Ucjelo i na komadiće

26 svibanj 2016

Sretna, lebdeća, koja levitira nad svojim tijelom, dogadjajima, životom, negdje izmedju stvarnosti i jave, jutra i noći, magije i stvarnoga, zavodljive ženstvenosti i začudjene djevojčice,
nedotaknuta mrznjom, ni ogorčenošću, neiskvarena svim prošlim životima, i banalnošću,
sretna, lebdeća, koja levitira nad kišnim proljećem, starim orahom u svom dvorištu
sretna
dotaknuta
a neopisna
Sreća.

[zapisati i kad ti se ne piše, onaj osjećaj sreće, jer sreća je pobjegulja ako je ne pazis i ako je ne mamiš, ako joj se ne udvaraš i ako je ne daješ.]

Marton Z. i mjerenje vremena

19 svibanj 2016

Marton Z. je pomalo već bio iscrpljen tim jednoličnim stvarima; nekako je imao dojam da godine brže lete nego što on uspijeva da se sastavi, dok se razdani pa smrači, činilo mu se da se u sustavu prolaznosti bilježi više od uobičajenih 24 sata.
Nekad davno, smetala mu je ona dosadna sporost neprolazećeg dana. Jutra su trajala dugo, mogao je da sjedi u bašti pod višnjom i da satima promatra cvjetanje pupoljaka. Ponekad mu se činilo da je uspio da uhvati trenutak kad su se pupoljci otvarali pod pritiskom grijajućeg sunca. Dok bi prislanjao šalicu kave niz usne, osjećao je njezinu mlakost i znao je da nije prošlo više od dvadesetak minuta. Nekada cijeli jedan život stane u jutra koja se otklizaju sa jednog krova na drugi, kroz krošnje cvjetajućih višanja.

Danas bi sve dao za to sporo vrijeme. Te bezbrižno i neprimjetno kotrljajuće trenutke, što se poput neprimjetne paučine spletu u beskraj. Kasnije ih odmotavaš i čudiš se gdje li je iscurilo vrijeme koje ti je bilo dato.
Marton Z., je bio umoran. Od ljudi od žena, od tuđih mišljenja. Od buke i od glasova. Od zahtjeva. Od očekivanja. Od goropadnih žena primitomljenih da glume sve dok ne pokažu svoje pravo lice. Od prerano ostarjelih ljudi koje je vrijeme satjeralo u klopku brzoprolazećih 24 sata.
Onda slegne ramenima i pusti u pluća zrak.
Svakako to nije njegova briga. Netko će već dati o svemu tome svoje mišljenje.

Doći ću ti ponovo

16 svibanj 2016

U 02.56, pogledam na displej telefona, jer želim da vidim točno u koliko sati se oglašava vlak koji prolazi dalje za Bukurešt. Nevjerojatno ali u samom centru grada, dvije ulice tek od glavnog nadvožnjaka, mobilni operater svako malo gubi mrežu i ja samo memorišem vrijeme i dozvolim da me uspava taj međunarodni.
Dišeš ujednačeno i prije nego što sklopim oči, poželim da jutra budu uvijek ovakva.
Na raskrižju Segedinskog puta, koji vodi dalje prema Horgošu, one dvije ulice u samom centru, poželim da mi dlanovima držiš lice dok me ljubiš.
Sunčano panonsko jutro, uz blagi sjeverni vjetar petlja mi po kosi skupa sa tvojim dlanovima.

"Došao sam da ti kažem.."

