Čekam da se probudiš pa da napišemo tu našu priču. Dobro, ne cijelu, ti nikad nisi uspio stati u neku moju priču, cijeli. Ne zato što si visok, pa dok me sestra vozi do okretališta busa, kad te vidi kaže na glas i smije se: Evo ga onaj tvoj, onaj visoki, nemoguće je ne primjetiti ga, a ja se nasmijem i liznem si usne premazane sjajem od voća i fruits bombona.
Poslije ti pojedeš cijelu moju šminku, sjaj za usne, puder od finog smeđeg praha, namazane linije olovke za oči, cijelu šaku nivea mlijeka sa butina i ramena utrljanih nešto ranije da mirišu i mirišu.

Ah, da se vratim na priču..

Čekam da se probudiš, pa da pokušamo bar napisati pasus ako već ne možemo cijelu priču, onaj prvi pasus gdje ti kažeš da sam ja tvrdoglava a da to ni ne znam i sebična tako rijetko, češće sam mekana i mazna i onaj dio u pasusu gdje noću ljubiš moje borice smijalice.

Zašto onda pišem priče u kojima najmanje ima nas?
Zato jer želim da se sjećam kakva sam nekad bila, kakvi su bili svi oni što su voljeli i nisu ostali.

Jer ostaješ samo kad vrijedi.
I to je to;
Prvi pasus za našu priču.