I

ponedjeljak , 30.11.2015.

Pomalo mi je krivo što je siva na lošem glasu, skupa sa svim njenim nijansama.
Nešto slično kao što sam ja tebi.
A bila je jutros u svoj svojoj ljepoti od one (skoro) crne do bijele.

I ne mogu učiniti ništa više za nas, ni za to sivo. Apsolutno ništa.


To sam htjela

četvrtak , 26.11.2015.

Noćas zaspim u izmaglici duhanskog dima. Pročitam negdje da je gospođica nada kurva. Dodala bih i život, al neću da ga kunem.
Netko to boluje dugo dugo a ja ne mogu. Znaš mene, prevari me svaka kurva.
Što da ti kažem?
Ne želim da spavam obljubljena duhanskim dimom što se uvukao pod moju kožu, jastuke i svilu. Dok je čekao gospođicu nadu.
Želim da spavam obgrljena rukama.

To sam htjela da ti sinoć kažem.

Ako vrijeme oduzme nam to

utorak , 24.11.2015.

Mislila sam da izogovaram ovo ružno, hladnjikavo vrijeme, ali bojim se, trebat će mi još. Trebat će mi; za zadnji noćni, za skrivanje šaka pod majicu, za skrivanje koljena pod suknju, za zurenje kroz zamagljena stakla, za skrivanje osjećaja u prvo toplo grejno tijelo, za cirkulaciju istih smrznutih ruku, za disanje kroz preostale žive stanice srušenih i ostavljenih riječi, milovanih kičmenih stubova i onog jednog izdajničkog madeža s desne strane moga srca.

Ako sutra ne postoji

petak , 20.11.2015.

Želim da zadržim energiju te rijeke.
Pogled na sva ona blistava svjetla Grada koja se vide sa Brankovog mosta. Ne, ne smeta mi što se s njega bacio pisac i pjesnik.
U nekom ludom zaletu života svi se mi bacimo u nju. Rijeku ili na beton.

Još jednom ćemo zaključiti kako je vrijeme nemerljiva prolaznost. Još jednom ću vjerovati u snagu i Rijeke i nas. Probudit se sretna što je prošlo zaista prošlo, nesvjesna da će opet doći.
U autobusu nazad, nešto me probada sa lijeve strane. Na duboki udah, onako baš mučno. Uspaničim se na sred autoputa pri pomisli da mi bude loše, a da mi nitko ustvari ne bi mogao pomoći. Čisto sumnjam da je među putnicima koji liječnik.
Onda pomislim na autoputeve koje ti voliš. Noću. Baš kao ovaj. Na onaj jedan put kada si rekao da je pola nečega (duše) ostalo kod mene i da te je to na putu kući gušilo. Osjećaj da si meni ostavio taj "teret".
I to me smiri. Smiri me slika mraka izvan prozorskog stakla sa tek povremenim osvjetljenim tablama i bijelom uzdužnom linijom koja će me, znam, odvesti kući. Jer ovog puta, dio svoje duše, ja sam ostavila tebi.

Kući prvo moram da se pozabavim torbom u kojoj se nekako prolila ona voda iz plastične boce. Knjiga koju sam ponijela skoro pa je uništena. Šminka i neseser skroz potopljeni. Novčanik, sreća pa je kožni i neoštećen. Za ostale stvari nije ni važno, tek sitnice, papirnate maramice, vlažne maramice koje su sad zaista extra vlažne, a karamele koje si mi kupio sačuvane u posebnoj vrećici kao i orasnica čiju sam polovinu pojela još u autobusu.
Možda se pitaš zašto ovo pišem? Sigurno da nikoga ne zanima što sam jela u busu niti kako izgleda moja torba.
Želim da pamtim sitnice. Jedino što je dobro proizašlo iz mog pisanja je sjećanje na ono što sam doživjela a što nikad ne znam da li će sutra opet biti.
Moram još u glavi da posložim ostalo, skadarlijski ćevap i tamvaj, i popločanu ulicu, katedralu i Bitef, mrak i svijetla, ljubav i nježnost, male kavane i kafić sa velikom uramljenom fotkom Beatlesa gdje smo se fotkali, moje mućenje nessice u mlakoj vodi iz kupaone i milijun drugih stvari.

Jer možda nitko od nas neće dočekati sutra.


S ljubavlju se nikad ne zna.

Moj blog idol, bromberg :)

četvrtak , 19.11.2015.

