zove klaster


Što je sad ovo, nekakve cijele note, vježba intervala?


Vrijeme za cigaretu, kavu ili drugovrsni doping,
crtovlje je otišlo k vragu
nota će se još malo otkotrljati
bilo bi dosta za danas





.................................................................................................................................................





Tko pjeva zlo ne misli?

Mi na moru imamo novoobnovljenu crkvu, novosagrađeni visoki kula-zvonik (Matovilka bi bila zavidna da zna), novopopločeno crkveno dvorište. Sve je novo,od prošle godine, redom rozo. (I ružno, kao operušana kokoš) Nekada, dok je 83-e Parni Valjak imao album 'Glavnom ulicom', pod niskim starim zvonikom, u sjeni borove šume, lakirale smo nokte u duga, pusta, prašnjava, vruća i tiha popodneva. Sada je sve to počupano, preuređeno, nema Parnog valjka, cura s kojom sam lakirala nokte davno nije cura, pregazio ju stampedo godina, zabrinuto trči za svojim neukrotivim desetgodišnjim sinom i vuče ju veliki neposlušni cucak po ulici, sigurno psuje ljetovanje kao i ja......
No,da, zvonik tj.zvono zvoni. Župnik koji je to organizirao, niti ne stanuje o ovom selu. On je na sigurnoj udaljenosti od ponekog kilometra. Zvonik zvoni u sedam ujutro, punu minutu. I još jednom navečer.Jako, jako, jako glasno. Jako dugo, dovoljno da te razbuca svako jutro, ako stanuješ blizu. Bogobojazni ljudi vole zvuk zvona a ja sam jedina koja smatra da je to vrlo bezobrazno, tako nafrljiti zvuk i ubiti susjedstvo u pojam glasnoćom svako faking jutro na godišnjem ili ne.
I tako se doma natežemo oko toga jel to u redu.Bavim se mišlju da u sedam ujutro zovem župnika, da skupa slušamo jednominutno zvonjenje. Možda jednom to i učinim. Za sada nisam svjesno poduzela nikakvu akciju.Samo nesvjesni protest.
Kaže mi majka, smijući se, da sam ju jedno jutro baš lijepo probudila. Čudim se, ona se uvijek budi prva. Kaže ona 'To si ti pjevala, ne?' 'Molim, što? Kada sam pjevala,što?' 'Pa, jutros, cijelo vrijeme dok je zvonilo, ti si iz punoga glasa pjevala. Onako operno, i jako glasno.Mislila sam da je to iz protesta na zvono, taman ste prestali i ti i zvono dok sam ustala, pa ti nisam više ulazila u sobu.'
Eto, kako čovjek može i na kulturan način protestirati -opernim pjevanjem. :)
Ako si ne damo na svjesnom nivou oduška, počet će izlaziti na nesvjesnu stranu. :))
Ipak, malo mi je to nedrago, to da se ničega ne sjećam.
Sva ta urlanja,vikanja, pjevanja, jujuškanja i ostala moja noćna nesvjesna izvođenja.
Bojim se što bih mogla reći ili izvesti slijedeće...samo da ne krenem van kroz prozor.
Dosta smo visoko.
:)

.......................................................................................................................................................


Paukove sanje

kao Alisa

.... (ne/davno) obećana druga priča.
Nije važna , ako ju preskočite, ništa se neće dogoditi :)
Ova priča, za razliku od prethodne , nije san .
Ona lijepo oslikava kako je ljetovati
u minijaturnoj vikendici sa puno rodbine :)
Kad nije :(
:)))

Likovi;
-ja (u ulozi majke i tete),
-dijete (u ulozi same sebe),
-baka (u ulozi šepave starice)
-tri nećakinje (zvane A, B i C)
-djed (kao i u stvarnom životu, samo se spominje,
ne igra nikakvu ulogu
obitava na marginama našeg života
koje su samo njemu centar zbivanja.
Njega spominjem sad i ne trebam kasnije,
on cijelo vrijeme spava u podrumu
(ne brinite se, podrum je uređen a škorpioni
niti lete, niti skaću, ne?)
gdje je najhladnije
i ne igra više nikakvu ulogu u priči :) )
-osoba koja je našla mobitel

Dogodilo se je druge večeri druge ture našeg ovogodišnjeg kakti-ljetovanja.

