Postelja od lišća

srijeda , 25.03.2015.

Prvi put kad mu je spočitnula da joj je dosta tih cvjetića i leptirića i da je svi doživljavaju pogrešno, točno se ocrtalo zaprepašćenje na tom njegovom lijepom licu.

- Zašto im ne ispričaš kako smo se prvi put sreli?
- Sve? - Nasmijala se. Siguran si da želiš...?

Naravno klasika. A što' ljepše od dobre sigurne klasike.

Ona, nervozna, cijeli dan na poslu, trebalo se skoncentrirati na razne račune i fakture a ne misliti na njega.

Kutija cigareta skoro cijela ispušena s tim da su se cigarete nervozno gasile "na pola" poslije par dimova uvučenih žustro u pluća kao da to pomaže ičemu osim ne daj bože kakvoj boleštini.
Nikotin, kofein i prijateljica. Što može biti bolje za smanjivanje nervoze.
U 18 h već je živčana.

Odlazi na glavnu autobusku, koja će se kasnije pokazati kao često spominjano mjesto u njenoj priči.
Popravlja sjaj za usne u ogledalu.


On, lijep i visok. Bez naočara da ne "pokvari" dojam prvog puta.
Ona se smješka jer nema pojma da li on nju sada prepoznaje s te udaljenosti.
Neuspjelog pokušaja "dizanja" u zrak jer se malo ukočila u zagrljaju.
Ne sjeća se točno kako je bila obučena.
Sjeća se samo sjaja za usne. I vodotornja na Paliću. Mekane trave. Suhog lišća. Jednog drveta. I mjeseca.

Kod spominjanja drveta, on se nasmije. - No? - Pogleda je. - Ne smiješ ispričati? - Pa ti ne želiš više o leptirićima i cvjetićima.


Pogleda ga duboko u oči.
Podjelili su jednu cigaretu u tišini. Pri kraju, opet je povukla dim duboko u pluća.
Žustro uvlačenje dima ne pomaže baš ničemu. Nasmijala se.

- Ipak ne ću. Samo ću otkriti da je trava bila meka a lišće suho.

A nebo puno siječanjskih zvijezdica. Najsitnijih.

Barikade

petak , 20.03.2015.

Nešto se promjenilo. Nešto. Opipavaš mi puls, ruka mi je ledena i hladna. Držiš je u svojoj, vidim kako mi trljaš dlan, a ne osjećam ništa. Ruka počinje da mi bridi, trebali bi da se osjećaju neki trnci, panično razmišljam, misli mi udaraju o zadnji temeni dio, ne znam koja im je putanja, ne znam, znam, da se same stvaraju, pokušavaju da osmisle ono što ne osjećam. Ti si na koljenima, moje ruke su u tvojima, preneraženo se sjetim koliko volim tvoje ruke, preneraženo ih gledam, sjećam se kako su bile tople, kako si me grlio njima, sjećam se nekog tijela, nekih dijelova, tvoje oči iznad, iznad mojih i moje lice koje ti se osmjehuje, mislim, sigurno je to bio onaj osmjeh, kada ne možemo da kontroliramo emocije, pa se na licu ocrtava ona linija usana, razvučena i blago razmaknuta usta, sa bijelim zubićima, sjećam se tvojih blještalo mi je poslije, u flešovima, kao i onaj ugriz na vratu, iza uha, poslije sam namještala kosu i smijala se sama sa sobom i pitala se je li to sad jako primjetno i kako je to sada kao neki znak, sve dok tvoji zubi budu na mome vratu, neću te zaboraviti. U nekom omamljenom stanju, shvatam da počinjem osjećati te trnce u prstima, ipak sam živa i dižeš me sa zemlje, okolo više nije samo bijelina, nisu samo praznine, ni te teške magle, razvučene planine u sive linije, Cijelo jedno mjesto na dlanu kroz pogled na prozoru, okrećem se od tebe, gledam negdje iza, iza, odjednom tvoja topla ruka na mojim leđima, prsti ti se spuštaju niz moju kičmu, zatvorila sam oči i govorim u sebi, smiješ, možeš, otvori ih, tu je, tu je, ruke koje klize niz leđa, bojim se da te pogledam, bojim se da te vidim.