14 svibanj 2016

Već sada znam da mi je žao što nisam pisala više. Detaljnije. Trebala sam pisati i onim danima kada se činilo da se ne dešava ništa.
Pomislila sam jutros kako je vrijeme da zamijenim svoju staru jeans jaknu sa novom. Prekratka mi je i više je ne mogu zakopčati pa se ujutru obrgrlim rukama i tako ljubim s tobom na kapiji dok susjedu pored stoji parkirano neko čudo od vozila koje bruji i podsjeća na one mašinerije što izvlače sranja iz septičkih jama. Kraj nje stoji muškarac i možda ima neki svoj dejavu, kao ja u prošlom postu, jer osjećam njegove oči na svom potiljku dok odlazim. Nasmješim se sama sebi. Nekad sam koketirala sa svakim muškarcem koji bi mi se iole svidio. Svako moje koketiranje bilo je samo s umom. Uglavnom svojim. I onda sam prestala to da radim. Skoro u potpunosti.
Jer mi je i običan dan u kome se naizgled ne dešava ništa, odjednom postao prevažan. Svaki dan mi je skoro takav. I onda kada ti to ne mogu izreći.
Dan u kome odem sretna u dućan i kupim dvije kesice šampona koji voliš.
Običan dan u kome jedno od nas dvoje izreče kako volimo još uvijek više sex, nego ručak.
I to nas čini nasmiješenima. I mladima.
Dan u kojem osjetim svu tu silnu snagu emocija koje su prošle svoj deveti krug pakla. I ostale uprkos svemu ovdje. Na ovom mjestu.

"Hajdemo malo do mjesta gdje smo sami"

11 svibanj 2016

Taman kad sam pomislila, onako pomalo sa žaljenjem, kako više nikad neću napisati ništa suptilno i da mi je stalo, čekajući rano jutros autobus za nazad, neznanac u prolazu, blizak sa tobom samo po visini, podsjetio me je na nešto poznato, na nešto vanvremensko. Ne stigavši ni da ga bolje pogledam, sa njegovog potiljka koji je odmicao, moj je pogled završio još više, među crvenim krovovima betonskih bezličnih zgrada nasred sive gromade od neba.
Ako se pitaš kako sam te pronašla u neznancu, na krovu i čekajući bus za nazad, mogu samo da napišem da ne znam da objasnim taj osećaj "poznatosti" među neznancima i fasadama.

Bilježnica Silvije D.

05 svibanj 2016

Silvija D. je otkazala večeru, ispeglanu crnu bluzu i taxi u 21 sat.

Jednom je tako morala odglumiti da se preselila u neki drugi grad samo da bi izbjegla večeru, crnu bluzu i taxi u 21 h.
Silvija D. se nasmiješila samoj sebi sjetivši se treskanja prvo jednih pa drugih vrata.
Silvija D, nikad nije treskala vratima. Baš nikada. Doduše, ona je to rješavala na drugi način. Jednom je ispisala cijelu jednu bilježnicu sitno tiskanim crnim slovima. Pisala ju je točno četiri sata. Od 21 h do 01 h. Ruka joj se bila skroz ukočila, prsti skoro pomodrili, srce od olovke skoro potrošilo. Ali Silvija D., nije odustala dok bilježnica nije bila popunjena crno tiskanim sitnim slovima. Ujutru ju je našla na lakiranom svijetlo nijansiranom parketu. Bosim nogama je prešla preko nje i vrata od sobe zatvorila bez šuma. Nikad s treskom. Niko nikad nije saznao što je Silvija D., pisala u tu bilježnicu cijelu noć.

Ali od tada Silvija D., nije više imala problem sa otkazivanjem večera, crnih svilenih bluza i taxija.

Mona M.