Večer, oko 22h.
Vruće je do neba, i nakon stotog kruga večernje šetnje otpadaju nam noge.
Uspjela sam nagovorima dijete otpraviti na spavanje, jako je dobro da ide spavati prije nego se baka vrati sa (svoje) večernje šetnje. Dijete i baka spavaju u najboljem krevetu (a ja u mini sobici, sama! , idealno za čitanje u miru do dugo u noć), ali baka opasno hrče, metoda spavanja s bakom podrazumijeva zaspavanje prije dolaska bake, dok je još tišina u sobi.
Tako je dijete leglo, malo smo porazgovarale, pa me je otpustila.
Divno, mislim si, legnem čitati, ozarena anticipiranjem mira i slobode od bilo koje akcije
(trijumf nade nad iskustvom, rekli bi moji na poslu).
U vikendicu ušepava baka , glasna je pa joj šaptom dovikujem da se stiša jer ,gle čuda, dijete je zaspalo.
Baka se stišava, ali nastavi smucanje amo tamo.
Stiže (glasna) nećakinja C i obavještava me da ide gledati tv (u treći sobičak zvan 'dnevni boravak' u kojem inaće spavaju B i C, dok A dijeli škorpionsku nastambu sa djedom ).
Dvije minute kasnije, na rolama ulijeće entuzijastična B i kaže da ide do crkve (čitaj, ide na izvor wifija, tamo je najjači signal ,pa se mladež ,u maniri zombija zabuljenih u svijetleće ekrančiće, nakuplja u crkveno dvorište i na crkveni zidić ko ptice na telefonsku žicu pred odlazak na jug :) ).
Stiže i , malo kasnije, nećakinja A, 'teta, idem se tuširati'.....'dobro, dijete, odi,odi ' :))
Malo kasnije, ista A , nježno grleći laptop dolazi 'idem sad do crkve ' :))...'dobro, dijete, odi,odi ' :))
Malo kasnije, vraća se B, 'teta, gdje je A?' 'kod crkve'.....B odlazi .
Malo kasnije, vraća se B, 'A nije kod crkve!' (ljuta je i zabrinuta).
I sad krene milijun odlazaka i dolazaka, B zove A , javlja se nepoznata osoba koja je pronašla nepažnjom ostavljen A-in mobitel na zidu crkve, A. ni traga ni glasa po selu. Friški figu (samo B to ne zna) , A. cijelo vrijeme (potrage za njom) sjedi u mraku , naslonjena na crkveni zid, i sretno i neuznemireno biva u virtualnom svijetu. Dotle je B otišla na drugi kraj sela po sestrin mobitel, cijelo selo prerolala da ju nađe, informirala i uznemirila baku, koja je također krenula u šepavu ophodnju, C se nije dalo dignuti od tv-a, ja sam čekala doma što će biti, a A. se je jednostavno, jednako ozarena kao što je i otišla, vratila doma , nježno grleći laptop. :)
Onda su se svi skupili doma, jako se svađajući oko toga gdje je tko bio i tko je koga tražio, ja sam ih , sveudilj ležeći šaptom stišavala da ne probude dijete.
Poslije, dosta poslije, sve su se smirile, polijegale, nastupila je tišina.....................
................................
..................................
Malo spavam............
Probudi me šuštanje.
Što je to? Voda?
Aaaa, kiša! Kiša!?
Ahhhhhh, ma ne da mi se dignuti, valjda će padati samo malo.Vani visi puno veša.
Stvari su po terasi. Ma sigurno će padati samo kratko.
Kiša staje, zadovoljno nastavljam spavati.
.........................
Opet, probudi me kiša. Ma , ne da mi se ustati.
Već je u prvom naletu smočila veš, kakva korist od ustajanja sada?
Zaspem.
..........................
Grrrrommmmmmmmmmmm! probudi me treskanje groma, pljusak ko lud. Napeto, čekam što dalje? Ustati? ne ustati?
Baka skače na noge (nazovimo to tako), krene na terasu.
'Mama, kam ideš?' 'Pa pljušti, moram maknuti stvari, nećemo imati kamo sjesti sutra, biti će sve mokro'.........a k vragu, sad moram ustati i ja, ak može šepava bakica,moram i ja.
Mičemo stvari, role, tenisice, stolce, ručnike, vani lijeva ko iz kabla, B i C također ustaju, svatko grabi što stigne, ali realno , nemamo baš kuda s tim, vikendica je pretijesna.......'jesi li čula kako je padalo već dva puta?' pitam, 'ne, zar je već prije padalo, ti si čula?'...'ma ne, nisam :-S' .......
Takav je ršum po vikendici, i tako pucaju gromovi da se i dijete budi iz sna pravednika. 'Mama, zakaj svi hodaju uokolo? (skroz bunovna) Koliko je to sati, četiri?'.......
Kada smo spasili nespasivo, ponovo, lijeganje.
............................
Pucaju gromovi, pod Velebitom to osobito ječi, kao da pucaju u susjednoj sobi.
Dijete dotapkava, 'Mama, bojim se, mogu li spavati kod tebe?'......'naravno da možeš'
............................
Spavamo, kao.
'Mama, tijesno mi je tu, idem kod bake' , 'odi,odi'.
............................
spavam
................................
DOOOOOONNNGGGGG,DDDOOOONNNGGGG,DDDOOONNNNGGGGGG
oglasio se zvonik,
i tako punu minutu,
dvadesetčetiri koraka od uzglavlja.
Sedam je sati, dobro jutro!
Sunčano je!

