i mjesec i sunce

Treći dio današnjeg posta
Kako je danas bio super dan.

Malo dragih rečenica iz 'Odvojene stvarnosti' , C.Castanede.
Usred noći , u busu uz kojeg prolazi svijet okupan kišom,
imaju specijalni učinak.:))




***********

-Tvoji postupci, kao i postupci drugih ljudi općenito,
čine ti se važnima zato što si naučio misliti da su važni.
Riječ 'naučiti' izustio je na tako osobit način da se osjetih ponukanim
da ga upitam što pod njom podrazumijeva.
Prestao se baviti biljem i pogledao me.
- Mi naučimo o svemu razmišljati - reče - potom izvježbamo oči da gledaju
na način na koji razmišljamo o stvarima koje gledamo.
Sebe gledamo s već stvorenom mišlju da smo važni.
I zbog toga se moramo osjećati važnima!
Ali, kad čovjek nauči vidjeti,
shvati da više ne može razmišljati o stvarima koje gleda,
a ako ne može razmišljati o stvarima koje gleda sve postaje nevažno.



**********


Iznio je svoje gledište govoreći da pod 'razmišljanjem' misli na nepromjenjivu ideju
koju imamo o svemu na svijetu. Reče da 'viđenje' raspršuje tu naviku i dok ne naučim
'vidjeti' neću stvarno moći razumjeti što želi reći.
- Rekoh ti jednom da je naša ljudska sudbina učiti, bilo to za dobro ili za zlo - kaza.
-Ja sam naučio vidjeti i kažem ti da ništa nije uistinu važno , sad je red na tebe,
možda ćeš jednog dana vidjeti i onda ćeš znati jesu li stvari važne ili ne.
Meni ništa nije važno, ali možda će tebi sve biti važno. Dosad si već mogao naučiti
da čovjek od znanja živi djelujući a ne razmišljajući o djelovanju, niti razmišljajući o tome
što će misliti kad završi djelovati. Čovjek od znanja odabire put srca i slijedi ga,
i onda gleda i raduje se i smije; i tada vidi i zna.
On zna da će mu život prebrzo proći, zna da ni on ni bilo tko drugi ne ide nikamo,
zna zato što vidi da ništa nije važnije od bilo čega drugog. Drugim riječima,
čovjek od znanja nema časti, nema dostojanstva, nema obitelji, nema imena, nema domovine,
ima samo život koji valja živjeti i pod takvim je okolnostima njegova jedina spona s drugim ljudima
njegova kontrolirana ludost.Stoga se čovjek od znanja trudi i znoji i puše , te ako ga netko gleda
djeluje samo kao običan čovjek s jedinom razlikom što je ludost njegova života pod kontrolom.
Budući da mu ništa nije važnije od nečeg drugog ,čovjek od znanja bira neko djelovanje i provodi
ga kao da mu je važno. Njegova ga kontrolirana ludost navodi da kaža kako je ono što čini važno
i on se ponaša kao da je uistinu tako, pa ipak on zna da nije,
i zato kad dovrši svoja djela on se povlači s mirom,
a jesu li ona dobra ili loša, jesu li uspjela ili ne, ni na koji način nije njegova briga.




*************************




Svijet je takav i takav i onakav i onakav samo zato što mi sebi govorimo da je takav.
Prestanemo li si govoriti da je svijet takav i takav on će prestati biti takav i takav.
Mislim da trenutačno nisi spreman za tako veliki udarac , zato moraš početi postepeno razgrađivati svijet.



********************

Svijet je sve ovo što je ovdje zatvoreno - reče i lupnu nogom o zemlju. -
Život ,smrt, ljudi, saveznici i sve što nas okružuje.
Svijet je nepojmljiv. Nikada ga nećemo shvatiti, nikada nećemo razotkriti njegove tajne.
Stoga ga moramo uzeti onakav kakav je, potpuna tajna!




*********************


Saveznik će ti prići bez obzira na to što osjećaš - reče don Juan kad sam okončao priču.
-Hoću reći, ne moraš činiti ništa da ga namamiš. Možeš sjediti i vrtjeti prstima ili razmišljati
o ženama, a onda odjednom - netko te potapša po ramenu, ti se okreneš,
kad ono pred tobom stoji saveznik.
-I što mogu učiniti ako se tako nešto dogodi? - upitao sam.
-Hej,hej! Stani malo! - upade don Genaro. - To nije pravo pitanje. Ne bi trebao pitati
što ti možeš učiniti, ti očito ne možeš ništa. Trebao bi pitati što ratnik može učiniti.

Okrenuo se prema meni, trepćući. Glavu je malo nakrivio u stranu i napućio usta.
Okrenuh se prema don Juanu da vidim je li sve to neka šala, no njegovo lice
je bilo smrtno ozbiljno.

-U redu! - nastavio sam. - Što ratnik može učiniti?
Don Genaro je zatreptao i stao cmoktati usnama kao da traži pravu riječ.
Zapiljio se u mene držeći se za bradu.
-Ratnik bi se popišao u gaće - izjavio je dostojanstvenim glasom, kako već to umiju Indijanci.
Don Juan prekri lice rukama, a don Genaro je lupao nogom po zemlji i urlao od smijeha.



***********************


- Kad si već odlučio doći u Meksiko trebao si za sobom ostaviti sve svoje male strahove - kaza oštro.
- Tvoja odluka da dođeš trebala ih je nadvladati. Došao si jer si to htio. To je način ratnika.
Već sam ti mnogo puta rekao da je najdjelotvorniji način življenja ratnikov način.
Brini i razmišljaj prije no što doneseš odluku, ali kad je jednom doneseš kreni svojim putem
oslobođen briga i misli, čeka te još tisuću drugih odluka.
To je način ratnika.


**************