Rijeka koja teče

30 rujan 2015

Sinoc sam se opet vracala onim mojim nocnim 48, ali ovoga puta propisno odjevena, da ne bude neke zamjerke, dovoljno umorna da se samo ispruzim na krevetu i ne razmisljam o vrecicama kraj vrata i svom "tihom ubici".
Tako da me je jutros docekala poprilicna gomila prljavih tanjura jer sam zaboravila ukljuciti perilicu, prazan bojler jer ga nisam niti upalila i jos par sitnica. Fizicki umor kod mene izazove totalnu blokadu. No, zato sada imam "velike oci" i bojim se da mi se nece spavati slijedeca 24 sata.
Jucer na poslu, dvojica kolega su me zadirkivali kako sjajim i kako je za to vjerojatno kriva dobro provedena predhodna noc. Eto, dojmovi koje ostavljamo mogu biti izazvani na skroz netocnim cinjenicama. Naravno, nisam im protuvrjecila.
Malo laznog sjaja, dobra sminka, i prodjes sasvim neopazeno kao luzer. Naravno, ovdje na blogu istresam svu tu nakupljenu emocionalnu prazninu i sirinu, pa sjaj manje dodje do izrazaja.

Tako da sam jutros nakon prve kave, odlucila da se obracunam prvo sa prljavim tanjurima. Izvukla sam ih iz perilice i potopila u mlakoj mirisnoj sapunici. Poslagala sam cijeli jedan post u glavi, Od toga kako nije u redu da mi je sopstveni status nejasan i da moram cekati odredjeni broj dana da bih ga saznala. Do toga kako se uskoro opet selim, opet treba vuci stvari tamo vamo, kacit kuhinjske elemente i birati boje za svaku sobu. Svi muskarci koje ja poznajem su netalentirati za ikakve fizicke poslove, ili boemi ili klinci jer danas biti "klinac" nema veze s godinama, to su oni koji jos nemaju pojma kakav zivot zele provesti, niti s kim i nikad nisu cekic niti uzeli u ruke.

Najbolji majstor kog ja poznajem je zapravo moja mama, cudo od zene, nadam se da imam nesto njenih gena, to me tjesi da necu zavrsiti medju cetiri prazna zida, bez bar okacene slike na jednom od njih.

Ovo vrijeme preispitivanja je izvuklo iz mene i neke stvari koje sam mislila da sam odavno rascistila sama sa sobom, no medjutim.. Naravno, u cijeloj prici, sad bi mi najmanje trebao jos i lik iz proslosti, nisam spremna za iskakanje nikakvih duhova, natezanja s njima, niti na zakljucke.
Sreca po mene i njih je da vjerujem u onu da se na isto mjesto u rijeci ne moze dva puta stati jer rijeka tece.

Love Is A Losing Game

28 rujan 2015

Do nedavno, nikada se nisam mogla doovoljno naspavati. Kao beba, gdje god me ostavis, ja se mogu uljuljkati u tople jastuke. Perje, svila, vestacki materijal, uopce nije vazno. Moj krevet, njegov krevet, krevet u kom prvi put spavam, nebitno. Od svih "vrsta" spavanja najvise sam voljela onaj kada si ispunjen i tijelo ti jednostavno ne moze vise izdrzati biti u funkciji, bar onoj donekle normalnoj. Sto zbog posla, sto zbog obaveza, sto zbog drustvenog zivota koji vodis, sto zbog njega koji ti ne da spavati ni danju ni nocu.
U zadnje vrijeme spavam kad god me nesto "stisne" (citaj, sve one nuspojave iz predhodnog posta) pa se ujutru budim kao vjestica i do podne vec sam izdrogirana kavama i cigaretama i cijelim ponorom besmisla.

Naravno, postoje sve te divne opcije koje bih mogla raditi: setati, kuhati, citati knjige, biti drustveno korisna, iliti vec sve sto ne. Mogla bih upoznavati ljude, setati psa, ili bar pospremiti svoje ormare koji upravo za tim vape. No, mrzi me. Mrzi me slusati jedne te iste price prilikom upoznavanja, "divljenje" necemu sto ce na kraju ispasti samo neko sranje,
Ostala je jedino moja ljubav prema pisanju. Tri posta o besmislu. bojim se da ce mi to obezbjediti etiketu luzerice, no koga briga.
Jer zaista sam mnogo toga izgubila. Osim mirnog sna, naravno.

