Jutro kada sve moguće asocijacije za Pariz izgledaju izlizanije nego obično. Zapravo meni se oduvijek više sviđalo neko mjesto nešto sjevernije. Neke čudne šume i pašnjaci. Zapravo ujutru ni ne volim glupe krosane. Nikad mi nije bilo jasno zašto muškarci djevojkama ujutru kupuju krosane Meni je ujutru od same pomisli na nešto slatko, muka. Čak i u onim danima kada uopće ne konzumiram slatko, pa bi netko pomislio da bih pojela to preslatko pecivo, čisto iz nedostajanja. Moja nedostajanja su drugačija.
Ujutru mi nedostaje vrijeme za šutnju. Moram šutjeti barem sat vremena prije nego što mogu progovoriti. Ili jesti uopće. Moram šutjeti u miru očima zakovanim za prozore. Moram ono iznutra suočiti sa onim izvana. Možda je to i obrnuto. Ali ja se nikad ne udubljujem u to. Nije mi važno tko je kriv. Niti tko je falši.
Ima ta neka stvar sa mnom koju ti nikad nisam rekla. Ne postoji dan kada sam ja ista, to se nikad neće ponoviti čak ni kada strašno jako želim. Ja sam uvijek neka druga, nijansirana možda, neprimjetno tiha razlika, ali dobar poznavalac mene uvijek će je naći, naići na tu finu odbojnu nijansu drugačijeg.
Voljela bih biti ljepša, bolja, skladnija sa svijetom.
I onda shvatim da lažem. Ja zapravo oduvijek želim biti ja.
Jer svi žele u Pariz, jesti slatke krosane i gledati Senu sa mosta Pont Alesandra III.
Čak i ime mosta ima veze sa mojim imenom, nekome bi to bilo dosta, nekome bi to bio znak.
"Obično, Sena je uvijek nekako mutna, samo je vizija umjetnika vidi drugačijom."
Ja želim nešto sjevernije. Nešto zelenije.
Oprosti mi Katrin.