(Zapamtite ovaj zvonik i zvonjenje, to je dio iduće morske priče :)) )

Probudila sam se!
:)

...ni na Nebu, ni na Zemlji

Kao da ulazim
u sebe,
i silazim,
i silazim,
i silazim,
i nikako da dođem
do kraja
sebe...
Samo znam
da mi se sviđa
da je svijetlo
(ne, nije Kafkina
mračna introspektiva)
i ne nastupa tama
ovim mojim silaskom
u sebe.
@White Lilith






(ova je jutros još dorađena, dao Bog danje svjetlo)

...pa da mogu krenuti dalje sa slikama i drugim :)


San o mojem suprugu i mojoj najboljoj prijateljici
Došli su mi V. i M. na razgovor. Došli su mi obznaniti da su zaljubljeni jedno u drugo i da žele biti zajedno. Odnosno da će biti zajedno. Htjeli su moj nekakav pristanak, blagoslov, reakciju, nešto.
Bila sam,naravno, zatečena. Nisam bila ljuta ili ljubomorna. Jednostavno, sasvim iznenađena. U naletu ljubavi prema i jednom i drugom od njih, i naletu nekog nejasnog entuzijazma , složila sam se sa svime, reka 'ok', rekla 'ha, dobro, neka bude'.....jednostavno, tako i tako volim i njega i nju, što drugo mogu uopće reći. Bili su vrlo zadovoljni, razlakšani, pao im je kamen sa srca. Nije da me nisu htjeli povrijediti (nije se išlo tako daleko u razmišljanjima), nego, radije, htjeli su slobodan prolaz :D

Idućeg jutra, moji osjećaji su se promijenili, okrenula sam ploču....točnije , nazvala sam ih da čujem što ima i čuli su se zvukovi zveckanja u kuhinji, domaćeg života - kuhali su čaj. Taj čaj, ta akcija u kojoj su mene isključili iz zbivanja me je shrvala. Osjetila sam sav jad izdvojenosti, pilala sam ih jednog po jednog na telefon, kako su mogli bez mene, zašto mene nisu zvali i tako unedogled...čak sam hodala po njihovom/svojem stanu, i razgledajući nalazila slike koje je moje ,sada već u potpunosti odraslo i otišlo dijete slikalo, i dječje stvari iz nekog prošlo-svršenog vremena. Tako sam bila tužna. Sve je prošlo, sve. Ničega tu za mene nije više bilo.
Maltretirala sam ih verbalno preko telefona, bili su prilično mizerni, ali su (valjda zbog krivnje) sve to slušali i slušali.