Vrijeme za zaborav

27 rujan 2015

Zahvalna sam onome tko je uredio da vrijeme lijeci sve. Iako sam svjesna da do toga jos trebam doci.
Pa me naglo budjenje prije alarma ostavi u krevetu i onda gledam u strop i pitam se da li tebi to vrijeme ide sporije ili brze nego meni?

Rolete stite prozore od ulaska jutra prije vremena. Stite sobu i stite mene od preranog suocavanja sa jos jednim protokom vremena koji ce donijeti iscjeljenje. Jednom.
Od iscjeljenja protokom vremena, bolje bi bilo da postoji zaborav. Mnogo prakticnije, lakse, bez popratnih tegoba. Bez nuspojava tipa bol, melanhonija, osjecaj bespomocnosti, raskvasene maskare i onog bolnog osjecaja prevelikog kreveta.
Za samo pola sata jos jedno jutro je uspjelo uci kroz mali prozor u kupaoni.
Nemoguce je vrijeme sprijeciti da prolazi.
Mozda ces mi nedostajati jednom u ovakom jednom jutru dok budem zurila u strop. Sreca te cu te do tada zaboraviti.

1001 put

Znam da sam već umirala, ovo je neki od mojih prošlih života. Znam da sam se već klela prije, da ćeš pasti do mojih nogu, a ja ću se oholo i drsko, samo nasmješiti. Prije toga spustiću se na koljena. Kleknuti do tebe. Uzećeš moju glavu, staviti je u svoje krilo. Prste ćeš provući kroz moju kosu. Snažno ćeš privući moju glavu, a ja ću spustiti usne na tvoje. Razmazaće se crvni ruž. umrljaćeš moju put pokretima svojih ruku. Tragovi će nas peći. Od vrha jezika, preko linije tijela, do negdje duboko u nama. Bol je primamljiv, opijajući koktel. Služiš me. Moji prsti čvrsto drže visoku čašu. Tragovi bijelih prstiju, otisci bez krvi.

Stalno te molim u sebi; odvedi me odavde. Ne znam gdje, ni kako. zar bih morala sve to ja znati?

Ponavljam se. A ti me optužuješ, ledenim glasom, hladnim rukama i crvenim tragom bola po mojim raspucalim usnama. Od ohole moje nade, da ću biti jača od tebe, ne ostaje ništa. Uvijek se pretvori u prosute jecaje, suze i molbe da ostaneš. Neizgovorene.

Nikada me nisi poljubio. Nikada nježno. Uvijek smo se prepirali, udarali, nadjačavali svoje nemire, gušeći osjećanja i valove bola što stalno naviru u drugačijem obliku. Nikada nisam otišla, a odlazila sam bezbroj puta, bježala, tražila da umreš zajedno sa svojim očima punim nemira i izazova.

Lomio si mene kao i svaku lutku kojoj si odlučio udahnuti malo života. I živjela sam.

Mogla sam živjeti zaista, a ja sam izabrala tebe. Tebe sa kojim živim dan po dan, dah po dah. zarobljena na kraju svijeta, ostavljena na mjesečini, sa ogrtačem preko gole duše. I podnosim strpljivo poglede i pitanja, trpim bol i strah, hladnoću i suze. Jer ti na kraju dođeš, poljubiš moje obraze i spustiš poljubac na moje usne.

I čekam tako čas da mi kažeš: - Sada zaista možeš umrijeti, ljubavi moja.

Noćna:

Uvućiću se u tvoj krevet.
Poćećeš me ljubiti od oka. Obrva, pa trepavica. Voliš moje oči. Nastavićeš do usana. grizeš mi donju i jezikom praviš trag na njima. Usne. Već se rasplinjuju u osmjeh. I mrzim sebe što sam tako slaba. Ne mariš, samo se osmjehuješ. Pogledaš. Oči koje me prikuju kao bacač noževa kad cilja. Da protrnem. I sama te privučem na sebe.

- Spavaš? - pitam. - Spavam mila.
Noć nam je čuvala stražu. Mene je uspavalo svitanje. Negdje oko pola šest konačno je uronio u moju kosu. Mjesec.

Još jedna predaja. Potpuna.

Zavedena

... Počinjem uvijek sa tri točke. Unaprijed hocu da se ogradim.

Da je bilo što od ovog istina:

Nedostaju mi cigarete. Ovisna sam o njima. Od dima, glas mi je promukao. Muškarcima tako često zavodljiv. Miris cigareta ublažuje žvaka. Usne, po blago nepisanom pravilu, uvijek poluotvorene. Oči zatvorene. Trepavice na obrazu.