03 svibanj 2016

Mona M. nema razloga da bude nezadovoljna. Nema razloga da mrzi vrijeme ujutru, niti budilnik koji zove na obveze. Nema razloga da njime udari u bijele zidove. Zidovi su napokon ravni, ugletovani, i ramovi sa ponekom slikom raspoređeni su po njenom ukusu. Mona M., nema razloga da nikoga mrzi, nitko joj nije učinio ništa nažao, a ako netko i jeste nešto, Mona M. to ne pamti. Nema ona problem sa pamćenjem, nego jednostavno Mona M., sve te loše stvari prirodno pušta da prođu. Mona M. se ponekad ljuti samo na sebe. Fali joj taj žar mržnje, kao neka energija koja joj je nepravedno oduzeta. Voljela bi da se ujutru ljuti na budilnik, na bijele zidove što stoje tako ugletovani i ravni oko nje. Voljela bi da se ljuti na sudbinu, svijet, cvrkut ptica i na još jedno jutro koje je osvanulo bez sunca. Voljela bi da se ljuti na susjeda što stalno nešto kucka i buši i priča užasno glasno u svom zadnjem dijelu dvorišta. Tako Mona M., saznaje mnoge stvari iz njegovog života koje se nje uoće ništa ne tiču i koje bi voljela da ne zna. Mona M. se užasava brbljivih ljudi. Onih što odaju tajne, sa podjednakom lakoćom kojom ih čuju, svoje i tuđe.

Mona M., nema razloga da nekoga mrzi. Ona ima nekoga tko je poznaje bolje nego što bi ona sebi ikada dozvolila da se upozna. Čak je i to ponekad plaši, ali nema razloga da mrzi bijele zidove svoje sobe. Iako bi je ta neopravdana mržnja nosila brže kroz dan, jurila bi s njom na sve strane, i uveče bi mogla zaspati s blaženim osjećajem da nije ona nikad kriva, krivi su drugi.

Zato Mona M., voli distance. I ne voli izbliza. Voli svoje zidove i kad čuje svog susjeda u njegovom zadnjem dijelu dvorišta.


Pustoši i ravnice

01 svibanj 2016

B zove i viče nešto u telefon, neke glasne rečenice, sve sa onim silnim uskličnicima na kraju. Mogu da ih u svojoj predodžbi vidim, i zovem ih skakajuće vrišteće rečenice. Prokletstvo koje ti omogućuje da zvukove pretvaraš u slike.
- Ha? - pita B ne razumijevajući ništa.
- Jebote nauči da koristiš telefon -

Bio je jedan od onih pocetaka maja koji ostanu zauvijek u djecijoj glavi; kristalno plavo nebo, rastegnuto preko zelenih oranica, upletenih poput pletenica iste te djevojcice sto je otvorenih ociju gledala kako se vjetar uplice u to jorgovanski plavo nebo, nosi ptice preko njega, mirise na bumbare i pcele i na onu pustos koja u nepreglednoj ravnici uvijek izgleda moguca, ma koliko bilo ljudi i kuca.
Veiki stari jablanovi uz prasnjavi puteljak, pa prva pruga, uvijek dva puta lijevo, desno, u glavi upozorenja oca koji je vidio dosta nesreca zbog neopreznih prelazaka preko tracnica, ustvari on bi najvise volio da prelazi na mjestima gdje je za to predvidjeno, pa opet puteljak ugazen odavno, uzak, taman za gume jedne bicikle, sjeca se kada je bila ista ta mala djevojcica, i onog straha da ce "ispasti" sa puteljka kao vlak sa sina, otac je uvijek vozio sigurno, svi su bili sigurni, samo je ona osjecala strah od tih uskih, utabanih puteljaka, da ce biti zadnja, da nece uspijeti prebaciti bicikl preko one druge nadolazece pruge.

Bilo je podne, zvonik crkve je to jasno razglasio po cijeloj uspavanoj ravnici, bila je nedjelja kao i danas, vratila se iz crkve (njena mama nije imala razumjevanja za nikakve praznike, nedjelja je nedjelja), njene drugarice su otisle bez nje preko obe pruge, istim onim utabanim puteljcima pod kristalno plavim mirisljavim nebom, upletenim vjetrom.

B, predlaze odlazak negdje, ne slusa pazljivo, u stomaku joj se vrte svi oni ringispili koje je propustila, mirisljave pjene u raznim bojama, drveni konjci i jeftin bljesteci nakit koji djevojcice tako rado nose.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se