To su samo barikade.

Pitam te da li razumiješ, potvrđuješ, a ja znam da ništa ne razumiješ, Ti imaš oči dječaka, crnu kosu, sjećam se svojih prstiju kako bježe po toj kosi i osjećaja kada obraz želi rame. Ostale bi tamo. Ruke. Ostao bi obraz.

Tvoje oči se smiju, gledaš u mene, tjeraš me da osjećam isto iako se bunim, ja se uvijek bunim, odbacujem, uvijek unaprijed razmišljam. Želim da se zaledim u tom trenutku, a ti me blago tjeraš da otvorim oči, glazba s telefona odsvirala je svoje, prisiljavaš me da ustanem iz zgužvanih plahta, tjeraš me u kupatilo, smiješ se u ogledalu iza mojih leđa, navlačiš majicu preko svoga tijela, ja te pratim u ogledalu, prilaziš mi sasvim blizu, dah ti je iza moga vrata, spuštaš ruke na moju kosu, okrećeš me sebi.

Ključ, grožđe, čokolada.
Kraj.

Božanski vjetar

srijeda , 18.03.2015.

Počinje da puše Božanski vjetar. Onaj što umije da potopi flote. Ili tako nešto.

Da li znaš za osmjeh u kome se može umrijeti?

Sigurna sam da znaš. Zgrčiš lice, usne ti bride, imaš osjećaj da ih je netko poljubio, obrazi ti gore, imaš osjećaj da se na njima vide tragovi prstiju.

Tu je onda taj smiješni, umirući osmjeh.

I ležiš budan, pijan i sam.

Od vjetrova imaš samo huk. Božansko nestaje. Još uvijek ležiš. Mantraš. Misliš da govoriš.

Drugi i treći dan, mnogo su gori. Tijelo jedva pokrećeš, mada imaš osjećaj da nešto radiš dok ih u mislima siliš da prave neke radnje. Između dvije tablete, biraš ipak kavu. Voliš u normalnim stanjima posebno ukus one prve. U ostalim stanjima sve su bljutave i ne znače pokretanje uma. Znače rutinu. Dlan na čelu, pridržavaš glavu, dok pogled se vraća na krevet u uglu. Razmišljaš kako izvesti bezopasnu egzibiciju bijega, s dekom preko glave.

Mrzim što znaš moju tajnu. Kako pod jastukom ponekad prestajem da dišem. Ništa strašno. Naučeno je da traje koliko je bezopasno.

Ti poslije dođeš. I ja se smijem.

I onda opet onaj božanski vjetar. Onaj što umije potopiti flote.
Ili tako nešto.


Komplementarnost(i)

utorak , 17.03.2015.

Javlja se pre neki dan...

"Kupila cipele", kaže.

I ja sam joj izgovor - kaže i to. Lepo će izgledati u njima dok šeta pored mene, veli, pa je zato kupila dva para. Žene i cipele, to je jedna od onih neraskidivih - nama muškarcima ne baš ni lako, ako uopšte, razumljivih - komplementarnosti, bez kojih žene nisu žene. (Moguće: ni cipele nisu cipele.)

I onda pošalje sliku...

Pa onako nonšalantno primeti da su te koje je danas premijerno obula, "za svaki dan", jer su obične, a druge će iskoristiti da me zavede. A uopšte nisu obične, tvrd vam stojim!

Pravila je palačinke popodne, recimo. Njoj je i to obično. A nije! Jer ona sve obične stvari radi na tako neobičan način, da, šta god radila, ja padnem na nju. Opet. Opet... I opet! A to je, takođe, jedna od pomenutih neraskidivih komplementarnosti koje nama muškarcima nisu lako razumljive, ali bez ove konkretne - žene i muškarci - mi defintivno nismo muškarci. I pošto sam pored nje ja - ja, verujem da je zaslužila da joj kupim tašnu. Sama će odabrati. Tašne idu uz cipele, čuo sam toliko puta... Ne razumem se u tašne, ali siguran sam da je to još jedna od pomenutih komplementarnosti. (Samo jedna - u nizu.)

