Vrijeme

31 listopad 2015

Ponekad, kada mi vrijeme sporo odmiče kao sada, pomislim na onih par sati što prohuje.

I kako ih pokušavam usporiti buđenjem na svakih sat vremena (namještam alarm na telefonu, pravdajući se da se bojim da ne zaspim ujutru, a ustvari ne želim se samo ujutru probuditi i sve je već gotovo)

I svaki put uspijem ponovo da zaspim. Telefon i ja smo usklađeni: pokret ruke, stop na alarm, pogled na usnulo lice i opet mir do sljedećeg punog sata.

Moderna

28 listopad 2015

U jpg formatu
poslat ću ti suze
Obriši ih
Crveno x.

Dani

26 listopad 2015

Juče sam umjesto V, poslala poruku njemu. Začudo, odgovorio je odmah, a ja sam bila sretna prvo što nisam otkucala neku glupost, a drugo što se javio u roku "odmah" i što me nije niti pitao kakva mi je to poruka jer je skroz bila neusklađena sa našim trenutnim razgovorima. Još smo jednom dogovorili detalje oko mjesta i vremena (pomjereno za dva dana, zbog mojih nekih obveza) Taman da uspijem da dovedem sebe u stanje koje želim: stabilna, mirna i naspavana. Sljedeći dani će mi proći oko završavanja sitnica po stanu, a i B bi željala da s njenim klincima odemo na jezero i ne ću reći da me to posebno veseli, no ni ona sigurno nije presretna kad je okupiram svojim stvarima, pa bi to bila ona nadogradnja prijateljstva u dobru i u zlu.

Interesantno kako sada trenutno ne želim ništa. Dobro mi je ovako. Kava i toplo sunce koje ako sjediš na stubištu oko podne grije otkrivene djelove tijela. Jedino mi smeta kad ne mogu zaspati u neka vremena koja su obično predviđena za spavanje. Ni tada ne znam toćno što mi fali. Ponekad pomislim da je to onaj običan osjećaj kad me promatra dok spavam. Soba je ugrijana i topla. Čak vruća. Nikad to nisam voljela. I onda mi se obrazi užare do granice da mi postane tjeskobno.
Ni u takvim situacijama nikad nisam pomislila da dramim. Zlouporabim situaciju. Otplačem i igram na tu žensku kartu.
Ipak me je slanje slučajne poruke malo zamislilo. Možda bi neke stvari trebalo malo manje promišljati. Slijediti impulse. Malo više biti tipično žensko. Tražiti svoja prava, insistirati. Nabiti tom nekom na nos sve i svašta. Provedeno vrijeme, memorirana sjećanja, prazninu bulevara i ulica u predvečerje. Šetnju korzoom pored čovjeka koji prodaje kokice. Butika gdje si kupio onu jaknu kada je padala kiša a ti došao u kratkim rukavima. Poslije spavao ušuškan u plahtu, a ja te prekrila jedinim prekrivačem kog smo imali.

Ali ne mogu. Kod mene je djeljenje sebe uvijek bilo na dobrovoljnoj osnovi. Iz radosti. Budale kojima bih nešto i nabila na nos i tako su odavno otišle iz mog života.

Onda mi pada na pamet da sam te ja pretvorila u takvog kakav si danas. A zatim i pristala na tebe takvog.

I sad mirno čekam da prođe još koji dan. Spavaću u hladnoj sobi i izbjegavati slučajnosti (za svaki slučaj)

Čaj od jabuke

24 listopad 2015

Juče sam se zatrpala razno raznim brufenima, raptenima ne bih li odagnala glavobolju, ali sam navukla samo pospanost i komiranost, nekoncentraciju i nesposobnost rasuđivanja. Na kraju krajeva bila sam na poslu, a gdje ćeš bolje mjesto od mog da te izlječe.
Kako su ljekovi na kraju krajeva droga, može se reći da sam jučer cijeli dan bila nadrogirana.

