studeni

subota , 29.10.2016.

Obećajem, bit će studeni i neću nositi hulahop.
Suze će se razlijevati plavim, hladnim kišama po svim toplim prozorima
sa narančastim odsjajem.
Obići ću sve sjevere sa svih strana svijeta za koje si ikad čuo.
Obećajem, bit će studeni i neću nositi maskaru.
Suze će se razlijevati plavim hladnim kišama
a nitko neće znati.
Bit ću i snijeg i kiša i inje i plavičast dim.
Bit ću (ti) sve, a neću biti (ti) ništa.


Neću nositi hulahop i neću nositi maskaru.
Neću okititi bor i neću napisati ni riječ.

Ali obećajem, bit će studeni.

Kad ti nije lijepo tu gdje jesi, najbolje je otići. Mnogo je uspomena i nisam više sigurna šta je od toga bilo a što je ono što sam željela da bude, niti da li smo od svega nekada nešto željeli skupa?
Nije više ni važno. Kako god, uspomene su moje, zapisano je moje, tu sam bila ja, ovo sam bila ja. Takva kakva jesam, kako sam se zahvaljujući tebi i drugima vidjela, osjećala.

Nikad nisam voljela jesen, to stalno podsjećanje na umiranje svega. Umiranje ljeta, odlazak ptica negdje daleko, iako ljudi kažu da se ptice s vremenom vrate. Ne želim čekati njihov povratak ovog puta.




Možda sutra

srijeda , 19.10.2016.

"Neko nježno stiskanje uz zid, stavljanje te plave kose iza uha, neki ugrizi za vrat i obje ruke na te uske plave farmerke"

Sutra. Možda sutra. Zaljubit ću se možda sutra.


Jer vjetar..

nedjelja , 16.10.2016.

Beograd te dočeka vjetrovit i hladan I predivan.

Taman odlučim da ga pustim teška srca ali poprilično sigurna da je tako najbolje, on se kao i svaki mangup zaplete rano jutarnjim vjetrom u moju kosu. Jednom mi je sestra rekla kako voli buru jer nakon nje kosa je lijepa a ne umršena.

Možda je bila košava.

Toliko se dugo znamo a mene još uvijek prolaze trnci kada se tvoja butina sljubi uz moju u tramvaju.
Toliko se znamo dugo,a ja još uvijek želim samo plakati u sebi, nikad ne na glas, nikad da vidiš.
Na mom mjestu na tebi tople suze kroz kožu prelivene preko ruba kapaka zakonom gravitacije i ljubavi.

Pišem da zapamtim.
Jer vjetar.

U perilici se okreće nešto crno i na rupice, nešto svileno i crveno, nešto na plus 30, sa velikim čepom mirišljavog i mekanog omekšivača, i sa velikim (duplim) čepom tečnog mirišljavog za robu, jer mirisati se mora na lijepo, mekano i na paperje. Na nježnost, na jutro, na tebe i na mene.

Kasnije ću mirisati svoje bluze u čudu, prisloniti obraze na to svileno i mekano, na mjesto gdje su bile tvoje ruke i usne i oči.
Tako nešto :)

#posveta

ponedjeljak , 10.10.2016.

Jutro smo obukli u gole grane. Sive mirišljave oblake navukli na svoje krovove i balkone. Kruh i mlijeko kupit ćemo kasnije (od toga se još nitko nije najeo).
I sad još spavamo zagrljeni u toplom krevetu.
I onda listopad pošalje Sunce. Zasjedne na susjednu terasu. Ispruži ruke.
I poljubi usne. Jer ljubiti se mora.

Sezona kisa.

subota , 08.10.2016.

Chauvin je mirovao. Godinama. Spavao na lijevom mi ramenu. Nečujan. Tih. Samozatajan. Onakvog kakvog ga volim. U crnoj košulji. Usana koje miruju i tamnih očiju. Miriše na kišu, kavane i gola ramena. Znaš ga. Upoznah ga prije negoli sam upoznala sebe. Kišilo je i bila sam tužna. Sa krovova je ujednačeno spuzao mrak i oktobar. Na moju sobu. Sva toplina svijeta ne bi uspjela ugrijati hladnoću ostavljenog srca. Tika taka. Čujem ga noću kako mi lupa u ušima. Pokrijem se dekom preko glave. Tika taka. Čujem ga preko dvije deke. I mekog poplona. Čujem ga dok grijem hladna koljena i dok mi se uši pune suzama. Glupe suze. Uvijek isti smiješan put; oko, obraz, uši. Okrećem se namjerno na stomak.
Chauvin i njegove mirne usnice. Oči poput noći. I stiskanje šaka.
U crnoj mirisljavoj kosulji. Kad god mi zatreba.

Besmrtna pesma

četvrtak , 06.10.2016.

Mika Antić:

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.




Zbogom prijatelju.

Danas smo prvi put pustili plin u naše nove radijatore i na trenutak sve je izgledalo tako toplo.
Gledam kalendar, onaj zidni, (što si mi ga jedne hladne noći kupio i doneo u šuškavoj vrećici) na kom ja nikad ne mijenjam stranice (mjesece) pa ti s vremena na vrijeme to učiniš umjesto mene kada si tu.


Gledam ga i bojim se ostaće na 1. listopadu. Zahvalna sam na tome. Tako okrugao broj, lakopamtljiv.
Kako bih inače zaboravila?

Jutro "za čarape". Vadim jedne iz zadnje ladice. Sati 06.30. Da je ljeto već bi bio dan. Sunce bi se razmahalo i već bi se plahte sušile. Lagani vjetar bi ih okretao kao odbačene ljuljačke. Sad zatvori oči i pusti sebe da ih vidiš. Ljuljačke. Plahte koje se vrte. Razmahano sunce. Čarape. Male bijele. Stopala na kauču. Savijenih nogu u koljenima.
Čudno, mene ljeto podsjeća na puknutu vrećicu iz parfimerije pod mojim nogama.
Jutro za čarape. Vadim jedne iz zadnje ladice.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se