Oprosti mi Katrin.

29 travanj 2016

Jutro kada sve moguće asocijacije za Pariz izgledaju izlizanije nego obično. Zapravo meni se oduvijek više sviđalo neko mjesto nešto sjevernije. Neke čudne šume i pašnjaci. Zapravo ujutru ni ne volim glupe krosane. Nikad mi nije bilo jasno zašto muškarci djevojkama ujutru kupuju krosane Meni je ujutru od same pomisli na nešto slatko, muka. Čak i u onim danima kada uopće ne konzumiram slatko, pa bi netko pomislio da bih pojela to preslatko pecivo, čisto iz nedostajanja. Moja nedostajanja su drugačija.
Ujutru mi nedostaje vrijeme za šutnju. Moram šutjeti barem sat vremena prije nego što mogu progovoriti. Ili jesti uopće. Moram šutjeti u miru očima zakovanim za prozore. Moram ono iznutra suočiti sa onim izvana. Možda je to i obrnuto. Ali ja se nikad ne udubljujem u to. Nije mi važno tko je kriv. Niti tko je falši.
Ima ta neka stvar sa mnom koju ti nikad nisam rekla. Ne postoji dan kada sam ja ista, to se nikad neće ponoviti čak ni kada strašno jako želim. Ja sam uvijek neka druga, nijansirana možda, neprimjetno tiha razlika, ali dobar poznavalac mene uvijek će je naći, naići na tu finu odbojnu nijansu drugačijeg.
Voljela bih biti ljepša, bolja, skladnija sa svijetom.
I onda shvatim da lažem. Ja zapravo oduvijek želim biti ja.
Jer svi žele u Pariz, jesti slatke krosane i gledati Senu sa mosta Pont Alesandra III.
Čak i ime mosta ima veze sa mojim imenom, nekome bi to bilo dosta, nekome bi to bio znak.
"Obično, Sena je uvijek nekako mutna, samo je vizija umjetnika vidi drugačijom."
Ja želim nešto sjevernije. Nešto zelenije.
Oprosti mi Katrin.



Plavi Aprili.

25 travanj 2016

Nekako ne smijem ni da krenem.. Bojim se ostat ću i zaljubit ću se zauvijek.. U plave ulice. Zapravo, to su obične sive zgrade, poneke fasade su čak zabrinjavajuće ružne. Plave su zastave kroz cijelu ulicu. Plave su tvoje oči. Plavo je nebo. I mostovi. I rijeke. Čudesno, nekad mi je sve plavo. Plavi aprili. Plavi dočeci na stanici punoj ljudi. Plavi su mi recepcioneri i naši odrazi u staklima. Stisak prstiju na laktu. Plave su mi kose na čijem tjemenu se zrcale poljupci. Plave su mi usne i mirisi. Sve mi je čarobno aprilski plavo.


Bojim se ako krenem, ostat ću zauvijek.

Domino efekat

23 travanj 2016

Igra kišnih kapljica se nastavila. U jednom trenutku staklo je bilo zapljuskano cijelim slapom jurećeg automobila iz suprotnog pravca. Naglo zatvaranje očiju, efekat iznenadjenja.

Efekat panike na licu. I onda onaj smirujući pogled na taj potiljak.

- Gostionica ili?

Okrećeš glavu. Lijep si tako smiren. Samo ja poznajem žilu koja kuca na tom vratu. Smirenost je uvijek bila tvoj oklop a meni izazov. Unosim ti se u lice, mogu da osjetim tvoj dah. Zaustavila sam svoj. Nikada nisam igrala dugo. Minut je dovoljan da vratiš pogled na cestu. Brisači daju onaj tihi šum koji nadjačava otkucaje srca. Tvog ili mog, više nije važno.
I tako su se te usne već ljubile, i tako su se te ruke vec dirale i tako su se ta dva tijela već spajala.
Deja vu se odvija točo pred našim očima:

Travanj je. Miriśu rascvjetale kajsije. Mirišu višnje i divlje šljive u mojoj ulici.
Nebo je modro poput dječijih očiju.
Srpanje je.
Kolovoz je.
Na stolu u dvorištu pod nečijim nožem raspukla se lubenica. Sladak sok curi niz nečije nadlanice, nečije usne tik uz te kapi. Nebo za nijansu plavlje. Bole me oči od bljeska te boje.
Od bijele posteljine, zagušljive sobe, tihog zvuka stropnog ventilatora, mirisa prepečenog kruha i maslaca, nasjeckanih dinja i izvjetrenog gina.

Deja vu pred našim očima dok čekaš da se odluči za gostionicu.

Ne mogu u gostionicu. Ne večeras. Ne u taj zagušljivi prostor. Ne pred radoznale oči konobarice. Ne, dok svira neka glazba i dok svom snagom sprečavam prvo dugme da se ne otkine. Ne za loše vino i ne za mjesto gdje moram glumiti:

Kako uopće ne želim skliznuti u te ruke, dodirnuti te šake, ugristi te usne, dotaknuti taj potiljak.

Iako su se naše usne već ljubile, naše ruke već dodirivale, naša tijela već spajala.

Deja vu pred našim očima.

Efekat pod čijim dojmom još duboko u noć nije moguće zaspati.

