Priča o ljubavi, obično ugnjavi

27 veljača 2015

Eto, nekako imam osjećaj, kako bih ja umjela napisati divnu priču o tebi i kako sam se jednog (definitivno) petka zaljubila u tebe. Doduše, u našoj priči postoji tako malo osoba, osim nas samih, da mi sada na neki neobičan način, nedostaju ti likovi, da ih uvrstim u statiste i eventualno svjedoke. Zato, sada ponekad kad se vozim taxijem, posmatram krajičkom oka tipa što ga vozi. I svaki put se razočaram, jer nikako da pronađem "svog". A sigurna sam da bi me se sjetio. Mislim, netko bi već trebao da se sjeća. Glazba s radija u desetak minuta pre 6 h. Ljetno jutro. Tu bih i sama zablokirala, ako bih trebala navesti neki određeniji opis. Jul? Sredina ili početak? Nemoguće je da se ne mogu sjetiti. Pamtim samo osjećaj. I kao da u retrovizoru vidim nekog tko blista. I kako tog nekog, ne poznajem. Ali mi se sada dopada.

Ustvari, nikad sebe nisam suočila sa tim činjeničnim stanjem. To je za statističare. Ja se uporno želim uvaliti u onu drugu kategoriju. Meni je mjesto u romantičnom sanjarenju. Zato i insistiram da je hrana samo neophodna kategorija da bi se preživjelo i nikako me ne mogu navesti da mi postane svrha i cilj. Mada u nekoj dimenziji, svjesna sam da je to laž, da bih za tebe mogla postati robinja svakodnevnog životarenja uz šporet i vegetu.
Ali ti bi me tada odveo na naš kauč, skinuo mi haljinu i cipele, masirao zategnute mišiće na vratu i oko lopatice, obavezno mi upetljao svu kosu i šaputao sve one besmislice koje smo zajednički smislili. Nemamo omiljenu pjesmu, ali imamo omiljenje besmislice.
I bilo mi je to, sve na svijetu. Ruke "razapete" preko plavog prekrivača. I tvoje preko njih. Mojih.
Prvi put sam se skoro ugušila. Srce mi je nekontrolisano tuklo. Morala sam te zamoliti za pauzu. Ja, koja sam uvjek negdje žurila, znala sam da tu trebamo stati. Ti si sve razumio. Ako ovaj trenutak, ovako progutamo, cijeli, neću ga se kasnije moći sjećati. Tada, naravno nisam ni slutila sve ovo. Da će biti "trenutak sjećanja" koji ću oživljavati svaki put kad poželim osjetiti bilo kakvu emociju koja će me protresti. I kao da to tijelo nije bilo moje. Zapanjilo me je svojom reakcijom. Tijelo koje se ne otima. Tijelo koje ne osjeća odbojnost ni gadljivost. Tijelo koje nešto želi. I želi isto što i srce. A to je uvijek bilo teško ukombinirati kod mene.
I preskočila bih sve druge događaje. Većina je nažalost progutana u one "ucjelo".
Ipak pamtim neke slike.
Bili smo se već obukli. Ja sam sve na brzinu pospremila. Proverila telefon i pozive. Namjestila da sve izgleda kao kad smo došli. Pušili smo zadnju cigaretu. Ljubili jedno drugo.
Sada ne znam zašto smo tako žurili. Kao da autobus u devetnaest nije mogao biti bilo koji drugi? Ali htjeli smo kavu u našem kafiću. I da imamo još koji minut na stanici. Ja sam htjela još nekog statistu u našoj priči. Svjedoka. Promatrača. Htjela sam da se smijem, a on da negdje zabilježi sretno smijanje neke plave djevojke.

I dok me čekaš na vratima, provjeravam još jednom sobu. Zrcalo na sredini sobe.
I pogledam te. I imam jednu želju. Malu. Djetinjastu. Hoću da ti kažem, da želim da još jednom prekriješ moje tijelo svojim. Da mi raširiš ruke i svoje staviš preko njih. Da zapamtim miris i težinu.
Tvoju.
I težinu ljubavi.
Ljubavi koju sam osjećala. I postidim se u trenu. Odložim želju za drugi put. Nesvjesna u tom trenutku, da će sve ostati samo želja. Drugi trenutak nikada se neće dogoditi.

Uzimaš me za ruku i vodiš do lifta. Spuštamo se relativno brzo. Nasmijani. Pomalo umorni. Onda oni klinci što su nas propustili da idemo sami. Sigurno smo im izgledali smiješno. Ali, ja ih se sjećam. Oni su sada statisti u ovoj mojoj priči.

I onda ponovo ne mogu da se sjetim ničega. Dani koji su prolazili. U određenim situacijama imala sam osjećaj da si tu. Povezanost je bila tako velika. Znala sam svaki tvoj raspored. Kao amputirani dio tijela, nedostajao mi je tvoj dodir i tvoj glas. Tvoje misli. Sve je bilo kaotično i zbrkano. Ljudi koji su se pojavljivali u mom životu, bili u stavljeni u neki međuprostor. Činilo mi se tako daleko od mog stvarnog života, koji se odvijao unutar mene same. Za nikoga više nije bilo mjesta. Ti si popunio cijeli jedan život u meni. Kao neko prokletstvo obistinile su se riječi. One još s početka našeg poznanstva.

Jer smo umjesto ljubavi tražili ludost.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.