Volim tu pozu, zaljubljenog sanjara. Rastežem se jutrom predugo. Po biijelim plahtama, tražim i milujem tebe. Zgužvam nekad oko sebe, iste te plahte, uvijem se u njih... Zatvorim usne, da ne ugrizem ih do krvi. Opet zamišljam tebe.
Pitam se tko si? Tko si, kad ne mogu da zaboravim sve sto si mi uradio?

Borim se sa tobom.

Ispod jastuka, ispod kreveta, obaramo se po podu, kupimo u malim dozama, skrhani željom, milujemo do besvijesti.

Mislim nekad, voliš me samo kad si pijan.

Mislim nekad, volim te samo kad sam hrabra.

Ti trenuci, obavijaju me u najvećim iluzijama. Po crnom nebu.

Sunčano jutro.

Negde medju mojim plahtama, uvijenim oko moga tijela,

tu na krevetu, pored malog ormarića sa knjigama i šminkom, privjeskom u obliku slova tvoga imena, maramicama što meko mi brišu suze, po potrebi naših malih skrivenih žudnji, nalazim tebe i dopuštam ti da me po potrebi i želji, svaku noć ponovo zavedeš.

Ljubavni

....post je onaj krisom natipkan post s njegovog telefona, dok on spava, a ona pije prvu kavu, plavo rascupana i snena.
Moje ljubicasto proljece.

Ubij me nježno

25 rujan 2015

Mrzim ružno hladnjikavo vrijeme. Vraćanje zadnjim noćnim kući sa nedovoljno tople odjeće na sebi. Vučem rukave na šake i suknju na koljena ali nije mi toplije. Zalijepim nos na prljavo staklo zadnjeg noćas na liniji 48. Mislim na krevet u koji ću se sručiti čim zalupim vrata stana za sobom, ali nije mi toplije.
Grad promiče pred tvojim očima, ali nisi svjestan toga. Izlaziš na svojoj stanici, prebacis torbu preko ramena, vučeš sve one vrećice koje znaš da ćes samo spustiti kraj vrata i pitaš se kako si dospjela uopće ovdje?

Dok tvoj "ubica" slobodno šeće gradom.

Šta sam tebi ja a šta si meni ti?

24 rujan 2015

Povratiti svoje postove jednom kad ih obrišeš, poprilično je jednostavno ako nisi emocionalno vezana za iste.
Ja za svoje jesam i zato mi je otvaranje svakoga i editovanje zarad ponovnog objavljivanja odnelo poprilično energije, a još nisam ni završila.

Nikad to nisu bile samo riječi.

Postovi su za mene one odšetane šetnje, čekanje na stajalištima razna prevozna sredstva dok isčitavam npr. poruku netom pristiglu. Ili npr. postovi su za mene one sive cipele, ili ono kad sam po najhladnijoj zimi ispod perjane jakne imala samo prozirnu bluzu, a ti si svoje hladne prste uvukao ispod nje. Ili ono kad je tata upao u sobu a ti ostao u kupaoni poprilično dugo, čekajući da ode. Ili ono kad si me ispred Piccadillya tako čvrsto zagrlio i rekao da me te ruke nikad neće više pustiti. Ili ono kad svjetiljke na Paliću izgledaju kao zaleđena bajka. Postovi su za mene sva ta jutra, tople sobe, otvoreni prozori,sve kave ispijene na brzinu ili oni poljupci pri rastancima kojih je bio popriličan broj. Postovi su za mene pogled sa tvoje terase, tvoja buba i onaj haotični saobraćaj od kojih ja volim da pamtim samo tramvaje. Postovi su za mene sve ono što nisam uspjela da zapamtim u formi imena i događaja. Ostalo je sve memorisano kao neki osjećaj.
Naravno, dokaz za rečeno postoji samo u riječima što sam ih ja zapisala. Slike, slike, slike. Beskrajan jedan niz.
Ili ono kad sam bila zla i nisam znala što hoću. Postovi su za mene i ono što nikad nisam zapisala. Onaj teški siječanj koji nas je na trenutke se činilo, nepovratno razdvojio. Ne odmah i ne tada. Onaj o kom sam obećala da nikad neću pisati.
Postovi su za mene i ono vrijeme koje si odlučio sa mnom šutjeti a ja sam pristala na to. I sad se grizem zbog toga jer je tako sebično šutjeti.