Tada me je prostrijelila misao. Sva sam se zasramila i zajapurila zbog nje; učinila je da stanem sa tiradom isti tren. Pomislila sam da bih i ja u takvoj situaciji tražila isto za sebe. Tražila bih razumijevanje. Ili barem podršku. Slobodu, ako je trebam. I ,jednostavno, to je bilo to. Nije bilo pitanje dopuštam li ja da oni budu skupa. Jesu li oni mene povrijedili. Patim li. Vole li mene, vole li se uzajamno ili bilo što od toga. Bilo je samo na stvari kako ja prihvaćam promjenu. Novu situaciju. Kako dopuštam toku da teče.I kako sama živim svoj život, bez upliva nekog drugog.Bez skrivanja iza paravana odnosa. Sama i samoodgovorna.

I tada sam se probudila.
:)




Priča broj dva stiže kad budem imala vremena. Možda popodne, možda ne.
Neće biti san nego realistička proza hahaha. :))

Uvijek sam si mislila kako je desetogodišnje dijete sve prije nego dijete.
I prije nego sam bila mama.
Veliko mlado biće.
Sada, kada je moja dosegla taj stadij, stalno se prisjećam svih onih podkoraka
i momenata koji su vodili k ovom trenutku.
Ne vidim ju samo u ovom momentu,
nego više kao neku lepezu faza i trenutaka :)
I zato, kada ne-više-dijete počne ispaljivati poluodrasle misli
dođe ti i ponos, i smijeh, i žal ,
i sva sila podosjećaja
oh, ona odlazi, odlazi........

'Mama, jesi li znala da Ariana Grande ima problema sa zakonom?'
(haaa? problemi sa zakonom!? :-O)

'Pisati ću knjigu u realističkoj prozi. Tata će mi dati novce za izdavanje knjige.'
(Isuse, čekaj malo da razmislim kaj je to realistička proza??.....ček, novce???)

'Lakše je podnijeti operaciju nego školovanje, znaš?
Ozbiljno, nije meni problem učiti ili naprezati se, mene muči što su svi neljubazni.'
(to sasvim ozbiljno, zamišljeno i zabrinuto.....)

'Mati, znaš da imaš četiri boje kose na glavi? Imaš smeđu, crvenu , zlatnu i sijedu.
Mati ima zlatne vlati.'
(ima i drugih rima, ali nisu za blog :D )

'Čuj,idem ja sa D. van. Bez tebe, mislim. :) Nemoj biti žalosna.Brzo ću doći. :)'
(kao prvo, gdje je nestalo 'smijem li', kao drugo bez mene!?!? kud ona ima ići bez mene!?
no hajde, pod van, mislilo se na trg udaljen dvadesetičetiri koraka od vikendice...
a D. ima devetnaest godina i konačno je pristala provesti pet minuta sa mlađom sestričnom :-S hehe)


Ne zna ona, u stvari, da se i mati boji mraka.
:)





Super odlomak iz drage knjige, koji me je, između ostalog, naveo da ju kupim;

Izliječi sebe, E.Bach;






...........

Ovaj post više je kao neki moj zapisnik, ali, kome nije dosadno, nek čita. :)
Par postova niže sam na pisala da je dvije godine kako sam na blogu.
Poslije mi se je to učinilo pogrešnim, i kad razmislim - pogrešno je :D
Prije nego nastavim, moram još dodati da mi Ružica silno nedostaje.
Ne znam koje vrijeme liječi što, ali smatram da se neke praznine nikako ne mogu zatvoriti,
valjda se samo naučimo živjeti s njima, ili još točnije - prisiljeni smo živjeti s njima.:-(

