Mogli smo u ovu prohladnu noć slušati onu glazbu sa naše liste,
Plesati.
Ti bi prvo pokušavao da me nagovoriš da te samo pratim.
Spuštajući ruke niz moja leđa. Meni bi trebalo prvo malo vremena, čaša hladnog gina da se sjuri niz grlo, obrazi da postanu vrući, oči još sjajnije.
Prvo bi mi trebala tvoja ruka da me peče na leđima, pri dnu kičme, da mi od tvojih previše približenih usana uhu, nestane dah.
Bijele visoke štikle, upaljene svijeće i nešto odjeće na nama.

Mogli smo ovu prohladnu noć
spavati umorni na mojim šarenim jastučnicama.

Da nisam noćas napokon ipak odlučila
obrisati tvoj broj iz mobitela
želeći tako zaštiti sama sebe od mogućnosti da ti pišem

da te pitam recept za projice (kao)
ili neku drugu budalaštinu
nakon koje ti se uvijek lijepo zahvalim kao neznancu
jer samo neznanci ostaju tako hladni jedno prema drugom

I moja omiljena rečenica za kraj:

- Više sreće drugi put

koju ću ti svečano izreći ako bude prilike za još jedano
gledanje u oči, s rukama na dnu mojih leđa.