Danas je dan za dva parčeta one predobre torte iz slastičarne u Bg, koje ti tako spretno umiješ donijeti (nikad ne znam što će to biti, i uvijek to nešto bude fino, nešto drugačije, nešto što ja nikad nisam probala), danas je dan za mnogo mrvica u krevetu, sa čokoladnim otiscima po bijelim plahtama, zgužvanih na podu, za sladak Baileys liker što sam nekako uspjela sačuvati od same sebe, danas je dan za još malo više ljubavne čarolije.

I što bih ja mogla tebi pokloniti, osim svoga pisanja.. :)

Ramona

ponedjeljak , 28.11.2016.

Zapravo Ramona se nikada nije snalazila u prostoru. Ako bi je netko zaustavio i pitao gdje se što nalazi, prvo bi hitro u glavi "pisala" da bi vidjela gde je desno. Nekako bi pokušala pronaći orjentire. Iako bi se kasnije uspostavilo da ta građevina baš i nije sa te strane, stanica je sa neke druge, a upućeni čovjek vjerojatno pokušava da se prisjeti jel' sve dobro zapamtio. No, Ramona bi samo slijegnula ramenima.

Tako da joj šankerovo - Idete do kraja šanka pa lijevo - nije mnogo značilo. Prokleti toaleti, nikad ih naći tamo gdje bi trebali biti. Kada ga je pronašla i to na lijevoj strani od šanka, baš kako je konobar i rekao, pustila je vodu da joj se sliva niz prste i dlanove. U kafiću je bilo previše zagušljivo. Čak i njoj. Vratila se polako nazad, nekako uspijevajući pronaći njihov stol bez mnogo prepreka. Spustila se kraj njega. Voljela je slušati kako priča. Pažljivim slušanjem se može čuti mnogo toga. Samo što njene misli su bez orijentira kao i njena sposobnost snalaženja u prostoru. One lutaju svojim putem i onda nakon recimo sedam dana, iste te misli pokušavaju da dobiju svoju formu na papiru. Da zabilježe dodir uz bedro, impuls koji proizvode, da zabilježe potrebu za vodom, okus jake ness kave. Mnogo joj je teže odrijediti koja je lijeva strana ulice nego osjetiti opet iznova pet, šest sati iza blijedo ružičaste zavjese dok se vani čuje onaj umirujući zvuk prometa.
Zapamtila je i šankerovo - Dođite nam opet. No to nije mogla obećati. Jer tko zna bi li ikada našla to mjesto dva puta.

Moja.

nedjelja , 20.11.2016.

Nedelja je dan da se prisjećaš subote.

Nigdje nisam uspjela pronaći tu vrstu istovremenog nedostajanja, dok imaš sve pored sebe, uz slušanje zvukova prolazećih tramvaja, kao u t(v)om zagrljaju.
Žao mi je što nisam gledala duže sivo-indigo predvečerje koje guta sve visoke krovove iz mog vidokruga. Ja sam se morala vratiti svom vječnom (ne)miru.
Jer već mi nedostaju.Već mi nedostaju.


More Snova

srijeda , 09.11.2016.





Hello Novembar

nedjelja , 06.11.2016.

Guši me smog ovih preostalih par dimnjaka u ulici. Iznad oraha, tamo gdje su ljeti visoko noću zvijezde, onako sjajne kao dječije oči, blistave i iskrene, sada je noćna tmina zagrljena garom iz dimnjaka.
Ne znam da li mi fališ ti ili mi fale samo te krupne dječije oči na ljetnjem horizontu.
Ne znam da li fali miris tvoje kože, ili me samo iritira smog i gar jeseni. Bjesomučno trošim toplinu radijatora. Budu vreli vreli i onda mi napokon nije hladno. Gledam noćnu tminu i mislim na ljude koji su mi nedostajali. I pustim da drugi pišu o tome.
Poželim ponekad plazmu i mlijeko. Kuglicu sladoleda od čokolade.
Onda ispovraćam dušu i budem opet dobro.

Obećam sebi da ne smijem i tebe propustiti i bude mi za nijansu bolje.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se