Svilena priča

06 veljača 2015

Znala je da će jednom tražiti da se sretnu. A ona je to odlagala. Povremeno bi ubjeđivala sebe kako je uspjela da mu skrene pažnju sa toga, ali znala je da je to tek blago popuštanje s njegove strane. Mali ustupak. Iako za ustupke nije bilo mjesta. Ne u “vezi” kao što je bila ova. Imala je posao, stan i hranu, i većinu onoga što je priželjkivala. Veze su joj uglavnom bile usputne i brzo bi joj dosadile. Sve je bilo predvidljivo. Onda je upoznala njega. Preko jednog foruma. Dopisivali su se dugo. Prvo što mu je otkrila o sebi je da ne voli puno da priča. Nije ni primjetila kako je to uskoro prešlo u suprotnost. “Pričali” su non-stop. Pričali su o svemu. Životu, smrti, ljudima, sexu, strahovima, bogu, porodici, muškarcima, o njenoj prošlosti, o njenim željama, o strahovima, neuspjesima, uspjesima, banalnostima, U svakom razgovoru ona je bila tema, a on pažljiv slušalac. Staložen i miran. Nikada nije praskao i nikada nije dizao glas. Sve što je tražio od nje bilo je povjerenje.
Cijeli njen život vrteo se oko J. Njene drugarice i poznanice ubijale su se od dosadnog života, a ona je imala J i cijeli jedan novi svijet.

– Više nema odlaganja. Poslaću ti mail uskoro.

Sad je to bilo više pitanje njegove dominacije, nego što je ustvari bilo neophodno da se vide.

Mail je dobila u ponedjeljak, rano ujutru taman pred posao. U njemu je samo bila navedena adresa i datum. I njegova naredba kako da se obuče tom prilikom. Prilično hladan mail. Mail bez uobičajene topline i interesovanja za nju. Debelim crvenim flomasterom bilo je podvučeno: ” suknja do koljena, štikle, bluza. Primjeti da nigdje nisam napisao donji veš”. Ispod toga malo crveno srce. Znala je zašto je naredba bila podvučena. Da se ne bi polemisalo oko nje. Neke stvari se nisu smjele čak ni u najopuštenijim trenucima zaboraviti. On naređuje, a ona sluša.

Izabrao je hotel u centru grada i 14 h. Vrijeme kada je grad prepun ljudi. Lako bi mogla sresti nekoga poznatog. Šefa, prijateljicu, poznanicu, pa čak i nekog od svojih. Očekivala je neki noćni termin, ali on je preduhitrio njene planove.

– Polovična poslušnost nije ništa. To može svaka prosječna osoba. Ti možeš puno više od toga. – Mislila je na te njegove riječi dok je stajala u holu velikog hotela u suknji do koljena, štiklama i bluzi zakopčanoj do grla. Nije znala koga čeka, ni kako bi taj neko trebao da izgleda. Ljudi su se šetkali, ulazili, izlazili, a njoj se činilo da svako od njih sumnjivo gleda u nju. Imala je osećaj da joj na čelu piše: - Da, ispod suknje i bluze, gola sam. - Naizmjenično je crvenjela i grizla donju usnu. Nije smjela zapaliti cigaretu. ostalo joj je samo da čeka. Minuti su se vukli, a stomak ju je sve više bolio. Onda ga je ugledala. Nije znala kako zna da je to on, ali je znala da jeste. Godine mu je bilo teško odrediti. Bliže pedeset? Preko pedeset? Visok ali ne onoliko koliko je ona zamišljala. Ipak još dovoljno visok da se kraj njega njena figura čini krhkom.Približavao joj se sigurnim i strašno odmjerenim koracima. Iz njega je izbijala dominantna crta koju je teško opisati. Sive oči koje su je odmjerile sasvim precizno. Kirurški. Pomalo hladno. Mislim da su joj usta bila poluotvorena. Hipnotisano je gledala u njega. Onda joj je prišao sasvim blizu. Desnom rukom joj je obuhvatio leđa, a usne je prislonio tik do njenog uha. Nesvjesno je zatvorila oči. Lijevom rukom joj je otkopčao tri četiri dugmeta na bluzi. Prstom je lagano prelazio po ivici između bluze i kože. Zaboravila je da se nalaze u holu hotela. Nije smjela da progovori prva. Pokušavala je da se sjeti maila. Bila je sigurna da nije bilo naglašeno da mora biti otkopčana bluza. Znači nije pogriješila. Samo je bila dovitljiva. Dok ju je stezao u rukama prošaputao je dubokim poznatim glasom:

– To je prkos. Prkos djevojčice. Ali oprostiću ti ovaj, prvi put.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.