"Džepovi puni stijena"

ponedjeljak , 29.02.2016.

Sjećam se zapravo tog proljeća.
Nemanjina ulica je bila raskopana i samo su pješaci mogli da prolaze. Put od autobuske do cilja gdje se održavalo to neko predavanje preprečeni sa gomilom pijeska, rupa, oznaka i muškaraca u radnom odijelu.
Već onda je taj grad stvarao grč u želucu. Onaj veliki, zapetljani.

(Možda si tada spavao u svom potkrovlju i volio tu neku svoju Anu.)

Sjećam se velikog parka i malog igrališta i mnoštva sivih zgrada.
Nikad više nisam pronašla taj park iako sam ga jednom tražila skupa sa tobom. Ti doduše to nisi znao, ali meni je svaki park ličio na taj.

(Pali cigaretu svako malo i ne sluša sugovornika. Možda eventualno razmišlja koliko mu je stara ta brada i da li korisiti neki izbjeljivač za zube i da li pere ruke temeljito ili samo odvrne malo hladne vode i preleti ispod mlaza prljajući svijetlo ružičaste ručnike u kupaoni.
Bilo bi lijepo nestati. Zatvori oči i već vidi neke predjele gdje nikada nije bila.)

Mjesto X

četvrtak , 18.02.2016.


Treba mi nešto a da nisu ljudi. Da nisu ptice ni oblaci.
Treba mi tako neko mjesto

Tvoje patike pored mojih visokih štikli.

Ako znaš.

nedjelja , 14.02.2016.

Jednom sam, uz neko dobro, valjda crveno vino, nekome rekla čega se najviše plašim. Ne znam što je uradio sa tom mojom tajnom. Da li ju je nekome rekao, da li se nekada sjeti.
Svaki put, kad pomislim na tu mirišljavu noć, iznova me rani saznanje da postoji netko tko posjeduje moju tajnu i zna moje pravo lice.

Istina je da tada nisam razmišljala koliko veliku stvar samo tako dajem nekome drugome.
Tada mi je (valjda od crvenog vina) važnije bilo da mi više ne bude vruće, da legnem u taj veliki krevet i da budem možda pijana ali bez tajne.
Oslobađajuće, bar na trenutak, povjerenje.

Krovovi svijeta

utorak , 09.02.2016.

Noćas su me u san ispratili krovovi.. Negdje daleko u pozadini Dunav. Rasuto sivo. Ne iskušavam više njegovu moć.
Ne mogu da zaspim. Probdjevena prethodna noć pokušana je kasnije da se nadoknadi kavama. Još mi kofein struji u žilama. Zajedno sa Dunavom. Mogla bih probdjeti cijelu noć uranjajući u krovove. Sve ispod njih, ne vidim. Ali osjećam. I sve me to previše steže. Obvezuje. Ljudi i buka.
Introvertno. Preko potrebno. Sloboda je negdje drugdje.
U krovovima i pticama.
U rasutom sivom.


Privjesak za zveckajuće snove

utorak , 02.02.2016.

Kupila sam nam privjesak. Srebrnu macu sa mašnicom. Okačila na dva naša ključa. Sad mi zveckaju po torbi kad tražim neseser oko 12 da popravim šminku. Izvučem zrcalo na brzinu i piljim u dva oka neobične boje. Uvijek kad mislim o tebi, moje oči nemaju svoju boju. Onda se tamo zrcale mirišljave sviječice u crvenoj staklenoj kutijici, dvije kockice čokolade koje ostaviš za mene, a ostatak uspješno pojedeš dok me čekaš. Pa kažeš onim svojim dječačkim glasom
- Da si došla samo malo kasnije imala bi samo kavu.
I pogledaš me kao da sam ja čokolada.
Zrcale se maglovita jutra, kad te ne mogu izvući iz kreveta, samo se okreneš na drugu stranu i pitaš;
- A ne možeš ti to sama u rikverc?
Pa se ja durim i zacrvenim poput svijećice koja je negdje oko dva poslije ponoći napokon izgorjela, miješajući miris ruže sa mirisom moje kose.
Onda me razoružaš pokretom ruke. Pogledom očiju. Dodirom srca.

I onda me prenu. Ne popravim šminku, samo vratim nazad zrcalo u torbu. A srce nastavlja da zvecka svoje snove.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.