closed

ponedjeljak, 28.05.2018.




Narančasto poslije podne

petak, 25.05.2018.

Svatko ima nešto najdraže, prijatelja, kućnog ljubimca, neko putovanje a ja imam najdraže poslije podne.

Ne znam zašto baš to poslije podne.

Možda zbog Breakfast at Tiffany's, ili zbog dvije tepsije pečenih kiflica od kakaa. Zbog narančaste boje kuhinje koju je skroz obojilo sunce odbijajući svoje zrake o kaljeno staklo na ulaznim vratima hodnika. 

Ljetnih trideset i nešto napolju, udaljeni žamor djece i ptica, bezglasno ritmičko okretanje ventilatora, pojačan zvuk i neodoljivi glas Audrey Hepburn dok ja tonem u neki svoj svijet, neki svoj zlatni narančasti trenutak. 


konsultacija

ponedjeljak, 21.05.2018.

Nema dovoljno tih
halucinacija
što bi me natjerale
unazad
npr.

Tako sam se lako rastala

s

tobom

a teško mi je obrisati broj
mrtvog čovjeka.

Čudo moje

subota, 19.05.2018.

Teško se bilo nositi s tim na početku
ličiš na anđela
negdje odmah nakon dvadesete shvatiš da anđeli stanuju na nebu
a zemljom šetaju

žene

Opet bi netko mogao reći da se prenemaže(m)
anđeo
san
nečiji
koliko to može biti teško?


Vrlo.


Brodovi

srijeda, 16.05.2018.


Ne znam kako to drugačije da kažem. Tijesno mi je. U svibnju. I jučer. I lani. Kišovito je. Tijesno.
Tijesno mi je noću. Krišom. Tijesno kad su oblaci tako nisko. Kad se ne vide krovovi i rijeke.

Tko bi rekao da nebo će mi doći glave.

Gorke trave

subota, 12.05.2018.

Izaberi neku oporu stvar od onih gorkih trava
da
ti klizi niz grlo

Kad si postala tako dosadna
i šta radiš ovdje među ovim dobrim ljudima?

Lezi u haljini i čizmama do koljena
pošalji opet poruku na krivu adresu
izazovi svemir
crvenim lakom
namirisanom kosom
razmazanom šminkom

Ujutru možeš reći da se ničega ne sjećaš
možeš tvrditi da to nisi bila ti
možda povjeruješ.

( i ne zovi nedjeljom)

Zvijezda padalica

srijeda, 09.05.2018.

Jesi li zaspala Astarta kao što si obećala?

Prorekla si jednom da je sve ovo san
ali nije dovoljno leći u svilenu postelju
mirisati na noćno nebo i sanjati.
Jutro nas sve dočeka pa i tebe Astarta.

Uzalud navlačiš svilene zastore
bojiš oči u crno i rasipaš kosu po jastucima.
Nećeš uspijeti zaustaviti vrijeme
procuriće ti kroz prste skupa sa mnom.

Ne budi previše nesretna,
nisi rođena da budeš vesela
da lepršaš ovim svijetom poput srebrne pahulje
i padaš po šalovima veselih boja
umotanih oko bijelih vratova
i po njihovim blještećim šnalama.

Ti si više tmina, put koji se ne zna gdje će završiti;
provalija ili zagrljaj?
ambis ili tvoj krevet od neba?

Je li sve san kao što si prorekla Astarta?



Proklete želje. Jedva sam čekao da ih se oslobodim. Mislio sam da će s godinama jednostavno nestati. Svi su željeli ostati mladi, a ja sam želio što prije ostarjeti da bih se riješio prokletih želja. Uvijek su mi smetale u životu. Emocionalne, nedozrele, bahate, nemoguće, egoistične.. Čak i one male, sasvim obične. Mladost nas tjera da ih imamo milijun. Kao zvjezdana prašina pod prstima. Rasprše se u milijun nevidljivih kristala. Prvo sam želio odrasti. Imati dovoljno godina za izaći van. Kupiti si pivu i ostati u bircu do kasno u noć. Naravno moji su tupili kako moram završiti škole i izbjegavati loše društvo. Jebi ga, i oni su imali svojih želja. Odvesti neku od onih cura doma. Poslati ih kući kada mi dosade. Mrzio sam ih milovati "nakon" a one su to tako voljele. Samo sam pobogu tada htio spavati. Naravno poslije popušene cigarete i konjaka. Kada mi se želja ispunila, nadovezale su se nove želje. Jednu od njih poželio sam oženiti. Imala je prekrasnu crvenu kosu i više je ličila na kurvu nego na majku moje buduće djece. Ali imao sam želju učiniti je svojom. Kada je postala moja žena, sve se nekako promijenilo. Poslije godine il' dvije. Naravno to su oni zvjezdani opiljci što se poslije zabadaju u grudni koš. I ona je imala svojih želja; stan na desetom, jedno dijete, neki auto, ali ne bilo koji. Njene želje su bile izljev hiper produkcije.

