Pjesma ljubavna

srijeda, 26.04.2017.

Moj je Svijet rasčupan i i plav. Mekan kao one kovrče koje dlanom skloniš sa golog (mi) ramena. Mirišljav poput iste te kose spetljane među tvojim prstima. Čvrst poput stiska tvojih prstiju kroz moje, dok bježe brzi i topli uzdasi. Snažan poput stiska mojih prstiju kroz tvoje dok se isti ti uzdasi rasplinjuju negdje iznad nas.
Stvaran. Nježan. Topao. Siguran. Nasmiješen.
Ponekad razdvojen zemljopisom a opet čudesno spojen, bez obećanja.

(...)

Ljubav.

Stvaran Svijet i ja nikada se više nećemo ljubiti. Biti prijatelji. Ja nikada više neću ići na dječije rođendane i glumiti da me razveseljava bilo što. Nikada više neću ići nedjeljom popodne na kolače i piti domaće sokove od zove, slatkoća koja me je ježila, nikada više neće kliziti niz moje grlo. Ja nikada više neću uljudno morati reći kako mi se sviđa, i nikad više neću morati tražiti recept koji i tako nikada neću napraviti. Ja nikada više neću morati živjeti u kući sa velikim dvorištem, lijepo podšišanom travom, i izidanom ogradom u čije dvorište će se zavirivati. Ja nikada više neću morati imati prijateljice koje imaju najbolju djecu, idealne muževe, koje savršeno kuhaju i peglaju.
(kapiram da možda nikada više neću ni imati prijateljice)
Ja nikada više neću morati nositi bijelu haljinu i zakopati se u taj svoj život i glumiti da nikoga prije nisam voljela. I ga nikoga nakon, neću voljeti.

Ja zapravo ne moram napisati niti jedno slovo više.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.