Prvi put kad mu je spočitnula da joj je dosta tih cvjetića i leptirića i da je svi doživljavaju pogrešno, točno se ocrtalo zaprepašćenje na tom njegovom lijepom licu.

- Zašto im ne ispričaš kako smo se prvi put sreli?
- Sve? - Nasmijala se. Siguran si da želiš...?

Naravno klasika. A što' ljepše od dobre sigurne klasike.

Ona, nervozna, cijeli dan na poslu, trebalo se skoncentrirati na razne račune i fakture a ne misliti na njega.

Kutija cigareta skoro cijela ispušena s tim da su se cigarete nervozno gasile "na pola" poslije par dimova uvučenih žustro u pluća kao da to pomaže ičemu osim ne daj bože kakvoj boleštini.
Nikotin, kofein i prijateljica. Što može biti bolje za smanjivanje nervoze.
U 18 h već je živčana.

Odlazi na glavnu autobusku, koja će se kasnije pokazati kao često spominjano mjesto u njenoj priči.
Popravlja sjaj za usne u ogledalu.


On, lijep i visok. Bez naočara da ne "pokvari" dojam prvog puta.
Ona se smješka jer nema pojma da li on nju sada prepoznaje s te udaljenosti.
Neuspjelog pokušaja "dizanja" u zrak jer se malo ukočila u zagrljaju.
Ne sjeća se točno kako je bila obučena.
Sjeća se samo sjaja za usne. I vodotornja na Paliću. Mekane trave. Suhog lišća. Jednog drveta. I mjeseca.

Kod spominjanja drveta, on se nasmije. - No? - Pogleda je. - Ne smiješ ispričati? - Pa ti ne želiš više o leptirićima i cvjetićima.


Pogleda ga duboko u oči.
Podjelili su jednu cigaretu u tišini. Pri kraju, opet je povukla dim duboko u pluća.
Žustro uvlačenje dima ne pomaže baš ničemu. Nasmijala se.

- Ipak ne ću. Samo ću otkriti da je trava bila meka a lišće suho.

A nebo puno siječanjskih zvijezdica. Najsitnijih.