ššššš

28 travanj 2015

Sanjam noćas kako netko u komšiluku zaliva vreo beton. Čujem ono ššššš i kako žedan beton upija vodu. Na početku toplu, pa sve svježiju. Pukotina betona je halapljivo upija. Šire se tračice vode i prave baru. Šlauf odbačen pored grma ruže. Cika i smjeh djece u susjedstvu. Kasno julsko popodne. Neka nostalgija u zraku. Lubenica se hladi u frižideru. Hladan sok, cigarete i internet.

Hvata me panika. Umirim je. Cigareta. Kriška lubenice. Vruće je.

Kriška lubenice, pa cigareta. Ne ide.

Ništa ne ide ovih dana. Čak ni vrijeme. Stoji zaglavljeno.

Ipak ono ššššš kao da se preliva preko mene.
Umiri me.
Sanjam julska popodneva u aprilu.

Pozdrav proljeću

24 travanj 2015

Ne znam točno što ima u tom proljeću.

Valjda onaj blagi miris što ulazi kroz otvoren prozor
Pa preko rupica roleti probijajući se kroz guste bijele zavjese preko cijele sobe zapetlja se u isprepletanim tijelima.

I sve bude tako upetljano kao klupko; i crna i plava kosa, i miris sobe i miris zraka od vani i dva para šaka, nadlanica, koljena, i dva para upetljanih snova.

I bude proljeće.

Brojanje oblaka

21 travanj 2015

Jutra su još uvijek pomalo hladna. Znam, jer izađem ujutru na veliki balkon i uvijek pogledam na lijevu stranu. Ne znam zašto. Poslednja ulica u nizu, iza one jedne ciganske, gdje su samo oranice i gdje su još ostale samo tračnice vlaka. Jednom, pre sto godina, stric nas je tim putem vozio zaprežnim kolima. Vraćali smo se nazad u grad, poslije raspusta. Dva lijepa, crna konja. Zvižduk kandžije. I moja sestra i ja, kako ležimo na slami, na špeditoru i glumimo da nemamo kuću i da tu stanujemo. U ljetnjim mjesecima nebo je puno paperjastih bijelih oblaka koje vas dvije pokušavate izbrojati smijući se. I dok se kola lagano kreću, a imaš samo deset, ni ne znaš da će te jednom, mnogo kasnije, pogled sa lijeve strane, sa balkona, podsjećati na sreću. Jutra su još uvijek pomalo hladna, i ja se stresem, zureći preko poslednje ulice u nizu.

Bolesna sam ovih dana. Pijem čajeve koje ne volim i ležim noću umotana u duplo ćebe.
Kao kada ponovo imaš deset, ležiš na mekim jastucima, umjesto slame, i umjesto paperjastih oblaka brojiš neke druge važnije stvari.

I dok jutarnja izmaglica i hladnoća nestaju, toneš u san. Nije ti više važno da li je neko preuzeo tvoj dio života ili imena. Dio tebe. Jer ti imaš nešto mnogo važnije. Realnije. Njega koji te ljubi i koji ti kuva čaj kada si bolesna.

I mjesta na koja ne mogu ući ljudi koje tamo ne želiš.

Sjećanje na avanturu:

10 travanj 2015

Našu priču, napisala sam prije nego se dogodila.

Ja vjerujem

01 travanj 2015

Mislila sam napisati post. Gledati Once Upon a Time. Treba mi malo čarolije.
Popiti neko piće. Gledati kako cvjeta kajsija kroz prozor, iako je mrak.
Mislila sam da april zaslužuje svoj prvi post, uprkos mojoj nezainteresiranosti.
I za kajsije i za april i za čaroliju.
Do sada trebala sam naučiti barem jedno;
Svaka čarolija ima svoju cijenu.
Kad se samo sjetim da sam htjela natjerati jorgovan ispod prozora da cvjeta brže.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se