Laszlo Lukacs se svako jutro budio s istom mišlju da će možda ovo jutro biti jedno od onih presudnih, čiji će utjecaj blagodeti osjećati u svim budućim danima koji su mu ostali do kraja.
Na pomisao kraja, čak i samo kao opcija svega fizičkoga na zemlji, stresao se svom snagom. Zna on da je sve na svijetu prolazno, to mu je bilo jasno još prije 30 godina, kada je kao dječak vidio jednog rođaka kako umire. No, nije želio misliti o smrti. Bar ne još, ne prije jutarnje erekcije.
Tja, kad misli rano ujutru krenu u tom nekom pogrešnom smjeru, teško da će ostatak dana biti bolji.
No, nije se baš tako lako i odjednom imao namjeru predati. Jutro je bilo lijepo, jedna od bivših djevojaka dovukla mu je u stan dva tri krčaga nekog sobnog bilja, jedno od njih je čak i cvjetalo iako je, morao je biti iskren, često i skoro pa redovito zaboravljao da ga zalije. Učinio bi to ponekad. Jednom je ležao na kauču, na teveu se prikazivala neka dosadna tekma, a njemu su se u glavu uvlačile jedna po jedna bivša cura. Nije ih doduše bilo mnogo kao što to muški među sobom pričaju, no, hvala bogu, dovoljno da bi imao čime da zabavi svoj um, promatrajući dosadno trčanje znojavih muškaraca po parketu dvorane Kutije Šibica... Tako mu se pred očima odvijala jedna od sad već prošlih scena s tom curom što je voljela biljčice i drveća, i po cijeli dan mu objašnjavala procese organskog i drugog đubriva, a u onim trenucima kad bi uspio da joj začepi usta, bila je cura za poželjeti. Odjednom je skočio sa kauča, Agota Csonka! Ta vatrena mađarica, ubila bi ga na mjestu da zna kako se nemarno odnosi prema njenom bilju.
Ispustio je svog prijatelja iz ruku i otišao u stražnji dio hodnika gdje su bile kantice i ostali pribor što je Agota u žurbi ostavila kada je odlazila onog jednog ožujskog popodneva, derući se na njega da je realizacija misaonog jedna od najboljih stvari koje možemo uraditi za sebe i druge, a ne samo puko ostavljanje stvari za sutra.
Njega se sve to ustvari nije ticalo, i tako se Laszlo Lukacs svako jutro budio s mišlju da je možda ovo jedno od onih presudnih.

Jedino su ga lončice za biljčicama plašile kad bi shvatio da ih je zaboravio poprličan broj dana. Hm, kao i sebe, uglavnom, rekla bi mu sad Agota Csonka!

Siječemo i lijepimo jer meni miriši tako Ljubav

nedjelja , 15.11.2015.

Jučer u 17.15, u ovo čudno jesenje vrijeme, meni zamiriše tvoja koža. Onaj dio gdje dopiru moje usne, točno ispod tvoje brade.
Čudno bi bilo opisati sve te neke trenutke koje ti prolete pred očima. Kao izlistavanje knjige, brzinom bržom od zvuka.
A jesen miriše na topao vjetar.

Sestra mi je kupila svijeću "od kilo". Jabuke i cimet. U staklenoj posudi. Kaže - znam da voliš.

I onda mi točno zamiriši tvoja koža. Onaj dio gdje dopiru moje usne, točno ispod tvoje brade.

Zaboli me stomak.

Završim na onom tamnoplavom dvosjedu, onom gdje jedan jastuk uvijek pobjegne ustranu kad na njega sjedneš, s nogama podvijenim ispod. Ti ne vičeš. Tvoj glas je hladan. Tebe bijes pretvara u hladno sječivo. Ti precizno sječeš. Poput znalca. A tko bi me bolje i znao sjeći osim tebe.

A meni zamiriše tvoja koža.
I, s vremena na vrijeme, mi prijeđemo tu tanku liniju između ljubavi koja nas gradi i ljubavi koja nas uništava.

Tebe ljubav poslije pretvori u iscjeljitelja rana.

A meni po ko zna koji put zamiriši Ljubav na tvojoj koži. ( )


Na dlanu mi piše srijeda

srijeda , 11.11.2015.