Postovi su za mene prohujala vremena koja da nisam napisala ne bih bila sigurna da su se dogodila.

A što sam tebi ja?

Mala truba svira dalje

21 rujan 2015

Sve mi je danas nekako otužno. a to je stvar koja je vrlo zajebana. Otužno mi je sjećanje na sobu u kojoj je rekao da mu se sviđa to što je u mojoj glavi, a ja sam mu rekla da to u mojoj glavi ostavi za kolegu i da se skoncentriše na moje noge, da je to jedino u što bi on mogao da se razumije i za čega ima diplomu. Mislio je da ga zajebavam, a zaista mi se nije dalo o tome šta mi je u glavi i na koji način on to vidi (a ni svijet)
Nastavljena je gradnja mita - nije mi ništa i nedodirljiva sam i otići ću kući, oprati zube, ruke, kosu. Velika rijeka može da opere sve.
Pa pod jorgan, tamo sam samo ja takva kakva jesam, ja slatka, ja mazna, ja normalna, ja i velika rijeka.

Najlakse je prevariti ostatak svijeta.

Srednji dio jedne pjesme

19 rujan 2015

... Jedino
sto nedostaje
su rijeci
kao na pocetku
zanos
strpljenje
kaos u glavi
pauze
povjerenje
ali ne,
sada sve je mirno
tiho
kao sjeverni pol
sve je bijelo
sam si
i sve sto mozes osjetiti
je bol...

Kiša

18 rujan 2015

Prvo su krenule lagano, kao kap, iz najudaljenijeg kutka pretapajući se i spajajući jedna sa drugom, neminovno, iako sam ih stezanjem grla pokušala spriječiti, a onda su se poput rijeka koje se preljevaju i preko najčvršćih brana, na samu pomisao da nikad ne znaš kad i gdje je kraj (možda te nisam poljubila dovoljno dugo, dovoljno čvrsto, možda sam bila snena ili jednostavno nisam znala) ovog jutra u 05.05 razlile preko moga lica.

Samo se molim da slijedeći put, budem negdje drugdje, i da budu malo tiše.

Besmrtna pjesma

17 rujan 2015

Voljela bih ti noćas pričati. Ne o strahovima, ni noćima bez nade, kada mjesec krvavo leži na tamnom nebu, i poput očajnika gleda pravo u moje oči.

Ne o malim pticama, na daskama visokih prozora, što gledaju za prohladnih jutara u nebo bez boja. Čekaju umorne prolaznike, pa im slete pored tromih koraka, i opet odprhnu pod iste oblake.

Ne o slanim, zalutalim suzama, što putuju onim smijesnim putem iz oka do uha.
Ne bih ti pričala o istim, niti bih ti ponovo tražila da ih brišeš, niti da me tek probuđenu grliš.

Ne bih se više igrala bajke, pod prstima me ovu noć, zaista peče praznina. Ali ne bih ti spominjala njen miris, ni okus, ni sve njene ostale varijacije, ona ima tisucu lica, sapletenih u čvor negdje duboko u mom stomaku. Ali meni nije dosta.
Želim tvoje ožiljke i tragove. Kad si nasmijan i kada me gledaš. Kad se mrštiš i oči ti imaju "onaj" pogled, gde nestaju svi moji spremljeni izgovori. Nisi sličan, ni isti. Oteo si bezobrazno moje misli i sve moje. Ne tražim da mi išta vratiš, pusti me da ti pričam -

Šaptala bih ti na uho, kako nema smrti posle tvoga dodira.

overflow

13 rujan 2015

Sjećam se da sam htjela da me odvede negdje i da je mi je u taxiju držao ruku i da sam mislila na te šake i prste i moju opsjednutost osjećaju da li nam se prsti snalaze jedni sa drugima i da je sve bilo lako, homogeno i da sam željela da stignemo i već sam u glavi imala slike koje će se desiti i koje će biti a da nisam apsolutno bila sigurna koliko od toga samo naslućujem intuicijom, a koliko prepoznajem po načinu na koji su njegovi prsti prelazili po mojima. Kasnije je on pitao mene jesmo li se ljubili na toj stazi, a ja mu govorim da me je poljubio ali ne znam da li je to trajalo duže od par trenutaka, znam da smo nastavili dalje, i da nisam izvukla ruku. Bilo je hladno i od neba nisam vidjela puno. Između ukrštenih visokih grana šume, sablasno i očaravajuće nebo. I kako govorim da ne želim zaboraviti tu sliku, a on me pita mislim li da je to moguće? Sve moje asocijacije o Sjeveru i čudnim šumama, o vikendima, vinima i čašama na ljubičastom tepihu i negdje između svega toga nas dvoje, raščupana i prekrivena podjednakim brojem čestica kože, ušuškana negdje duboko u svom tom zagrljaju, sa rukama preko njegove kose.