Zato vjerojatno nisam dobro procjenila da baš nije po pravilu grljenje na javnim mjestima (S) Dobijanje mokate 20 plus 5, 3 u1, uniformiranih službenih lica, plus dve jabuke. (od istog lica od kog su kruške, smoki, fanta, i nepristojna ponuda). Njegov osmjeh koji ispituje moj osmjeh.
Moj je osmjeh posljedica ljekova, taman da izustim, ali me prekine pogled na njegov zlatan prsten. Ah, da, to smo već prošli, zato jedno vrijeme nismo ni pričali. Spomenem mu kako ja pijem 2 u 1 i da je kava sigurno bila za B čija se smjena prije podudarala sa njihovom i kojoj taj zlatan prsten uopće ni ne smeta, nije negirao, ali je rekao da će sljedeći put biti 2 u 1. Eto da se bar okoristim kad već mogu besplatnom kavom. Jednu sam jabuku pojela, drugu ponudila kolegici koja je odbila, pa se sad kočoperi u mojoj plavoj zdjeli za nešto, skupa sa dvije druge zelene koje sam imala. Te zelene su one koje grizu.
Nije da se nisam zamislila nad svojim blogom, i koji me vrag uopće tjera da ga pišem, kad bih mogla i ovo i ono i ovo i ono. Ali ne mogu, smeta mi prsten, smeta mi ovo, smeta mi ono.

Ispada da mi daljina više ne smeta, ako će me to popraviti u svemu ovome.

"Pisanje mi, pre svega, služi kao nadoknada za život koji sam
već kao dete zamišljao drugačijim od onog koji vodim."
Danilo Kiš

Val

23 listopad 2015

Izgleda da još uvijek može da me iznenadi. Umjesto petka popodne, na onoj tankoj granici gdje ja mogu da poludim, javio se juče. Kako imam običaj da se tipkam s jednim frendom vrlo često, nisam ni obratila pozornost odmah. Kad sam primjetila, nije da me nešto nije presjeklo. Nisu traperice, one su eno uredno složene u ormaru, mirišljave kako sam ih i kupila u butiku. Nekad traperice nisu mirisale na omekšivač za rublje, čim ih kupiš. Jeans je bio grub i zategnut. Jedva čekam da se uvučem u njih. Gležnjače su od lani, a majicu ću još da smislim.Vrlo mi je sve to važno, iako postoji mogućnost da budem samo onakva kakva jesam. Iako je početak razgovora bio pomalo zategnut, desi se to kad sa bliskom osobom odmjeravate količinu emocija koju "otpuštate" da se ne bi previše zaletjeli u očekivanjima, nastavak je bio mnogo opušteniji. kao kada gledate reprizu dobrog filma. Točno znate postavljene kulise: Taksisti na divlje tamo znaju da uzmu veliku lovu ako se ne snađete. Njegova prva stanica tog nekog gradskog busa, moja je zadnja gdje će me taksi ostaviti. Ovog puta On neće presjeći cijelu traku kao prošli, kada sam ja zaprepašćeno pomislila kako se ja tu nikad ne bih usudila voziti auto. Samo se nasmješio. Beogradski mangup. Ja ću reći da hoću da vidim veliku rijeku i most, da pronađem nastavak Stepeništa i fasadu gdje je iscrtan lik onog glumca što mi je točno objasnio prošli put, ali ja sam nepažljivo slušala, baveći se ritmom glasa i ljubeći mu trepavice. Rijetko kad slušam i bude mi poslije žao, ne mogu da se sjetim riječi, a one zapisane iz protesta brišem. On će reći da idemo na naše mjesto, da ćemo razgovarati kasnije, da je sada sve nevažno i riječi će se rasuti pod onim plaštevima od zavjesa i pokrova razbacanih po francuskom ležaju, po balkonu visoke spratnice iza koje se uz tiho padanje kiša čuje žubor velikog grada a kada se jako skoncentriram ja mogu da čujem veliku rijeku kako buja i preljeva se po nama, dok ljubim zaboravljene a isplakane suze iz naših očiju jer treba zaboraviti sve ono što smo prije griješili u pokušajima da se nađemo.
Kulise će se dalje mijenjati ali sve će ostati u maglovitom sjećanju. I samo ponekad grčevito ću pokušavati da se sjetim svoje želje razgovora od prije. Sve će nestati u onoj jednoj prešućenoj rečenici da su naši putevi oni po kojima smo hodali nekad skupa a nekad razdvojeni, ali nikad jedno bez drugog.