Jutros sam legla uz onaj divan osjećaj ne može mi ništa cijeli svijet. Krevet je izgledao kao dugo očekivana nagrada. Plišanu žirafu sam izbacila na drugi dvosjed. Glavobolja je prešla u blagu i tek - hej tu sam bol. Izdržljivo. Rolete sam namjestila na rupice, tako najviše volim. (tu ide dio o kutevima/drugi put) U neodoumici da li da isključim mob, preovladala je ona moja strana možda će me netko hitno tražiti. Ili ona druga, kada ti najdraža osoba pošalje sms, a ne stigne mu obavjest o isporučenoj poruci. Dođe to skoro isto i kao isporučena, a ti spavaš kao top i ne čuješ ništa. No, svejedno. Ostala varijanta za "svaki slučaj". Sačekala sam osam i trideset, uključila mašinu. Šminku sam skidala u hodu između kupaone i kreveta, odoljevši porivu da sve zajedno sa šminkom legnem u krevet. Ali šta bi rekao Bora? Kavu sam skuhala i ostavila je pored računara uz popijeni gutljaj dva. Na twitteru, fv za - produžit ću ti ljeto gratis. Dobro, prvo moram u krevet.
Zato ne mogu u petak (13.), pa bi srijeda sasvim odgovarala. Pristajem. Nisam sujevjerna i ne vjerujem u karte ni ispružene dlanove po kojima kažu da su ispisane unaprijed sve linije i svakako već nekuda vode, ali za svaki slučaj.

Do tada ne ostavljaju mi se moje rupičaste rolete. I plišanu žirafu sam vratila u krevet.
(Više me ne plaše ostavljene vrećice na podu pored vrata)

Godina prođe, dan nikad

srijeda , 04.11.2015.

Počela su ona siva jutra u magli. Ja ih volim. Otvoriš rolete a u tebe gleda neprozirna pjena.
Podsjećaju me na paperje od oblaka. Na nešto toplo i meko. Perje i miris kore od naranče na toploj peći. Danas se te kore suše na rebrima od radijatora. Pokušavam da dočaram neki drugi, jači miris.
Nemoguće je, pa ih nakon posla sata bacam u smeće.
Orah još uvijek ima lišća. Gorostas pred mojom kapijom nitkome se ne da.

Zastrašuje me pomisao da se već priča o blagdanima.

A tek je deset ujutro.

Sretna

Sreći zamjeram samo jednu stvar, uvijek me je ostavljala bez riječi.

Mogli smo u ovu prohladnu noć slušati onu glazbu sa naše liste,
Plesati.
Ti bi prvo pokušavao da me nagovoriš da te samo pratim.
Spuštajući ruke niz moja leđa. Meni bi trebalo prvo malo vremena, čaša hladnog gina da se sjuri niz grlo, obrazi da postanu vrući, oči još sjajnije.
Prvo bi mi trebala tvoja ruka da me peče na leđima, pri dnu kičme, da mi od tvojih previše približenih usana uhu, nestane dah.
Bijele visoke štikle, upaljene svijeće i nešto odjeće na nama.

Mogli smo ovu prohladnu noć
spavati umorni na mojim šarenim jastučnicama.

Da nisam noćas napokon ipak odlučila
obrisati tvoj broj iz mobitela
želeći tako zaštiti sama sebe od mogućnosti da ti pišem

da te pitam recept za projice (kao)
ili neku drugu budalaštinu
nakon koje ti se uvijek lijepo zahvalim kao neznancu
jer samo neznanci ostaju tako hladni jedno prema drugom

I moja omiljena rečenica za kraj:

- Više sreće drugi put

koju ću ti svečano izreći ako bude prilike za još jedano
gledanje u oči, s rukama na dnu mojih leđa.


Vrijeme II

nedjelja , 01.11.2015.

