Tko je zgazio gospođu Mjesec?

Tražila sam da pozove još nekog. Prijatelje. Neki par. Neki pričljiv par. Jer ja ne namjeravam da budem previše razgovorljiva. Podigao je obrvu. Otrpela sam taj upitni pogled. Bila sam sigurna da se ne smijem prirodno. Ako je to i znao, nije mi dao do znanja. Slegnuo je ramenima. Kako hoćeš. - Doći ćeš sama? Na trenutak sam kalkulisala. Ako dođem sama, sama mogu i otići. Onako usred nečega. A na javnim mjestima i tako se ponašam prirodno. Ne padam u nesvjest i ne volim kad me drže za ruku. Zadnji put za ruku su me držali kad sam prelazila semafor prilikom odlaska u prvi razred. Svih ostalih držanja za ruku ne želim da se sjećam.

Svatko je otišao na svoju stranu. Letimičan pogled. Kao da ni njemu ni meni nije stalo. I bila sam sigurna da ni njegov osmjeh nije bio prirodan. Ali nisam mu dala do znanja da to vidim. Biće to fer igra. Neka normalna. Za sada ne znam koliko mi je stalo. Možda malo. Onako mrvu jednu. Možda njemu za komadić više. Tu se završavala svaka moja kalkulacija. Izračunala sam da jedan vikend mogu biti pitoma. Bez nekih ekscesa. Jedino će morati dozvoliti da zapalim cigaretu u njegovom novom stanu. Volim miris sveže okrečenih stanova. I miris ulaštenih podova. U kombinaciji sa mirisom duhana i parfema. A i boja kuhinje mi se dopada. Crno bijela kombinacija. Neki dan mi je ponosno pokazivao slike preko telefona. Iako mi kuhinje nisu neki favorit. Ali nisam ga htjela totalno razočarati. Bilo bi krajnje nepristojno od mene da mi se baš ništa ne dopada što je njegovo.

Iako ja svoje snove nikad nisam prodala za neki kvadratni metar stana. Dobru vožnju. Tricepse ili bicepse. A ako se snovi mogu nekako ostvariti, planiram da noćas sanjam.

Naravno, ako mi zvijezde budu naklonjene. Ili bar Mjesec.