Mušice

22 listopad 2015

Lijep dan, čak su mi i otvorena ulazna vrata. Posljedica toga je mrlja od muhe koju sam priljepila za monitor. Osjećam se dobro. Ono malo prijatelja koji znaju da nešto s nama nije u redu, brižno me pitaju kako sam, a jedino što bi mi palo na pamet da im kažem je mirna. Nemam pojma da li u psihologiji ta stanka kada si miran znači neku patologiju a nije mi niti važno. Što manje stresa i nerviranja oko nebitnih stvari moj je moto.

Čovjek bi pomislio da sad svako malo očekujem poziv i buljim u mobitel, ali zapravo nije tako. Poznajem ga vrlo dobro. Javit će se točno na granici da poludim, a to je petak uveče. Onda ću ja trčati da kupim kartu i da kupim rezervaciju. Sreća što se to može obaviti i putem telefona pa ću samo platiti malu nadoknadu i neću trčati kao ova moja muha zalijepljena za monitor.
Ono što sam spomenula neki dan u nekom postu da mi je jakna od lane uska, zapravo nije istina i malo mi je laknulo. Izgleda da sam obukla predebeli džemper pa je sve to skupa djelovalo usko. Juče sam kupila nove traperice, i ako mi on u ponedjeljak ne oduzme dah, hoće one. Pitala sam ga neki dan što radi da ne misli na mene a on reče da mnogo čita, trči i vježba! Ma divno. Sreća što nisam ja dobila to pitanje jer bi moj odgovor bio sušta suprotnost: od čitanja samo blog, a inače jedem sva smrznuta peciva i vježbam svladavanje emocija.

Update za ono trčanje:
na kraju krajeva bolje malo trčanja nego spavati sama.

Kutevi

21 listopad 2015

Jutros sam pomislila kako još ne znam pod kojim kutom ljeti ovdje pada svjetlost i bi li mi se to svidjelo da mogu vidjeti odmah? Znala sam da vjerojatno bi.
Probudila me je bušilica. Mama je organizirala još neko bušenje rupa. Divim se tom njenom karakteru. Ja bih radije ostala ispod pokrivača i ne bih ustajala. Pred majstora sam banula rasčupana i .. prvo što sam pomislila bilo je marš matori, a on se lijepo nasmiješio rekavši e mlada gazdarice. Otišla sam da nam stavim kavu, slegla ramenima.
Zamišljanje kutova ipak treba ostaviti za pravo vrijeme.
Poželim nekad da nestanu svi ljudi. Gledala sam jednom to u nekom filmu. Nigdje nikoga. Zloslutna tišina. Točno ti fale iako su uglavnom višak. Možda je to prebezobrazna misao, ali svlada me s vremena na vrijeme.

Nisam još stigla do kupaone. I tipkam ovo uz onu jednu kavu. Majstor pokušava da započne razgovor. Priča o susjedima. Ne zanima me. Tračevi mogu i bez mene. A i volim licem u lice. Mogu podnijeti to. Donjela sam mu jednu višnjevaču a on je rekao da će prvo zamazati rupu na zidu gdje je provukao jedan kabel. Prvo posao mlada gazdrarice, onda zadovoljstvo.
Htjela sam da započnem moju teoriju kuteva s njim.. Samo sam rekla aha i okrenula se kavi.

Haiku

20 listopad 2015

Izdahnuli oblaci
Ptica na grani spava sama
Jesen suzi

Košava

18 listopad 2015

Imam još osam dana koje bih željela prespavati u komadu. S vremena na vrijeme provjerim datum na zaslonu mobitela. Čudno kako se dani vuku. Vrijeme nekako drugačije klizi. Zora se na jedvite jade razlije u mutno sivo jutro. Onda još sporije u dan. Zatrpavam ga ljudima i stvarima i ostacima nečega što bih mogla biti ja.