V je voljela da se prisjeća tih dana. Bile su to dvije - tri dobre godine. Ni sama ne zna kako se ta kolegica našla u toj njenoj priči. Nisu bile nešto posebno bliske, mijenjale su se na smjeni i tek nekih desetak minuta vremena provodile skupa, svaki treći, četvrti dan. I je bila razvedena već dugo vremena, sitna plava žena, sivih prodornih očiju. Živjela je sa maloljetnim sinom, na periferiji grada sa one druge strane od V, prema granici. Na poslu vječito neispavana, kružile su priče kako već u 23 h, čvrsto spava nagnuta u stolici, sa zabačenom glavom unazad, poluotvorenih usta. Ujutru bi smjenu predavala brzo, nabacujući par stvari onako s brda s dola, s izrazitim mađarskim akcentom, bez uvjeta da je pitaš još koji detalj. Ispričala bi što je smatrala da je važno, nekad je to bila neka sitnica s posla, nekad nešto nebitno. Jednom je pitala V bi li došla kod nje na kavu, a ova je pristala čisto iz pristojnosti.
Tako je V jedno popodne završila na kavi kod I, na periferiji grada, suprotno od one gdje je ona živjela, tridesetak kilometara
od mađaraske granice.
V je sjećala prvog dojma kuće u koju je ušla: opor miris nečeg jučer kuhanog, velike posude na šporetu skuhane za "dva dana" i hladnih kapljica vode koje se skupljaju na svim staklenim površinama zbog neredovitog grijanja prostorija. I ju je smjetila za stol uz malu grijalicu, odmah do njenog koljena sušila se roba na onom stalku gdje su majice (pretpostavljala je njenog sina) već zadobile onaj miris dugo izložene robe u vlažnoj prostoriji, pomješan sa mirisom jučer skuhane sarme.
V je pripalila cigaretu, trljajući dlanove o svoja koljena i lagano otpuhivala dim. I je stavila vodu za kavu da proključa. Vani su se lagano počele spuštati prve sjene na susjedovu kuću koja se vidjela kroz prozor bez zavjesa iza leđa V.
Kad je voda napokon proključala, I je u nju spustila dvije kašičiće jake kave, nepoznatog proizvođača, a V je nastavila da je miješa smeđu tekućinu zatraživši malo mlijeka. I je pronašla negdje u pretpanom fružideru lončić sa malo mlijeka, V je sumnjala u kvalitet istoga ali nije ništa rekla.

Ispijale su svoje kave u polumračnoj kuhinji, negdje na periferiji grada, suprotnoj od one gdje je živjela V i tako je počelo jedno neobično poznanstvo dvije žene.

Uskoro je V bila čest gost kod I. I joj je dala ključeve i rekla da može dolaziti kad god hoće. Uglavnom je to bilo kad je I radila noćnu da im ne remeti planove, a za onih susreta kad je bila kući, prvo bi svo troje popili kavu u hladnoj vlažnoj kuhinji gdje je V uvijek trljala dlanove o koljena. V nikad ne bi dolazila sama, ali uvijek s istom osobom, lijepim i visokim B. Poneki put bi se sreli kod ulaza, I je bila na odlasku na posao, a njih dvoje bi taman stizali. nasmijani, s onim sjajem u očima koji je I poneki put znala da prepozna, pa joj je V nakon odlazaka prepričavala neke manje bitne detalje, želeći zadovoljiti I i uzvratiti joj nekako gostoljubivost.
V je bila sretna kada je njena poznanica nakon nekog vremena, stari krevet zamjenila novim kožnim trosjedom sa velikim jastucima. Krevet je doduše (kasnije se ispostavilo) bio tvrd i ujutru su je boljela leđa.
Trebalo joj je neko vrijeme da se navikne na njenu sobu. Pretrpani ormari, kristalne figurice skupljane godinama, hrpa nekih dokumenata po kutijama, grijalica koju bi palila pred jutro kad bi se drva i ugljen u peći pretvorili u mlaki pepeo. Šunjanje noću do kupaone u mekim roza papučama, dok bi se omotana u plahtu smrzavala taj kratko pređeni put. Njegovo izvlačenje od kuhanja noćne kave, uz izliku da ne bi bilo u redu da ga klinac ili ona zateknu u gaćama na sred kuhinje. Govorio bi joj da će klincu biti draže da sretne nju u plahti, nego njega onako u polumraku dok noćna svjetlost ulazi u kuhinji kroz onaj jedan prozor bez zavjese.
V je voljela da misli na ta jutra gdje je zore uvijek pretekao neki zvuk koji remeti tišinu, na vodu koja je kasnije mirisala na njenoj koži poslije tuširanja, na užurbano šminkanje i namještanje kreveta, na njegovo nagovaranje na još jedano brzinsko skidanje/maženje/tuširanje/plahte oko tijela/hladna kupaona.
Rastanci uz vruć poljubac, uz još jednu kavu u tek probuđenom gradu, kad se onim redovitim, na liniji 26, izvuku iz tog predgrađa na suprotnoj stani od njenog.
Prije svih drugih stvari u sjećanju je uvijek najjači onaj neki bljesak ranojutarnjeg sunca negdje u njihovim očima koji je I htjela da joj V ispriča na nekoj od idućih kava gdje bi V trljala dlanove o koljena..

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se