Povratiti svoje postove jednom kad ih obrišeš, poprilično je jednostavno ako nisi emocionalno vezana za iste.
Ja za svoje jesam i zato mi je otvaranje svakoga i editovanje zarad ponovnog objavljivanja odnelo poprilično energije, a još nisam ni završila.

Nikad to nisu bile samo riječi.

Postovi su za mene one odšetane šetnje, čekanje na stajalištima razna prevozna sredstva dok isčitavam npr. poruku netom pristiglu. Ili npr. postovi su za mene one sive cipele, ili ono kad sam po najhladnijoj zimi ispod perjane jakne imala samo prozirnu bluzu, a ti si svoje hladne prste uvukao ispod nje. Ili ono kad je tata upao u sobu a ti ostao u kupaoni poprilično dugo, čekajući da ode. Ili ono kad si me ispred Piccadillya tako čvrsto zagrlio i rekao da me te ruke nikad neće više pustiti. Ili ono kad svjetiljke na Paliću izgledaju kao zaleđena bajka. Postovi su za mene sva ta jutra, tople sobe, otvoreni prozori,sve kave ispijene na brzinu ili oni poljupci pri rastancima kojih je bio popriličan broj. Postovi su za mene pogled sa tvoje terase, tvoja buba i onaj haotični saobraćaj od kojih ja volim da pamtim samo tramvaje. Postovi su za mene sve ono što nisam uspjela da zapamtim u formi imena i događaja. Ostalo je sve memorisano kao neki osjećaj.
Naravno, dokaz za rečeno postoji samo u riječima što sam ih ja zapisala. Slike, slike, slike. Beskrajan jedan niz.
Ili ono kad sam bila zla i nisam znala što hoću. Postovi su za mene i ono što nikad nisam zapisala. Onaj teški siječanj koji nas je na trenutke se činilo, nepovratno razdvojio. Ne odmah i ne tada. Onaj o kom sam obećala da nikad neću pisati.
Postovi su za mene i ono vrijeme koje si odlučio sa mnom šutjeti a ja sam pristala na to. I sad se grizem zbog toga jer je tako sebično šutjeti.

Postovi su za mene prohujala vremena koja da nisam napisala ne bih bila sigurna da su se dogodila.

A što sam tebi ja?