Ako nisam u apatiji onda sam u nekom grču.
Voljela bih da taj dan bude sunčan.
Da ujutru u 6.15 taxi stigne na vrijeme. Vozač da ne započinje razgovor.
Da mogu nositi cipele na štiklu bez da mi se noge smoče u nekoj bari.
Da ne moram nositi kišobran.
Da bus krene na vrijeme i da ne bude frke oko povratne karte. Da emigranti taj dan ne putuju nigdje i da bude mjesta u busu.
Da prespavam bar dio puta. Da ne pijem puno vode pa da mi na pol puta treba piškiti.
Da mi ne bude muka od grickanja sopstvenog sjaja za usne. Da mi se ne upucava vozač kao onaj jedan put.
Da me sačekaš u onim trapericama u kojima sam te onda jednom fotkala kad smo se glupirali u tvojoj sobi. I bijeloj majici kratkih rukava sa otisnutim Dylan Dogom. Znam, biće hladno u 9 h ujutru.
Voljela bih da točno znam što ću ti reći, bez da smišljam unaprijed što bi to moglo biti. Da mogu prihvatiti (kao što vjerojatno hoću) sve što ćeš ti meni tada reći. Voljela bih i da točno razumijem značenje istoga.
Voljela bih da to bude kej kao što si rekao. Obećajem da neću skakati s mostova :)
Da sve to fotkam i da mi se ne zablokira memorija. Da se ja ne zablokiram ako me budu gledale oči stranca.
Uostalom, ako nešto pođe po zlu, postoje bar dvije osobe tamo koje bi rado popile kavu sa mnom. I pričale mi budalaštine o.. Ma o bilo čemu.

Samo što bih ja voljela da, ako se od svega ovoga ništa ne desi, nađemo onu istu ulicu.. I ma znaš već. Sjećam se kada sam te pitala da li bi mogao bez ovoga, a ti si rekao nikad.

Čudno, datum na zaslonu mobitela nije se pomjerio unaprijed, upravo sam provjerila. a čini mi se da je prošao cijeli jedan dan.


Tragači

17 listopad 2015

Ako može(š) da osjeti(š) na tolikoj udaljenosti da volim i da mi je tijelo toplo, da ležim u mraku, da su prozori zatvoreni, svjetla pogašena, telefon isključen, tanjuri nepokupljeni na stolu još od jutros, kava ohlađena, pošta neotvorena, krevet nenamješten i užasno prazan i hladan, onda može(š) osjetiti i onaj djelić slagalice koji nedostaje.

I dopustim sebi da slušam kako govori(š) o ljubavi, da me ranjava(š) i da se hvatam za tu slamku od neznatnog postotka ostvarenja.

Nešto i Ništa

14 listopad 2015

Spasonosno spavanje uz vani sivo, donijelo je neki novi besadržajniji besmisao. Vakum od ničega i ništa koji tako pritisne sve od očiju, grla, preko grudi do stomaka, da bi uz to najbolje išlo jedno vrištanje. Naravno od vrištanja ništa, meni su uvijek bila najteža ona bezglasna. Iako najteža, rado sam se s njima borila, nadmetala se, i obarala ih. I nisam uvijek naravno pobjeđivala. Važno je ono drukčije ništa, koje postoji nakon toga i koje se razlije cijelom tobom, pa levitiraš iznad same sebe i čudiš se kako tijelo to uopće može izdržati i neraspuknuti se.

Zato novi ljudi u mom životu, na to moje ništa, dođu kao dvosjekli mač. I sebi i meni. A sigurna sam da će mi neki od njih trebati. Samo moje ništa ne može sada da čuje da tu negdje ima nešto što su oni tražili, i sve mi samo pojačava duboku bol i sjećanje kako se to divno nešto, pretvorilo u jadno i usamljeno ništa.

Ne nadaj se čudima

10 listopad 2015

Jutros sam se probudila u nepoznatom okruženju. Svjetlost je ulazila sa pogrešne strane od one na koju sam se navikla. Meni bočno desno, tamo gdje sam se navikla da je nešto drugo, zid. I to lijepe narančaste boje. Tepih na koji sam spustila bosa stopala, i da mi oči nisu bile otvorene, po dodiru bih znala nije onaj moj. Ovaj je još onaj, što izložen u salonu sagova na dodir dok ga opipavaš, djeluje grubo.