Volim proljeće. U stanju sam satima da gledam kako cvjetaju voćke. Stalno mislim proćiće nešto bez mene. Taj neki trenutak.. Slažem u glavi boje koje slijede. Rižičasti cvjetovi za divlju šljivu koje baš ima mnogo u mojoj ulici. Zatim blijedo ružIčasti za maralice. I čisto bijeli za nježan cvijet višnje.

O cipelama ne znam mnogo osim da volim da ih nosim, pa žena sam zaboga. Imam pun ormar cipela s kojima šetam.

O komplementarnost(i) isto ne znam mnogo, osim da se nadopunjujemo tako dobro, da ispada da pravim sjajne palačinke a to su tek obične palačinke s eurokremom.

Ali ima nešto u čemu sam zaista dobra.. To je taj trenutak kad hvatam kako cvjetaju voćke u mojoj ulici.
I kad slažem cio spektar boja i mirisa. I ljubim tebe na travi.


@A. & @S.

Neznanac

utorak , 10.03.2015.

Ti me izvučeš iz toplog kreveta, gdje sam već budna sanjala, i bunila sam se da je hladno, da stojim u hodniku, da ne znam ni tko si i da ne poznajem ti glas, a ti samo onda izgovoriš ime i ja zaprepašćeno stojim trenutak, onako ledena, sa bosim nogama na hladnim pločicama i osjetim kako mi se ježe dlačice na tijelu i onda ona čudna toplina od stomaka prema dolje, pa niz kičmu što se vraća do obraza i vučem telefon u krevet, prekrivam slušalicu i ponavljam ti ime jer ne vjerujem, ne vjerujem. A ti nemaš ni 25, ni 30, čak ni 40, nikada nisam uspjela da ti izbrojim godine, glas ti je čvrst i zahtjevan i nježan i upitan i puštaš da se u toj svoj sreći iznenađenja smijem, i da priljubim slušalicu uz uho i da slušam tvoj glas i tvoje meko č, dok izgovaraš da sam sretna kao djevojčica i da šapućem kao djevojčica i da li sam takva prema svima, i smijem se i samo šapućem i dalje i dalje... zapravo ne sjećam se kad sam zadnji put šaputala na telefon.. Ne sjećam se kad sam se zadnji put ugrijala na hladnom hodniku kao sada.

ne(ljubavna)

subota , 07.03.2015.

Meni je sve ljubavno;
I kad me čekaš na krivom semaforu iako sam ti objasnila na kom sam ja, pa kad sjedneš do mene sva važno dodam gas i klizim autom kroz noć, kao da u najmanju ruku idemot ko zna gdje a ne tek kilometar ili dva do male tihe uličice, za koju ćeš ti ustanoviti kasnije ujutru, da je u njoj sve mirno i da se čuje tišina kao da ni nije u centru grada.
Meni je sve ljubavno;
I kad ne nađemo iz prve ni katanac ni kapiju iako znam da bi tamo trebala biti.

I ljubavne su mi svijeće i integralni štapići, slatke palačinke, i slane palačinke. I ljubavne su mi moje čizmice pored tvojih patika i ljubavna su mi dva bijela ručnika. Čak mi je i glazba s tvog telefona ono skroz ljubavna iako namjerno neću da zapamtim izvođača a već tada sam je u mislilma smjestila ispod ovog posta, za koji sam već tada znala da ću pokušati da ga napišem neljubavno a da neću uspjeti.

Ljubavni su mi moji stegnuti prsti oko daske kreveta, i ljubavni su mi tvoji prsti stegnuti preko mojih, i skroz mi je ljubavna ta igra i skroz mi je ljubavno kada ležimo goli i ljubavno mi kad te ujutru moram izvući iz kreveta da mi otvoriš kapiju jer ja volim da te gledam tako pospanog i ako kapiju mogu otvoriti i sama.

Ima toga još.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se