Željela je fitness, pilates, zimovanje, ljetovanje, serije, da budem vedar i raspoložen, da me se ne stidi u društvu, da ostanem "u formi" da je zadovoljim u krevetu. A hrana koju je spremala bila je sve gora. Nekako nisam se ni mogao sjetiti da je nekada kuhala dobro, ali onda sam se sjetio druge stvari! Tada mi to nije bilo ni važno. Želja da imam ženu koja zna kuhati javila se kasnije. Kupio sam još jedan tv i preselio se sa svojom kriglom u susjednu sobu. Samo sam želio da me ostavi na miru. "Nakon" je još uvijek željela da je milujem a ja je uopće nisam razumio. Ponekad mi je došlo da zaplačem od muke i da poželim da budem "mali". Mogao bih opet da se iskradam iz svoje sobe i da pijem u bircu na miru, da dočekujem zore uz jeftine krigle pive. Naravno takve želje više nisu bile ostvarljive. Bio sam na pragu četrdesetih, s dugoročnim stambenim kreditom, raznim ratama i zabranama, ženom s tisuću i jednom željom, a osjećao sam se tako star. Ponekad bih poželio prespavati samo dan. Legao bih s tajnim planom kako ću ujutru odglumiti neku gripu i dobiti bar jedan dan slobode dok je žena na poslu: sjediti ispred televizora, buljiti u plafon, slušati ptičice ili gledati u drvo pored kontejnera što se vidi kroz veliko staklo balkona. Bilo što od toga. Ti snovi su me uspavljivali i donosili mi malo mira. Naravno mobitel je ujutru svirao točno u šest, odvratnu melodiju a ja sam znao da moram ustati i pogledati život u oči.

Moje želje svele su se samo na jednu. Biti star i nemati želja. Ali nisam bio dovoljno oprezan. Sad sam se već bojao da ništa u životu nije crno-bijelo a niti jedna želja nije bez onog nebeskog opiljka što ti se kad tad zarije u grudni koš.

Daj joj moje haljine

petak, 04.05.2018.

Postoji ta neka točka koja drži sve mene na jednom mjestu, iako to zvuči kao neko ludilo, to je obična samoobrana mene od mene, i ja sam to tako čvrsto držala, tako jako i snažno da bi mi mislim pozavidjeli i mnogo jači od mene.
I to mjesto još uvijek i svaki put, prijeti da se raspadne, raziđe raspe, dodirom obične tople ruke.

Daj joj moje haljine.

Zgoditak

srijeda, 02.05.2018.

Ako me je išta naučio posao koji radim to je da je biti zdrav glavni zgoditak u životu. Tu mislim i na tjelesnu i na psihičku bolest. Nerijetko ljudi omalovažaju psihijatrijske bolesnike, oni su više nekako "okrivljeni" kao da su sami birali da se razbole. Bila sam svjedokom kako je takva jedna bolest uništila život jednog sasvim dobrog čovjeka, i trebalo mi je dugo vremena da prihvatim da je to bolest koja je podjenako bolest kao i neka tjelesna, ne bira svoju žrtvu po njegovom karakteru, osobinama, porodici koju ima, svim onim lijepim trenucima koji se zbog nje nikad neće desiti.

Tako da ako ti se učini da nebo nije dovoljno plavo, cvijeće nije dovoljno mirišljavo, ljudi nisu dovoljno ljudi, nisi najpopularniji u društvu, ili nisi dobio sve što si htio, i misliš da ti život nešto duguje, ne duguje tebi nitko ništa, ali ti duguješ sam sebi da od svog života napraviš ono najbolje što možeš.
Dok još možeš.

Poljupci rastanka

utorak, 01.05.2018.


to su oni gdje se lice drži sa obe ruke
prije nego se zatvore oči
to su oni gdje se ti vratiš još jednom
da me poljubiš ovlaš
a ja ti zagrizem malo usnu
pa se opet vratiš
da ja tebe poljubim ovlaš
ali ti mene stegneš jače
i taman da se rastanemo
vratiš se još jednom da "izjednačimo"

Kad te pitam kojom ćemo ulicom
- pa našom Strossmayerovom, naravno
kažeš kao da je stvarno naša

i nakon tog jednog poljupca
kad izjednačimo jačinu, stisak, otvorimo oči
mahnemo
kreneš lijevo a ja nastavim pravo
i to više nije naša ulica nego samo moja
a Strossmayer je opet samo neki lik iz prošlosti
koji je upamtio poljubac rastanka.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.