Još nitko nije hodao po njemu.

Zavjesa je moja i to djeluje poznato. Umirujuće. Zidovi su goli. Sjedim na krevetu i sva tri zida gledaju ravno u moje oči. Na onaj iza mojih leđa ne reagiram.
Neobična tišina. Nema saobraćaja. Ne čuju se tramvaji. Ne čuju se štikle po pločniku i sasvim sam sigurna da nisam kod kuće.
Osjećaj je kao kad se probudiš u gostima. Nepoznatom hotelu. Nepoznatoj sobi. Stvari su tvoje, složene lijepo preko naslona stolice. Sigurna si da su tvoje jer ih uvijek isto ostavljaš. Čak su i vrećice u hodniku kraj vrata tvoje. Uvijek ih isto ostavljaš.
Dok kuhaš prvu kavu u nepoznatoj ljubičastoj kuhinji, na trenutak ljubopitno pomisliš, tko će s tobom, jednom, gledati Doručak kod Tiffanya. Čini ti se da je sve to već bilo u nekom prethodnom životu koji je još uvijek tvoj iako te na trenutke napušta.

Ana

08 listopad 2015

Danas je dan za glavobolju. Za prvo jesenje stajanje na stajalištu onog mog busa, sa hladnim vjetrom. Onim što voli da štipa za obraze. Prošla sam pored pustog caffe bara gdje smo jednom ono ti ja sjedili. Umjetna kiša i dalje pada iz čelične konstrukcije. Poprskale me kapljice. Okrenula sam se za našim stolom.

Pričao si mi nešto o Ani. Bože, te Ane. Prva i zadnja. Sjećam se da sam još tada pomislila kako ne želim jednoga dana biti tebi Ana.

Čelična konstrukcija sa umjetnom kišom, tada se graničila sa plavim pokrovom od neba. Fotke su brzo bile gotove. Ti si otišao po njih i za par minuta se vratio.

"Of all the gin joints in all the towns in all the world, she walks into mine." Podijeljena na dvije rečenice za uspomenu na poleđini od svake.

I prokleto se ne sjećam što sam ja napisala tebi na tvojima.
Vjerojatno nešto glupo i istinito:

"Ne daj da jednog dana, budem Ana."

Višnja

05 listopad 2015

Nedjelje znaju biti baš ono pravi primjer kako zapasti u depresiju. Nikakvih obveza, (niti majstori ne rade nedjeljom) namjestilo se da je cijeli dan obasjan suncem, i onako teško se oduprijeti tom kontrastu toplo izvani - hladno iznutra.
Pohane šnicle su mi sjajno uspjele, desert je bila - višnjevača.

Zapravo ta višnjevača mi je spasila dan. Kako kući nemam nikakve niti žestice niti drugog alkohola (sve one boce vina, za dan "D", su nekako već odavno potrošene, valjda mi je i prije znao biti taj dan "D", ili sam i to krivo procjenila, kao i mnogo toga) otišla sam kod mojih i sipala si u onu plastičnu bocu od o,5 l pravu domaću višnjevaču. Sreća te sam kod mojih često pa nitko ništa nije niti primjetio. Ostatak dana mi je prošao mnogo ljepše, čak sam se i smijala, a mogla bih se zapravo zareći da sam bila topla iznutra skoro pa koliko je vani bilo toplo. Balans pomoću umjetnih pomagala, ali tješim se da je iz kućne radinosti. Da spomenem da je i to napravila moja majka, eto žena ne pije niti kap alkohola, ali zna kako napraviti nama koji s vremena na vrijeme liječimo bolesne i teške dane.
Zapravo bih željela pobjeći iz svega ovoga, ali nekad je suludo koliko nas zapravo mjesta na kom se polako i uspješno gušimo, čvrsto drže, pa bi mi se uskoro možda moglo i svidjeti biti ovdje.

