Dani

03 listopad 2015

Imam dojam da mi nekako odlično ide s majstorima, piva, kava i oslovljavanje sa mlada gazdarice. To mi mnogo simpatično, ne osjećam se kao neka gazdarica. Dani su lijepi i to mi isto mnogo znači. Rano ujutru svježina koja izaziva ono sitno ježenje kože, ruže koje su čak i ljepše nego ljeti, jer nema one vreline koja ih negdje na pola ubije. U podne je dovoljno toplo da možeš u kratkim majicama grijat lice i sve to daje neki dojam da će sve doći na svoje mjesto. Neke stvari su pomaknute skroz vani, neke, kao npr. perilica rublja, je već u kupaoni i sam onaj dojam stana koji napuštam, kao neko mjesto koje nikome ne treba, stvara u meni nježnost prema njemu.
Pokušavam da ignoriram nered, nepronalaženje stvari koje bi trebale da su na svome mjestu i još mnogo toga. Poluperfekcionista, ako uopće postoji ta kategorija, napravi ustupak sama sebi.
Levitiram nekako iznad svog tijela, i uspijevam nekako da sve stignem, i da ne razmišljam previše kako sam uopće došla u ovu fazu i na ovo mjesto. I nije se meni to dogodilo prvi put u životu, ali čudno, iznenadim se svaki put kako ja dospijem na to mjesto i zašto sam opet tu.
Da li sam sama sebi kriva ili sam jednostavno ispustila kormilo iz svojih ruku, postavila pogrešno prioritete, branila ono što se obraniti ne može, vjerovala onom tkome nisam trebala, ne znam.

Uživala sam u lijepome, uživala baš ono skroz, sad si dopuštam i da me ovo manje lijepo prožme skroz. Pa bože moj, treba kroz to proći, kako izaći jači i čvršći ako nikad ne iskusiš kako može i da boli?

Jedno jutro nisam mogla pronaći cipele, ono 6.45, treba da krenem, cipele nisu tamo gdje bi trebale biti, ne mogu da nađem sat, i onda sam sjela na jedini preostali krevet u sobi i rekla si sve će to proći. Bez suza, bez očaja.

Ipak, odjeci nekih sitnih malih sjećanja, stiskaju i grče moje srce.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.