Idem urikverc;
Sada je 2015.
Ljeto, tri put nakratko more, Rastoke i M.Bistrica pješke, Sinj, muž je doma.
Proljeće 2015, godina dana je od smrti Ružice (moje blogerske prijateljice)
Otvorila blog I mjesec i sunce (Na križanju),nick Coprnjica
kasnije, u naletu ludosti obrisala Vještičje sijelo,Lilianke,
kasnije ponovo otvorila istoimeni blog koji sada tiho čeka bolje dane :)
Sarajevo s U. (i Tuneli Ravne :) ), Leone Pavlashian događanja
Božić 2014/N.G. 2015; Cinculator i Gefufna
Kasna jesen 2014; V. dijagnosticiran ...
Ljeto 2014; jako kišno ljeto, najezda puževa
Seline, Split, Rogotin, Korčula, Dubrovnik, V. upala vena
Ostanak u D.bolnici, cirkus od povratka i neobičan doček školske godine
Proljeće 2014; Ružica iznenada otišla
Božić 2013/N.G.2014, sjećam se nekog čudnog okusa u ustima,
i neveselog predosjećaja
Jesen 2013, otvorila sam blog Unutarnje nebo, nick La Bruja,
Ružica i ja stalno nešto vrtimo po blogo-tehnikalijama,
otvorila kasnije i FB, tek tako na njezin nagovor
Ljeto 2013, paradajzi i ostalo rodili su ko ludi.
Lijepo ljeto, slike iz Male Paklenice, zeček i leptir
Par puta na moru, a zadnji u nizu kad ja idem s U. ali se pridružuje I.
Problemi s okom.
Proljeće 2013; Imbolc post
Božić 2012/N.G. 2013, lijepa sezona, velika pšenica u škafu, crvena pahulja među bijelima
Jesen 2012, Mabon kod Vajrapanija, Post o Sai Babinom novčiću
Ljeto 2012, bilje rodilo ludo, rakija od melise,
došla na blog krajem kolovoza, blog Vještičje sijelo, nick Lilianke.

Znači od 8. 2012. do ovamo ima pune tri godine
i mogu slobodno reći da sam na početku novog ,četvrtog, ciklusa.
Baš lijepo, istrest ću sve plahte kroz prozor, okaditi zrak, napraviti kolač
(duuugo nisam pitu pekla!!!) , i kreirati nešto novo :)

Ružica je napravila dvije stvari kao oproštaj, jer Duša naravno zna kad odlazi....
prva, ostavila je pozdrav pod moj prvi ikada post.
Druga, na vlastitu sliku stavila je crnu traku, preko svoga lika, i to objavila na facebooku.
Sve je kako treba biti, a mi, gospodo, moramo se snaći.

Među prvima na blogu mi je komentirao Gogoo, hvala Gogoo! :)
Mnogi su mi pomagali, bila sam zaista nespretna sa svim tim tehničkim novotarijama,
i svima im/vam hvala :))
Ovo su neki od dragih blogera,
ja nisam od onih koja čita sve što izađe na blogu,
jednostavno samo ono što me privuče :)
Dakle; (idem redom pojavljivanja) Gogoo, More Ljubavi ,Ružica (onomad Palma, Palminha, Roselina),Vajrapani (Jelenak),
Mariano Aureliano (čovjek sa mnogo blogova i nickova,...npr.Vilko :D. Ono što nikad nisam rekla jest da sam se valjda tjedan dana smijala kada se je nazvao Yoni :)) ) ,Ema, Catwoman, Nisa, Yulunga V. , Belator (također pregršt blogo/nickova, iako ih ne briše tako revno :)) ),Sredovječni udovac, White Lilith, Cyrano, Durica, Deeksha....joj valjda nisam koga izostavila, sabotira me vlastiti mozak...dodajem još Mayday, Križaricu, tri foto bloga ,dsk, gp-zg i Blueveki....Indijanka, pablon.....hmmm tko još?
U zadnje vrijeme ljubazni su što me posjećuju Domenico, Shadow of soul, Lončica, Razvedenica Ti-grica i drugi...priznajem, nisam neki uzoriti bloger , jako sam postala samoživa.
U stvari, više je stvari na stvari. Prva, treba mi još par sati svaki dan da bih stigla čitati i pisati sve što i kad želim. Puno više imam fotki, videa i svega nego na početku, nikako da sustignem samu sebe. Nadalje, gospodin suprug je doma i silno ga živciram sa svojim vječno okrenutim leđima u svijetu kompjutora. Četvrto, bole me oči, leđa i ******, znate vi svi dobro što to je :D, vrijeme je za peterostruke sate joge, a ne bloga.
Sad moram ići, ovo je bila jedna od točaka sa liste stvari koje želim objaviti.
Svima do viđenja :)

dvije dnevne










dvije kasnovečernje






Bio je to mračnjikav, miran i tih dan a more ledeno....
bilo pa prošlo
:))