Dani

03 listopad 2015

Imam dojam da mi nekako odlično ide s majstorima, piva, kava i oslovljavanje sa mlada gazdarice. To mi mnogo simpatično, ne osjećam se kao neka gazdarica. Dani su lijepi i to mi isto mnogo znači. Rano ujutru svježina koja izaziva ono sitno ježenje kože, ruže koje su čak i ljepše nego ljeti, jer nema one vreline koja ih negdje na pola ubije. U podne je dovoljno toplo da možeš u kratkim majicama grijat lice i sve to daje neki dojam da će sve doći na svoje mjesto. Neke stvari su pomaknute skroz vani, neke, kao npr. perilica rublja, je već u kupaoni i sam onaj dojam stana koji napuštam, kao neko mjesto koje nikome ne treba, stvara u meni nježnost prema njemu.
Pokušavam da ignoriram nered, nepronalaženje stvari koje bi trebale da su na svome mjestu i još mnogo toga. Poluperfekcionista, ako uopće postoji ta kategorija, napravi ustupak sama sebi.
Levitiram nekako iznad svog tijela, i uspijevam nekako da sve stignem, i da ne razmišljam previše kako sam uopće došla u ovu fazu i na ovo mjesto. I nije se meni to dogodilo prvi put u životu, ali čudno, iznenadim se svaki put kako ja dospijem na to mjesto i zašto sam opet tu.
Da li sam sama sebi kriva ili sam jednostavno ispustila kormilo iz svojih ruku, postavila pogrešno prioritete, branila ono što se obraniti ne može, vjerovala onom tkome nisam trebala, ne znam.

Uživala sam u lijepome, uživala baš ono skroz, sad si dopuštam i da me ovo manje lijepo prožme skroz. Pa bože moj, treba kroz to proći, kako izaći jači i čvršći ako nikad ne iskusiš kako može i da boli?

Jedno jutro nisam mogla pronaći cipele, ono 6.45, treba da krenem, cipele nisu tamo gdje bi trebale biti, ne mogu da nađem sat, i onda sam sjela na jedini preostali krevet u sobi i rekla si sve će to proći. Bez suza, bez očaja.

Ipak, odjeci nekih sitnih malih sjećanja, stiskaju i grče moje srce.

Fotografija:

01 listopad 2015

Sjećam se točno kako je nastala ta fotka:

Bilo je to negdje pred istu ovakvu jesen, najvjerojatnije lani.
Njene oči su još bile one začuđene oči djevojčice, koja kad se ujutru probudi kraj mene,
sva je u nevjerici, pa uz dizanje trepavica, prvo uputi jedan stidljiv osmjeh
čisto tražeći da uz isti takav, potvrdim da je zaista tu kraj mene.
Njeno bježanje iz kreveta da bi nam skuhala kavu i na miru popušila cigaretu
i njeno disanje iza vrata (koje mi je jednom ljupko priznala radi kao ritual već odavno:
diše duboko, smiruje srce i štipa se za obraze da se uvjeri da ne sanja)
sve je to tada predhodilo ovoj fotografiji a da mi tada to nismo ni znali.
Uvijek se spremala užurbano, na dasci prozora je uvijek ostavljala kreme,
bočicu parfema, jedan telefon, drugi, maramice,
neke papiriće i tko zna što sve ne, a onda je sve to trpala nazad u torbu,
požurivala me da se obučem, izbacim smeće, provjerim dva puta vrata
i uvijek ali baš uvijek se okretala leđima prema meni, da joj još jednom kažem
sve to što smo bezumno šaputali te prethodne noći.
Oči bi joj se opet onako začuđeno širile, zjenice za tren zatitrale, obuzelo bi je rumenilo,
a onda bi se za čas pretvorila u onu koja žuri, opet bi tražila da provjerim vrata
i mi bi se konačno spustili niz ulicu držeći čvrsto ruku u ruci.
Sjećam se točno kako je nastala ta fotka:
Gledala je ravno u objektiv, širokih zjenica, malo razmaknutih očiju, rukom podupirući glavu,
s pola moje slatke palačinke ispred sebe u tanjuru
i s pola druge moje slane palačinke ispred sebe u tanjuru,
u crnoj majici sa onim predubokim izrezom između njenih grudi, zureći u objektiv ravno gledajući u moje oči.

Bilo je to negdje pred istu ovakvu jesen, najvjerojatnije lani.
Točno se sjećam.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se