Moj Bog ima plave oči

16 travanj 2016

Jednom mi je rekla kako nije došla na ovaj svijet da bi ju se voljelo
Jer da bi nekoga volio, moraš prvo voljeti.
Moraš uprljati kožu, nokte, usne, ljudima.

Sva ta ljepota i odbojnost rano ujutru, plavo guta sivo, granje zahvata sve veće komade neba.

Ptice. Nebo. Ljudi.
Svako jutro križa nešto na toj listi (ne)prioriteta.
Prvo ljude.
Da nije čovjek bila bi ptica. Da nije ptica bila bi Nebo.
Da je Nebo..


Ležat će u travi i gledati Nebo.


Hana H.

13 travanj 2016

Hana H. je nakon duzeg vremena uzela knjigu u ruke. Spoljnji svijet je stvarao onaj ogroman pritisak na njen mozak a njen mozak nije bio spreman da sve te informacije primi i sortira, profiltrira, nepotrebne odbaci a vazne sacuva. Uostalom, sta je danas toliko bitno da se i nje tice a da ona vec ne zna? Hana H. ima post glavobolju od svega uobicajenog a neizbjeznog, posao, spremanje obroka, ciscenje, srijeda smece, (nerijetko joj promakne), budilica u sest ujutru, i ostale stvari koje ubijaju kreativnost.
Proljece se naguralo u prozore, komadi neba sa mirisima cvjetnih grana, cvrkuti pticica. Hana H. uzima napokon tu knjigu i zatvara sve sto bi je moglo odvesti bilo gdje a da nije njen krevet sa kog su sklonjeni svi ti oduzimaci vremena, laptop, mobilni, reklamne novine sa akcijskim cijenama kupi me za pola posto jeftinije. Ma jebite se. Hana H. voli da kupi kad i sta njoj odgovara. Hedonista nadje nacin, razmislja Hana H. dok guzva letke.

Meskolji se neudobno na stolici i pritiska vec nesvjesno sljepoocnice koje danima bubnjaju u nekom svom ritmu. Kad malo jace sagne glavu, ima osjecaj da ce joj se ista raspasti. Od jacine nepotrebnih informacija, ona biljezi jednu koja se desava a koju ce tek kasnije da razmota i dozivi, kad nepotrebno smece pokusa da isfiltrira a zadrzi ostatak.
Hana H., mirisi na petnaest popusenih cigareta koje u poluzatvorenom prostoru neizbjezno ulaze u njene pore na kozi i njenu kosu. Zna to Hana H., no svejedno stavlja svoj nos na svoje nadlanice i pokusava da uhvati dio parfema koji je sinoc stavila. Ne moze da si pomirisi jebeni potiljak no dodje to nekako na isto.
Hana H uzima knjigu napokon u ruke. Nada se necemu dobrom, necemu sto ce je odvesti na nebo. Sedmo nebo. Ili neki visi kat. Knjiga zapocinje pricu o djevojci, no djevojka nije kako se dalo ocekivati glavni lik u istoj. Nesretna Olivia iz knjige i odradjeni felacio vise puta, a on nikako da je zavoli. Nikakvo sedmo nebo za djevojke. Nikakav visi kat. Okrece knjigu na pocetak. Autor, ocekivano zensko. Boze, ja bih ga radije poslala u pakao.
Hana H. zatvara knjigu, otvara prozor. Nagurano proljece na prozoru ulece u sobu. Hana H. slijeze ramenima.
Lijepo mirise.
Bar nesto.

10 travanj 2016

Riječi.
Možeš se probuditi gdje želiš. Kansas, Japan, neki zaboravljeni brežuljak, u dvorištu punom cvijeća.
Možeš sanjivo otvoriti oči, kava ti već može mirisati pored uzglavlja, na malom noćnom ormariću.
Možeš se ljubiti sa suncem kroz navučene zavjese preko prozora a možeš i sivom danu okrenuti leđa i nastaviti spavati na stomaku, rukama zagrlivši jastuk koji miriše po njemu.
Kod riječi, važno je da vjeruješ u Njih. Da vjeruješ da su prave. Moraju biti iskrene. Iskrene riječi imaju moć. Možeš njima voljeti, možeš mrziti, možeš sve što hoćeš, ali moraju biti iskrene.
Lažne riječi uvijek prepoznaš, čak i kad ne želiš. Ne odvedu te nigdje, ne osjetiš ništa. Ne utječu na tvoj krvotok i ne pomjere ti niti jedan otkucaj srca.
Riječi.
Pažljivo s njima.

Uticaj uticajnih na moj život :)

06 travanj 2016

Eto poneki kažu da blog nema uticaja na naš život, a ja sam sinoć bila na otvaranju jedne knjižnice "Libreria", pa mi je na pamet pao naš bloger koji voli da ide na tako neka otvaranja i da ostane inkognito yes
Okrenula sam se par puta, ali moram priznati da je Oto Oltvanji bio zanimljiv i da sam ubrzo imala onaj osećaj kad si na "poznatom terenu". Oto je zanimljiv narator, pa pretpostavljam da su mu i knjige takve i jedva čekam da uzmem sebi neku.
sretan



Sretna sam da me je A odveo na to otvaranje, jer još mi duguje odlazak u bioskop! cerek

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se