Sigurna sam da se sjećaš, pa ja sam ti rekla, da sam ja malo čudna. I da čudna ne znači čudesna iako je bar jedno od nas željelo u to vjerovati. Nekad više ti, nekad više ja.
I da nisam tamo bila, na licu mjesta i svojim očima gledala Dunav i svu tu razlivenu rijeku pomalo mučno usamljenu među ljudima, možda bih i sada bila čudna za sebe jer nisam upamtila. Ali bila sam na licu mjesta. Pa znam i za stepenice ali nisam zapamtila koji kat, znam i da nema lifta ali ne znam koliko rukohvata je do gore, znam i za tvoju sobu i za police i za knjige, i za sestrinu sobu, i znam kakav joj je krevet i za sobu od M ( i sad sam morala zastati dok sam pisala inicijale, jer trebalo mi je dosta vremena da zapamtim njihova imena) i da je bio novembar, a možda i decembar. Sjećam se i filma, ali ne i naslova i da sam jedan od postova napisala na računaru tvoje sestre. Svega se ja sjećam, ali ne na način kao ti.
Znam da je Dunav jako blizu. To sivo i hladno i moćno. I da je uvijek na korak da me proguta,
Kod mene sjećanja izbijaju na poticaj vjetra i mirisa, negdje zamiriše juha od rajčica, ili ujutru prođem kraj spušenih roleti. I onda me čitav niz slika proganja. Slike bez foldera i oznaka. Bez datuma. Bez imena.
Čudna. Ne čudesna.