I sve me ovo negdje nosi. Duboko udahnem i pustim da me cijelu prekrije, izdahnem i počnem da ga dišem nanovo. Skupim se. Davno me već potapa.

Svuda je.

Zagrljaj

08 rujan 2015

Mi smo se vec jednom voljeli.
Vjencali u Juznoj Americi, ti u svijetlim trapericama, zbog kojih smo se jednom tako posvadjali, da je skoro sve palo u vodu.
Ja u nekoj haljini, ne sjecam se boje jer je haljina kreirana u tvojoj glavi.
Mi smo se vec jednom voljeli.
Zivjeli u gradu sa dvije rijeke, onim mostom, u onom stanu sa cetiri sobe, sa losim gradskim prijevozom, ti si odlazio na posao dva sata prije zbog toga, svjeze obrijan, lijep i savrseno ozbiljan. Mislim da sam na posao odlazila i ja, samo mnogo kasnije, mozda svaki drugi dan, mozda sam nesto pisala od kuce i svako malo oko 17 h, trcala s jednog prozora na drugi, cekajuci da se vratis.
Mi samo se vec jednom voljeli, uz bijelo vino koje si donio sa Zlatibora, uz sum vode iz kupaone, uz sve moguce nijanse mirisljavih svijeca koje sam voljela da biram i kupujem u danima dok te nije bilo.
Mi smo se vec jednom voljeli, imali svoj vrt i omiljene filmove, svoje omiljene knjige i kina, svoj omiljeni kafic sa onim strasno skupim kavama.
Mi smo se vec jednom voljeli, imali svoja omiljena putovanja, mi smo vec docekivali nove godine skupa, Budimpesta, Beograd, a mozda i Pariz. Vozili se istim autobusima i moja je glava vec bila usnula na tvome ramenu.
Mi smo vec jednom kisnuli na ljetnjim kisama, ispod jednog crvenog kisobrana, mi smo imali lice izmedju oba dlana i onaj volim te zauvjek poljubac.

Absolutely Nothing

01 rujan 2015

Sada ce sve biti sasvim drugacije. Budjenja ce biti jos teza. Dugotrajnija. Odvajanje od obrisa sjena s jastuka, jos neprihvatljivija. Pred ocima neki kruzici i crtice.
Jedva se probudila. Sve je kao neki kosmar. Previse je vruce i to je izludjuje. Nekad su je izludjivale sasvim drugacije stvari. Sleze ramenima i miri se s cinjenicama. Dobro, tek poslije prve kave je normalna. Donekle.
Ne da si potonuce u besmisao. Prerasla je to. Ipak je nekad stisne zeljeznim rukama. Zamislja te zeljezne ruke kao muske ruke. One u kojima bi zeljela ostati zarobljena a zna da ne smije, da nece prezivjeti tu silinu bliskosti.
Rado bi kavu zamjenila nekom zesticom. Nekom tabletom ili nekom novom iluzijom. Bar da ne postoje mamurluci, sve bi bilo lakse. Ali zaborav je kurva kao sto je nekad ljubav. Sestre bliznakinje. Namami te pa ostavi na sred pustinje da se sjecas kakvog je okusa bez mogucnosti da osjetis.
Doduse boji se da joj ne bi prilicilo, pa lako odustaje.
Ne prepoznaje se tako. Mislim da se uopce ne prepoznaje. Uskoro ce se buditi pokraj potpune strankinje. Kao one jednom s palube V. Nazora. One sto joj je sustala kosa na vjetru. Kao one jednom, koju si spasio zeljeznim rukama. Samilosnim.
Mjesec ce u jednoj od nekih takvih noci, biti prekriven sjenkom. Postotak mjesecine ce se galopirajucom brzinom sjuriti na 0%
Nocne ptice i zvijezde, mogle bi tada izdahnuti.
Pokusace da ih nahrani.

I shvatam sada da se nečim moramo trovati. Ispuniti. Dopingovati. Zato kad se probudim sa grčem te homogene mase u grudima, neisplakanosti i straha želim da podignem glas. Trepavice. I dlan.
Za samoobranu.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se