Nakon noćne smjene, sve što napišem ili uradim, moglo bi da se stavi u kategoriju neuračunljiva.

Negdje noćas oko tri, baš me je uhvatila neka frka. Tišina, tišina i samo tišina.
Provjerila sam na telefonu vrijeme svitanja: 04.56. Cijela još dva sata. Iako je počelo da se plavi mnogo ranije. Jednu moju kolegicu izluđuju ptice koje počinju pjevati već negdje nakon tri. Kaže, to je podsjeća na to kako svi spavaju osim nas, a ptice su se već naspavale pa pjevaju.
Pijana omladina je počela stizati negdje oko pet. S ili bez policijske pratnje. Hitna pomoć, ljekar, tehničari. Vozač. Dežurni ljekar. Žena kojoj je pukao vodenjak u 32. nedjelji. Čovjek koji je noćas umro. Sin kojeg sam gledala kako odlazi prema kapiji bolnice. Pokriven čovjek preko glave na mom putu prema garderobi.
Jutro koje sviće. Ptice koje pjevaju. Sunce. Telefon. Cigara koja izgori. Kava koja je dobra i hladna. Opet ptice.

Pročitam negdje da neke ljude brinu žene u frizerskom salonu. I čujem ptice. Neke druge opet brinu cigani, neke Balašević, a neke tko zna što sve ne.

Slušajte Ptice.
I grlite dok možete ljude koje volite.